Homiletsko razmišljanje nad biblijskim tekstovima

Prvo čitanje (Izl 32, 7-11.13-14)

Ovom tekstu prvog čitanja prethodi tekst o takozvanom plesu oko zlatnog teleta, nevjera izraelskog naroda prema svome Bogu - osloboditelju iz kuće ropstva u Egiptu. Narod ne slavi svoga Boga, nego sebe samoga, ne pripisuju izlazak iz Egipta Jahvi, nego vlastitoj inicijativi.

Ovdje počima naše čitanje. Božji gnjev je planuo zbog nevjere naroda. On govori Mojsiju, vođi kojega je On izabrao: „Siđi dolje, jer tvoj narod (ne moj narod) kojega si izveo iz Egipta, ide u propast." Jahve se  distancira (udaljuje ) od naroda s kojim je sklopio trajni savez.

Mojsije vraća „crnog Petra" Bogu koji mu ga je dao. Redak 11: „Tada pokuša Mojsije, ublažiti Boga i reče: Zašto, Gospodine, plamti tvoja srdžba zbog tvog (!) naroda. Ti si ga, ipak, izveo iz Egipta velikom silom i  rukom snažnom."

Mojsije ulazi u raspravu s Bogom, kao nekoć Abraham, (usp Post. 20-32) i njegova intervencija je okrunjena uspjehom. Redak 14: „ I pokaja se Gospodin zbog zla kojeg je naumio učiniti svome narodu." Stručnjak za Stari zavjet Erich Zenger piše k tome: „Jahvina ljubav, koja se pokazala u Izlasku i u obećanjima očevima, je veća nego njegov gnjev, koji je konačno znak njegove povezanosti s njegovim narodom."

Tekst nam dopušta da gledamo u Božje srce. On pušta da ga se, kroz molitvu i vapaje, dodirne i da se „obrati" u korist ljudi; rečeno novozavjetnim rječnikom:  „u imenu Isusovom" - i moliti s Isusovom nakanom.

Prvo čitanje iz Starog zavjeta je uvijek povezano ili odgovara  evanđelju dotične nedjelje.  To nam je jasno u izjavama: Srce Jahvino kuca u pastiru, u ženi, u ocu obojice sinova. Ovdje nam Isus pokazuje svoga Boga koji  „se obraća" i traži izgubljenog sina, ide mu u susret i grli ga.

U propovijedi treba postaviti pitanje: da li je to moja slika Boga? U svakom slučaju, u sve tri slike se Bog predstavlja kao onaj koji spašava.

Drugo čitanje

Tekst čitanja  iz prve poslanice Timoteju spada u takozvane pastoralne poslanice koje ne potječu od samog Pavla, nego su nastale  u vrijeme poslije Pavla (iako sve tri poslanice dvije Timoteju i poslanica Titu) navode Pavla kao pošaljitelja.

Primjer: „Pavao, apostol Isusa Krista, po zapovijedi Boga, našega spasitelja i Krista Isusa, naše nade."  (1.Tim 1,1). U antici je općenito bio običaj navoditi neku poznatu ličnost kao  pisca knjige ili pisma da bi se sadržaju dala posebna važnost.

Nepoznati pisac piše određenom Timoteju. Njega je apostol Pavao, na poseban način, spominjao u svojim poslanicama.  U pravim Pavlovim poslanicama njegovo ime se spominje 11 puta. Pavao ga čak, u prenesenom smislu, spominje kao „moje ljubljeno i vjerno dijete u Gospodinu (1 Kor 4,17). Posebno u poslanici Filipljanima dolazi do izražaja srdačan odnos između Pavla i Timoteja: „Nemam takvog istomišljenika  koji se tako brine za vašu stvar..."(2,20) Znate, kako se on ponašao: kao sin prema ocu - tako je on sa mnom služio Evanđelju." (2,22)

Pismo Timoteju je tako stilizirano da se on predstavlja kao apostolov učenik. Na taj način se može nauka bolje predočiti u odnosu učitelj - učenik,  nego u nekakvom odnosu suradnika.

S obzirom na naš odlomak možemo reći:  nepoznati pošiljatelj pozna životnu Pavlovu životnu povijest, samo ima drugačiji pogled nego je imao Pavao u svojim poslanicama. Pavao sebe ne vidi kao grješnika, nego kao onog  koji revnuje  za zakon, kao jednog koji je sebe smatrao pravovjernim i iz svoje pravovjernosti progonio je  novi put vjere. Pa je njegov Damask - trenutak bio više poziv za apostola, nego obraćenje. „Zar nisam apostol? Zar nisam vidio Isusa, našeg Gospodina? (1 Kor 9,1)

Drugi pogled ima prva poslanica Timoteju:  „Vjerodostojna je riječ i vrijedna da se posve prihvati: Isus Krist dođe na svijet spasiti grješnike, od kojih sam prvi ja." (r 15)  Uz ovo mjesto, piše minhenski novozavjetni stručnjak, razjašnjavajući: „Misao vodilja u 1 Tim 1,12-17 je predstavljanje Pavla kao grješnika, nije on opisan kao grješnik koji se obraća, nego i kao hulitelj, progonitelj i nasilnik. I pokazuje se kao prvi od grješnika zbog kojega je došlo na svijet spasenje po Kristu da mu udijeli smilovanje."„

Čitanje nam daje prigodu da veliku promjenu u Pavlovu životu iskoristimo kao temu i u svjetlu njegovog obraćenja ili poziva razmotrimo život naše zajednice (i svakog pojedinca), ili kao navještaj spasiteljskog Božjeg plana. Tome nam pomažu riječi milost, milosrđe (smilovanje), poniznost.

Evanđelje:  (Lk 15, 1-32)

Na koju adresu su upućene ove tri prispodobe? Odgovor nam daje u ruke ključ za evanđelje da bismo se mogli okoristiti bogatstvom tekstova.  Upućeno je takozvanim „pobožnima". Svojim nutarnjim ponašanjem prema „carinicima i grješnicima" ne mogu shvatiti Isusovu životnu praksu. U njegovu ponašanju  „Bog Isusa Krista" kojega on nježno naziva Ocem, se može vidjeti i čuti.

Farizejima koji na to mrmljaju, kao i pismoznancima, Isus ne drži nikakvo teološko predavanje, nego im pripovijeda usporedbe o čovjeku, odnosno pastiru,  koji traži, o ženi koja traži i dvostrukom usporedbom o milosrdnom ocu i izgubljenom sinu, svakako u svima se radi o izgubljenom. Preko ovakvih pripovijesti i primjera bi se trebali njegovi slušatelji zamisliti i obratiti.

„Mrmljanje" je bio grijeh izraelskog naroda u pustinji na putu prema Obećanoj zemlji. „Mrmljanje" kao znak ne-biti-zadovoljan voljom Božjom.

U sve tri prispodobe nam se ukazuje Isusova slika o Bogu, koji čini da njegovo sunce sja i dobrima i zlima.  (usp Mt 5,45)

Zajednički nazivnik svih triju usporedbi je radost zbog pronađenog.  Bog se raduje zbog obraćenja jednog grješnika i poziva i nas da se radujemo s njim.  Prema smislu ovih prispodoba Crkva bi trebala biti „Crkva grješnika", imati otvorena vrata i srce za povratak svakog takvoga i s njim slaviti gozbu. Tako su usporedbe i pitanje Crkvi - a Crkva su svi kršteni - kako postupaš s kršćanima, tvojim sestrama i braćom, koji nakon neke pogreške (što se uvijek može dogoditi),  pokušavaju opet početi iz početka?

Ove nedjelje vidim šansu da „demonske slike Boga" kao „Bog sudac" „Bog knjigovođa"  ili „Bog uspjeha" suprotstavimo slikama Biblije.  I zato se isplati ne uzeti kraće čitanje. Evanđelje je i poziv nama, slušateljima riječi, da se i mi ponašamo poput Boga prema drugim ljudima: „Budite milosrdni, kao što je milosrdan Otac vaš nebeski. Ne osuđujte i vi  nećete biti suđeni." (Lk 6,36).

Misno slavlje

Pozdrav:

Bog koji nas poziva na radost i koji nam želi dati svoj mir neka bude sa svima vama.

Uvod:

Prije kratkog vremena čuo sam ovo: meni je sporedno hoće li biskup biti sa mnom na ti.  Bilo bi vrlo loše ako bih ja morao reći Bogu vi.

Da, Bog je nama svima ponudio svoj TI, on je prema nama poput oca koji ljubi, poput majke koja voli.  Tako nas susreće u evanđelju današnje nedjelje.  Svatko od nas govori Bogu ti i taj ti Bogu čini jedan bratski mi međusobno.  Tako ćemo sada zajedno ispovjediti milosrdnu ljubav Božju prema nama.

Ispovijedam se...

Molitva vjernika

Milosrdni Bože i Oče, neizmjerna je tvoja milosrdna ljubav prema nama. S puno povjerenja pustimo da nam srce sada govori:

Daruj svim kršćanima milosrdno srce puno duha ljubavi, molimo te

Daj da naše društvo ima puno razumijevanja i ljubavi za djecu i mlade, molimo te

Daj da naše obitelji i župe postanu mjesta gdje se živi dobrota, ljubav i praštanje, molimo te.

Daj našim starima koji nose križ starosti, pomozi im u nošenju križa, nama daj duha i smisla za pomoć, molimo te

Daj da naši pokojni dožive tvoje smilovanje i uvedi ih na svoj vječni pir, molimo te

Dobri Bože i Oče, čuj i usliši naše molitve, koje smo izrekli i one koje nosimo u srcu. Po Kristu, Gospodinu našemu.

Propovijedi

a)

Čisto evanđelje

Od svih stvari se može nešto naučiti

Jedna židovska priča mogla bi nas uvesti  u Isusove prispodobe, koje smo danas čuli, a taj dio se naziva i „evanđeljem u evanđelju", naime prispodoba o milosrdnom Ocu i izgubljenom sinu.

„Od svih stvari se može nešto naučiti,"   reče jednom rabbi Sadagora jednom svom učeniku. „Ne samo od stvari koje je Bog stvorio, nego i od stvari koje su ljudi izumili i napravili može se nešto važno naučiti." Učenik sumnjičavo upita: „A što se može naučiti od željeznice?" „Da čovjek može mnoge lijepe stvari propustiti ako samo trenutak zakasni." „A što se može naučiti od jednog telegrafa?" Učitelj odvrati: „Da se svaka riječ broji i plaća!" Učenik ne popušta i pita dalje: „A što se može naučiti od telefona?" „Da se tamo čuje što se ovdje govori." Sigurno je učeniku nešto upalilo, pa više nije pitao.

„Od svih stvari se može nešto naučiti." I Isusove prispodobe potvrđuju povijesno iskustvo: Sve, ama baš sve, u stvorenju i svagdašnjem životu, su za Isusa slike i usporedbe za kraljevstvo Božje, a time i za samoga Boga. „Od svih stvari se može nešto naučiti." A što možemo naučiti od ove tri prispodobe iz evanđelja?

Pastir koji traži

Najprije pitanje zašto Isus pripovijeda ove prispodobe? Sigurno se o tome pripovijedalo i diskutiralo. Farizeji i pismoznanci „mrmljaju" protiv Isusa, jer se on - u njihovim očima  - tako ponaša. „Svi su grješnici i carinici dolazili k njemu da ga slušaju." Isus odgovara na njihovo traženje i čežnju svojom spasiteljskom blizinom;  sjeda s njima za stol i blaguje s njima kao znak zajedništva s njima.

Zašto Isus tako postupa? Pokazuje na svoga Boga, čije lice puno ljubavi odražava cijelo Isusovo propovijedanje.  On se druži s carinicima i grješnicima, jer ih svih njegov Otac nosi u srcu.

„Od svih stvari se može nešto naučiti."  Najprije je prispodoba o izgubljenoj ovci i pastiru koji je traži. Vrlo čudno: ostaviti 99 ovaca i ići za onom jednom? 1: 99 da li to ima smisla? Ako se u dobrom pastiru vidi Boga, onda trebamo naučiti: Bog misli „antistatisatički" Njemu je svaki pojedini čovjek važan. Ja sam mu dragocjen. Zar to nije oslobađajuće i radosna poruka?

Bog nas želi zapaliti svojom radošću: „Radujte se sa mnom." Radovati se s Bogom, što on sve ne čini da ljudi ne propadnu, da prekinu svoju odijeljenost (izolaciju), da im uspije ljudski život u zajedništvu. Slika o pastiru i stadu daje nam i jednu socijalnu sliku. Jedan župnik u velikom gradu je rekao: „Kao župa smo Božje mjesto gdje se svatko od nas može osjećati oslobođen svake krivnje i opterećenja." Župa - „spašena zemlja." Zar to nije čisto Evanđelje?

Žena koja traži

„Od svih stvari se može nešto naučiti." U drugoj prispodobi Bog se pojavljuje kao žena koja traži. Ovdje se očituje majčinstvo Božje. „Bog je Otac, ali je još više majka",  govorio  je Ivan Pavao I. svojim zadivljenim slušateljima, u uho i srce, u svoja 33 dana. Bog, kao žena i majka, je prabiblijska slika Boga, koju treba uvijek učeći prihvaćati. Prisjećam se riječi proroka Izaije: „Može li majka zaboraviti svoje dijete? I onda ako bi ga zaboravila, ja tebe neću zaboraviti."(Iz 49,15) Slično kao i u prispodobi o dobrom pastiru,  broj 100 (10x10), vrijedi kao broj punine. Bog želi darovati život u punini, kao i radost koja ide uz to.  I ovdje odzvanja poziv „Radujte se sa mnom" kad je žena našla izgubljenu drahmu i tako se opet uspostavila punina. Zbog ovakve slike Boga možemo osjetiti zahvalnu radost. Ostaje li tu još mjesta za strah pred Bogom? Zar ovo nije čisto Evanđelje?

Otac koji ide u susret

„Od svih stvari se može nešto naučiti." Pogledajmo konačno i treću prispodobu - dvostruku prispodobu - o milosrdnom ocu i izgubljenom sinu i promotrimo je pod vidom spasonosnih slika Božjih.

Kako se ponaša otac nasuprot obojice  sinova? On im dijeli imetak. Dao je i starijem njegov dio. Mlađi je razbacao  svoj imetak živeći razvratno i završio - za Židove koji ne jedu svinjsko meso, nemoguće - među svinje. I ne može mu biti gore.  Onda mu dolazi otac pred oči. Otac njega nikad nije izgubio iz očiju, a još manje da bi ga izbacio iz srca.

Promotrimo malo vremenski ponašanje oca. Koristim jedan malo drukčiji prijevod i mislimo pri tom: Takav je Bog, Bog Isusa Krista. „ Dok je on još bio daleko, vidje ga otac i sažali se nad njim, trčeći mu u susret objesi mu se oko vrata i izljubi ga." Slugama reče: „Brzo donesite najbolju odjeću i obucite ga, stavite mu prsten na ruku i sandale na noge, dovedite ugojeno tele i zakoljite i jedući ćemo slaviti, jer je ovaj moj sin bio mrtav i pronašao se." I počeli su slaviti.  Ostavljam ove rečenice bez komentara. One bi nam mogle biti dovoljne da bi mogla doći Božja radost. „Bog čini dobro" (naslov jedne knjige)  Nije li to čisto Evanđelje?

Pripovijest ima i drugi dio, kojega se ne bi smjelo ispustiti.  Adresanti onog vremena su trebali pogledati u ogledalo i prepoznati sebe: književnike i farizeje.

Tu je drugi sin „primjeren momak", prema vani je odličan, radišan i marljiv, onaj koji je u Zakonu ukorijenjen.  I za njega je Bog koji dolazi u susret.  Ide prema sinu koji dolazi s posla, govori mu sasvim nježno „Dijete", kaže mu toplo „Ti si bio uvijek uz mene i sve moje je tvoje." I poziva ga da se, skupa s drugima, raduje i slavi.  Da li je prihvatio poziv očev?

Prispodoba ima otvoren kraj i nama postavlja pitanje: kojemu od sinova ja više sličim? Možda sam ponekad više jedan, a onda opet drugi? Odlučujuće je da me Bog traži i da mu dopustim da me nađe. Ili, rečeno drugom slikom, da dopustim da me Bog koji mi dolazi u susret zagrli. Što bismo mi još trebali naučiti?

Prispodobe možemo promatrati pod različitim vidovima. Danas  sam želio gledati s perspektive ozdravljujuće slike Boga. Dodat ću impresionirajuće svjedočanstvo ruskog pisca Dostojevskog. Kad je došla smrt, okupio je, još jednom, cijelu obitelj i njegova žena je trebala čitati 15. poglavlje Lukina evanđelja. On je uzeo u svoju ruku ruku najmlađe kćerke. Onda je izgovorio svoju duhovnu oporuku: „Djeco nikad ne zaboravite što ste čuli. Sačuvajte svoje povjerenje u Boga i nikad ne sumnjajte u njegovo milosrđe. Puno vas volim, ali moja ljubav nije ništa prema neizmjernoj Božjoj ljubavi koju ima prema svim ljudima koje je stvorio.  I ako biste trebali imati nesreću, u životu učiniti zlo, i da idete izgubljeni, ne sumnjajte nikad u njega. Njegova ste djeca, on će se radovati vašem obraćenju, kao što se radovao kad je našao izgubljenu ovcu i kad se rasipni sin vratio kući.  - To je stvarno čisto Evanđelje.

1.

1. Jedan među tisućama

U tamnoj vedroj noći vidimo tisuće zvijezda. Neke samo mogu prepoznati i nazvati po imenu. I onaj tko pozna desetke zvijezda nije ništa prema mliječnoj stazi. Zvijezde su neizbrojive. Ako se ugasi jedna, neće to opaziti nitko osim nekoga tko s velikom pažnjom i znanjem studira svemir.

U Njemačkoj sjedne, vikendom, u auto tridesetak milijuna ljudi. I tog vikenda će desetak ljudi poginuti na cesti. Vrlo neznatni postotak koji ulazi u statistiku i nitko pametan zbog toga ne misli zabraniti voziti automobil. Samo rodbina stradalih se ne može umiriti statističkim podacima. Ondje gdje se neki čovjek ljubi, tu on izranja iz mase i postaje nešto izvanredno i njegova nesretna smrt je tragedija ne samo za crnu kroniku u zadnjem dijelu novina.

Opaziti u stadu od sto ovaca da jedna nedostaje izgleda mi priličan napor. Trebao bih brižno brojiti. A jedan takav pastir traži izgubljenu ovcu i to ne poradi dnevne statistike. Ona koja nedostaje ne nedostaje radi statističke mase, nego jer su pastiru povjerene, svaka pojedina. Pa i ako on čuva sve ovce sela, njemu je svaka obitelj povjerila dvije tri ovce koje imaju. I zato je svaka neizrecivo vrijedna.

2. Neizmjerno ljubljen

Nebo je prostor gdje će svaki od milijuna ljudi biti neopisivo ljubljen. Nama, koji poznamo samo par ljudi od tog neizmjernog mnoštva, a još manje ljudi doista pokušavamo ljubiti, skoro je nemoguće to i zamisliti.

Zato Isus bira usporedbe da bi nam nešto učinio dohvatljivim. Poput ovce iz povjerenog stada, poput drahme iz imanja siromašne udovice, poput nekog koga mi ljubimo iz tog silnog mnoštva, za Boga je, bez iznimke, svaki čovjek.

Anđeli slave svečanost ako se obrati jedan grješnik. Grijeh čini to da je srušeno zajedništvo čovjeka i anđela. Kao što fizička smrt kida nekog iz naše sredine, tako isto kida mržnja, teška sebičnost ili ignorirajuća neljubaznost iz života koji nas povezuje s nebom, tom stvarnom blizinom Božjom, Bogom koji je sama ljubav.

3. Otac nam dolazi u susret

Isus nam naviješta stvarno zauzetog Boga ljubavi. Otac ne stoluje negdje na nebu i promatra, već ide u susret izgubljenom sinu. On preokreće svu kuću naopako da pronađe izgubljenu drahmu. Obilazi, do u kasnu noć, puste poljane da pronađe izgubljenu ovcu, onda je stavlja na ramena. Takav je Bog.

To baca svjetlo na nešto što se u nama neprimjetno događa. Događalo mi se da sam se upleo u neki konflikt ili svađu, a da nisam uočavao kako pri tome sam propadam. I kad sam imao pravo, može poznata dinamika sebičnosti učiniti da budem slijep za pomirenje.

Tada mi Bog stavlja nešto na put, riječ nekog drugog čovjeka, neki tekst kojega sam čuo u službi Božjoj ili ono obredno izgovaranje ispovijedi u misi da mi postane jasno koliko sam daleko od ljubavi kojom me Bog nosi.

Nebo nas ne veže u lance da ne možemo disati. Bog je naučio anđele da poštuju ljudsku slobodu. Samo u slobodi možemo ljubiti i biti ljubljeni. Znači, na nama je da se obratimo. Onda će nam Bog doći iz daleka u susret. On ne želi da propadne slavlje: «Veselite se sa mnom, jer sam među milijunima pronašao onog izgubljenog.»

2.

"Kod tebe je izvor životni, u tvom svjetlu svjetlost vidimo"

1. Strani svijet - strani Bog

Tko pokuša ući u svijet Staroga saveza, taj može imati dojam da mu poneka vrata ostaju zatvorena. Nakon tri

tisuće ili dvije i pol tisuće godina izgleda da su nama, kršćanima dvadeset i prvog stoljeća, došli neki ključevi u ruke da možemo bolje razumjeti Sveto pismo izraelskog naroda. Postoji mnoštvo tekstova koji se i danas lijepo i ugodno čitaju. Tu spada povijesti o pozivima, povijest o oslobađanju iz Egipta, tu spadaju tekstovi koji u lijepim bojama govore o ispunjenju povijesti spasenja. Tu osjećamo žar svetog plamena kome dopuštamo da i nas zahvati. No, postoje tekstovi pred kojima možemo, bez ikakvog razumijevanja, mahati glavom.

Pripovijest o kojoj nam govori prvo čitanje (Izl.32 7-14) današnje nedjelje spada u te tekstove. I mogli bismo još malo dalje čitati iz Knjige izlaska i nećemo prestati mahati glavom. Što se sve događalo pri sklapanju Saveza na brdu Sinaj tjera nas u sumnju da je Crkva  izraelskom narodu  stvarno mlađa sestra i da mi i Izraelci govorimo o istom Bogu. Stran nam je najprije obred koji se odvijao na podnožju brda. Kako su Izraelci mogli uopće doći na ideju da lijevaju zlatno tele? Čak i ako su mislili da na tom zlatnom teletu ima nešto božanskog, ipak nam je taj scenarij danas stran. Danas mi nalazimo božansko više u nutarnjem duhovnom, a ne u materiji pa koliko god ona sjala i blještala. I onda kad štujemo neki kip ili sliku, tada štujemo neku nedodirljivu stvarnost.

Nerazumljiva nam je i reakcija Jahve, Boga Izraelova. Zar njegovo ponašanje ne sliči ponašanju starog patrijarha koji drži čvrsto u rukama obitelj i ne podnosi da ih netko izvlači iz njegove vlasti i koji je u opasnosti da se ne okrene k Amoku? Zar je to Bog kojega naviješta Isus Krist, kojega poznamo kao strpljivog i milosrdnog? Što je s vjerom i shvaćanjem Boga u Starom savezu?

2. Kultura života i kultura smrti

Možda nam mogu pomoći riječi psalma. Tko gleda ljude kad mole, može donekle dobiti pogled u njihovu dušu. Ima 150 starozavjetnih molitvenih pjesama-psalama, mnoge su hvalbene pjesme, pohvale Stvoritelju svijeta i ljudi, spasitelju iz svake opasnosti. Sve nam one mogu pomoći shvatiti vjeru i shvaćanje Boga starozavjetnog čovjeka. Ovdje ću samo navesti mali dio jedne takve, hvalbene pjesme: »Gospodine, dobrota tvoja seže do na kraj neba i tvoja vjernost svuda kud oblaci plove. Tvoja pravednost stoji poput brda, a tvoje odluke su duboke poput mora. Gospodine, ti pomažeš čovjeku i životinjama. Bože, kako je dragocjena tvoja pomoć. Ljudi se skrivaju u sjeni tvojih krila. Odmaraju se u bogatstvu tvoje kuće. Napajaš ih obiljem svog bogatstva,  jer u tebe je izvor životni, u tvom svjetlu svjetlost vidimo. (Ps 36, 6-10)»

To nije neko, bilo kakvo iskustvo, nego temeljno iskustvo starozavjetnog čovjeka da je cijeli život zbog kojega treba zahvaljivati, da čovjek stoji na izvoru koji mu daje snagu i koji ne prestaje, da je osmisleni život moguć s  Božjim istinama, po kojima je svijet stvoren i konačno da Bog izbavlja iz nevolja i liječi rane. To je nekoć tim ljudima bilo prezentnije, prisutnije nego nama danas. Tko se nalazi u Božjem okruženju, taj se smije radovati «kulturi života», a tko se odalečuje od Boga, taj upada u «kulturu smrti»

Ako ovo imamo pred očima, onda možemo bolje shvatiti pripovijedanje o zlatnom teletu i o bijesu (ljutnji) koju je Bog pokazao. Izraelci su se svojim idolopoklonstvom - još k tome i uzvišenom trenutku sklapanja Saveza-  odcijepili od živoga izvora - Boga i kretali na rubu provalije. Oni koji su ovaj događaj prenosili, a kasnije ga i zapisali, imali su jasan osjećaj opasnosti koja je tada vrebala. Vidjeli su kako visi damoklov mač nad glavama razularenog mnoštva u podnožju Sinaja. I zato je bijes Božji zahvatio one koji su već bili na putu propasti. U pozadini stoji svijest:  tko stoji uz Boga, taj je blizu života, a tko Boga napusti, pada u propast.

3. Čovjek, vlastiti stvoritelj

Odavde možemo povući niti u naš svagdanji život. Pitanje života je za mnoge vrlo aktualno. Da je Bog začetnik, zaštitnik i gospodar života za mnoge izgleda kao ostatak prošlosti, posebno otkad čovjek misli da sam ima mogućnost stvaranja, uređivanja i usavršavanja života. Beba iz epruvete više nije nikakva senzacija. Danas se govori o zahvatima u ljudske gene i stanice, traži se stvaranje zametaka u medicinske svrhe, čak se raspravlja o kloniranju ljudi. Izgleda da se zlatno tele 21. stoljeća kuje u istraživačko-znanstvenim laboratorijima. I ta se zlatna telad ne sjaji, niti bliješti ništa manje nego njihovi prethodnici u Izraelu. Iz godine u godinu teku milijuni dolara u istraživačke svrhe i u ljeto 2000. godine postaje poznato da je «otključan» ljudski genom što je potaklo sve novine na  senzacionalne naslove i velike reportaže.

Postoje brojni kojima se ježi kosa na glavi zbog ovog otkrića. Ovdje ne ubrajam one profesionalne proroke nesreće koji sa svakim novim otkrićem vide korak bliže nesreći. Postoji vrlo veliki krug onih koji su zamišljeni. Tako je njemačka biskupska konferencija, u ožujku 2001., izdala dokument o pitanjima genetike i  biomedicine, a nosi naslov «Čovjek svoj vlastiti stvoritelj?» Ovim pitanjem izgleda da je pogođeno središnje pitanje. Čovjek nikad ne smije  postati svoj vlastiti stvoritelj, inače će zdravlje, inteligencija, ljepota i radna sposobnost određivati njegov nacrt. Svaki je čovjek jednako vrijedan, bio on zdrav ili bolestan, star ili mlad. Jednostavno zato jer je čovjek, pripada mu neopisivo dostojanstvo. I treba dodati, s obzirom na biblijski smisao, čovjek je Božji stvor i zato izuzet iz svakog zahvata, ali se i od njega traži da ne stavlja ruku ni na jedan ljudski život. Ako sam želi glumiti stvoritelja, sebe proglašava apsolutnim i udaljuje se od izvora života.

Michelangelo je to prekrasno pokazao na slici o stvaranju Adama: kad se Bog obraća ljudima, a čovjek pokuša na to odgovoriti i ispruži se i pokuša dotaknuti prst Božji, onda vlada harmonija, nastaje veliko:» Jer kod tebe je izvor životni i u  tvom svjetlu svjetlost vidimo.»

3.

Milosrdni Bog

Naš kršćanski Bog je milosrdni Bog

Upravo Stari zavjet hoće ljudima staviti pred oči požrtvovno djelovanje Boga. On je oslobodio Izraela iz egipatskog zarobljeništva iako se narod pokazao kao tvrdoglav i izazivao, uvijek ponovno, gnjev Božji, «Gospodin se kaje za zlo kojim je zaprijetio svome narodu» (Izl 32,24).

Isus radikalizira ove misli time što kroz pripovijesti o bezgraničnom milosrđu Božjem ulijeva hrabrost svojim slušateljima i hoće im dati pouzdanje. Oni se trebaju osloniti na blagovijest i naći će jednoga Boga koji se raduje tome, bez obzira na njihov prijašnji život.

Ovo bezgranično milosrđe Božje je istovremeno vrlo zahtjevno mjerilo koje mnogo traži, po kojemu će svaki kršćanin konačno biti ocijenjen. Već od starih vremena bila su «djela milosrđa» nabrojana i zahtijevana. Tzv. «sedam tjelesnih djela milosrđa» proizlaze iz starozavjetne predaje (Tob 1,3.17) i Evanđelja (Mt 25, 34-46). Oni nas potiču da držimo otvorene oči i uši u svakidašnjici kako bismo primijetili brige i potrebe drugih: jelo i piće, stanovanje i odjeća, sloboda i zdravlje su osnovne ljudske potrebe. Poštivanje svakog čovjeka pokazuje se, i preko smrti, također u tome da se kroz sahranu ukazuje čast mrtvom tijelu.

Nepobitno je da milosrđe pripada jednom, vjere dostojnom, životu kršćanina.

Nepobitno je da su se mnogobrojni kršćani vježbali u milosrđu i pružali izvanredne primjere ljubavi prema bližnjemu.

Nepobitno je da je, kroz kršćanstvo, kod nas stvorena klima u kojoj socijalna odgovornost pojedinca i društva biva tretirana kao dužnost.

Ipak su se kršćanstvo i pojedinačno kršćani često držali ravnodušno i čak surovo. Mi moramo  promisliti kako je izvanredno, konačno nedohvatljivo mjerilo  kojim će se mjeriti.

Tim više se smijemo radovati zbog našeg kršćanstva, jer pouzdano znamo: beskrajno veliki Bog raduje se svakom pojedinom grješniku koji se obrati. A tko nije grješnik?