Interesantno je uspoređivanje tekstova o bitci s Amalečanima i njenom povijesti na kraju puta kroz pustinju u Br 14, 39-45 i u Izl 17. U Knjizi brojeva je narod pobijeđen od Amalečana, jer su se odbacili od Gospodina dok je u Izlasku  bio spašen.

Navještaj ovog teksta treba pažljivo pripremiti da se ne bi shvatilo kao da je to bio rat kojega je Bog htio. Mojsijevo postupanje, uzdizanje njegovih ruku,  podizanje Božjega štap donose pred Boga neprestane Mojsijeve molitve i znak  su da Bog stoji uz svoj narod i uz obećanje sretnije budućnosti, da će izrael biti vrlo brojan.

Ovaj tekst zabranjuje magijske čine, jer se Bog ne da prisiljavati. Čovjek može samo neprestano moliti.  Tekst ukazuje na još jednu dimenziju:  ne vojna sila, niti razrađena strategija, nego samo Bog može doći svom narodu u pomoć  (usp Iz  2,7 sl; 31,1.3.).

Izgleda strano,  ali postoji još jedan mogući nastavak, a to je  da su neprijatelji Izraela i  Jahvini neprijatelji . I to se može razumjeti samo iz povijesti, jer su Amalečani žestoko napadali Izabrani narod.  Borili su se za izvore voda i za mjesta ispaše. Samo na ovoj pozadini je shvatljivo da, u pogledu Izraela, koji se smatra Jahvinim narodom, Jahve mora stajati uz njega, posebno kad je u nevolji. Doživljaj Izlaska je to, na poseban način, pokazao.

Timotejeva vjera je rasla Pavlovim poučavanjem. Svi koji su odgovorni za njegov kršćanski odgoj stvorili su temelj za njegovu vjeru. Oni su ga uveli u starozavjetni i u novozavjetni kršćanski nauk. To mu je pokazalo put i „pripremilo ga i oboružalo za svaki put" (r 17), jer je  svaka knjiga Pisma ispunjena Duhom Božjim.

Ako danas govorimo o Božjoj inspiraciji  Pisma, u ovome se tekstu nalazi dobro tumačenje. Bog govori nama ljudskom riječju.  I možemo reći da Sveto pismo ima božansku mudrost i snagu odgoja. Tako Pismo u potpunosti oprema  onoga koji naviješta i svakoga koji po vjeri želi živjeti za njegov put djelovanja u ovome svijetu.

Pisac 2. poslanice Timoteju smatra da su i starozavjetni spisi Bogom nadahnuti, dakle riječ Božja. To daje onome  koji naviješta riječ Božju određenu  legitimaciju, u ime Božje, poučavati i opominjati.

Samo ljudi koji vjerodostojno žive mogu druge oduševiti. Pismo Timoteju sadrži i svečanu zakletvu za njega i za sve koji naviještaju biblijsku poruku, da naviještaju vjerodostojno riječ, da sami „po vjeri u Isusa Krista budu spašeni." (r15).

U pozadini ovog teksta stoji očekivanje  posljednjih vremena kojim su bili prožeti učenici i prva kršćanska zajednica. Vrijeme čekanja treba biti vrijeme ustrajne molitve i ostati očuvan u raznim previranjima u kojima se nalazila kršćanska zajednica.  No, dolazak Sina čovječjega ostavlja ljude da čekaju.  Nevolje su velike. Progoni su prigoda da mnogi napuste zajednicu. Poziv na neprestanu molitvu treba pokrenuti Boga da uskoro učini kraj ovom vremenu patnje.

Usporedbom se pokušava, kroz pripovijest o sucu i udovici, koja stalno moli za svoje pravo, označiti odnos Boga i ljudi. Odlučujuća riječ ove parabole nije  da se Bog dade  konačno nagovoriti stalnim molitvama, nego svijest spasenja ljudi koji mole. Možda se ovdje misli na jednu starozavjetnu riječ koja kaže da molitva u nevolji prodire kroz oblake.  (usp Sir 35.20-22)

Bila bi utopija misliti da će vjernik, kroz stalnu molitvu, biti pošteđen bijede i nevolje. I pravednik nije pošteđen puta preko križa do slave. Jer konačno ovaj put vodi do slave, ustrajna molitva da kraljevstvo uskoro dođe je ispravna i opravdana.

Zaključna rečenica evanđelja ukazuje na daljnju perspektivu.  Božji narod koji je krštenjem pozvan u zajedništvo, ne može se smatrati potpuno sigurnim. Izabranje  uključuje stalno odlučivanje za Boga.  Pavao, sa sigurnošću, može iščekivati kraj vremena (jer je sačuvao vjeru).

Propovijed ne smije izbjeći „korist" molitve. Koliko puta ljudi, usprkos molitvi, kao da ne nalaze na uslišanje. I kako možemo, usprkos ovom iskustvu, ostati uz Boga?

Pozdrav: Naš Gospodin Isus, koji proglašava blaženima malene i siromašne, neka bude s vama.

Uvod: Bog ne napušta svoje nikada. Pa i onda kad nam se čini da duboko tonemo, on  nas ne napušta, Bog neće dopustiti da se utopimo. On nas želi, i u ovoj euharistiji, jačati snagom svoje riječi, učiniti povjerljivijima Bogu, i jačanjem kroz sakramentalni nebeski kruh, biti hrana na našem  putovanju i poputbina u vječnost da se ne umorimo na putovanju našeg životnog hodočašća.

Kad se tebi, milosrdni i dobri Bože obraćamo u molitvi, onda možemo svijet privesti dobru. Zato te molimo:

Za Crkvu koja se moli na cijelom svijetu: daj joj povjerenja i ustrajnosti dok pred tebe iznosi svoje potrebe i molitve, molimo te

Za  sve one koji rade na širenju Evanđelja, posebno misionare i misionarke iz našeg naroda, molimo te

Za poglavare država da budu svjesni svoje zadaće i odgovornosti, da djeluju na dobro svih ljudi te da se tebi uteknu molitvom, molimo te

Za ljude koji ne mogu „stati na svoje noge",  iako pokušaju moliti, daj im pripravno uho i spremno srce za tvoju riječ i tvoju milost, molimo te

Za naše župe i mjesta, kad zajedno slavimo službu Božju, daj da iz ove crkve pođemo u svijet s mudrošću i razumijevanjem, molimo te

Našim pokojnima budi utjeha i nagrada za sve teško što su u životu proživjeli, molimo te

Dobri Bože, uvijek si nam blizu svojom riječju i svojom milošću. Ti si snaga u našem svagdašnjem životu. Daj da naši dani jednom sretno završe kod tebe, gdje ti živiš, u jedinstvu sa svojim Sinom i Duhom Svetim, kroz sve vijeke vjekova.

Kad je moja molitva

bila sve pobožnija i sve intimnija

onda sam imao sve

manje i manje za reći,

na kraju sam bio sasvim tih.

I postat ću, koliko god je to moguće

suprotno od govornika,

postat ću

slušatelj.

Najprije sam mislio da je moliti govoriti,

ali naučio sam

da molitva nije obična šutnja

nego

slušanje.

Tako je:

molitva nije slušanje sebe kako govoriš

moliti znači:

postati ti, biti tih i čekati:

dok molitelj

ne čuje Boga.

Soeren Kierkegaard

2.

Krist nema ruke, nego naše ruke,

da danas učini svoje djelo.

Nema svoje noge, nego naše,

da ljude dovede na svoj put.

Krist nema usana, nego naše

da ljudima ispripovjedimo o njemu

Nema pomoći, osim naše,

da donese ljude na svoju stranu.

prema tekstu iz 14.st.

Fascinantna pripovijest.  Pravnici bi kazali: Tako nešto ima samo na Istoku.  Stvarno su udovice u Isusovo vrijeme bile ugrožene. One se često stavljaju u SZ, uz bok siromašnih i nadničara. U tadašnjem patrijarhalnom društvu  žena je, gubitkom muž,a padala u socijalnu bijedu.  SZ naglašava u psalmima (npr ps 68,6)  da je Bog pomoćnik udovicama i on im daje pravo. Jedan židovski spis kaže: „Blago onom koji pravedno sudi siromasima i udovicama."

Vjerojatno je u povijesti udovicama uskraćivan novac  kojega su dobivale kao pomoć pa ih je to guralo u još veću bijedu. Za te stvari je bio, u Isusovo vrijeme, određen nekakav sudac.

U prispodobi se kaže da sudac „o tome nije htio ništa čuti"(r 4). Udovica je osjetila da je sama i da se njezini životni zahtjevi ne uzimaju ozbiljno.  Ona nema vlasti, niti mogućnosti da dobije svoje pravo.

Kakav je to sudac? On se treba u ime Božje, prema SZ, brinuti za pravo udovice. No, on govori sam za sebe da se ne plaši ni Boga, a još manje ljudi. Situacija za ženu izgleda bezizlazna. Zar iza iskustva ove žene ne izranjaju i naša iskustva koja poznamo?  Da se ljudi uzaludno bore za svoje pravo i da žeđaju za pravdom.  Ona traži presudu, pa ako je potrebno i žalbu i kao bude obijena još uvijek  vjeruje u pravdu?

Koliki ljudi  - i u našem društvu - vape za pravom i zarađenom plaćom, a koliki se plaše tražiti svoj zasluženi novac da se ne izlože maltretiranju? Koliki uzalud očekuju zasluženo priznanje?

Možda ćemo u ovoj usporedbi otkriti naše vlastito traženje i naša iskustva nevolje,  da smo se za pravo borili sami i da nam nitko nije htio pomoći. Zar to nisu iskustva Božje odsutnosti?

I pitamo se gdje je taj Bog kad nema nikoga tko bi se zauzeo za prava jadnih i bijednih? Zar ne nestaje Bog kad se čovjeku uskrati pravo na zarađena dobra, na uspjeh, na razumijevanje, na priznanje, na prihvaćanje?

I tako smo došli do vrhunca usporedbe. Ovdje se, u prvom redu, ne radi o pravednom ili nepravednom sucu, niti se radi o nekakvom moralnom imperativu s obzirom na pravo.  O čemu se radi, kaže evanđelje u prvom retku: „ Isus reče učenicima kroz prispodobu da moraju uvijek moliti i nikada ne posustati." (r.1)

Udovičina molitva je, za Isusa, prauzor ljudskih molitava i vapaja Bogu, praslika molitve. Usporedba nam želi pomoći otkriti nešto važno, kroz ponašanje udovice i suca.

Udovica se mogla obeshrabriti s obzirom na ponašanje suca, mogla je pomisliti da se ustrajnost ne isplati, ali ona ne popušta. To je uočljiva jakost njezine molitve.

Zar se time ne pokazuje nemoć i bijeda nekog čovjeka koji konačno samo može moliti, njegova duboka

bespomoćnost i ovisnost? U jakosti, kao i u nemoći ove molitve, udovica je praslika čovjeka koji moli. Molitva ima

nešto zajedničkog s potrebom čovjeka za pravdom, ispunjenjem, srećom, za uspješnim životom.

Ovdje se ne radi o nekim pobožnim savjetima za molitvu. Kao na primjer,  ustrajati u uvjetima  kad se ništa ne mijenja, ili se predati strpljivo u nevolji, koja otežava život da bi se očekivao  bolji prekogrobni život.  Naprotiv, usporedba nas potiče da ustrajno (oštro)  iznosimo naše molitve.

Ali, zar moramo pri tome uvijek osjetiti našu bezizlaznost i nemoć ako se tu ništa ne mijenja? Tako nas prispodoba vodi u najteža iskustva koje uvijek i ponovo doživljavamo.  Mi doživljavamo trenutke Božje napuštenosti.  Situacije kad se sve stavlja protiv nas, kad izgleda da se, prividno, i  Bog postavio protiv nas. Poznamo onu neugodnu tišinu  i šutnju koja ukrućuje, iz koje više ne može izaći ne jedan glas molitve ili vapaja. I baš tada, upravo tada, potiče nas evanđelje, da se držimo uz Boga kojega u tim časovima osjećamo odsutnim, dalekim.  I u toj „Božjoj tami" trebamo Bogu govoriti, vapiti k njemu, vikati.  Usred osjećaja Božje odsutnosti trebamo vapiti k njemu.

A kako to ide? Ima li to uopće smisla? Pa moram jednom osjetiti da je Bog tu negdje.

Ali, trebam li ja to doista osjećati?  Kako je bilo s Isusom iz Nazareta na križu? „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?" (Mt 27,46)

I Isus je sigurno doživio nestajanje Boga. I upravo u takvoj napuštenosti od Boga, on govori: „Bože moj ..!"  i tako se čvrsto drži Boga. I taj Bog ga nije skinuo s križa, pušta da umire u strašnim mukama, ali umire u rukama toga Boga.

Je li mu ta molitva išta pomogla? Kako je djelovala? Čuje li me i uslišava li me Bog? Često  ON  ne daje nikakvog odgovora, a ipak  poznaje naše nevolje. Da li ga se može nagovoriti? Tako se pitamo i pitamo se s pravom. Često smo žalosni što moramo iznova Boga zazivati. Ponekad nam klonu ruke koje mole.

Da, često doživljavamo da se naše nezdrave situacije ništa nisu promijenile.  Kao  onaj sudac prema udovici, tako  nama izgleda da je Bog dalek i nestao.  Možda mi ta pripovijest može pokazati da se ja, upravo u iskustvu Božje odsutnosti, mogu osloniti na njega.  I možda ću osjetiti da mi je Bog blizu, iako se sudbina nije promijenila.

*****

1

Papa Ivan Pavao II. je, svojevremeno, uputio jedno pastirsko pismo o odnosu razuma i vjere. Zbog teme nije baš bilo medijski zapaženo. Mislim da su u tom pismu iznesena ne samo filozofska pitanja, nego i pitanja koja se sasvim jasno tiču vjere.

„Vjera i razum su kao dva krila duha", glasi prva rečenica. Vjera i znanje nisu stvari koje se isključuju. Neprestano slušamo: „znaš li to ti" ili „vjeruješ li to? „Ali vjera  - prije svega vjera u Boga - koja znači kao „ biti ne baš potpuno siguran" je jedna od najvećih misaonih pogrešaka našeg stoljeća, kaže papa.

Kad govorimo o vjeri, tada se misli da sam nisam ništa doživio, nego sam upućen na izjave drugih. Znate li da postoji Mount  Everest...  ili samo vjerujete da postoji? Vjerujete li da Postira imaju više od tisuću stanovnika, ili ste sami brojili?

U školi se često događa i čini kao da je svo znanje - pa tako i pitanje Boga - pitanje - vjere  - „kao da čovjek ne bi bio siguran" No, to ne stoji! Sve što o Bogu držimo, jer nam je to netko rekao, kome vjerujemo, u koga imamo povjerenja, je vjera.  Što je vjerodostojniji onaj koji nam govori, tim je sigurnije naše uvjerenje.

To ne smije biti nikakva slijepa poslušnost. Sve trebamo provjeriti. Odgovoriti našim mislima. Sigurno da nećemo naše livade prekriti ako nam neka osoba našeg povjerenja priča o letećim kravama. Ono što vjerujemo trebamo ispitati, pitati da li to može biti. Urediti, odvagati, propitivati. To su oba krila duha - razum i vjera.

To vrijedi i za našu kršćansku vjeru. To što Boga ne možemo vidjeti, niti ga izmjeriti, ne igra nikakvu ulogu.  Jeste li kada vidjeli elektron? Ili ga izmjerili?  A ipak vjerujete da elektroni postoje. Kako ste do toga došli? Koliko je bio vjerodostojan onaj tko vam je o tome pripovijedao?

Ili ste doživjeli strujni udar pa znate da postoje elektroni? A ipak, neki ljudi su Boga doživjeli poput strujnog udara. Ti su tako došli do vjere ili po tome ojačali svoju vjeru. No važnija, razumnija i sigurnija je vjera Crkve - a ne moja osobna vjera - jer se za to sam Bog pobrinuo.

Znam da se Bog ne vara, niti može prevariti, niti ga netko drugi može prevariti. On me ljubi i on nam se objavljuje ne zato da bismo mi njegovu poruku zatamnjeli. Dakle, brine se da vjera Crkve bude sigurna i da ostane prava vjera.  Time je vjera Crkve osvjedočena i osigurana više nego poznavanje elektrona.

I ne mogu se izgovarati kad se radi o istinama vjere: to je pitanje pogleda na svijet, mišljenja, to ne zna nitko točno. U vjeri trebam biti makar siguran toliko, koliko i u stvarima fizike.

Jasno da je moja slobodna odluka da se odlučim za vjeru u Boga. Mogu ne vjerovati u Mount Everest, ne vjerovati u elektrone i smatrati ih nekom igrom svjetla, ali to nema nikakve veze s istinom. I to je jedna od glavnih izjava enciklike: vjera ne znači biti nesiguran. I neću nikada upropastiti život - samo zbog pretpostavki. Amen.

Ništa drugo ne misli Isus s ovim pitanjem kojeg smo čuli na kraju evanđelja. "Hoće li Sin čovječji, kad ponovno dođe, naći vjere?

Isus je to pitanje izrekao začuđujuće skeptično. Biti kršćanin Isus stavlja u istu razinu kao "znati moliti". Smije li to Isus? Zar on ne krati našu vjeru ako uspoređuje manjak vjere i manjak molitve? Zar se ne određuje naše kršćanstvo po našoj vjeri i našem ponašanju u svijetu? Zar nije dovoljno ako čvrsto vjerujemo? Ili ako radimo na bratskoj ljubavi i Caritasu?

Tri stvari našeg kršćanstva, našeg biti kršćanin (praktična ljubav prema bližnjemu, čvrsto vjerovanje i molitva) nisu kao naša imovina koju imamo na tri različita bankovna računa ili tri različite parcele. Ako je jedna u opasnosti, onda će prednost imati drugi račun. Naš se božanski život može usporediti sa zemaljskim životom: da bismo mogli živjeti, potrebne su nam tri stvari: voda, hrana i zrak. Ako nam nestane zraka, to ne možemo zamijeniti ili nadoknaditi pićem, a isto tako manjak hrane ne možemo nadoknaditi bržim disanjem.

Naše kršćanstvo je toliko veliko, koliko njegov najslabiji stup od ova tri na koja počiva. A time smo došli bliže do Isusovog pitanja: sigurno je on već tada znao da na našem putu ako slabi vjera, prvo molitva ostaje po strani. Hoće li Sin čovječji, kad se ponovno vrati, naći ljude koji još uvijek mole?

Ovo bi nas pitanje trebalo šokirati, a svaka misa koju slavimo je ipak Gospodnji povratak. Jesmo li mi , koji ovdje sjedimo, doista ljudi koji mole?

Pod ljudima koji mole ne misli se na one koji poznaju sve molitve i sve odgovore na misi n pamet. I molitvu Očenaša možemo izgovoriti kao naučenu recitaciju! Obraćamo se njome Bogu? Ispunjamo ga našim vlastitim molbama i potrebama? Našom zahvalom i hvalom?

U prvom čitanju Mojsije stoji na brdu i moli, dok se Jošua dole, u dolini, bori. Molitva i borba su ovdje isprepletene. Unosimo li naš život u molitvu, naše boli i naše borbe?

Mojsiju su, pred večer, potrebni pomagači koji će mu pomoći moliti. Mojsije, osloboditelj, putokaz i vođa puta, treba pomoć u molitvi. Ako je njemu bila potrebna tuđa pomoć u molitvi, koliko smo onda mi više usmjereni na pomoć u molitvi?  Nije nikakva sramota nekoga moliti za pomoć ako više ne možemo moliti. A kako nam to teško pada! Kako nam teško pada uopće drugome priznati da želimo moliti: radije prešućujemo da imamo poteškoće u molitvi i da nam je potrebna pomoć. Čak i bračni drugovi se ne usuđuju jedan pred drugim, djeca pred roditeljima, roditelji pred djecom reći na glas jutarnju i večernju molitvu ili molitvu prije jela.

Hoće li Isus uopće naći vjere kad ponovno dođe? Ima oaza u kojima se usuđujemo moliti. Razna svetišta nam pokazuju da se ljudi ne ustručavaju pokazati da mole.

Ali u našem svagdašnjem životu, imamo li snage pokazati da smo molitelji?

Želio bih da i mi u Dolu budemo oaza. Ne samo ponekad, u nekoj prigodi, kao na Veliki petak. Postanimo ljudi molitve! Ako to ne postanemo, onda će se dogoditi da će Sin čovječji doći, a da ga nitko nije zvao. Amen.

Bračanin pita gospodina Boga: " Reci mi dragi Bože, jel' istina što se govori da je kod tebe tisuću godina kao jedan dan?" Dragi Bog odgovori. "Jasno!" " Reci, dragi Gospodine Bože, vrijedi li to i za novac?" nastavi Bračanin. "Jasno da vrijedi" odgovori  Gospodin Bog, "to vrijedi i za novac". Milion kuna je kod mene kao jedna."  O, dragi Bože, onda bih ja imao jednu veliku molbu. Onda mi, molim te, promijeni ovu kunu u milijun kuna." "Jasno da hoću" odgovori Bog; "samo počekaj par minuta..."

Ponašanje pri molitvi često odgovara ponašanju Bračanina. Netko tko traži pomoć obraća se Bogu, o kojemu je učio da uslišava molitve ako ga se zazove. I u toj svijesti da čovjek mora ovoga Boga samo zazvati, jasno je da Bog izgleda poput nekog automata za igru, trebao bi dati više nego što se investiralo - Bog treba postati dobitak, a ne ulog - očekuje li molitelj da će se, na zadovoljavajući način, ispuniti njegova molitva kao što to govori jedan grafit na zidu: " O Bože, pošalji mi strpljivosti. Ali ako može, iznenada."

- Bog kao automat

- Bog kao zamjena za naše ljudske nesposobnosti

- Bog kao popravljač gdje smo mi pokvarili

- Bog kao predmet za upotrebu kad nam bude loše

Prema ovoj paraboli, Bog je drugačiji, on misli sasvim drugačije. On nije

- nikakav mehanički "automatbog", nego Bog kome se ljudi mogu obratiti, a što se tiče njihova spasenja, Bog koji potiče, Bog povjerenja,

- Bog koji je vjeran kroz čitav život i ne smijemo ga učiniti "Bogom pomoćnikom u jednom trenutku", dakle Bog kome mogu povjeriti sav teret moga života.

- Bog koji pozna moje potrebe i pomoći će mi, ali na svoj način i u svoje vrijeme. On dobro zna kada i na koji način će nam pomoći, jer ima više mogućnosti nego mi ljudi ("Neka bude volja tvoja") i misli misli mira, a ne uništenja (Jer 29,3), njemu se možemo uteći s potpunim povjerenjem, tako što ćemo ponizno, povjerljivo i pobožno moliti.

- Bog prijatelj čije prijateljstvo trebamo njegovati i povećavati u dijalogu s njim.

- Bog s kojim ne možemo igrati šaha, poput Bračanina, a to ne čini ni udovica.

- Bog s kojim ne možemo postupati po našoj volji, niti se s njim poigravati.

Meni ova udovica daje hrabrosti: usprkos muke i napora postigla je što je željela. Patnje čekanja, strpljivosti  nagradio je blagoslov njenog uspjeha. Molitva se pokazuje kao snaga odupiranja koje, usprkos svim zaprekama, uz jako kucanje na vrata, uspijeva,  jer tko "moli, taj će dobiti, tko traži, naći će, kucajte i otvorit će vam se." (Mt 7,7) jer prije nego zazovete, odgovorit ću i dok budete govorili ja ću vas uslišati." (Iz 65,24)

Bog mi daje snage, jer njegova pomoć, ukratko, glasi: Bog ima svoje uho na mom srcu. No, sasvim sigurno znam da će njegova pomoć biti sasvim drugačija nego li je očekujem, da će doći u drugačijem obliku nego li ga molim i možda sa nekoliko minuta zakašnjenja.

Jednom su neki došli k pustinjaku Lukiosu u Ennaton, monasi koje su nazivali euchiten (molitelji). Starac ih upita: "U čemu se sastoji vaš rad? Oni mu odgovore: „Ne dotičemo prstom ruke ništa, nego činimo kako je apostol rekao: mi neprestano molimo " (1. Sol 5-17). Na to im starac reče:"Zar ne jedete?" Oni rekoše: "Naravno da jedemo". Starac im odgovori: "Dok jedete, tko za vas moli?" Opet im reče:" Zar ne spavate?" Odgovore mu: "Svakako da spavamo." Starac im odgovori: "Dok spavate, tko za vas moli?" Na to mu nisu mogli odgovoriti.

On im reče: "Oprostite mi, ali ne činite ono što ste mi rekli,  a ja ću vam pokazati da ja, usprkos mojeg rada, neprestano molim.. Ja i Bog sjednemo skupa i pletem konop od palminog lišća. Pri tome govorim: „Smiluj mi se Bože po svom velikom milosrđu i po svom velikom milosrđu izbriši moje nepravde." (ps.50.3)

Onda ih upita: "Zar to nije molitva?" Odgovoriše mu: "Da". I onda im reče: „Kad ja tako svoj cijeli radni dan provedem u molitvi, onda zaradim 6 novčića, nekad više, nekad manje. Od toga dva dadem na vratima (za milostinju), s ostalima platim jelo. I onda za mene mole oni koji su dobili dva novčića dok ja jedem ili spavam. I tako ja, Božjom milošću, neprestano molim."

Monaška pripovjetka

Biti prisutan u kulturi i politici

«Biti prisutan u kulturi i politici»  Ovaj projekt o «miješanju evanđelja» u razvoj kulture i društva stoji, ali na zadnjem, devetom mjestu. No, zbog važnosti nije najmanji među izrađenim prijedlozima. Mnogi njegovi elementi su obrađeni na drugom mjestu, među projektima koji su posvećeni produbljivanju Božje blizine, kao i onima koji zahtijevaju ljudsku blizinu.

Polazna točka je poznata rečenica koja se pripisuje velikom Karlu Rahneru: «Crkva nije peć koja samu sebe grije.»

Zahvalnost među ljudima proširuje srce, kako kod onog kojemu zahvaljujemo, jer nam je nešto darovao, tako i kod nas koji zahvaljujemo.

Zahvalnost se očituje višestruko. Zahvalom se časti darovatelj. Zahvalom postaje bogatiji, postaje još darežljiviji nama i drugim ljudima, osjeća se priznatim i sprema druge darove nama i drugim ljudima.

Zahvalnost nečim uzvraća i onome tko zahvaljuje. Ako zahvaljujemo samo za ono što nam je darovano, osjećamo da darovano smijemo posjedovati i koristiti. Tek nakon zahvale stvar postaje naša. A jer nam pripada, možemo od toga dalje darivati.

Međusobno priznanje, međusobno darivanje,  međusobno zahvaljivanje čini nas jednakima, sretnijima i bogatijima.

A kako stoji sa zahvaljivanjem Bogu? Smijemo li i ovdje zahvaljivati kao i kod ljudi? Možemo li Bogu hvalom nešto uzvratiti? Dobivamo li zahvalom nešto i za nas?

Zahvaljivanje je ovdje drugačije. Ovim  zahvaljivanjem se nešto mijenja u našoj duši. Postajemo svjesni svoje ovisnosti. To priznati čini nas poniznijima.

Ovom zahvalom posjedujemo ono što nam se daruje samo privremeno i ne možemo biti sigurni u trajnost posjedovanja, na primjer nakon izbavljenja iz neke opasnosti ili opasne bolesti. Ovo zahvaljivanje nas čini opreznim i okuplja nas.

Ne znamo ni kamo treba ova zahvala biti upućena. Ostaje kod nas i ta hvala je više znak našega života. To je postojanje.

kako me prodorno promatraš,

a da ne gledaš.

Kako me prožimaš,

a da nisi dohvatljiv!

Kako mi govoriš

a da ne govoriš ni jednim jezikom!

Kako me ljubiš,

a da me ne dotičeš

Ti, nedohvatljiva tajno postojanja,

Ti, nečujna dubino u nama,

Ti, zdenče u nama,

Ti, bezdani temelju u nama

Ti, vječno svjetlo,

nad našim ponorom!

Ti, neuobličeni TI!

Kako god se u mislima trudili

ne možemo te dokučiti,

Ono što o tebi razumijemo,

to nisi ti,

U onome što mi crtamo i bojamo,

tamo ne boraviš,

Ti nedohvatni vječni Bože,

Ti si nam u svemu ispred

Ti nedostupni, TI

a ipak nam bliži nego naša koža.

Vječnost će biti prekratka

da te obuhvatimo.

Bog ima svoje uho u tvom srcu

Isus reče učenicima, kroz priču, da neprestano mole i nikad ne prestanu (Lk  18,1)

Svi mi imamo neka iskustva s ljudima koji nam tako idu na živce. Mislim na djecu, koja tako dugo plaču  dok ne dobiju od roditelja ono što žele ili na ljude koji vas ne ostavljaju dok ne dobiju zamoljeno. Ako nam ljudi neprestano dolaze s većim ili manjim molitvama, onda dođe jednom neka točka kad reknemo: «Ovo nam ide na živce.»

Ovo uobičajeno, ponavljano, svagdanje iskustvo oblači Isus u jednu priču, usporedbu. On pripovijeda o nekom sucu koji sigurno nije bio Židov. Ovdje se čak radi o jednom plaćenom tumaču prava, kojega su na službu postavili ili Rimljani ili Herod. Ovi su suci bili prilično ozloglašeni. Ako tužitelj nije imao novaca ili ugled, nije se mogao nadati da će mu se, ni u najmanjem, pomoći.

Takvom sucu je došla jedna žena da bi se zaštitila od svog protivnika. Otkad je izgubila muža, bila je bez sredstava i nezaštićena. Zato je i djelovalo bezizgledno da će je takav sudac zaštiti. No, ipak nije prestajala dolaziti. Uhvatila se jedinog oružja kojega je imala. To je bila njezina tvrdoglavost i ustrajnost. Jer se bezbožni sudac nije ganuo na njeno moljenje, postajala je sve upornija dok mu, na taj način nije došla na živce, zato konačno reče: „Da imam konačno mir, pomoći ću joj istjerati pravdu."  A možda  se i pri tome bojao da bi mu ona mogla dati i šaku u oči pa da sa modricom bude osramoćen pred svijetom.

Ovu udovicu Isus stavlja pred očima svojim učenicima kao primjer. Od nje trebaju naučiti koju moć ima neprestana i ustrajna molitva. Što vrijedi za molitvu to vrijedi i za moljenje. Tko neprestano moli i nikad se ne umori moliti, tome će Bog sigurno dati ono što ga moli. Ako ustrajna molitva siromašne udovice može ganuti jednog bezbožnog suca, koliko će više jednu ustrajnu molitvu uslišati pravedni Bog koji nas ljubi. Drugim riječima: Tko neprestano strpljivo i ustrajno za nešto moli, tomu Isus kaže da će mu Bog sigurno pomoći.

Postoji li u nama živa takva vjera? Kako je sa ustrajnošću naše molitve? Igra li molitva bilo kakvu ulogu? Možda će na ovo neki odgovoriti:»Koliko sam puta molio, a da me Bog uopće nije uslišao. Zato više ne molim!» Zar i sebe ne nalazimo u ovoj rečenici. Ustrajnost, upornost, strpljenje su nam vrlo teške. Naše iskustvo s nijemim Bogom čini da je i molitva zašutjela.

Ipak bismo se trebali ozbiljno priupitati ne bi li dublji razlog naše bezbožnosti mogao biti u tome što je naš odnos s Bogom nekako nestao? Učili smo da nas Bog čuje ako ga zazivamo. I pri tome mislimo kako će naše molitve biti odmah uslišane, kao u automatu u kojega smo nešto ubacili. Ovdje bi moglo biti jasno kakvu sliku o Bogu ima nemali broj ljudi. Oni ga gledaju nikako drugačije nego kao neki automat.

Isusov život nam objavljuje nešto drugo. On nam pokazuje da prava molitva raste tek iz tijesnog odnosa s Bogom. Pri tome, Isus pravom molitvom smatra onu koja otvoreno iznosi sve potrebe,  brige i želje i podlaže se dragovoljno volji Božjoj. Takvu molitvu opisuje sv. Augustin kad kaže :»Bog ima svoje uho u tvom srcu», to znači u središtu tvoje osobe, tu gdje su najdublje tvoje želje, kako on može biti ravnodušan na tvoje potrebe i zahtjeve.

Udovica o kojoj pripovijeda Isus nam daje odvažnost. Ona nam govori: Bit će uslišana strpljiva i ustrajna molitva. Mi trebamo, tako reći, Bogu doći na živce. Tko njeguje svoj odnos s Bogom, taj će imati sigurnost da njegova molitva neće nikada biti uzaludna. Osim toga, dobit će iskustvo da Božja pomoć često dolazi drukčije nego ju je očekivao, no ona dolazi, možda sporo i sa zakašnjenjem, kako to mi, s našeg gledišta, mislimo.

Želim ovo razmišljanje zaključiti riječima koje je, veliki teolog, Karl Rahner napisao na kraju svoje knjige «O potrebi i blagoslovu molitve»: « Kad govorimo o molitvi, onda dolazimo na riječi koje mi govorimo Bogu... one mogu biti siromašne, tihe, neugledne. I mogu k Božjem prijestolju uzići poput srebrnih golubica iz radosna srca. Mogu biti poput nečujnog potoka gorkih suza. Mogu biti velike i silne poput grmljavine, koja tutnji brdima, ili mogu biti bojažljive poput prve ljubavi. Samo ako izlaze iz srca...onda ih Bog čuje. Onda on neće zaboraviti ni jednu od tih riječi. Onda će nas strpljivo slušati dok ne izgovorimo i posljednju riječ, dok ne izgovorimo konačno naš život.»

U Pavlovim cipelama*

«Da li će Sin čovječji, kada dođe, još naći vjeru na zemlji?» S jednom ovakvom, apokaliptičnom primjedbom susreće Isus svoje učenike u današnjem evanđelju. «Kao da je znao», mislit će možda neki pesimist. A ipak, ja vidim u toj izjavi prije jednu opominjuću primjedbu koja poziva na razmišljanje i djelovanje, nego razlog za rezigniranje: Isus nas poziva također, da se zauzmemo za njegovu blagovijest u današnjem vremenu sa sredstvima koja su nam darovana i na putovima koji nam se nude.

Misija - opterećena dvojbama

Ovu izreku čujemo mi, u ovom vikendu u kojemu slavimo nedjelju Crkve svijeta: mi smo uvjereni da kršćanstvo svugdje na zemlji ima svoje mjesto u mnogostrukom obliku i boji, da vjera u jednoga Boga može poprimiti, na različite načine, svoj izražaj i oblik.

Tema «misija» često u nama izaziva dvojnu reakciju. Mi se sjećamo, u pogledu kroz povijest, na brutalno širenje  kršćanstva u obliku srednjovjekovnih križarskih ratova ili južnoameričke konkviste prije 500 godina. To zaista nisu čuvene stranice Crkve. Ipak važi, kod svake iskrene kritike, da treba pogledati, također, i drugu stranu.

Pavao

Misionar u užem smislu bio je apostol naroda, Pavao. Njegov živi primjer oduševio je za Krista mnoge ljude tadašnjeg poznatog svijeta i ohrabrio ih za život u vjeri. Kako nam njegova pisma u Novom zavjetu pokazuju, osnovao je u mnogim mjestima, žive zajednice i udario kamen temeljac za širenje kršćanstva diljem svijeta. Što zapravo znači misija, zašto Crkva treba biti misionarska, što treba svatko od nas činiti kako bismo ispunili zadaću Crkve?

Nalog za širenje vjere dao je sam Isus po predaji evanđelista Mateja kada je poslao svoje učenike riječima: «Idite svim narodima i učinite ih mojim učenicima, krstite ih i naučavajte ih».

Misija - jedan put u budućnost?

A što je iz svega toga postalo?

Kada se danas opisuje stanje Crkve i time zajednica kršćana, uzima se opet slika pustinje i Crkva se uspoređuje s narodom Izraela na 40-godišnjem putu u Obećanu zemlju.

Upotrebljavaju se slikovite riječi kao ove:

-          Crkva prelazi jednu pustinju bez orijentira

I misli pri tome: svatko tko plaća uzore i vodiče i stoji u opasnosti da se uguši u močvari mnogostrukih i sumnjivih životnih planova.

-          Crkva prelazi jednu duhovnu pustinju

Potražnja za ljudskim i materijalnim bogatstvom  ima sve važnije  mjesto u životu. Ljudi se daju tjerati i podaju se različitim ponudama za pronalaženje  boljeg (životnog)  smisla.

Crkva prelazi pustinju u vlastito JA

Ljudi moraju naučiti prepoznavati svoj osobni udio u oblikovanju svijeta. Moraju podnositi da su mnoge nesreće u svijetu jedan dio njih samih i ima veze s njima. I oni uče koristiti svoju šansu  u malom i velikom. To su sve bolni  procesi.

-          Ova pustinja je također i mjesto novog početka

Onaj tko je na usamljenom mjestu uživao u miru i samoći, zna kolike se mogućnosti i spoznaje bude najednom u meni i koliko tu mogu crpiti snage za novi početak.

Misija i solidarnost

Svakom novom početku potrebna je pak veoma velika podrška. Lozinka se ovdje zove solidarnost. Solidarnost ne podrazumijeva samo materijalnu pripomoć, solidarnost znači mnogo više: osjećajnost za druge i strane; ona znači pogled preko vlastitog tanjura, simpatiju - tj. sućut u najboljem smislu riječi - s drugim. Pojam biva često obezvrijeđen  i mi ga možemo zato s mukom čuti. A ipak je solidarnost jedno duboko, osnovno kršćansko držanje i obilježje karaktera našega Boga: Bog sam, kroz svoj postanak  čovjekom, proglasio se solidarnim sa svojim stvaralaštvom, ono DA prema ljudima potvrdio i ponovio. Njegova solidarnost se ne zaustavlja niti na granicama ljudske egzistencije, u smrti i stradanju.

Današnja svjetska misijska nedjelja izaziva nas tako na umnu-duhovnu i materijalnu solidarnost sa zemljama tzv. Trećeg svijeta. Svatko od nas pozvan je da djeluje misionarski:

Jednom kroz milostinju onih koji se trude da čine dobro u ime Isusovo, onih koji s mukom i opasnosti čine ono što im je zapovjeđeno:

«Ono što ste učinili jednom od najmanjih, to ste meni učinili.»

Misionarski kontinent Europa

Misija pak, tj. smionost solidarnosti s drugima u ime Isusovo, ne počinje najprije u stranim zemljama; zemlju misioniranja ne nalazimo mi tek u Africi i Latinskoj Americi, već također u Europi, u Švicarskoj, Austriji i Njemačkoj.

Gdje se nalaze zajedništva koja žive iz Isusovog duha? Gdje osjećamo onu vatru i oduševljenje koje iskače i privlači druge? Gdje možemo doživjeti jednu Crkvu koja se prelijeva snagom i životnom radošću?

Ovdje se pokazuje jedan drugi aspekt misionarske ažurnosti: djelotvorna solidarnost u neposrednoj blizini. Mi kršćanke i kršćani nismo zaduženi samo za solidarno zajedništvo s ljudima Trećeg svijeta, već, u najmanju ruku, s istim zahtjevom i u našoj neposrednoj blizini.

Mi osjećamo i izražavamo, posve bez riječi, ono iz kojeg Duha djelujemo kada naučavamo  djecu i odrasle u zajednici o nenapadnoj ljubaznosti Boga, kada dijelimo bolesnima  utjehu i nadu, a usamljenima pružamo ruku za pozdrav, ukratko: kada uređujemo živu zajednicu.

Tamo gdje mi jedni druge shvaćamo i primamo, dozvoljavamo našu različitost, tu će služba za bližnjega biti vidljiva.

Tada živi jedna Crkva  koja je puna nade i stoji vjerno uz svoju blagovijest.