Nitko ne može reći: «Svetost je za mene previsoka.»  U svetost ne spadaju izvanredna junačka djela, nikakva određena držanja, nikakvo smrknuto lice. Bog u srcima i Bog pred očima. (Rupert Mayer)

Biti svet znači osloboditi se samoga sebe, a ući u Boga, ali ne da ono čega se oslobodimo, što na izlasku napustimo, prekriveno u cilju, ponavljamo. Osloboditi se u vjeri, ne s mučenjem i «raskidima»,  nego u Kristu. Sveci su oni koji ulaze u prisutnost Kristovu, njegov život nasljeduju i ulaze iz njegove ljudskosti u njegovo božanstvo. (Romano Guardini)

Kad nas Bog kući dovede

iz dana putovanja,

kad nas izvede iz sumraka

u svoje usrećujuće svjetlo,

tada će to biti svečanost!

Tad će naše divljenje početi iznova,

pjevat ćemo pjesme,

koje obuhvaćaju svijet i povijest.

Mi ćemo pjevati, plesati, biti radosni,

jer On nas kući vodi,

iz nemira u mir, iz siromaštva u puninu.

Kad nas Bog kući dovede

iz naših vlastitih seoba,

to će biti blagdan.

I sumnjičavci će tada spoznati:

zaista vaš Bog čini čudesa.

On pretvara noć u svijetli dan

i čini da pustinja cvjeta!

Kad nas Bog kući dovede

iz besanih noći, iz besplodnih govora,

iz izgubljenih sati, iz trke za novcem,

iz straha od smrti, iz borbi i zavisti,

kad nas Bog kući dovede,

to će biti blagdan.

Tada će On opustiti prste od pesnice,

lance kojima smo slobodu opljačkali.

Prostor našeg života On će raširiti

u svim pravcima, široko i visoko,

po svim dužinama i širinama njegove neizmjerne kuće.

I više nam neće povući nikakvih granica.

Smrt i prolaznost vladaju svime,

stoje nad ljudima, biljkama i životinjama,

nad plavetnim svodom i smrću.

Sve si u život pozvao, Gospodine,

Tvoja stvorenja tonu u smrt,

povedi ih kući.

Daruj im svima, na kraju, ispunjenje,

ne puštaj da višestrukost  padne u prazninu zemaljskog života.

Gospodine, Tvoji planovi su nam tamni,

a ipak Ti pjevamo, Tebi trojstvenom, vječnom Bogu.

Nećeš moći nigdje ostati,

bit ćeš siguran.

Nećeš imati što jesti,

dijelit ćeš svoj kruh.

Nećeš imati što govoriti

mnogi će te slušati,

Držat će te zarobljenim

a ti ćeš biti slobodan.

Postat ćeš čovjek

bit ćeš u Bogu.           martin Gutl: Nachdenken mit Martin Gutl

Blaženi koji pokazuju razumijevanje

za našu nogu koja posrće

i ruku mlohavu.

Blaženi oni koji shvaćaju da se uho mora nepregnuti

da čuje ono što mu se govori.

Blaženi oni, koji sa smiješkom na ustima,

nađu vremena da malo s nama pričaju.

Blaženi koji nikad ne govore:

«To ste mi danas dva puta govorili.»

Blaženi koji znaju,

u nama obnoviti uspomene iz prošlosti

Blaženi koji omogućuju doživjeti,

da smo voljeni, cijenjeni,

i da nismo sami, napušteni.

Blaženi oni koji nam u svojoj dobroti olakšavaju dane koji ostaju.

Propovijed

1.

Slavimo Sve Svete - ipak, što nas veže uz ovaj blagdan? Ako pogledamo ove dane oko sebe, vidimo da se misli na pokojne: uređuju se grobovi, cvijeće, nabavljaju se svijeće. Svi Sveti- zar je to blagdan pokojnih?

Svi Sveti su najprije blagdan, kako to ime govori, «svih svetih». Odmah mi padaju na pamet imena svetaca iz Litanija Svih svetih ili iz kalendara koji su mi više ili manje poznati.

Najprije mislim na svece poput Marije, Josipa, Franje, mog imenjaka... Onda mislim na mnoštvo svetaca koje uopće ne poznajem, a ipak imaju veliko značenje za čovječanstvo. Sveti Otac je zadnjih godina proglasio mnoge ljude svetima, ljude koji su živjeli posebnim, primjernim životom ili koji su dali svoj život za vjeru kao što je to dala sveta Edithe Stein i mnogi drugi. Blagdan Svih svetih ima veze s grobovima, ne zbog toga što ćemo grobove popodne posjetiti, nego zato što tamo leži mnoštvo svetaca - onih koji nikada nisu službeno proglašeni svetima.

Tko je svet?

« Biti svet.» S time često povezujemo posebne napore: jedan svetac mora biti posebno pobožan, mora puno moliti, stavljamo ga na oltar a da pri tom vrlo brzo zaboravimo da su sveci bili najprije ljudi.

Tako su pitali ženu jednog liječnika: „Želite li biti svetom?» Ona je odgovorila: «Nemam dušu sveca; i ako baš hoćete da budem iskrena, ne želim biti sveta, jer biti svet znači prestati biti čovjek.»

A zar svetost nije nešto za čim bismo mi kršćani trebali čeznuti?

Ako pod svetim mislim na nekog čovjeka bez grijeha, uvijek pobožnog, nekoga tko mora puno podnositi, onda ni ja ne želim biti svet.

Veliki sveci nisu sveti zbog onog što su učinili, zbog njihovog velikog djela. Oni su sveti zato što su imali veliku ljubav u kojoj je Bog postao vidljiv u njihovom životu. I zato je prava šteta da je tako malo ili čak niti jedan bračni par proglašen svetim. To je upravo tu gdje se uspije jedan živjeti kršćanski život i gdje se daje svjedočanstvo za ljubav Božju prema ljudima. A to je temelj za nečije proglašenje svetim.

Gdje ćemo ih naći?

Na Sve Svete se uvijek čita evanđelje o blaženstvima To su savjeti za svakodnevni život. Jedan drugoga tješiti - to je svetost. Biti nenasilan, pravedan, pokušavati izgraditi mir - sve to nisu neki preveliki neljudski zahtjevi. To su zahtjevi da stvarno budemo ljudi.

Postoji jedna izreka koja vrlo dobro govori što se misli pod svetošću: «Čini kao Bog - budi čovjek.»

Svi Sveti su blagdan svih onih koji svoje biti čovjek ozbiljno shvaćaju; svih onih koji su dali Bogu prostora u svom životu i koji su pomogli drugima da budu bolji ljudi i da budu sretniji. Takvih svetih, sigurno, ne nalazimo samo na groblju nego i ovdje među nama.

2.

Ovih dana mnogo slušamo o tzv. «posljednjim stvarima» našeg života. Mjesec studeni nam dopušta da ovakve misli ulaze u nas pa i sam blagdani Svi sveti, Mrtvi dan, Krist kralj.

Smrt- «smrtnosigurna stvarnost» našega bića baca mnoga neodgovorena pitanja pred nas. Suočavanje s njima ne bi trebalo u nama probuditi beznadnost, neutješenost. Mjesec studeni počima blagdanom punim svjetla: Sa Svima svetima.

I oproštaj s ljetom, prirodom čini bogatstvo boja, boja bez kraja, poput blagdana.

Papa Grgur IV je u 9. stoljeću taj blagdan uveo za cijelu Crkvu. Mogli bismo reći da su Svi sveti - obiteljski blagdan Crkve, jer se toga dana slave sveti, posebno oni koji nisu ušli u službeni krug proglašenih svetaca. Mnoštvo žena, muževa i djece koja su u prošlim stoljećima živjeli svoju vjeru i koji su štovani kao uzori govore nam danas:» Naš završetak nije grob, nego nebo, zajedništvo sa živim Bogom.  Ovo zajedništvo - ovaj cilj počima sada i ovdje.

Sveti su bili ljudi kao ti, vi, ja, ljudi s pogreškama i slabostima, čežnjama i radostima, pitanjima i sumnjama. Kao što su oni bili i jesu, sa svim ljudskim stvarnostima, pustili su se Bogu da ih promijeni, spasi i posveti. Svi sveti su jedan vrlo ljudski blagdan. To nije blagdan za neke određene, nikakav blagdan  nedostižnih životnih ideala i primjera.

Možda mislite: «Dobro, lijepo. Sveti su postigli svoj cilj. Što oni imaju danas sa mnom? Imaju li mi oni nešto reći? Kakvo je to zajedništvo koje ispovjedamo u Vjerovanju?»

Odgovor na ovo pitanje sam našao u sljedećoj pripovjesti.

Da nam je životno potrebno sunce sa svojom toplinom i svjetlom to znamo svi. Bez sunčevih zraka ne bi ništa raslo, ni sazrijevalo voće na zemlji, niti bi bilo ikojeg života. „Čovjek kroz kojega svijetli sunce» - kakve sunčane zrake su mišljene i  i kakvo duboko značenje u ovom Terezinom otkriću.

U riječi svet krije se zdravlje, biti svet znači biti sav. Imati sve. Ovdje se prisjećamo temeljnog ljudskog doživljaja. Naš svijet, naš život leži u ruševinama, nije cio, nije potpun. Čeznemo za spasenjem, nadamo se spasenju i ozdravljenju. Ovo što nas u dubini može ozdraviti, iscijeliti, spasiti dolazi od Boga, to nam govori vjera. Bog je počeo svoju povijest spasenja s nama  ljudima od stvaranja svijeta. Vrhunac njegovog spasenjskog djelovanja je u Isusu Kristu. On je završetak i vrhunac spasenja kojega Bog daruje ljudima. Sam Isus je donio spasenje - on svet, sav i potpun. On je spasio svijet i to je početak kraljevstva Božjega.

Što nama ljudima donosi spasenje

U propovjedi na gori, životnom Isusovom programu, je rečeno što nama ljudima donosi spasenje. Kakve sunčane zrake očekujemo od ljudi.. Čujmo:

blago onima koji ne čine nasilje,

blago onima koji gladuju i žeđaju pravde

blago mislosrdnima

blago mirotvorcima

Sam Isus je živio ne čineći nasilje. Otkrivao je nepravedne strukture, postupao milosrdno gradio mir. Drugčije rečeno. Isus je živio spasavajući, po njegovu životu i djelu spasenje ljudima počima svijetliti i svijetli.

«Sveti su oni ljudi  kroz koje sija sunce.» Sve te žene i muževi su, na neki način, pokušali živjeti spasiteljski, u pohođenju  drugim ljudima postupali su spasiteljski. Mislim na jednog Martina koji jednostavno dijeli. Na jednu Elizabetu, koja nije previdjela druge ljude u nujihovoj bijedi, na jednog Franju koji je mislio da ima nešto boljeg i višeg od bogatstva, mislim na mnoštvo nepoznatih i  za nas bezimenih koji su svojim svjetlom širili svjetlo i toplinu.

Ljudi koji su u Bogu uzeli svjetlo i toplinu naše vjere i prema svojim mogućnostima, pa bile one tako male i neznatne - darivali drugim ljudima.

Svi sveti, blagdan Crkvene obitelji - blagdan koji nam želi  darovati nadu i budućnost, koji nas podsjeća da smo svi mi kršteni, krizmani pozvani da darujemo spasenje. Imamo mnoštvo braće i sestara koji nam mogu biti uzori na putu. Oni su već na cilju i žele nam biti zagovornici (imenjaci).

Isusu, samoj svetosti - žele nas sveti pridružiti svom zajedništvu i govore nam:

Posvećujuće djelujete vi koji liječite rane,

međusobno dijelite žalost i utjehu.

Posvećujuće djelujete vi koji vrčeve punite

i tažite jedan drugome glad,

sveto djelujete vi, koji lance lomite,

bez ljutnje i bijesa, dobro mislite o drugome.

Sveto djelujete kad krivnju opraštate

kad ste potpora i zaštita jedan drugomu.

Promatram mnoštvo muževa i žena i mislim na mnoštvo ljudi koji, ovdje i sada, nastoje svoj život urediti prema Bogu koji oprašta i spasava i govorim: Tu, među takvim ljudima, želim svoje putove tražiti i njima ići.

Potom vidjeh veliko mnoštvo iz svih puka i naroda, svijeta i jezika, i nitko ih nije mogao izbrojiti. Oni su stajali u bijelim haljinama pred Jaganjcem i nošahu palme u rukama. Klicahu jakim glasom: Sada nasta spasenje Boga našega, koji sjedi na prijestolju i Jaganjcu.» Otkr 7,9-10

Izgleda da nema zanimljivijeg pristupa propovjedi za današnju svečanost, nego postaviti pitanje «A kome je u stvari posvećen ovaj današnji blagdan?» Izgleda da odogovor leži do ruke. A ipak bi se moglo dogoditi da bi svetost mogla biti dalja nego što smo mi do sada vjerovali i to zato što nismo sposobni dovoljno duboko misliti o ljubavi Božjoj prema svakom pojedinom od nas. I zato još jednom pitanje: kome pripada današnja svečanost?

Najprije pripada onima po imenu poznatim svetima, čiji nam je život Crkva stavila kao uzor pred oči. Pri tome oni sami nikada nisu bili, u svom životu, oslobođeni problema, jer i oni su trpjeli i podnosili sve ono što naš život čini bijednim. I oni su išli putem naših ljudskih padova i posrtanja. Poznavali su, svi oni, noći jada koje pozna svaka ljudska duša. I zbog toga imaju duboki osjećaj za sve koji trpe u svojoj zdvojnosti ili koji su posrnuli. Istodobno trebamo reći da su oni imali hrabrosti nepokolebljivo vjerovati u Božju pomoć i zato su preskočili same sebe.

Ni u kom slučaju ovaj dan ne pripada samo poznatim svecima kojih se danas spominjemo, jer uz njih stoje bezimeni sveci, koji su bili tihi, nepoznati ljudi na zemlji. Oni su puno brojniji, nego što bi se to redovito uzelo. Pažnje vrijedna je riječ kojui je rekla sveta Mala Terezija: «Postoje sveci koje mi poznamo, jer su nam blizi. Ali to ne znači da su oni veći. Tako i mi vidimo zvijezde po njihovoj udaljenosti. Mnoge od njih koje jedva vidimo ili uopće ne vidimo su puno veće i ljepše od onih koje zovemo «prvog razreda». I zato pisac Francois Mauriac može pisati: Tko se ispituje, taj mora priznati da se veličina ljudi ne otkriva kroz glasovite ljude, nego je skroz sakrita u nepoznatim stvorenjima. Svi smo mi već takve duše susretali, duše čija smrt ne znači da su zaboravljene.» Tada pripovijeda o mladoj ženi, za čiji su se život borili kirurzi i liječnici, a koja je čekala smrt u svojoj maloj bolničkoj sobi. Ako bi tražio  u mojoj prošlosti sliku neke veličine, pada mi pred oči crni oganj njenih očiju na jednom prekrasnom, iako razorenom licu. Više se sjećam zvuka njenog glasa, nego njenih riječi. I da nisam bio vjernik, bio bih pred tom ženom povjerovao da ima nešto što ne može propasti.»

A tko pak zna tko će se naći među ovim nepoznatim svecima, a tko ne? Ima li ljudskog života u kojem ne bi bilo mnogo dobra, plemenitoga, uzvišenoga? Jesmo li ikada sreli čovjeka u kojemu je samo zlo, sjene, samodopadnost, a da ne bi imao mnogo dobra u sebi i mnogo nesebične ljubavi?

A kako može biti da  Bog ne gleda na ono dobro u čovjeku, ili da čak pusti da propadne dobro u čovjeku? Zar naše srce ne smije tražiti kod Boga svakog čovjeka, koji je među nama živio, a sada je već mrtav? Kod Boga kod koga više vrijedi jedno dobro, nego brdo zla?

I tako u nama, najednom, raste vjernička nada da ćemo prepoznati, među mnoštvom nepoznatih svetaca, i one ljude s kojima smo išli jedan dio puta i koji su pred nama otišli: naše rođake, prijatelje, kolege, pa i one koji nam nisu bili simpatični, sve koji su pred nama išli u smrt?

Tako nam govori ova svečanost, da ondje gdje se zlo i paklenski grijesi nisu tako ukorjenili da se više ne mogu uništiti, tu Božja ljubav preobražava  i pretvara ljudsku slabost u Božju svetost. Mislim da je to nada koja bi nas danas trebala voditi prema grobovima naših dragih.

K neizbrojivom mnoštvu kojega nitko nije mogao izbrojiti pripadamo i mi sami, mi koji posrćemo i padamo, ali nikad nismo ostali u blatu ležati, nego smo u vjeri u Uskrsloga, uvijek i ponovno, ustajali. On nas ne čeka samo na cilju života. On nam dolazi, vrlo često, u susret. On nas traži, on nam pomaže, oslobađa nas od okova ljudskih briga, nemoći, bespomoćnosti i grijeha da i mi možemo, jednom, sudjelovati na njegovoj svečanosti blaženstva.

Što nam poručuju svi ti sveci? Što nam govore, svakom pojedinom od nas? Poznati sveci nam govore: »Imaj hrabrosti sebe gledati onakav kakav jesi, tada ćeš spoznati kako često trebaš Božju pomoć. Tako ćeš stajati u svjetlosti istine koja je početak svake svetosti.»  Nepoznati sveci će nam reći: »Hodi svojim putem u jednostavnosti i vjernosti pa i onda kad ti se ne poklanja nikakva pažnja, ni priznanje, ni pohvale. Bog koji vidi u tajnosti te poznaje. I to ti treba biti dovoljno. Ne budi umoran činiti dobro. A to neki put zahtijeva i odricanje i žrtvu. Bez toga ne bi bilo ništa vrijedno spomena.» Oni koji s nama putuju prema vječnosti govore nam: »Ostani na putu i ako padneš opet ustani i ako se na kraju ne možeš pojaviti kao pobjednik, pojavi se makar kao borac."

Tako nas  Svi sveti zovu da u tišini osluškujemo, spoznamo kolika je već rijeka ljudske povijesti ušla u tajnu Božje ljubavi da i mi imamo hrabrosti i nade, da u potrebi zazivamo naše svete za njihovu pomoć na putu prema licu vječnog Boga koji nas ljubi.

Zahvaljujemo ti Gospodine Isuse Kriste.

za mogućnost razmišljanja o tvojoj riječi.

zahvaljujemo ti za blaženstva,

ona nam pokazuju kako si živio na ovome svijetu.

Ona nam daju nadu i povjerenje.

da ćeš nam pomoći u nasljedovanju tebe.

Zahvaljujemo ti što si kod nas i uz nas,

danas, sutra, sve dane.

Pratiš na

na životnom putu k punini novog života,

kojega si nam donio.

Oče, zahvaljujemo ti,

jer nam po smrti i uskrsnuću Sina

daruješ Duha Svetoga

koji nam stavlja u srce spoznaju

da ćemo jednoga dana doći k tebi u tvoje kraljevstvo

i tvoje lice nepokrito gledati.

Zahvaljujemo ti, što smo mogli nešto

od toga spoznati,

da nas ti ljubiš i prihvaćaš onakve kakvi jesmo,

s bezuvjetnom ponudom oproštenja                                   Carlo Maria Martini

Bog neka vas čuva na svim vašim putima.

neka vam bude blizu

u svemu što vam se događa,

Neka vam pomaže

u svemu što će vas snaći.

I neka vas on nosi kroz vrijeme

i dovede u vječnost.

Tako vas blagoslivlja Trojedini Bog, Bog koji ljubi:

Otac i Sin i Duh Sveti