Ludilo bezgrešnosti

Ovo bi nas trebalo  prisiliti misliti

da danas više nitko ne govori o grijehu,

a malo tko i zna što to znači.

Najprije, ne radi se o jednoj riječi

i nekom postupanju.

Nitko se ne osjeća krivim.

Nikome ne pada na pamet ni od koga

pa ni od Boga moliti oproštenje.

Ne, čini se kao da je zlo nestalo s ovoga svijeta.

Zar to živi samo još u Crkvi?

Tu još postoji takva sorta ljudi: grješnici.

Tu se još uvijek govori kao nekada: ispovijedam se,

sagriješio sam, moj preveliki grijeh.

Samo se još u Crkvi usuđuje govoriti o onome što je

stoljećima ljude pokretalo: naša krivnja i Božje milosrđe.

Ali ako se nitko ne osjeća krivim,

onda ne treba ni milosrđa, ni oproštenja.

A krivci za svo zlo su drugi. Već će se naći netko na koga će se burno sve svaliti.

Mrzim ovu samopravednu farizejštinu

(iako sam i sam uključen prokazivati druge, Gospodine, smiluj se!)

Isuse, ti dolaziš spasiti grješnike, a nalaziš li ijednoga?

Kladio bih se da nećeš naći ni jednoga.

Nema takvoga koji bi se za nešto kajao i sebe htio smatrati grješnikom

i potrebnim smilovanja,  milosti.

Ako bi se i našao netko, među ovako dobrim i poštenim ljudima,

koji bi priznao da je grješnik, spasiti se ne bi dao nitko.

ŠTO ME GLEDAŠ, ZAR SAM JA GRJEŠNIK? Smiluj mi se Gospodine.

Učenom Isusu Sirahu je stalo, u njegovoj knjizi,  do očuvanja židovskog identiteta u pretežno helenizmom prožetom svijetu. Pri tome, pokušava u svojim mudrosnim  mislima sagraditi most prema stranoj kulturi i uključiti neke njihove poglede  u svoju teologiju. Spremnost na kompromis mijenja se ondje  gdje se tiče najosobnijih stvari Boga Izraelova, o njegovim zahvatima za pravdu u korist siromašnih i potlačenih. Zapomaganje bijednih ne ostaje neuslišano, ono probija oblake sve do Boga pravde (usp.r,20) koji ne stoji pasivno nasuprot patnji.

Ovdje Isus Sirah zahvaća središte židovske tradicije. Okolnosti našeg teksta pokazuju da kult Hrama i same žrtve nisu dovoljne da bi se dala slava i čast Bogu života, da bi se njegovoj poruci dalo životnosti.  Nasuprot, u jednom društvu, gdje su ljudi izrabljivani i opterećeni predrasudama, sve se to polako pretvara u farizejštinu.  To vrijedi i za današnja Bogoslužja.  Bog stoji na strani slabih i poniženih.  Naše ponašanje prema takvim ljudima, zadnjima u našem društvu, je mjerilo njegova suda. Govoriti o Božjem sudu danas baš i nije oportuno. Zbog toga je Crkva djelomično kriva. Vrlo često se, u prošlosti, govor o sudu zloupotrebljavao kao kakva prijeteća poruka.  Vrlo često se zabacivao govor o pravednom sudu Božjem. Pri tome se ne smije suprotstavljati ljubav Božja i pravednost. U zapomaganju jadnika i nevoljnika sam Bog ulazi u debatu. Jer je Bog ljubav, mora nastupiti i stvoriti pravednost.

Druga poslanica Timoteju napisana je na način testamenta. To tekstu daje posebno dostojanstvo i hitnost. Ovdje, u Pavlovom duhu, govori netko tko se oprašta od života i gleda unazad. Ovdje govori netko tko nije samo govorio prazne riječi,  nego je dao sav svoj život, do smrti, sve do posljednje snage za vjeru u Isusa Krista. Pavao je bio veliki uzor piscu 2. poslanice  u vjernosti i zauzimanju za naviještanje. Njegov primjeran život ne može ništa promijeniti njegovu sadašnju osamljenost. Usprkos tome, Pavao ide uzdignute glave, pobjednički u susret koncu. Ovdje odlazi jedan koji se ne treba kajati.

Ovo bi moglo zvučati, za naše kritične uši, skoro nevjerodostojno, utopijski. Može li biti takvih izvanrednih ljudi? Zar nam Pavlove cipele nisu, najmanje za tri broja, prevelike? Ili nas postiđuje jedno takvo sigurno držanje, jer otkriva našem proračunatom razmišljanju, da nema ni najmanjeg mjesta za doživljaj otajstva  Božje ljubavi? Kad bismo  dopustili sebi doživjeti ovu Božju ljubav, poput Pavla, mogli bismo postati uvjereni da ljubav nikad ne prestaje. Onda se možemo, zajedno s njim, uputiti u pustolovinu  nadanja da Bog spašava, stoji uz nas i čeka nas svojim dugim udisajem ljubavi.

U primjernom pripovijedanju o molitvi  farizeja i carinika tipološki nam se stavlja pred oči suprotnost koja, u Isusovo vrijeme, veća nije ni mogla biti.  Farizej, kao pobožan i zakonu vjeran  s jedne strane  i carinik, izrabljivač i grješnik, s kojim se jednostavno ne želi zajedno sjesti ni za stol. Tako različit njihov društveni ugled, tako različito njihovo ponašanje u molitvi.  Farizej se, sasvim razumljivo, postavlja u zahvalnoj molitvi. On se hvali svojim vlastitim uspjesima pred Bogom, koji nadilaze i zapovijedi Tore.  On slavi svoju  samopravednost  tako što druge omalovažava. Carinik se ponaša sasvim drukčije. Ostaje pozadi, čak i ne pokušava pravu molitvu, samo se želi pokajati i moliti za oproštenje.  Njegova molitva će biti uslišana, a ona farizejeva ne.  Samouzdizanje uz omalovažavanje drugoga ima posljedice sve do suda. Kod ove pripovijesti radi se  o nečem mnogo višem nego jednostavno crno bijelom slikanju.  Isusova opomena učenicima o prevelikom samo uzdizanju je upućena i nama, pobožnima u ovoj zajednici.  Kako se brzo stavljamo, kod molitve, u ulogu farizeja, hvalimo se našim uspjesima, našim zalaganjem i gledamo s visoka na druge.  Iza ovakvog ponašanja se krije vjera koja misli da se s Bogom može računati i ljubav zamijeniti  računicom i trgovinom.  Iz istog računa mogao bi se staviti i u ulogu carinika, vječnog gubitnika. Kako je dobro da svi nismo farizeji. Tek kad shvatimo da Božja ljubav znači DA za izgubljene, stvarno slomljene, ljude iza kojih ne stoje više nikakva vratašca otvorena, koji su napustili sve sigurnosti, poput Sina na križu, tek onda se možemo približiti bolovima kajanja, pustolovini nade u oproštenje, tek onda počinjemo vjerovati.

Gospodin, koji uzdržava naš život, neka bude sa svima vama

U današnjem evanđelju ćemo slušati o dva čovjeka koji su došli moliti u Hram. Obojica su donijela nešto iz svoga života, ono čime se upravo bave: jedan svoj ponos zbog života, svoje sposobnosti i svoja djela, drugi svoj jad i svoju bijedu, svoje grijehe i propuste.

Pitajmo se: što sam ja donio sobom u ovaj hram, na službu Božju, u ovu crkvu? Što me  prošle sedmice dodirivalo, pokretalo? Što sam lijepog, a što ružnog učinio?

Ako kažemo da je netko u životu tražio Boga, onda to može zvučati dramatično ili tragično. Može se pomisliti da njegov život baš nije bio potpuno sretan i zadovoljan. A ipak, to je nešto najnormalnije što se o nekom kršćaninu može reći, da on cijelog života traži Boga. Redak ulaznog psalma govori: Neka se raduju svi koji Gospodina traže.  Dopustimo Isusu da nas, u ovoj svetoj misi, svojim riječima i djelima, vodi u traženju Boga.

Gospodine, zahvaljujemo ti za sve što jesmo i što možemo. I zato danas dolazimo pred tebe s našim potrebama. Pomozi ondje gdje su naše snage preslabe, gdje više ne znamo rješenja.

Za sve one koji s ljubavlju gledaju na druge i u svojim susretima s drugim ljudima donose neopisive plodove i prijateljstva, molimo te.

Za sve koji su upali u mrežu propisa, zakona i zapovijedi,  koje su sami postavili, molimo te

Za sve koji stoje na krhotinama svoga života i nemaju hrabrosti za novi početak, molimo te.

Za one koji se ne mogu osloboditi krivnje zbog grijeha i zbog toga su žalosni i obeshrabreni, molimo te

Za sve nas da ne zaboravimo da nam je svima potrebno tvoje milosrđe i smilovanje, molimo te

Iznesimo, u tišini, Gospodinu osobne potrebe i molbe   (kratka tišina)

Za sve naše pokojne da iskuse milosrđe i ljubav u zajedništvu s tobom....

Gospodine, primi naše molitve i pokaži nam pravi put u svakoj životnoj situaciji, tako da živimo po tvojoj volji i po primjeru tvoga Sina, Gospodina našega Isusa Krista

Meditacija:

Dva čovjeka odoše u hram

moliti.

Bezbrojni ljudi odlaze u hram,

u crkvu, u džamiju,

da u tišini svoga srca

mole.

I oni razgovaraju s Bogom

kako ne bi mogli  razgovarati

ni s jednim

čovjekom.

No, o mnogim bi stvarima trebali

razgovarati s ljudima

da ne bi

jedan protiv drugog

molili.                         Jurgen Jagelki

Gospodine, blagoslovi nas

i daj da ti budemo zahvalni.

Dopusti da te hvalimo

dokle god živimo

i s darovima koje si nam dao

želimo raditi.

Gospodine, pošalji nas,

daj da budemo tvoj blagoslov,

daj da pokušamo

pomagati, liječiti

i svoj život poput kruha dijeliti,

daj da budemo tvoj blagoslov.

Alfons Schrodi

Tko za sebe danas traži priznanje i ugled mora prije svega biti jedno: uspješan! Uspješan u zvanju, sportu i ljubavi. Sva životna područja se mogu staviti pod uspješnost.  Postoji  uspješna želja djece, uspješno životno planiranje, može se čak imati i uspješan brak.  Treba se samo dobro znati prodati, biti samo siguran, „cool". Naravno da se za to plaća i cijena, prodalo se samoga sebe.  Tko je stvarno netko, davno se izgubilo iz vida.  Ako se čovjek želi, na poseban način skupo prodati, na primjer na tržištu rada, dodaje se posebna, odgovarajuća odjeća, jer savršenog čovjeka nema. Uspjeh ima veze sa sposobnostima. Uspješan je onaj kojemu ništa nije palo u krilo. Ipak je zanimljivo takmičiti se  pod uvjetima reklame. Tko želi biti prvi, kad ne postoji drugi, a još manje zadnji? Zato naše društvo uspješnih stalno proizvodi  i one koji su posrnuli i probali, neuspješne.

Kakvo  se samouzdizanje traži danas, pokazuje nam evanđeoski tekst, nikakva posebnost današnjeg duha vremena. Farizej, u Isusovom pripovijedanju, pokazuje slično ponašanje. Samouvjeren stupa pred Boga, na molitvu.  Njegovo zahvaljivanje je prikriveno pokazivanje uspjeha, slavljenje vlastite samo pravednosti. On čak čini više nego je trebao. U najmanju ruku, to je trebalo učvrstiti njegovu prednost pred ovim ovdje i opravdati to što ga on omalovažava. Sasvim drukčije je ponašanje carinika, grješnika, izrabljivača, s kojima nitko ne želi sjesti za stol. On ostaje stajati na dnu Hrama, ne usuđuje se približiti, ne pokušava čak ni molitvu kao razgovor s Bogom. Njemu preostaje samo znak kajanja i zdvojna molitva za oproštenje.  Ovdje stoji netko tko nema što ponuditi.  A ipak, njegova molitva će biti uslišana dok farizej, kod Boga, ne nailazi na nikakvo priznanje.  Samouzdizanje koje ide na račun omalovažavanja drugih ima posljedice sve do suda!

Zar nismo mi pobožni,  angažirani članovi zajednice uvijek u opasnosti da molimo poput farizeja i da s visoka gledamo na one druge, kršćane na papiru, koji nisu tako vjerni? Ili, zapitajmo drukčije da ne bismo prelomili štap na farizejima: „Zašto mora kršćanska vjera  ići naokolo  puzajući  po prašini? Zašto ne bismo stajali uspravno pred svojim Bogom?" Zar nismo skloni tako brzo se prikloniti strani carinika da bismo slavili  naše vječno biti žrtva i veselo to ispovijedali: „Kako je dobro da nismo nikakvi farizeji!" Samouzdizanje farizeja nije uopće problem, nego ono što je s tim povezano, da to radi ponižavajući i omalovažavajući druge.  Iza toga stoji vjera koja misli  da može  očekivati računicu s Bogom. U biti, farizej se nada  plaći za svoja djela. Takav obračun,  odnos, koji je u molitvi pretvoren u razmjenu i trgovinu.

I ništa ne čudi da Bog šuti na molitvu  farizeja, da ga se ne nalazi na strani  uspješnih , nego se pridružuje onima koji su posrnuli, slabima,  gubitnicima.  Ova opcija za siromahe prožima cijeli židovski odnos  s Bogom, a objavljuje se u Isusovom ophođenju s bolesnima, grješnicima, carinicima. U cijelom Isusovom djelovanju  i naučavanju se uočava ovo božje DA  prema izgubljenima, prema stvarno slomljenima, prema ljudima koji su sve izgubili, kojima nisu otvorena nikakva pozadinska vratašca, koji su morali ostaviti sve sigurnosti, poput Sina na križu. Dietrich Bonhhoeffer piše. „Lik Raspetoga stavlja izvan snage misli usmjerene na uspjeh. Nasuprot uspješnima, Bog u križu Isusa Krista pokazuje ozdravljenje od bolesti, poniženja, promašaja, siromaštva, osamljenosti, zdvajanja." (Bonhoeffer Ethik München 1961)

Primjerno pripovijedanje o farizejevoj molitvi, kao i onoj carinika ukazuje mnogo više od nekog crno bijelog slikanja.  Iza različitog ponašanja farizeja i carinika sakriva se bitna poruka kršćanske vjere.  Bonhoefferove  riječi pogađaju u srce, to je naš sveukupni pogled na svijet, naš društveni sistem,  naš životni stil koji je sav usmjeren prema mjerilima uspješnosti. Tu se od nas traži nečuveno: preokretanje vrijednosti, koje je Bog započeo u Isusu Kristu: prihvatiti i pustiti ih u naše misli.  Upravo je to korak kojega čini carinik, time što on ne ide naprijed , nego ostaje iza, spušta pogled i udara se u prsa.  Time što, zdvajajući, moli za oproštenje pokazuje da se ufa u Svemogućeg da će mu oprostiti.  Tek kad mi počnemo imati povjerenja u ljubav Božju, što nema ništa zajedničkoga s računicom i razmjenom, jer ljubav Božja govori stvarni DA onima koji su posrnuli, onima kojima sve govori ne, tek onda pokušavamo polako naprijed i osjećamo žalost zbog prelomljenoga i bol kajanja. Ovdje tek počima pustolovina nade u oproštenje, ovdje počima vjera,

Poduzeća  čine bilance, udruženja i društva također. U najnovije vrijeme ima toga i u Crkvi. Na kraju perioda povlači se crta i ispituje se o imovinskom stanju i poslovanju. Bilance mogu pomoći  da se sagleda gdje čovjek stoji, osim ako se to zloupotrebljava da se prekrije nemila stvarnost i da se brojevima lijepo govori (ili da se prikrije zbog poreza).

Za bilance poduzeća postoje termini, one moraju prikazati bilo godišnje, polugodišnje i kvartalne bilance. Za bilancu našeg vlastitog života toga nema. Tu smo slobodni. Nitko se ne prisiljava. Gdje sam ja? Što stoji na mojoj strani posjeda, gdje moram priznati da to baš nije najbolje, da je to čak ovisnost? Tko ne čini bilancu nije ništa bolji ili lošiji - jednostavno ignorira.

Činiti bilancu znači sebe postaviti na jedno drugo mjesto. Samo onaj koji se malo odvoji od svagdašnjeg zaposlenja  i pogleda iz ptičje perspektive, taj će imati pregled. Činiti bilance  može donijeti i radosne doživljaje, no može biti i bolno.  Usprkos tome uvijek ima jednog i drugog. I dobitka i gubitka, već prema tome da li čovjek jedno gleda više od drugoga. Molitva je poziv da se  pred Bogom napravi bilanca. Molitva pomaže da vlastiti život promatramo Božjim očima.  To može baciti jasno svjetlo na život. Svjetlo može biti i bolno.  Božji pogled je pogled ljubavi, pa i ondje gdje gleda bolnu stranu.

Dvojica idu u Hram. Idu u kuću Božju. Ne znamo da li to čine iz običaja ili su bili prisiljeni. Jednu

malenkost možemo sa sigurnošću isključiti, a to je da su zajedno išli u Hram. Prevelik je bio prezir prema ovoj vrsti ljudi - prema carinicima.  Naravno, to su karikature koje  Isus u prispodobi opisuje. No, karikature pomažu da jasnije vidimo konture.

Jedan je bolji od drugoga. On nije kao drugi ljudi: " razbojnik, lažljivac, preljubnik." Nije bez razloga ovaj jedan sličan mnogima ovdje u crkvi. Rado bih vjerovao farizeju da odgovara sve to što je rekao. No, on je samo izvanjski došao u Hram, nutarnje je zapleten u samoga sebe. Molitva je samo maska da može govoriti „ja, ja, ja." On doista stoji u Hramu, ali je on mjerilo svih stvari. On će biti onaj koji će u sljedećem trenutku omalovažiti brata i sestru za ono što su krivo učinili, gdje su  ostali iza ideala savršenstva.  Da je sebe učinio mjerilom svega i ne opaža, a još manje vidi kako ni on nije „baš savršen."

Nije bez razloga farizej ponosan na svoje vjerske uspjehe. Isus je ispričao ovo svojim učenicima, prije svega, izabranim apostolima ili danas svećenicima i redovnicima koji su uvjereni da su  „vjerski savršeniji". To dolazi iz nutrine ali se izvana još više pojačava. A to je u dubini vrlo nezdravo. Ili će postati nutarnji „farizej" ili će se slomiti nutarnja i vanjska slika, što jedino može završiti mržnjom prema sebi.

Farizej, kao i carinik, idu u Hram. Obojica tu dolaze. No, farizej  „stoji samo za sebe" (tako jedan tekst). A carinik se stavlja u Božje svjetlo. Samo carinik pušta Boga u svoj prostor, zato  Isus daje prednost carinicima i grješnicima, jer su došli k njemu, a nisu ostali u svom životu, jer se izlažu Božjem svjetlu.  Za njih je to vrlo bolno, ali je i ozdravljujuće. Oni ne trebaju sami biti Bog. Podlažu se sudu Božjemu.  Na ovakvo povjerenje može djelovati Božja ljubav.

Na kraju uvijek stoji sud. Cijelog života možemo sprječavati činiti bilance, na kraju će ipak biti jasno tko

smo i u što smo sebe pretvorili i učinili. U zadnjoj rečenici evanđelja Isus govori: „Tko se uzvisuje, bit će ponižen, tko sam sebe ponizuje, bit će uzvišen." Time se ne misli na neku bijesnu kaznu i nagradnu Božju akciju, koja će nad nas doći iz vedra  ili oblačna neba. Bog je jedno i hoće samo jedno, ljubav.

Ljubav pušta da drugi budu drugi.  Na prijelazu s ovog  život u vječnost neće nam narasti pamet i razviti se do neprepoznavanja.  Jer nas Bog ljubi, dao nam je slobodu i dostojanstvo koje ne možemo izgubiti.  I zato o nama ovisi hoćemo li biti sposobni za ljubav kad uđemo u Božju prisutnost. Ako sam ovdje samo govorio „ja, ja", onda sam samo jedan „ja, ja, čovjek" pa i da sam vrlo često odlazio u Hram

Hram nas poziva drugima. Evanđelje me stavlja pred alternativu da se stavim na jedan drugi put. Bog se stavlja brižljivo na moju stranu i poziva me na mudru i razboritu bilancu.  Pa i ako nisam neki teški, korumpirani carinik. Bolje je da budemo na „TI" s carinikom,  da se otvorimo milosrđu Božjem i da mu se povjerimo i dopustimo mu da nas zahvati svojim milosrđem i smilovanjem.  I zato činimo dobro i dobro nam čini ako smo milosrdni, jer ćemo milosrđe i primiti da molimo za oproštenje, da primimo oproštenje, da primimo ljubav da bismo ljubav mogli darivati. Tako ćemo biti spremni za vječni blagdan Božje ljubavi,

Potpuno nam je poznata prispodoba o farizeju i cariniku, zlo kod farizeja je njegova oholost, dobro kod carinika je njegova poniznost.

Rijetko kada promislimo da se i u čitanju pisma svetog Pavla Timoteju  vrti ovaj farizejski slučaj: "Dobar sam boj bio, trku dovršio, vjernost sačuvao. I sada mi je pripravljen vijenac pravde, kojeg će mi dati Gospodin, pravedni sudac."

Ako to nije jedan farizej, onda svakako nije svetac. Fuj!            .

A Pavao je svetac. On se ne čini ništa boljim nego farizej. On je dobar. Svi mi imamo, na daleko proširenu, kršćansku alergiju na svakoga tko sebe smatra od Boga prosvijetljenim, na sve koji vjeruju da stoje (imaju ) istinu, da imaju i poznaju pravi životni put. No, ova alergija nije nikakva bolest,  nikakva krepost.

Isus nije nikada opovrgao da je farizej bolji čovjek od carinika. Pa ne činimo to ni mi: farizeji su bili revni ljudi, često su se ozbiljno trudili da budu bogobojazni. Carinici su, naprotiv, bili lopovi, prevaranti, izdajice vlastitog naroda, jer su služili stranoj vlasti i pljačkaši siromašnih. To zna i Isus, i on se time ne želi baviti.

Naravno da i mi (i mnogi koji sebe drže katolicima)  često imamo odbojan stav prema osobama, grupama, koji se smatraju sigurnijima, boljim u molitvama, vjeri i životu,  nego mi. No, to nema nikakve veze sa farizejštinom pa ni onda kad su drugi manje sigurni u svoju stvar. Takav je, možda, bio i Pavao. Ova odbojnost se ne može opravdati prispodobom o cariniku i farizeju. Vrlo često su oni koje mi opisujemo kao farizeje  jednostavno ljudi kojima zavidimo.

Jedno ne smiju nikako učiniti oni koji idu starim putem, s novim elanom, a to je: izražavati se neprimjereno prema carinicima i zanijekati im Božje oproštenje. Tko bi to učinio, prokockao je svoje vlastito opravdanje.

Nije farizej , u lošem smislu riječi onaj - koji poput Pavla - živi i izdiže se dobrohotno iznad mase . Niti je farizej onaj tko više moli, pobožniji je ili papi vjerniji. Niti je farizej onaj koji priznaje  da je  bogatije obdaren i za to Bogu zahvaljuje.

Mnogo više je onaj zao, koji drugome, pa bio to carinik, lopov, , izdajica ili kriminalac uskraćuje Božju pomoć i milost. Budimo iskreni: nemamo li svi mi tu mnogo farizejskoga? Zar ne?

Čuvajmo se loše o drugima govoriti (i loše misliti), jer mi ne shvaćamo njihovu pobožnost. Priznajmo sebi da postoji mnogo kršćana koji su bolji od nas. Priznajmo nekim novim zajednicama da su, i u svetosti i molitvi, daleko ispred nas.

I obratno, pogledajmo jednom naša dobra djela i našu vjeru. Znamo kako mislimo i kako gledamo na takve ljude. I ne želimo da drugi nas smatraju farizejima.

Vladajmo se poput Pavla, iako ponekad to biva teško: govorimo o dobru kojega smo učinili, - istovremeno dajmo hvalu Bogu  i zahvalimo mu za darove. Slušajmo o vjeri drugih (pa bili nam strani i nerazumljivi), radujmo se s onima koji su isto tako ili bogatije obdareni.  No, čuvajmo se đavla zavisti. Taština i odbijanje (odstojanje) su njegovi najdraži grijesi.

Polazim od očekivanog zaprepaštenja slušatelja: Kako može Bog ovako strogo postupati s farizejem, tim pobožnim i revnim Židovom u usporedbi sa carinikom? Zar to ne izokreće naša glavna vjerska mjerila? Što se može reći da je Bogu ugodno djelo? Što to znači za moj život i za moj način vjerovanja?

Pretpostavljam da farizej nije dočekao kraj prispodobe bez protestiranja: "Gospodine, znam da ti imaš svoja vlastita mjerila i da često odlučuješ na nama neobičan i stran način. No, ipak sam reci: možemo li to nazvati pravednim? Trudim se cijeloga života, ne zavidim nikome, cijelog života pokušavam slijediti tvoje zapovijedi. Misliš li da mi je posebna radost danima postiti i žeđati? Misliš li da to meni nije žrtva, odreći se onog desetog dijela? Često dajem: gledao sam s visoka na ovog carinika i, oprosti mi, Gospodine, ali sam često poželio živjeti kao on, bez velikih škrupula, živjeti opojno i razvratno, bez morala, bez materijalnih briga. Ali sam ti ostao vjeran. Gospodine, izdržao sam u vjeri. Je li to plaća za svu muku i trud? I na kraju, kako može ovaj carinik biti pravedniji nego ja? Ne čudi se ako se tvoj najvjerniji sada postavi na glavu. Na kraju, to je samovolja, a ne pravednost!"

A Bog će mu odgovoriti: "Imaš pravo kad preda mnom iznosiš svoje velike uspjehe. Sasvim sigurno, uložio si veliki napor i vrlo si pobožan i marljiv. Ali korov tvoje neljudskosti koji je izrastao u tvom žitu pobožnosti prekriva sve plodove. Tvoj način življenja vjere je postao uzak i nemilosrdan. Kako misliš slijediti moje zapovijedi ako tako postupaš sa svojim bratom carinikom?  Kako može ići zajedno tvoja pobožnost i odbojnost prema ljudima? Tvoj ponos te oslijepio. U svojoj samopravednosti postao si svoj vlastiti Bog.  Zato u vjeri više ne nalaziš mira, niti ispunjenja, zato ti više ne mogu darovati nikakav novi život, niti pravdu."

Prispodoba je za sva vremena aktualna. Kako postupaju naši pobožni s onima na rubu? Vrlo brzo se mogu naći paralele: kakve su naše granice, pretpostavke i ograničenja prema onima koji su u životu imali peh ili su pogriješili, koji su se blamirali ili izgubili obraz?

Glavna pogreška farizeja je: nemilosrdnost. Nitko ne traži od njega da svoje zasluge i svoja djela smatra ništavnim, ali drugi ljudi trebaju imati svoje -  pravedno -  mjesto u našem životu i molitvama.

Kako je trebala glasiti molitva pravednoga da bi se mogao vratiti kući opravdan? Možda ovako: "Gospodine, hvala ti za ono što sam: Ti misliš dobro meni. Kad vidim kako je drugim ljudima u životu, onda bih ti trebao zahvaljivati svim srcem, jer znam da je tvoja milost ispred mojih djela. Podario si mi vjeru i snagu da radim. Zahvaljujem ti na tome, pa i sada kad ti donosim žrtvu. Podari i drugima milost da te spoznaju i slave. Gospodine daj da budem dobar brat onom cariniku, svim razbojnicima, varalicama, preljubnicima. "

Često mislimo da se u ovom primjeru carinika i farizeja radi o dva suprotna tipa ljudi. S jedne strane oholica, koji nam je nesimpatičan i Bogu se ne sviđa, s druge strane ponizni, koji se nama sviđa i Bogu je također mio. No, da li je to doista suprotnost? Crno bijelo predstavljanje? Zar se ovdje ne radi o mnogovrsnoj igri svjetla i tame na obrazu dvojice ljudi?

Najprije farizej: On čini nešto za svoju vjeru. Dva puta sedmično postiti nije mala stvar. Ponedjeljkom i četvrtkom su se farizeji odricali hrane, ali s obzirom na istočnjačku vrućinu - još teže je bilo odreći se pića. Tako su se osjećali slobodnima za molitvu. Pa i u dijeljenju su bili uzorni: točno deseti dio zarađenog novca i dobara davali su u hramsku blagajnu - neka vrsta "crkvenog poreza". Čin vrijedan poštovanja. Ali ipak, kakvog smo ovdje farizeja upoznali, njegova samosvijest o vlastitoj veličini sve to poništava. Upoznali smo ga u jakoj borbi svjetla i tame. Izmjenična igra iz koje je satkano svako ljudsko lice.

Sada carinik: on je bio najamnik rimskih osvajača, koji je unajmio carinsku postaju. Zato su ga ljudi smatrali suradnikom neprijateljske okupacijske vlasti. Osiromašenom narodu carinici su uzimali više nego su bile službene liste. Bez velike muke živjeli su u priličnom blagostanju. Ništa simpatično. Ali carinik koji nas susreće je, u biti, vrlo ozbiljan, iskren i ponizan. I on priznaje svoje grijehe. I opet, u njegovu životu nas susreće borba između svjetla i tame, koju poznamo u svom vlastitom životu.

I  to je točka na kojoj oba karaktera za nas postaju važna. Oni nam postaju ulazna vrata u našu vlastitu dušu. Oni su prigoda da se u duševnom ogledalu pogledamo i upoznamo neke naše vlastite dijelove i da spoznamo kako, u svakome od nas, boravi i carinik i farizej.

Pada mi na pamet priča o "pobožnoj Heleni" od  Wilhelm Busch-a. Govori o nemoralnom i bezbrižnom životu Helene, koja konačno propada kao alkoholičarka. U njenom stricu Wilhelm Busch ocrtava čovjeka koji je sebe prikazao pravednim i dobrim. Kad je čuo za smrt svoje nećakinje reagirao je na ovaj način:

"Kad je to čuo stric Nolte

u srcu se obradovao.

I kad je dovoljno optužio

"O da, ovo sam joj ja i predvidio!"

" Dobrota" to je jasno

i kod zle je za dobrotu kasno.

Da - sad je jasno

hvala, Bogu za takvo što je meni kasno."

Zar ne nalazimo tragove ovoga strica Noltea i u nama samima? Zar i mi često puta ne mislimo: "U usporedbi s tim čovjekom, ja sam svake nedjelje i blagdana u crkvi, plaćam sve što treba platiti i vjerno ispunjavam sve vjerske obveze. " I zaista sam radostan što nisam takav. U novinama nalazimo dovoljno zastrašujućih vijesti o drugim ljudima: razbojstva, pljačke, krađe, preljubi, rastave... zar svega toga nema i među nama?

Farizeja dosljednog način života ima i u našim sredinama. Ima kršćana koji dobrovoljno plaćaju 10 % luksuznog poreza, daruju novac za socijalne svrhe. Da ne bi to postala beživotna rutina, potrebna je ozbiljnost i hrabrost carinika. Ako bismo pošli u školu njegove pozitivne strane, mogli bismo mnogo naučiti. On poznaje svoje granice. Ima hrabrosti sam sebi u lice reći svoje loše strane i nazvati ih njihovim imenom i ispovjediti ih pred Bogom. On se osjeća potrebnim Božje ljubavi i ne dolazi u opasnost da sam izgrađuje svoje uspjehe.

Ako prihvatimo ovaj put, možda će i nama postati moguće nadvladati onu životnu praksu koja sliči praksi carinika. Ako prihvatimo odvažnost i samospoznaju, onda možemo ukloniti ono što mi na račun drugih činimo, bilo to u radu, zanimanju ili odnosu s drugim ljudima, u braku i izvan njega. I tako se trebamo sami suočiti s carinikom i farizejem i postavljati si pitanja.