Veliki kontekst čitanja je ozdravljenje neizraelca Naamana, po proroku Elizeju. Naaman je gubav.  I kad je saznao da se Elizeju pripisuju čudotvorne moći, pođe na put da bi ga ozdravio.

Za naše razmišljanje je važno naglasiti da Elizej odbija direktni susret s Naamanom, nego mu poručuje po glasniku, da ode na Jordan i u njemu se sedam puta okupa i bit će čist ( rr.9-12). Iako je Naaman bio silno ljut što Elizej nije došao k njemu i ozdravio ga i ne razumije zašto se on mora okupati sedam puta u mutnim vodama Jordana - ipak to čini i postaje čist! Pisac uspoređuje Naamanovo stanje s tijelom djeteta. Ime Naaman znači „ugodan, plemenit" i ukazuje na dijete ili na dječju radost zbog onoga što se ovdje događa. Ono što se događa na Jordanu ne ostaje bez posljedica za Naamana.  On je zamišljao da će Elizej doći k njmu, riječima i činima direktno s njega ukloniti bolest. Umjesto toga, ovdje se događa ozdravljenje bez direktnog kontakta s Elizejem, daleko na Jordanu. Naaman se vraća Elizeju, zahvaljuje mu i priznaje da „nigdje na zemlji nema Boga nego u Izraelu" (r 15).  Time priznaje i ispovijeda da ga je samo Jahve ozdravio dok njegovi bogovi to ne mogu. Prema običaju mjesta, Namam želi dati poklon.  Elizej to odbija i time jasno daje do znanja da ozdravljenje nije njegovo, nego isključivo Božje djelo. (r. 16) Naaman želi, pošto poto, pokazati svoju vjeru u Jahvu prinošenjem žrtve i zato moli malo izraelske zemlje „...da ni jednom drugom bogu ne prinese više žrtvu klanicu, ni paljenicu." (r.17) Iza ovog retka se, možda, krije uvjerenje pisca da je poganska zemlja nečista i tako nepodobna za žrtve.

Naglasak teksta je dvostruko odbijanje Elizeja  gledati na ozdravljenje kao svoje vlastito ili magijsko djelo, naprotiv čini sve da bi pojačao spasiteljsko djelovanje Jahve - što neizraelaca Naamana dovodi do vjere u Jahvu.

Danas nas tekst može pitati: pada li nama teško vjerovati izjavama drugih? Imamo li i mi, poput Naamana, potrebu za određenim znakovima? Kada smo zadnji put bili stvarno zahvalni?  Kada smo imali osjećaj „biti poput novorođenčeta?"

Ova poslanica spada u takozvane pastoralne poslanice.  Kršćanski život i uloga vođenja nisu baš jednostavni: kako se može nastupati osvjedočeno i odvažno u službi Evanđelja?  U ovom pitanju obraća se Apostol Timoteju, kao nositelju Crkvene službe s poticajem da svoju službu ispunja revno i da bude spreman na trpljenje.  U r.8 ukazuje na Krista i oslanja se na staru, kratku evanđeosku formulu, staro dvodijelno vjerovanje u Krista.  Ukazivanjem na svoje patnje,  Apostol ukazuje na svoju spremnost da bude u okovima i zatvoru zbog Evanđelja  i misijskog djelovanja (r.9) i potiče tako Timoteja na spremnost za patnju, jer patnja za Krista omogućuje: „da dobije spasenje po Kristu Isusu i dospije u vječnu slavu" (r10). Apostol završava svoj poticaj  starom pjesmom vjerovanja (rr. 11-13). Dvije strofe pokazuju kako će biti onome tko se priključi Kristu, a druge dvije kako onima koji ga odbiju (zaniječu).  Polazište je u  r.11, krštenje po kojemu smo, u Kristu, umrli (usp Rim 6) kao oni koji će u budućnosti živjeti i iza smrti. Ustrajnost u patnjama i u teškim situacijama je temelj da s Kristom i kraljujemo. One koji Krista zataje i on će njih zatajiti. (v.13) R. 13 suprotstavlja nevjernost kršćana vjernosti Kristovoj. Ova neograničena vjernost Kristova je temelj nade koja Timoteja brani od svih neprijateljstava kao vođu zajednice.

Koliko je, nama danas, važna naša vjera? Što bismo zbog toga, u životu, riskirali? Kakva nada nas podržava i nosi?

Evanđelje nam pokazuje zahvalnost, odnosno nezahvalnost prema Isusovom izlječenju. Evanđelje nije usmjereno na opis izlječenja, kao u drugim slučajevima, nego se usredotočuje na ponašanje ozdravljenih. Samo se jedan vratio zahvaliti i to stranac - Samarijanac. I u tome je druga tema evanđelja: Samarijanac, koji je kao stranac doživio sveopće Isusovo spasenje, je poticajni primjer za sve.

Scena se dade lako opisati. Isus je na putu u Jeruzalem. Pisac naglašava da je putovao kroz područje Samarije i Galileje (r.11) Ovaj podatak je geografski kriv, ali milosno, teološki sasvim ispravan: Isusovo djelovanje  vrijedi i za ljude u Samariji.  Kad se približio selu, došlo mu je u susret deset gubavaca, ali su ostali malo udaljeni kako je to bilo naređeno zbog njihove bolesti. Broj deset je primjeran i znači mnogo onih koji su bili bolesni i nadali se izlječenju. Oni su oslovili Isusa s učitelju i molbom da ima za njih milosti.  Umjesto da izgovori riječ koja će ih ozdraviti, Isus ih šalje da se jave svećenicima. Odlazak svećenicima je bio uobičajen nakon ozdravljenja  da bi ponovno mogli biti uključeni u puno zajedništvo. U evanđelju se naglasak stavlja na povjerenje gubavaca. Dok su išli svećenicima, dogodilo se ozdravljenje. I postali su čisti.

Sada bi se moglo misliti da pripovijest završava sa r. 14 gdje je ozdravljenje postignuto.  Oni sljedeći redci su odlučujući: samo jedan od deset ozdravljenih se vratio da poda Bogu hvalu i da Isusu zahvali bacajući se pred njim na zemlju. I usput, tekst napominje „a taj čovjek je bio Samarijanac" (r.16b) . Upravo jedan iz naroda  kojega su Izraelci prezirali  se vratio k Isusu. Retoričko Isusovo pitanje u r. 17 pojačava  kontrast među ozdravljenima i jasno pokazuje što su i oni trebali učiniti. Evanđelje polazi od židovskog gledišta, prema kojemu se upravo stranac vraća i zahvaljuje Isusu. Time je jasno da je on doživio spasenje (ozdravljenje), kao što je to priznao, tako što priznaje veličinu Božju  i u znak priznanja baca se ničice pred Isusom.        Ovu spoznaju je Isus uključio u zaključnom retku time što traži od Samarijanca da ustane i da krene kao čovjek kojega je vjera spasila.  Samarijanac je doživio više od samog tjelesnog izlječenja - on je sveobuhvatno spašen.

Biblijski tekst pita i za naše reakcije: ako nam se dogodi ozdravljenje (spasenje), ako nam se učini nešto dobra, kako mi postupamo? Tekst nas može učiniti osjetljivima za početak i značenje ozdravljenja (spasenja) u našem životu.

Gospodin, koji pun milosrđa čini čudesa, neka bude sa svima vama

Naše ljudsko dostojanstvo se sastoji u tome da Boga hvalimo, slavimo i da mu zahvaljujemo, a to je i naša prvotna zadaća kao kršćana. U zahvalnosti Bogu i njegovoj slavi spoznajemo stvarnost u svoj njezinoj dubini. Trebamo i moramo osjetiti kako Bog prihvaća sva naša nastojanja i djela pa čak i naše pogreške, po smrti i uskrsnuću Isusa Krista. Sigurno smo više puta osjetili kako je teško ravnati svoj život po riječi Božjoj. Zato se sada, na početku mise, pripremimo za euharistijsko slavlje.

Isuse Kriste, ti nas pozivaš da nam daruješ spasenje u susretu s tobom i da se vratimo životu  zahvaljujući. Zato ti govorimo:

Daj da tvoja Crkva uvijek, u susretu s tobom, osjeti gdje joj je potrebno ozdravljenje,

Daj da kršćani u međusobnom jedinstvu njeguju osjećaj bratstva i sestrinstva,

Daj da ljudi na svijetu spoznaju da sve više trebaju nastojati rasti u dobroti,

Daj da naši pokojni, kojima dugujemo zahvalnost, s nama tebi pjevaju hvalu u nebu

Tako te molimo u punom povjerenju, koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova...

Kriste, tebe samoga

tražimo

čista srca i nepodijeljena osjećaja,

pred tobom prigibamo koljena

slobodno

s molbom i zahvalom.

Pogledaj u dubinu

našeg srca

pogledaj cijeli naš život

još nešto mraka ima u njemu

što samo tvoje svjetlo

može otjerati.

Tako treba, ono što je u nama tamno

što opterećuje naše srce,

izaći

pred tvoje svjetlo

i otvoriti se tebi,

Gospodine i Bože.

Tebi Kriste,

dobri Bože i Gospodine,

i dobrom Ocu koji nas ljubi

od vječnosti

i Svetome Duhu koji je uvijek

uz nas

nek' bude vječna hvala i čast u vjekove. Amen

*******

Gospodine, ti si me ozdravio.

Od tebe dolazi moj život

Tvoja ljubav me je našla i prije nego te zazvah.

Dobio sam od tebe ozdravljenje

ali moje srce, koje si htio dotaknuti,

ostalo je nedodirnuto, nije se otvorilo.

Vratiti se, obratiti se je ono što moram učiniti.

Gospodine, potakni me snagom svoje ljubavi.

Daj da budem zahvalan,

da se moje, još uvijek tvrdo, okorjelo

i zatvoreno srce

širom otvori

za tvoju veliku riječ

"Ustani, vjera te tvoja spasila." (J. Bours)

*****

Vjerujete li

da se vas ne tiče današnje evanđelje?

Vas se ne tiče, jer u vašoj zemlji nema gube!

Guba danas više nije neka bolest

u medicinskom smislu.

Guba danas znači

manjak mira

zavist

nemilosrdnost

nepomirljivost

težnju za vlašću

nezahvalnost

ravnodušnost.

Isuse učitelju, imaj samilosti prema nama!

(Katrin Kayenburg)

Roditelji se trude - često ustrajno i brižno -naučiti djecu da zahvaljuju ako dobiju nekakav poklon.  „Kako se kaže", čuje se često od roditelja da bi poučili dijete lijepom ponašanju.  Kod male djece imamo razumijevanja ako odmah ne kažu hvala za poklon. Kod odraslih to vidimo sasvim drukčije. Mi to očekujemo, jer to pripada poklonu.

A ponekad se dogodi baš suprotno, netko od koga nismo očekivali, zahvaljuje nam za nešto. Netko koga zapravo dobro i ne poznamo, kojega smo samo letimično upoznali i nekom malenkošću pomogli. On nam je zahvalan, od srca zahvaljuje. Ili nam kaže hvala netko tko sve pretpostavlja razumljivim po sebi  i nije nam nikada zahvalio za ono izvanredno što smo učinili u uredu da bi se projekt ostvario.

A možda smo i nekad doživjeli da nam je neugodno kad nam se ljudi zahvaljuju. Mi to ne želimo, jer smatramo da je po sebi razumljivo učiniti nešto dobra za drugoga ili se za njega zauzeti.  Ne želimo se činiti tako važnima, niti biti u središtu pažnje. Ipak nam je drago i veselimo se zbog tog znaka pažnje. Isto se tako radujemo nekim malim znakovima pažnje, kao buketu cvijeća ili nekakvom slatkišu.

Ako malo dijete koje tek počima govoriti dobije od nas neku sitnicu, odmah mama iza njega šapće: kako se kaže: "Hvala".

Djeci je vrlo teško reći hvala, jer su za dijete mnoge stvari po sebi razumljive: blizina roditelja, njihova ljubav, jelo, odjeća pa i toplina kuće. Tek mora mukotrpno učiti da ono što dobijemo druge ljude stoji truda. I da će drugi vrlo brzo zaboraviti svoj napor i svoj trud ako osjete našu zahvalnost ili možda i čuju riječ zahvale.

Ovdje se dogodilo čudo: neizlječivo oboljeli od gube iznenada ozdravljaju kao da su Isusa zamolili za milosrđe. A usprkos toga, nešto nečuveno - samo jedan od desetorice ozdravljenih dolazi zahvaliti.

Zašto to? Gdje su ostali? Zašto ne zahvaljuju? Možda ne vjeruju u čudo. Tko im može garantirati da je Isus onaj koji ih je ozdravio? Možda je to bio samo slučaj - najprije su sreli Isusa, a onda kad su se udaljili, ozdravili su. Zašto tu mora postojati neka veza? A kako može Isus, konačno, takvo što učiniti?

Guba je bila, za ondašnje ljude, konačna stvar. Protiv nje nije bilo nikakvog sredstva, niti šanse da se ozdravi. To što su Isusa molili za pomoć, bila je zadnja slamčica spasa. Ali tko računa na to da bi se to doista moglo ostvariti?

Da mi stvarno nakon toga kažemo "hvala" (što prema Bogu rijetko dolazi do izražaja) ne ovisi o tome je li se stvarno dogodilo ono za što smo molili, nego je li stvarno očekujemo Božji odgovor nakon naše molitve.

Koliko smo često molili?! A jesmo li stvarno mislili da će Bog učiniti ono što smo ga molili? Molili smo u različitim prigodama za mir u svijetu, za naše bolesne, za našu djecu i roditelje.

Nezahvalnost svih ljudi leži na istim temeljima - mnoge stvari smatramo po sebi razumljivima, a ne prepoznajemo da te stvari traže dosta Božje brige i skrbi. Vjerujemo, još uvijek, da smo mi odgovorni, kako za naše zdravlje, tako i za dobru žetvu, za mir u svijetu. Možda Bog malo prati, kao neka zaštita od katastrofe. I zato više ne trebamo moliti, a niti nemamo zašto reći "hvala". Ipak,u mnogim katastrofama optužujemo Boga da je zakazao.

U stvari je sasvim obratno. Sve dolazi od Boga. Naš život, naše sposobnosti, biti u miru jedan s drugim i oprostiti, koristiti darove prirode i u njima uživati - sve je to najprije dar Božji i na njemu smijemo sudjelovati. Naše zadaća nije sakupljati Božje darove i njima se kititi.

Možda je Bog i prevelikodušan. On nam daruje mnogo više nego što smo ga mi molili. Možda bi, u najmanju ruku, bilo dobro kad molimo za jednu stvar, najprije zahvaliti za dvije.

U današnjem evanđelju nalazimo slične stvari. Deset gubavaca moli Isusa za ozdravljenje. Oni, puni povjerenja, stavljaju svu svoju nadu u Isusa.  No, mimo očekivanja on im ne govori ni jednu riječ ozdravljenja. Možda su oni u tom času, poput Naamana u prvom čitanju, izgubili povjerenje: ovo neće ništa pomoći! Zašto trebamo ići svećenicima? Ipak, oni to čine i za vrijeme toga ozdravljaju.

I što na kraju čine? Samo se jedan vraća k Isusu i zahvaljuje mu za Božje djelovanje. Isus sam je iznenađen da upravo jedan Samarijanac, jedan koga su Židovi omalovažavali, dolazi do izvora svoga ozdravljenja i zahvaljuje.  Druga devetorica se ne vraćaju, nego idu svojim novim životnim putem dalje, bez gledanja unazad i vraćanja ondje odakle je došlo njihovo ozdravljenje.

Kako izgledaju naši izvori ozdravljenja? Što nam danas može biti ozdravljenje? Kako su nam važni izvori iz kojih živimo?

Ako nam uspije  razbiti, u nekim časovima, užurbanost i opterećenja svagdašnjice, možemo i mi opet osjetiti ono što nam u životu čini dobro: možda neko opuštajuće kupanje, šetnja u ovim jesenjim sunčanim danima, dobar susret ili razgovor koji će nas dotaknuti. Mislim da svi imamo takve  trenutke kad se osjećamo dobro i koji nam omogućuju da ponovno dišemo, da se malo primirimo, da se osjećamo kao novorođeni - poput Naamana u današnjem starozavjetnom čitanju. Ponekad su susreti s drugim ljudima tako puni da iz susreta izađemo sasvim drukčiji. Tu se događa nešto što čovjek najprije ne može shvatiti - a usprkos tome se događa. Nakon tog susreta sve je drukčije. Možda se ovdje može govoriti o ozdravljujućem susretu.

Ako znamo, iz iskustva, da nas susreti s ljudima mogu promijeniti, koliko onda možemo imati više povjerenja u takve ozdravljujuće susrete s Bogom. Kad smo se sabrali na službu Božju, smijemo i moramo računati da se i u nama može dogoditi nešto što će ostaviti traga, traga ozdravljenja.  Bog želi nama dati zdravlje (spasenje), to možemo sada i ovdje doživjeti.  On nam je govorio svojom riječju i otvorio nam prostor spasenja.  Naaman nije računao s ozdravljenjem, jer je mislio samo u ljudskim kategorijama. Samarijanac je stavio svoje povjerenje u Isusa, ovaj postupa protiv njegovih očekivanja - jer se Božje djelovanje ne može ograničiti ljudskim očekivanjima i shvaćanjima.

Naaman i Samarijanac nam mogu biti uzori u vjeri, jer su dopustili da ih Bog iznenadi i bili otvoreni za Boga i njegovo djelovanje.  Božje približavanje ih ispunja zahvalnošću.  Oni ne idu dalje putem kojeg im je Bog omogućio, nego idu i gledaju unazad - tamo gdje je izvor njihova zdravlja - sam Bog.

Mogli bismo sada malo stati i razmišljati gdje je izvor našeg spasenja i zdravlja - I Bogu za to zahvaliti.

(Možda nakon propovijedi ostati malo u tišini?)

Scena iz evanđelja nas poziva da otkrijemo svoje vlastito mjesto. To nam može biti prigoda (propovjednicima) da potražimo sami sebe u tekstu današnjeg evanđelja.

Spadam li ja u gubavce? U čemu se sastoji moja guba? Trebam li, želim li Isusa moliti za ozdravljenje, očišćenje?

Vapijem li k Isusu? Spadam li u onih 9 nezahvalnih Židova ili sam možda kao onaj Samarijanac? Mogu li sebe vidjeti na Isusovoj strani i kao dušobrižnik osjećati što je to nezahvalnost?

U drugom planu mogu svoje slušatelje potaknuti na razmišljanje: Gdje, u mojoj župskoj zajednici, postoji "gube" (u prenesenom smislu)? Mogu li i hoće li moji slušatelji htjeti donijeti pred Isusa svoje rane i povrede? Kako stoji sa zahvalnošću kod mojih slušatelja?

Dobro bi bilo kad bih kod svoje priprave za propovijed izvadio jednu ciljnu rečenicu. Samo jednu misao bih trebao naglasiti, izvući iz svoje propovijedi. Ovo samoodređenje propovjednika donosi kvalitetu propovijedi. Evo pet koraka: "motivacija, ograničenje teme, tražiti rješenja, predložiti moguća rješenja, dati poticaj za djelovanje", onda bih mogao izraditi propovijed.

Misao vodilja bi mogla glasiti: Pozivam slušatelje da se, kroz susret s Isusom, vrate zahvaljivanju Bogu. Za to sljedeći poticaji:

*    promatram svagdašnjicu i njezine zahtjeve - mentalitet uspjeha (na tv-u, novinama, u crkvi, osobnom području)

*    Hvala ostaje samo floskula  (riječ bez značenja)

*    Ukazati na očekivanje da se samo po sebi ispune sve molbe i želje. Tko zahvaljuje Bogu ako sve dobro prođe?

*    Možemo li, na ispravan način, moliti? Ignacije Lojola, u svojim duhovnim vježbama, savjetuje da se moli za ono za čim čeznemo. A to treba dugo vježbati.

*   Pravo koje nas štiti, koje je uz nas, konačno ima podupirajuću ulogu. Pa i sama ljudska prava mogu se štititi samo ako se gledaju kao dar: "Što imaš, a da nisi primio" (1. Kor, 4,7)

*   Što hvala mijenja? Vodi nas dubljem gledanju, nježnijem slušanju i dubljem vjerničkom životu. U zahvaljivanju raste slava Božja.

U posljednje vrijeme se sve češće postavljaju pitanja o ljestvicama vrijednosti u promijenjenim društvenim okolnostima. U nabujalom svijetu privatnih televizija postavlja se pitanje što se može emitirati u slobodnom društvu, a što se ne bi smjelo. Čemu se smije i može izložiti djecu i mlade, a čemu ne. Mnogi ozbiljno razmišljaju o svemu ovome. Sve u svemu, možemo reći da naglim rastom medijskih utjecaja upadamo u sve veće i veće probleme orijentiranja, posebno to zahvaća mladi svijet.

I Crkveno naviještanje vjere nije izuzeto iz ovih problema. Mnoge knjige su, u posljednje vrijeme, uzvitlale brojna pitanja. Spomenut ću npr. "Da Vincijev kod" i brojne druge koje govore kako Isus nije bio nikakav Mesija, nego su on i apostoli bili samo neki fanatici, a onda su Crkva i Vatikan od njega učinili ono što se govori i vjeruje, ali Vatikan krije mnoge tajne koje ne želi odati. I tako se počelo širiti lagano nepovjerenje prema Crkvi, pa nepovjerenje u vjerodostojnost onih koji propovijedaju. Uz to se, vrlo često, iznose pojedine afere koje onda dodatno uznemiruju i povećavaju nepovjerenje. Znamo i to da u svako vrijeme i uvijek ne možemo imati potpune odgovore na sva pitanja.

I nije nikakva šteta da ne znamo sva pitanja, da nam nije sve jasno i da nemamo pripravljene sve odgovore, ili da su se prije prebrzo davali odgovori, a oni to uopće nisu ni bili.

Ono na što se čovjek može osloniti nije, u prvom redu, samo pitanje našeg teškog vremena. To nam pokazuje današnje čitanje iz 2. poslanice Timoteju. Već prošle nedjelje smo čuli jedan odlomak iz ove kratke poslanice  gdje je postavljeno pitanje vjere u teškim vremenima, gdje se Pavao pokazao kao garant vjernosti.

U današnjem odlomku Pavao piše svom učeniku Timoteju mjerilo i savjet da se drži onoga o čemu je bio poučen,  u što se uvjerio: "Jer ti već od djetinjstva poznaješ Sveta pisma, koja su ti mogla ponuditi mudrost" - tako govori tekst. Zvuči, možda, jednostavno. Sigurno da nam puno ne pomaže danas ono što smo nekada učili. Na promjene strahovito utječe vrijeme. No, naša poslanica ne želi ostati pri tome. Ona nas vrlo jasno potiče da ostanemo kod onoga u što je čovjek osvjedočen. Čovjeka se ne prelazi, nego naprotiv. Vjera  koju je izgradilo neko osvjedočenje, treba i mora ostati. Naš pisac nastavlja da vjernik zna ono što čini ako o vjeri razmišlja i pretače je u svoju životnu praksu.

Temeljna osvjedočenja nisu stvari jednoga dana, nego temeljne linije cijeloga života. To je stvar vjere koja može zahvatiti cijeloga čovjeka. No, ni tu  čitanje ne staje. Pavao jasno ukazuje i na predaju Biblije koja je mjerodavna za vjeru. Tradicija nije cilj sama sebi, nego vrijednost dobiva iz same Biblije. To nije ostatak prošlosti, nego stavlja čitatelja, u njegovoj osobnoj situaciji, pred  razna pitanja na koja daje odgovor. Pavao ukazuje da on nema svoj autoritet po sebi, nego mu je to dala Biblija i sam Krist i njima će biti odgovoran. Tako i nama danas, u mnogim pitanjima koja se postavljaju, "Knjiga nad knjigama" kako nazivaju Bibliju, može biti pravi putokaz. To je za mnoge i slučaj, bez posebnog isticanja.

Preko osobnog života Biblija postaje i mjerilo i orijentacija za život Crkve i ne može se ničim drugim zamijeniti. Na nju se mora oslanjati život Crkve - a to smo svi mi- i po njoj također mjeriti. Crkva nema neki zahtjev, nego je ona pred zahtjevima. Sve skupa ima svoj cilj: da budemo oboružani za budućnost. To ćemo moći ako o svemu razmišljamo i ne zaustavimo se na nekim diskusijama. Ako naše čitanje kaže da Riječ treba naviještati bilo zgodno, bilo nezgodno, onda se ne radi u ulasku u nekakav geto, a da se ne osvrćemo na razmišljanje vremena. Radi se o hitnom pitanju kako ćemo se oboružati za budućnost bogatstvom vjerske predaje (tradicije). Možemo opstati u budućnosti ako položimo račun o onome što činimo i što zastupamo. Mlada Crkva onog vremena nije bila po sebi razumljiva. Ona nije to ni danas, možda čak i više. I zato se od nas sve više  traži da znamo opravdati zašto i što vjerujemo, u konačnici to i jest posao uvjerenja. Da je vjera danas potrebna, i više nego potrebna, to bismo svi mi trebali shvatiti zbog jedne ljudskije budućnosti, i u tom smislu, trebali pokušati djelovati i u naše vrijeme.

Što bi bilo kad bi medicina mogla liječiti i izliječiti sve bolesti? Evanđelje nam govori o desetorici ljudi izliječenih od teške bolesti: deset gubavaca su prototip za deset ljudi s kojima se nije moglo ništa početi, a ni sami sa sobom nisu ništa mogli učiniti. Kako je to Isus učinio da su oni mogli, najednom, opet početi živjeti - to ne znam. Ali poznam situaciju kad je netko «skroz na dnu» i uz pomoć drugih se opet digao (to mi je poznato i po vlastitom iskustvu).

Ali od desetorice gubavaca došao je samo jedan nazad, ostali se nisu pomakli od uobičajenog ponašanja. Samo kod jednog se nešto stvarno, bitno promijenilo.

Ovo je Isus htio naglasiti kod ljudi, on takvo ponašanje naziva «imati vjeru ili moći vjerovati». Ovdje to znači «imati cilj u životu».

I pokazuje se nešto drugo: što znači moći biti zahvalan, ne dopustiti da život ostane pod kontrolom nepromjenjivosti, nego biti otvoren za ono što mi život može učiniti novim.

Za Sirca Naamana čiju smo povijest slušali u 1. čitanju je to bio proces učenja. On uči kako treba biti zahvalan. Najprije želi sve organizirati pa sve platiti. Zatim ga Elizej uči da pravo štovanje Boga ne zahtijeva novac.

Naglašeno je da je stranac, Sirac Naaman, to naučio, dok crkveni profesionalac, Gerasi misli da je tu propuštena šansa izvući neki dar.

Elizej postavlja pitanje: da li je ovo vrijeme kad treba uzeti novac ili je vrijeme kad treba ponovo otkriti Boga koji se pokazuje na novim, neočekivanim mjestima?

Tako se pokazuje ono što oba izvještaja mogu reći: zahvalan može biti samo čovjek za kojega nije sve samo po sebi razumljivo i drugo poznaje samo kao brzo prelaženje na uobičajeni dnevni red.

Kad se opet upali svjetlo u kino Sali, sve je prošlo, najkasnije tada. Što je ostalo od dva sata u kojima smo doživljavali strah, nadu, poraz, pobjedu junaka na platnu? Što je ostalo?  Veliki grčki filozof Aristotel je znao odgovor: «katarza», hrvatski čišćenje (obraćenje). Aristotel je mislio da onaj tko je na pozornici  doživio dobru tragediju, može preko toga doživjeti čišćenje, čišćenje vlastitih strasti. Doživljenim će biti očišćen od onoga što opterećuje život, što je nejasno postaje jasnije, što je opterećujuće, toga se oslobađamo.

Što nam se prikazuje na platnu i na pozornici treba nas podsjetiti na  vlastiti život. Isto pitanje se postavlja: što se događa ako pojedinac ili cijeli narod doživi istu tragediju? Kako su strahote 11. rujna promijenile New York? Što se dogodilo da se njemački narod podsjeća na Auschwitz i Varšavu? Kako ću dalje ići ako sam moram pretrpjeti tešku bolest ili netko iz obitelji?

Zaborav je vrlo loša reakcija na prošla zla, posebno ako su ti događaji povezani s vlastitom krivnjom. Psihoanaliza pokušava, ne bez razloga, ovo zaboravljeno iznijeti na površinu, posebno ako je čovjek bolestan zbog potisnute prošlosti.

Isusov susret s deset gubavaca se dogodio na putu u Jeruzalem. Tu se događa put na kojemu se treba pojaviti kraljevstvo Božje. Na tom putu, negdje u prikrajku, deset ljudi kojima se ne smije nitko približiti, jer je bolest zarazna, poziva Isusa. Zovu: « Učitelju, smiluj nam se»

Ozdravljenje se događa tako nespektakularno da se jedva može zamisliti. Isus ih šalje svećenicima, tadašnjim zdravstvenim službenicima. Na putu prema njima, tako je izvješteno, oni se očistiše. «Katarsis» je grčka riječ koja ovdje stoji, čišćenje. Time su postigli što su željeli, bili su zdravi.

Jedan od njih, naglašeno je da je stranac, nije dopustio da se ne oduševi. On zahvaljuje Bogu. Ta zahvala je bila uočljiva po tome što se vratio k Isusu i u njemu hvalio Boga koji ga je ozdravio. Tom jednom reče Isus: «Vjera ti je pomogla» i «ustani i idi» Kod tog jednog od desetorice dogodilo se više od samog ozdravljenja. Taj jedan je našao vjeru.

Ozdravljenje desetorice gubavaca nije automatski povezano s vjerom. Ozdravljenje se događalo istovremeno i usput. Ozdravljenje bolesnog čovjeka može voditi k vjeri, a time i k promjeni čovjeka. U opisanom slučaju to se dogodilo samo s jednim čovjekom od njih deset. Dakle, to nije po sebi razumljivo. Ona druga devetorica koja se nisu vratila, povukla su crtu nad svojom prošlošću i time su spriječili da se očisti i srce. Kod ove devetorice je čišćenje ostalo površno. Nije se dogodila katarza srca.

Židovsko-kršćanska tradicija poznaje moć sjećanja. Biblijski ljudi nam pokazuju da, u sveukupnu povijest odnosa Boga i ljudi, spadaju i visine i ponori. Put, pa i put u Jeruzalem, možemo putovati samo ako ne zaboravimo svaki dio puta što je ostao iza nas.

Ključ za sjećanje je zahvalnost. Onaj  jedan ozdravljeni je netko tko iz vjere živi. Time što hvali Boga i zahvaljuje, u grčkom tekstu stoji ovdje riječ «zahvaliti», od čega dobiva ime slavlje koje nas okuplja nedjeljom: Euharistija. Time što ozdravljeni pada do nogu Isusovih pokazuje, cijelim tijelom, da je to ozdravljenje zahvatilo i srce. Time što mu Isus govori: »Ustani i idi, vjera ti je pomogla» događa se ozdravljenome što i nama; na kraju Euharistije smo poslani u život. Iz sjećanja nastaje hvala i poslanje. Zato i Misa završava: idite u miru.

Zahvaljivati znači obraćenje

Da se devet očišćenih nije vratilo da počaste Boga, stavlja im se u krivnju kao nezahvalnost, kao jedan teški i neoprostiv zaborav. Ne daje se ni ovima pravo, ali niti ovome jednome posebno poštovanje. Nego i više, svih deset se trpa u jednu šablonu dobrih građanskih manira. Na ovaj način je izbrisana biblijska poruka, tako da više i nije za prepoznati ono što je, u stvari, Isus želio, a što se zove: Boga hvaliti to znači vjerovati. Jedan od ozdravljenih koji se vratio jest onaj koji je vjerovao. To je bilo, kako će se kasnije vidjeti, više nego pravilno građansko ponašanje.

Reakcija devet ozdravljenih koji se nisu htjeli vratiti, shvaća se krivo ako se njihova guba promatra samo kao medicinski problem. Ova bolest je bila iznad toga, uništenje je dotične  pogađalo i na socijalnom polju, bolest ih je društveno izolirala i stavljala je u karantenu. U gradove, sela, naselja nisu smjeli pristupiti, zabranjeni su im bili kontakti s prolaznicima. Guba je značila i doživotnu socijalnu smrt.

Nije moguće jednostavno zamisliti kako je tih desetero gubavaca doživjelo ozdravljenje. Ipak je jedan odlučujući trenutak bio važniji od kliničkog nalaza, a to je činjenica da su oni ponovno socijalno oživjeli. Vratili su se, kako su vjerovali, već davno izgubljenoj normalnosti. Pokazati se svećenicima znači: oni trebaju potvrditi da su čisti, slobodni i to službeno. Teško je razumjeti zašto se samo jedan vratio da zahvali Isusu. Pa išlo se k njemu da bi se izmolilo ozdravljenje.

Bilo bi razumljivo sve ako se sjetimo tko je Isus: ne samo svugdje priznati prorok, ne samo priznati i poznati čudotvorac, nego željeni i očekivani ozdravitelj i spasitelj koji je svrstan između čudotvorca i sumnjivca, čija su se čudesa smatrala onime što su bila: znakovi jedne sveobuhvatne obnove. Pa čak će i mrtvi ustajati.

Samo neki su se ufali slijediti ovog čovjeka: učenici koji su se nazivali Isusovi ljudi. Bili su poštovani, ali kasnije  isto tako i izbjegavani, izbačeni iz  socijalnog svijeta. Kontakt s ovima, na rub potisnutim karizmatičarima, je bio opasan što su sami gubavci znali vrlo dobro, da je Isus čudotvorac, pa priznati da je ipak koštalo pristupiti Isusu  jer  to nije bilo samo socijalno zajedništvo. I ovdje se oni nisu prevarili.

Ne samo da je njihovo ozdravljenje bilo čudo o kojemu nam govori pripovijest i zbog toga je napisana. Pripovijest je napisana i da se pripovijeda o tom jednom koji je prvi put u svom životu susreo Isusa i izgubio svoju bolest. I sada, jer se on jedini, kao ozdravljeni, vratio Isusu i priznao ga, stavio je na kocku sve za čim je on u svojoj bolesti sanjao: jednom biti normalan. Ovaj zalog je bio vrlo velik. A vjeru se ne može jeftino imati, to je poruka.

Tekst nam želi reći: vrlo teško je ozdraviti gubavca i vratiti ga u normalno društvo. To pokazuje ostalih devet. Zadivljujuće je, naprotiv, da se netko odlučio za Isusa, toga proroka malenih i siromašnih. To potvrđuje zanemarujući broj od jednog ozdravljenog.  I upravo nevjerojatno, ali istinito, da jedan, koji je mnogo trpio za vrijeme bolesti zbog društvenog izopćenja, a k tome je bio i Samarijanac, priznao je svoju vjeru ovom nezgodnom Isusu. Jer tek sada je došao u opasnost da upadne u vjerski i socijalni pritisak i da doživi još jedno, dodatno odbacivanje. Ovdje je pravo čudo: on je pokazao nešto što je povezano s ozdravljenjem - spasenjem,  a i s novim početkom, povezano s onim  koji se nije stidio dati Bogu hvalu, a to znači u njega vjerovati.

Ovakva čuda su moguća. To nam pokazuje biblijska tradicija. Ali to su iznimke. Oni nisu posrnuli na božanskoj milosti, nego na ljudskoj zlobi. Ako ljudi imaju mogućnost izbora, onda čine ono što je uobičajeno. Oni se osjećaju u anonimnoj masi sigurnije i udobnije, nego ući u krug malih priznavatelja koji se pridružuju Isusu i pokušavaju vjerovati ono što je moguće, u punom smislu te riječi. Uostalom: domaći  to čine još teže. Tako je bilo kod Židova, tako je i sada kod kršćana.  / Tiemo Reiner OP

Gubavac kao simbolična ličnost nespašenog čovjeka

Današnje evanđelje priča o deset gubavaca. Guba je bila i jest jedna teška bolest. Ona unakazuje ljude, bila je tada gotovo neizlječiva. Gubavac je bio isključen iz ljudskog društva zbog opasnosti zaraze. Gubavac postaje simbolična ličnost za ljude u krajnjim situacijama nužde: tjelesno bolesni, bez ugleda, izbjegavani od svih, isključeni iz zajedništva.

Postoje i gubavci u prenesenom značenju. Ja mogu s nekim postupiti kao s gubavcem ili  ja osjećam  da se sa mnom postupa kao s gubavcem; osjećam se izbjegavan i isključen iz zajedništva. Kako može gubavac pronaći izlječenje?

Izliječen, ali ne bez vlastitog zalaganja

Deset gubavaca je čulo za Isusa. Oni se nisu usudili da mu se približe. Ostali su stajati na udaljenosti. Ali, oni su skupili povjerenje prema Isusu. Zvali su: «Isuse, učitelju, imaj samilosti prema nama!»

Isus im daje naređenje koje izgleda besmisleno: «Pokažite se svećenicima!» Svećenici će ih odbiti kao gubavce. Ali oni su poslušali. Poslušali su slično kao i Naaman, koji se na zapovijed proroka Elizeja, sedam puta okupao u Jordanu.

Poslušali su kao sluge na svadbi u Kani  kojima je Isus rekao: «Napunite vrčeve vodom!»

Deset gubavaca su izdržali ovu probu vjerovanja i bili su izliječeni. Oni su i sami sudjelovali pri svom izlječenju. Sudjelovali su svojim vjerovanjem i svojim činom. Vjerovati Isusu i činiti ono što  On kaže i danas su jedini putovi prema izlječenju.

Zahvalu ne zaboraviti

Svih deset gubavaca vjeruju i čine što im Isus kaže. Ali samo jedan se vratio nazad da zahvali, a to je bio jedan Samarijanac. Ova priča se okreće protiv Židova koji se osjećaju izabrani od Boga, ali «zaboravljaju» zahvaliti Isusu, jer ne prepoznaju što im je u Isusu poklonjeno. Samarijanac, polupoganin, prepoznaje Isusa kao «donosioca spasenja». On se baca Isusu pred noge na zemlju i zahvaljuje mu. On jedini dolazi do punine vjere u Isusa. Tako mu Isus može reći: «Ustani i idi! Tvoja vjera ti je pomogla!» Samarijanac može zahvaliti, jer je potpuno spoznao temelj zahvalnosti. Zahvaliti može samo onaj tko spoznaje dubinu  zahvalnosti. I što više netko zahvaljuje, tim će biti svjetlija spoznaja temelja zahvalnosti.  Onaj tko prestaje zahvaljivati, tu nestaju i temelji zahvalnosti.

To vrijedi i za vjeru u Boga i u Isusa Krista. Apostol Pavao vidi korijen bezboštva i služenja kumirima u izostavljanju zahvalnost: «Jer, iako su spoznali Boga, njega kao Boga nisu štovali i njemu se nisu zahvalili. Oni su zapali svojim razmišljanjem u ništavilo i njihovo nerazumno srce se zamračilo.» (Rim 1,21)

Slično važna je zahvalnost, također i u kršćanskom vjerovanju, u odnosu na Isusa Krista. Onaj tko njeguje zahvalnost, taj će rasti u vjeri u Isusa, onaj tko zapostavi zahvalnost, tome će i vjera nestajati. Stoga je svako Misno slavlje, Euharistija zahvalnost za sve ono što nam je poklonjeno od trojedinoga Boga, u postanku i spasenju.

Kada se netko osjeća kao gubavac ili hoće pomoći jednom «gubavcu», evo što on može i treba činiti:

-          Prebroditi samoću i obratiti se drugima i Isusu

-          Isusu vjerovati

-          Činiti ono što On kaže

-          Dati se izliječiti

-          I ne zaboraviti zahvalnost