Prorok Habakuk je živio u teškim vremenima. Njegov narod je trpio nepravdu i ugnjetavanje Babilonaca.  Vladali su nasilje, svađa i razočaranje u državi. Izmučeni i sumnjama progonjeni prorok razmišljao je, tražio odgovor i želio rješenja. U ovakvoj nesretnoj situaciji obraća se Habakuk Bogu i želi čuti njegovo mišljenje o tim okolnostima.

Postavlja pitanje zašto on ne djeluje i ne šalje obećanog Spasitelja.  (Hab 1,2-3). Bog mu šalje odgovor da će oni koji gaze pravo nestati, a pravednik će ostati na životu zbog svojih djela. (Hab 2,4) U ovom odgovoru nije dano nikakvo obećanje o brzom ispunjenju, nego su obećane riječi povjerenja i vjernosti. Tko živi u ovom povjerenju i ustraje u tužbi Bogu, osjetit će koliko mu snage može dati vjera.

Timotej i Tit su bili najuži  Pavlovi suradnici. Pavao je napisao  (prema predaji ?!) tri pisma ovoj dvojici učenika, dva Timoteju i jedno Titu.  Izvori koji se odnose na Timoteja i Tita jasno pokazuju njihovu spremnost preuzeti različite zadaće koje su bile sve češće. U odlomku pisma koje imamo za poslanicu, obraća se Pavao svom prijatelju Timoteju. Želi ga ohrabriti da se prizna Gospodinovim i tako sačuva dragocjeno blago vjere

Isusove usporedbe nisu, po svom sadržaju, samo mjerila za kršćansku vjeru, nego nam svijet slika kojim su izgrađene usporedbe omogućuje govor o Bogu. Interesantno je  da su  Isusove usporedbe ostale kao takve. Ako ih je i više, ipak ostaju jednoznačno razumljive pa i onda kad su jedinstvene  (zrno gorušice i divlja smokva) . Odlomak možemo promatrati u dva dijela. Prvi kad učenici mole da im Isus ojača vjeru i drugi u kojemu ih Isus poučava  o pravilnom postupanju po vjeri i iz vjere. Isus želi motivirati učenike da odbace misao o plaći  i da organiziraju život po vjeri. Čak i u poslovima robova  i na sličnim mjestima - gdje napor i djelovanje ne donose uspjeh - nitko ne smije vjerovati da ga je Bog odbacio.

Pozdrav: Milost Gospodina našega Isusa Krista, vjernog i pravednog, neka bude sa svima vama

Uvod:

Bog je uvijek drugačiji nego ga mi zamišljamo. Tako nas ne smije čuditi ako on od nas traži stvari koje nam izgledaju neshvatljive. Možda su i učenici bili u takvoj situaciji kad su molili Gospodina: ojačaj našu vjeru!

Uzmimo ovu molitvu, ugradimo je u ovu svetu Misu i mislimo na to da vjera ima nešto zajedničkog s vjernošću. Tako, sada se malo zamislimo. Predajmo u ruke milosrdnog Boga dane koji su prošli i zamolimo ga za njegovo milosrđe

Molitva vjernika

Bože, ti si vjeran i ako kasniš, nećeš nam uskratiti svoje darove, zato te molimo:

Jačaj u Crkvi sve čija je vjera oslabila i čije je povjerenje u tvoju riječ nestalo. Tebe vjerni Bože, molimo

Vodi sve kršćane k jednom pravednijem životu da daju svjedočanstvo tvoje vjernosti i dobrote. Tebe vjerni Bože, molimo:

Učini da upravitelji država i vođe naroda budu odgovorni ljudi koji će promicati pravdu i mir u svojim zemljama. Tebe vjerni Bože, molimo

Daj da tvoju dobrotu i vjernost osjete posebno oni koji žive u bijedi i ugnjetavanju, u gladi i bolesti. Tebe vjerni Bože, molimo

Daj da shvatimo da nam nisi dužan nikakvu plaću, ni nagradu za službu tebi, nego da je dar tvoje ljubavi i dobrote sve što nam daješ. Tebe, vjerni Bože molimo

Ispuni na našim pokojnicima svoja obećanja i uzmi ih u nebeske dvore. Tebe vjerni Bože, molimo

Gospodine i Bože naš, čuo si naše molitve. Čvrsto vjerujemo da ćeš nam darovati svoju pomoć. Po Kristu Gospodinu našemu.

Tvoj dan, Gospodine i Bože,

neka bude i moj dan

dan slobode i radosti

dan ispravnog ponašanja i dostojanstva

dan novoga svijeta

dan saveza između

tebe i ljudi.

Daj da dišem sa svima

koji se priznaju tvojima

daj da slavim

sa svima koji žele živjeti.

Daj da dijelim sa svima

koje si stvorio

daj da primim život

sa svima koji su određeni umrijeti.

a)

Prije par godina, na televiziji, je bila reklama mobitela. Čovjek stoji pokraj semafora u velikom gradu i čeka. Kad je semafor pokazao zeleno da može prijeći ulicu, izvadi svoj mobitel i uključi ga. Čim je to učinio, ljudi koji su bili oko njega, digli su ga visoko u zrak i počeli pjevati: „On ima sav internet u svojoj ruci." A onda su i dalje pjevali: ima informacije, novac i sve što raduje srce i veseli razum, u svojoj ruci! Ljudi su ga slavili i visoko uzdizali.  Tako je rečeno gledateljima: ako ti budeš naš kupac,  onda s našim mobitelom imaš neograničene mogućnosti izbora,  možeš biti neovisan, sam možeš određivati svoj život. Imaš svoj život u svojoj ruci! Pjesmu koju ljudi pjevaju mladom čovjeku možda poznamo, s jednim drugim tekstom.  On glasi: „On drži sav život u svojoj ruci. On drži sav svijet u svojoj ruci."  I tako pjevamo ono što vjerujemo: Bog prati naš život, Bog blagoslivlja naš život, Bog nas drži i štiti.

Što duže razmišljamo o ovoj pjesmi to više izranjaju poteškoće: zar trebamo vjerovati da Bog drži naš život u svojoj ruci?  Zar onda nisam ovisan o njegovim odlukama? Zar ne želimo mi, poput onog mladog čovjeka na semaforu, sami i neovisno odlučivati o našem životu? Želimo li uopće  vjerovati da Bog drži naš život u svojoj ruci? Tko je danas svjestan kršćanin, taj zna da postoje razni modeli života, da postoje ljudi u vlastitoj zajednici, pa i u vlastitoj obitelji koji ne žele s nama dijeliti ovo vjersko uvjerenje.  U našem izdiferenciranom društvu više ne dolazimo do toga da trebamo živjeti kao kršćani, kao djeca Božja.  Jer opcija, koju pretpostavlja kršćanska vjera - prihvatiti vjeru kao temeljni životni oblik, pa i pod cijenu da se takav vid u vlastitoj obitelji ne prihvaća, često vodi do diskusija i potrebe branjenja stavova.

Ako  kršćanska vjera polazi od toga da se sam Bog pojavio u jednoj osobi, u Isusu iz Nazareta, onda  u tome stoji i zahtjev da na ovu objavu damo i odgovor koji se može dogoditi samo u slobodi, kao što se to događa u svakom drugom osobnom odnosu ili kontaktu.  Odnos prema Kristu kojega vjerujući ispovijedamo, nije samo određena kategorija razmišljanja, nego je stvarnost koja mjerodavno određuje Crkvu i naš biti kršćanin.  U tom kontekstu Pavao želi svog prijatelja Timoteja podsjetiti da je on odgovoran za svoju vjeru.  On nas poziva da Božju milost ponovo razvijamo, da gajimo razboritost, tu snagu duha da bismo mogli dragocjenost vjere gajiti i uzdržavati. (Usp 2Tim 1,14)   Tek u živom svjedočenju vjera će biti podvrgnuta ispitu i može se čuvati.

Upravo iz tih misli  Pavao ide za tim da postupa samostalno i osobno.  Bog želi da budemo slobodni i  sposobnostima koje nam je dao, uređujemo ovaj svijet. Možemo, ne samo uzeti u ruke svoj život, nego čak i trebamo!  To je Božja zapovijed. U ovome leže brojne mogućnosti, da svatko u borbi sa svojim darovima i granicama, u borbi sa svojim brigama i teretima i uvijek u novom pogledu na ono što nam vjera predaje, može oblikovati i nositi samoga sebe.  U ovoj slici se pokazuje dubina, koja je u sebi tako velika da se može ugraditi u naše životno obličje i tako postaje bitna za naš svagdašnji život. Biti u Božjim rukama znači znati da smo okruženi Božjom ljubavlju. Njegova ljubav nas nosi u našem životu. Ovu nježnu ponudu nudi svima.  Pozvao nas je u slobodu, zapovjedio nam da ostanemo u vjeri i ljubavi, koju nam je Krist darovao (usp 2.Tim 1,23). Iz ovog povjerenja i vjernosti moramo uređivati naš život.

Dokle god mladi čovjek u reklami ostavlja svoj mobilni telefon uključen, njega će ljudi oduševljeno nositi na ulici. Na kraju reklame, mladi čovjek ga isključuje, a masa ga ostavlja da padne. Ako baš ne želim vagati ovu reklamu, ipak je jedno jasno: „Ti imaš svoj život u ruci."  Bila je to poruka reklame i ima situacija gdje mi doživljavamo isto: mnogo toga uspijevamo u životu i događa se bez problema. Ipak ima trenutaka i događaja gdje se osjećamo kao u slobodnom padu.  Mladog čovjeka će nositi samo toliko dugo, koliko je umrežen! I mi imamo bolna iskustva da će se i nas tako dugo slaviti dok za masu nešto predstavljamo.  Ljude se često časti zbog njihovih uspjeha i sposobnosti.  Ako više te uspjehe ne donosi, može se dogoditi da čovjek, na jednom, stoji posve sam.  To se može dogoditi kako u društvenom, tako i u privatnom životu. Onda postoje situacije u našem životu kad nam „tlo nestaje pod nogama", možda upravo onda kad postavljamo pitanja o patnji i smrti,  ako nam sudbina potpuno preokrene život ili ako nam svagdašnjicu prožima strah. Onda stojimo bespomoćni i šuteći pred onim što nam u tami nadolazi.  Upravo u takvoj situaciji, prorok Habakuk se okreće prema Bogu i obraća mu se.  Prorok se osjeća slabim i želi znati Božje mišljenje o tim situacijama.

I kako Bog odgovara? „Pravednik će zbog svoje vjernosti ostati na životu!" (Hab 2,4) Bit ili sredina prema kojoj je sve usmjereno ili iz koje sve proizlazi je ustrajnost u vjeri.  Misli se na vjernost u vjeri, koja nam se daje iz snage sjećanja. Jer sjećanje ukazuje na snagu, na poseban način, u nevolji ili opasnosti.  Možemo u takvim situacijama moliti za dugi dah molitve i sami se podsjetiti na  Božju vjernost koju nam je pokazao. Iz molitve učenika „Ojačaj nam vjeru!"  (Lk 17,5) možemo uređivati naš život.  Vjera se ne zarađuje, nego raste iz povjerenja.  Ona raste kad smo je spremni tražiti  i nju, dragocjeno blago, njegovati. Pri tome je Bog bezuvjetno na našoj strani, on nam pruža svoju ruku i jača nas u sigurnosti svoje ljubavi da možemo ići u susret tamnim trenucima života.  I iz ovog povjerenja možemo mu se obraćati u sve dane našega života i biti neizrecivo radosni da imamo Boga koji nas drži u svojim rukama.

Kako doživljavamo naše dane, dane sadašnje u kojima živimo? I kako doživljavamo večer jednoga dana? Kojih se dana i kojih večeri sjećamo u posljednje vrijeme? Večer nas može odvesti u pogled na protekli dan koji je bio ispunjen dobrim. Tako svagdašnjica može biti ispunjena! Ali i neki dan mi može biti tako težak da, navečer, jedva mogu bilo što misliti. Tada se jednostavno isključujem. Mrtvo umoran liježem u krevet, a da pri tom nisam ni malo nezadovoljan, jer mi je dan bio potpuno ispunjen.

Pitanje se, ipak, može postaviti: JE LI TAJ DAN BIO STVARNO ISPUNJEN? Poznato mi je, naime, i iskustvo da je sve bilo uzaludno, da su sva moja nastojanja nestala poput pijeska među prstima. Kako se tada osjećam nekorisnim, praznih ruku!

Današnje evanđelje kao da daje pravo ovom iskustvu. Ono nam pripovijeda jednu stranu pričicu. Ovu sliku ne smijemo izvući iz cjelokupnog sadržaja. Luka je ovdje pisao jedan putopis: putovanje iz Galileje u Jeruzalem. Mnoga pripovijedanja nam otkrivaju temeljnu nakanu Evanđelja: Božju brigu i odgovornost ljudi za ljude. I o tome govori današnje evanđelje.

Sluga razmišlja o svom radu i daje račun o učinjenom. Ne ide se za tim da se sve proglasi uzaludnim, da ništa nije imalo smisla. Naprotiv, mnogo više se ide za tim da se rad postavi u nekakav odnos. Trebam priznanje i vrednovanje onoga što činim. U protivnom, počet ću zdvajati. Čovjek koji nikada ne čuje lijepu riječ za svoje djelo, nego samo kritike, slomit će se pod pritiskom. Ako moje djelovanje naiđe na ravnodušnost, bit ću ogorčen, jer me kao čovjeka nitko neće tražiti, a sam ću se, konačno, osjećati suvišnim.

Moje priznanje da sam bijedan i nepotreban je i priznanje da svo moje djelovanje nema nikakvog smisla. Upravo zato tražim potporu i pomoć. Moja ograničenja traže upotpunjavanje drugih. A to je ono oslobađajuće kod Isusa, da on čovjeka ne razapinje radi njegovih pogrešaka i ne prijeti mu nekakvim ljutitim Bogom. On želi navesti ljude na ozbiljnost prema samima sebi i prema drugima, tako da nauče prihvaćati svoje sposobnosti, ali i svoja ograničenja.

Usprkos obećanju iz evanđelja, bojim se da bi nam bilo vrlo teško pokrenuti dudova stabla (stabla murve). Ne samo zato što je ovdje preostalo malo dudovih - murvinih stabala.

Stvarno bismo trebali nešto provjeriti o snazi vjere koju imamo. Tko ima čvrstu vjeru, tko je sam u vjeri ukorijenjen, taj je u stanju učiniti nevjerojatne stvari. Koliko patnje može podnijeti onaj koji svoju nadu vidi utemeljenu u vjeri. Koliko radosti i nutarnjeg mira daruje vjera, ali samo ako je dovoljno duboka. Tko opazi duboko vjerujućeg čovjeka, taj će uočiti da ovo nije daleko od stvarnosti. Čudesa vjere se događaju još i danas.

Ipak, ne bismo smjeli nešto važno zaboraviti, vjera nije nikakva naša sposobnost koju trebamo iskoristiti: vjera nije nikakvo ljudsko nastojanje po kojemu sve nastaje. Čovjek ne može samo tako negdje sjesti i zamišljati kako premješta dudove ili čak brda.

Vjera, pak, nije ništa drugo nego predanje Bogu. Ne da netko do u tančine pozna i vjeruje svo katoličko naučavanje, nego onaj koji je radosno otvoren prema Bogu i oslanja se na njega Vjera je odnos, odnos s Bogom, vjera je ljubav, koju imamo, nalazimo za Boga. Čak i Pavao, taj prvi propovjednik kršćanstva i vjere, kaže: „Kad bih imao vjeru da mogu brda premještati, a ljubavi ne bih imao, ne bi mi ništa koristilo..."

Brda ne premješta samo vjera, snagu nam ne daruje samo držanje za istinu svih vjerskih izjava. Mnogo više je snaga koju dobivamo neprestano Božje djelovanje u nama, Boga koji nas ljubi, koji nas neprestano dariva i to tako da mi njega počimamo ljubiti. Ne čini vjera čudesna djela, nego je Bog onaj koji u nama djeluje. U vjeri se postavljamo na stranu tog čudesnog Boga i tada možemo, s njim, premještati brda ili presađivati dudova - murvina stabla ili samo par travčica.

Ne zaboravimo da je kad god govorimo o vjeri ili ako imamo poteškoće,  vjera odnos, ljubav prema Bogu i njegova prema nama. Sve dobro koje nam vjera daruje nastaje iz našeg odnosa s dobrim Bogom.

Zato nas, u drugom dijelu evanđelja, Isus upućuje da ne smijemo umišljati stvari koje bi nam vjera mogla dati da ih činimo. Da bismo se trebali smatrati nepotrebnim slugama, možda zvuči malo pretjerano. Ali ono što se time htjelo reći, sasvim je jasno i odnosi se na nas: naša vjera, pa bila i ne znam kako velika, samo je jedan dar, nikakva zasluga.

Tko zna zašto ovdje, kod nas, tolika brda i planine, možda nije bilo ljudi koji bi ih jakom vjerom prebacili negdje drugdje. Ali i kad bismo imali vjeru koja bi preselila ova brda, a ne bismo imali ljubavi i vlastite odlučnosti, sve bi za spasenje bilo nepotrebno, bez značenja. Pa onda možemo i sasvim drukčije razmišljati. A zašto su ovdje brda i planine, tome su sasvim drugi razlozi.

«Zašto je to dobro?» Pitanje je po sebi razumljivo. I ako ga ne bismo postavljali, potpali bismo pod utjecaj brojnih ponuda. Tko ne želi sve prihvaćati i uzimati nekritički, taj postavlja to pitanje.

Pitanje nam je, po sebi, tako razumljivo da nam niti ne dolazi na pamet da je po sebi nekorisno. Čini se da je smisao našeg života samoostvarenje i postignuće naših ciljeva. Kako onda može i biti, nego postavljati ta pitanja.

Pitanje se lako može malo okrenuti da se uoči kako se u njemu krije jedna zamka. Ako se pitam «čemu to koristi» ili «čemu to meni koristi», onda ću možda uočiti da to nije baš tako nekorisno pitati. Iza nesubjektivnog pitanja krije se smisao da se sve ipak ocjenjuje po koristi, po koristi za mene.

U današnjem su evanđelju postavljena dva odlomka, jedan za drugim, koji na prvi pogled nemaju ništa zajedničkog. Oni imaju nešto zajedničkog s Isusovim riječima koje Luka prije donosi samo po tome što Isus ne govori općenito, nego uskom krugu učenika.

Počima molbom: «Gospodine, učvrsti nam vjeru.» Možda je učenike pokrenula Isusova riječ da prije svega trebamo jedan drugome oprostiti! Apostoli su poslanici Gospodnji. Na poseban način, Gospodin njima govori i oni trebaju vjeru da bi jedan drugome mogli oprostiti. Isus im jača vjeru time što govori da samo malo vjere, poput zrna gorušice, može presaditi cijelo stablo, onome koji vjeruje. Kod Mateja i Marka je jedna varijanta Isusovih riječi koje su postale poslovične: «Tko vjeruje, može i brda premještati.»

Tada slijedi prispodoba o beskorisnom slugi. Apostoli  trebaju sebe gledati kao nekorisne sluge. Poput kućnog sluge koji dolazi iz polja - kako je to nekoć bio običaj - sprema ručak za svog gospodara, kao sluga koji jednostavno čini ono što mu je posao, poput sluge za kojega nitko ne očekuje da bude pohvaljen, tako sebe trebaju promatrati i apostoli.

Zašto je dakle vjera dobra? Time se mogu brda premještati. To je slikovito rečeno. Tko vjeruje, ima orijentir. Tko vjeruje, sposoban je upravljati životom. Tko vjeruje, može svladati velike zadaće. To se tada može prenijeti i na područje vjere. Zašto je dobro da ja idem nedjeljom na Misu? Zašto je dobro moliti? Što mi koristi čitanje Biblije?

Na sva ova pitanja mogu se naći mudri odgovori. I svi ti odgovori mogu biti ispravni. No, samo pitanje nije po vjeri.

Mogu, s puno smisla, pitati zašto dišem? Ako pitanje nije medicinsko, odgovor može biti tako jednostavan i banalan: da živim!

Vjera nije držanje neke izreke ispravnom. Vjera je disanje duše iz njenog počela - Boga. Pitanje zašto je potrebna vjera je vrlo uskogrudno. Brda se mogu premještati zato, jer je najnormalnije na svijetu da stvor živi od Stvoritelja.

Ovu razumljivost nalazimo u prispodobi o nekorisnom slugi. Ako apostoli, Crkveni dostojanstvenici, gledaju svoju vjeru kao nešto posebno, onda nemaju vjeru u Boga, nego vjeru u svoju vlastitu sposobnost.

Ako čovjek kojega je Bog poslao naviještati Riječ i služiti bližnjemu, to drži za nešto posebno, onda nije shvatio da sav naš život  dolazi od Boga. Zato je Božje poslanje središte onoga što jesmo.

Molitva apostola je duboko smislena i trebamo je stalno ugrađivati u našu molitvu: »Gospodine, jačaj nam vjeru». Vjeru koju samo Bog može darovati i predstavlja nešto veličanstveno, ali ne služi vlastitoj koristi. Ona nije ništa što bi nam koristilo. Vjerovati znači potpuno, po sebi razumljivo, živjeti ono što smo mi po Bogu.

Današnja čitanja su pravi kamenolom, u dobrom smislu riječi, iz kojega se bere kamenje za vjeru. Vjera nastaje od svjedočanstva i živi od svjedočanstva. To je središnja misao iz 2. poslanice Titu. «Dinamis» snaga - kao prva karakteristika ovog svjedočanstva jest da se ona ne ostvaruje u okamenjivanju i čvrstoći, nego u «pokretljivosti». Time se ne očekuje da se vjera prilagođava duhu vremena, nego se radi o prilagođavanju našeg svjedočanstva zahtjevima ovog vremena. Govor «ljubavi» znači: svjedočanstvo se ne sastoji u obasipanju drugih istinama, nego uz življeno svjedočanstvo, tražiti u razgovoru putove koji drugoga uzimaju ozbiljno i u biti su vrlo dobrohotni. Strpljenje i obazrivost trebaju biti pravi elementi traženog načina postupanja, a uz to odlučnost i prijateljstvo.

Da bi se izbjeglo svako zloupotrebljavanje pretpostavlja se da sva predviđena ponašanja nemaju ništa s popuštanjem, nego su, u biti, suprotno. Tko želi živjeti ovim zahtjevnim smislom, treba odlučnost i snagu vjere koju on sam ne može imati. Ovdje svoje mjesto ima govor «o pneumi».

Samo onaj tko postupa po odlučnosti i snazi vjere neće ako njegovo svjedočenje ne nađe očekivanog odaziva, slijepo zdvajati i slijepo udarati, nego će uvijek iznova pokušavati. Iz svega izlazi: tko se danas žali zbog manjka vjere, trebao bi ispitati vlastito svjedočanstvo, je li uistinu sposoban druge jačati u vjeri. I zajednica se treba pitati je li ona mjesto gdje se članovi mogu međusobno jačati.

Evanđeoski tekst je prožet mišlju «odvažnost za svjedočenje». Dalje, ne radi se o našem hrabrom nastupanju za vjerski poklad, nego u povjerenju i uvjerenju da ovo svjedočanstvo nešto znači i djeluje. Slika o divljoj smokvi i vodi znači, u biti, vjerovati u mogućnost da će tu gdje do sada uopće o tome nije bilo govora, vlastito svjedočenje donijeti komadić kraljevstva Božjega.

Konkretno: tko vjeruje, potrudit će se, protiv svih neljudskost svagdašnjice, posaditi znakove ljudskosti i nadati se da će i druge potaknuti na isto djelovanje.

Tko vjeruje, taj će, usred govora o nedostatku vremena, naći vremena (za brigu za druge) pa i za sebe i nadati se da će ovakvo ponašanje potaknuti i druge.

Tko vjeruje, taj će posred nasilja i svađa u koje je postavljen, potruditi se da ne čini isto, nego će tražiti putove mira i pomirenja, tako da se i drugi za to oduševe.

Tko vjeruje taj će, u svijetu u kojemu je najveća vrijednost  materijalni prestiž, zauzimati se za spremnost pomoći drugome, solidarnost, dobrotu, a prije svega za pravo na život nerođenih i starih kao temeljne vrijednosti i čvrsto se nadati da njegovo djelovanje neće ostati bez učinka.

Ovo povjerenje u snagu svjedočanstva ne temelji se na vlastitom bogatstvu, nego na povjerenju u Boga i njegovu snagu djelovanja u ovome svijetu.

O ovome posebno govori prvo čitanje. Prema njemu je vjera neprestano držanje onog što će doći i neće nestati. Doista, čovjek ne može Boga ni na što siliti i nema mogućnosti proračuna za njegovo zahvaćanje, ali to ne utječe na pouzdanost svjedočanstva o kojima svjedoče spisi Starog i Novog saveza da postoji stalno i nepromjenjivo svjedočanstvo riječi da čovjek nije postao iz ničega. A to se, ne slučajno, u Starom savezu, oboje - Božja postojanost i ljudska vjernost, opisuju istim korijenom «mn».  To se izražava u jednoj riječi «hae aemin»,  što znači vjerovanje, a na to nas podsjeća riječ Amen.

« Kad bi vaša vjera  bila kao zrno gorušice...».  Taj je prijekor Isus uputio svojim  najbližima. Apostoli se nisu branili. Naprotiv, znali su da je njihova vjera sitna biljčica pa su ga molili  "ojačaj našu vjeru".

Kako je to izgledalo s apostolima i Isusovim povjerljivim učenicima nekada, a i s nama danas? Zar nije napast tako velika  da misliš da je ono što od vjere imaš  dovoljno za čitav život? Je li potrebno na stotine stranica dokumentirati što mi sve ne vjerujemo, kako  nije baš naša vjera čvrsta? Sadržajno nije zahvaćen poklad vjere Crkve i je li zato naša vjera veća nego zrno gorušice? Odakle onda strah,  svađe  i malovjernički pokušaj ograničavanja? Zašto  se moramo čvrsto držati dogmi, umjesto da oslobodimo ruke da bismo, s obje, bližnjega zagrlili?

Kad bi vaša vjera bila  kao zrno gorušice...

Ali!

Ali ipak mi činimo sve, idemo nedjeljom na misu, redovito darivamo, pomažemo gdje možemo, pokušavamo djecu kršćanski odgojiti, brinemo se za jedinstvo vjere, za  učvršćenje Crkve, za održavanje čvrste vjere...

Što mi, kao Crkva i Crkvena organizacija, činimo u područjima caritasa, misija i širenja vjere je veličanstveno, ali sposobnost je nešto što se kod vjere ne broji. Vjera je sasvim druga dimenzija koja se ne može usporediti sa sposobnošću, pa ni mjeriti, ni brojiti, pa bilo to i u kilometrima krunice.

Mnogo onoga što vjerni čovjek čini, često samo po sebi razumljivo, ostaje u pozadini, bez hvale, čak se niti ne primjećuje.  Nekorisni sluge koji čine samo što su dužni, koji čine po svojim sposobnostima samo zato da bi odgovarala vjerska bilanca. Dokle ostajemo u sferi sposobnosti i time zarobljeni?

Teret ili brat

U jednoj pripovijesti se govori da je neki misionar rekao djevojčici koja je nosila svoga brata: «Dijete, ti si tako mlada, a nosiš tako teški teret na svojim leđima!» Djevojčica je gledala začuđeno i reče: »Ne nosim nikakav teret, ja nosim brata!»

Ljudi koji su iz vjere ovdje za druge i za njih se zauzimaju, koji stavljaju na raspolaganje vrijeme i energiju to ne čine, jer očekuju plaću za to. Ne djeluju, jer «moraju», nego jer živa vjera želi biti djelatna ili brda i smokve presađuju. Tamo gdje vjera nije konzervirana u zakone knjige i dogme, nego gdje se uzdamo da je Bog onaj koji čini da vjera raste i  jača, gdje ostaje prema putu, a ne oslanjamo se na naše sposobnosti, tu će vjera razviti klijajuću snagu jednog zrna gorušice. Takvo zrno može kamene zidove mržnje ili neljubavi srušiti, ono može asfaltnu pustinju samoće i straha razoriti i pružiti zaštitu i sigurnost. Molimo Boga za jednu takvu vjeru i postupajmo tako, jer postupamo iz  ljubavi.

Daj nam za to vjeru

U dvoumici

U današnjem evanđelju smo čuli rečenicu koju ne možemo baš tako lako dovesti u vezu s našim životnim iskustvom. »Tako neka bude među vama: kad ste učinili sve što ste trebali učiniti, tada recite: beskorisni smo sluge, učinili smo što smo trebali učiniti.»

A ipak, svatko od nas, na ovaj ili onaj način, želi dobiti priznanje ako smo učinili nešto na dobro i zadovoljstvo naše okoline, bilo da se radi o radniku, roditelju, bračnom drugu ili bilo kome. Riječ hvale, malo pogladiti, nije još nikome naškodilo. Pa onda je čovjek i zadovoljniji ako je ovo malo priznanje došlo kako se i očekivalo. Onda je sve sjajno i sunce obilato sjaji.

Snaga iz vjere

A onda na početku evanđelja nalazimo rečenicu:»daj nam k tome vjeru.» Učenici trebaju tu vjeru, ovo jačanje, s obzirom na ono što su prije doživljavali, da bi mogli Radosnu vijest donijeti ljudima. Možda se to tek danas može razumjeti kad nam na raspolaganju stoje sva sredstva komuniciranja. I danas je još dovoljno teško informacije ciljano i precizno predati određenoj grupi, a kako je teško to moralo pasti prvim kršćanskim, putujućim propovjednicima koji su imali jedino sredstvo komunikacije: svoj glas i za širenje te vijesti, samo svoje noge. Kako su oni trebali ovo jačanje u vjeri da bi mogli ispuniti svoju zadaću.

S jedne strane su molili pomoć da bi mogli izdržati u svojoj teškoj misijskoj zadaći, a s druge strane nisu se mogli nadati  nikakvoj nagradi, u našem smislu riječi. Jer konačno, oni su samo nekorisni sluge koji su ispunili svoju zadaću. Ljudski, psihološki gledano, apostoli se nisu nalazili u nekoj jednostavnoj situaciji.

Današnji uzor

I danas  postoje takvi ljudi koji snagom vjere čine velika djela, koje bi se moglo smatrati nemogućima, a ipak se sve skupa shvaća kao po sebi razumljivo. Ako ih se hvali ili ako im se divi, oni su onda duboko dirnuti, jer ne čine ništa izvanredno. Oni misle da su Isusa samo jedan komadić puta slijedili - ako im to uspije, kako bi oni to redovito i priznavali. Ali sve ove riječi izgovaraju bez ikakve namještenosti i vjerujem im.

Kod beskućnika

Vi mi ne vjerujete da takvih ljudi ima? Onda poslušajte ovo. Čuo sam o njemu prvi put osamdesetih godina,  bio je čistač u jednoj istočnoeuropskoj zemlji. Bio je sumnjiv tadašnjem režimu, uvijek progonjen, zatvaran na višegodišnje kazne zatvora. Vlastito zvanje i zanimanje nije mogao vršiti. Tu i tamo, potajno je smio vršiti svoje dušobrižništvo.

Nakon promjena, kad je već bio dugo u mirovini u građanskom zvanju, on je mogao ostvariti svoje životne snove. I što je činio? Na rubu metropole, na nekom zapuštenom industrijskom zemljištu, sagradio je dom za beskućnike.

Življeno evanđelje

Kada sam tu prvi put došao, usred te prilično deprimirajuće atmosfere, stajao je jedan stariji gospodin, ali pun nekog svjetla kojeg je izražavao. Očima punima energije, koje su se žarile kad je govorio o planovima za budućnost. Pričao je što misli još ostvariti, gdje i kako bi se još moglo i trebalo graditi i što još nije učinjeno. Da, govorio je i o svojim uspjesima. Ali ono najuočljivije na njemu je bila odlučnost  njegovog povjerenja u Boga.

Sve što je on sagradio, nije to on, to su napravili brojni pomoćnici, dragovoljci. On nije sakupljao novac, drugi su darovali,on nije sakupljao odjeću za beskućnike, drugi su mu donijeli. I tako dalje, drugi su sve učinili, a on je otišao skroz u pozadinu, a ipak sasvim sigurno, bez njega, toga ničega ne bi bilo.

I tu je još bila njegova pobožnost i pouzdanje u Boga. Njegovo geslo je bilo, treba se postaviti samo na jedan put, ozbiljno misliti, truditi se, a ostalo će Bog učiniti. I mislio da može zadržati ono što daruje.

Kad tihi glas galami

Kod njega sam osjetio da je Evanđelje došlo jedan korak naprijed u život. Snaga vjere daje mu jakost da učini velike stvari, a on to promatra kao djelo Božje misleći da on uopće, kao mali sitni pomoćnik, ne treba dolaziti do izražaja. I siguran sam da takvih ljudi ima puno pa i oko nas. Treba ih samo potražiti, jer oni ne viču i ne galame za svoja djela.

Možda se ovi tihi glasovi ne čuju u stadu Božjem kao oni glasni. Ali ovi tihi su možda važniji i spasonosniji.