Današnje je čitanje uzeto iz trećeg i posljednjeg poglavlja ove knjige. To je jedinstvena, velika molitva o djelovanju Božje mudrosti u povijesti i stavljena je u usta slavnom, mudrom kralju Salamonu. Prije nego li Salamon govori o primjerima spasenjske sile Božje, on sam moli Boga za mudrost i uspoređuje je s mislima smrtnih ljudi.

U suočavanju sa svojim duhovnim okolišem, autor knjige pokušava predstaviti vjeru kao pravu mudrost koja je uzvišenija od svijeta grčke filozofije. Time što uzima pojam iz svoje okoline i u svom razmišljanju ga produbljuje, pokazuje da je biblijska poruka mnogo vrjednija.  Shvaćeno starozavjetno, misli se na mudrost praktičnog životnog znanja koja se proteže na brojna životna područja i na njihovo savladavanje. Tako se Knjiga mudrosti  može shvatiti kao poziv za one  koji drukčije misle i ujedno jačanje onih koji shvaćaju vlastiti vjerski izričaj.

Preneseno na današnjicu postavlja se pitanje: kakve se profane izraze i pojmove može teološki obogatiti i osvijetliti? Postoji li most između svagdašnjeg govora, govora znanstvenika i govora Crkve? Književnost kao zbijeni govor može, ovdje, graditi most između vjere i života.

Ovdje se postavlja pitanje kako se pojam mudrosti može prenijeti u našu životnu stvarnost? Upravo biblijsko razmišljanje donosi u stvarnost ovu riječ koju svijet odbija.  Mudrost u smislu Biblije znači konkretnu pomoć  za život i preživljavanje preko smrti. Slična se mudrost nalazi u evanđelju, u priči o graditelju, ona nas susreće u poslanici o odbjeglom robu.  Mudrost je, poput same vjere, nekakva božanska sila koja diše miris zemlje života  i ljudima pomaže da ovaj doživljaj stave u službu drugima, npr. po primjeru vjere, preko propovijedi ili drugim oblicima predavanja ove mudrosti odozgor.

Najkraće i najosobnije pismo apostola Pavla.  Napisao ga je, najvjerojatnije, u Efezu, najkasnije 55. godine poslije Krista. Točne okolnosti pisma baš nisu jasne, a radi se o odbjeglom robu Onesimu, koji je sigurno bio malo čudna ponašanja i želio se vratiti svom gospodaru. Pavao, koji ga je pohodio u tamnici, ovdje slovi u pravom smislu riječi kao Mudrost iz prvog čitanja, kao mudri posrednik.  Gospodar bi trebao robu pružiti pravu šansu da se može dokazati u nekakvoj odgovornoj zadaći. Odbjeglog roba ne bi smio promatrati samo kao „ljubljenog brata", nego prihvatiti ga kao partnera. Kako je gospodin Filemon reagirao na ove poticaje - ne znamo!

Ovo pismo pokazuje cijelu životnu praksu kršćanske vjere. Pavao ne traži ukidanje ropstva, nego u konkretnom slučaju promjenu razmišljanja. Treba ponovno uspostaviti povjerenje u odnosu gospodar - rob da bi se omogućio nutarnji napredak.

Ovo čitanje, preneseno na današnje vrijeme i odnose, bi moglo značiti: daj šansu onome koji se želi obratiti (preokrenuti - okrenuti način razmišljanja), zaključi nekome stare (ob)račune, potiči druge na odgovornost da to protekne bez nekakvog moralnog kažiprsta - uči nas ovaj biser malog pisma Filemonu svojom praktičnom, životnom mudrošću.

U današnjem evanđelju imamo dio iz velikog Lukinog opisa Isusova putovanja u Jeruzalem (Lk 9,51-18,14), kao odlučujućeg cilja njegova života.  Nakon brojnih ozdravljenja i prispodobi o gozbi bez pozvanih gostiju, u današnjem evanđelju Luka nadodaje riječi o ozbiljnosti i važnosti nasljedovanja, prije nego, na široko, počne govoriti o strpljivosti i  milosrđu u usporedbama o izgubljenoj ovci, izgubljenoj drahmi i milosrdnom ocu i njegovim sinovima.

Jednostavan dolazak i trajno povezivanje s Isusom je malo. Nasljedovanje znači dati prioritet životu. Priritetno odricanje od obitelji, veza ili materijalnih dobara radikalno možda potiču, ali za mnoge su neprijateljski životu.  Da li je nasljedovanje moguće živjeti u svagdašnjem životu?  Trebamo li sve to doslovno uzeti ili ga trebamo baš ozbiljno uzeti zbog težine značenja? Ja sam za ovo drugo. Uzeti ozbiljno ovo evanđelje može značiti: gledam na moje odnose, na moj posjed, na moj život.  Kako živim svoj život ili kako ću ga živjeti? Posjedujem li i da li ću posjedovati?  Ima li stvari, ljudi, okolnosti koje me sprečavaju da budem uz druge i za druge, za one koji trpe, za bolesne, za nekoga tko na mene čeka, za Isusa?

Sabrala nas je ljubav Božja; Gospodin koji je sama ljubav neka bude sa svima vama.

Sve vas srdačno pozdravljam, okupljene na ovom bogoslužju. Dolazimo noseći sobom našu svagdašnjicu, sve doživljaje, dolazimo iz napetosti i olakšanja, iz boli i radosti. Slušat ćemo njegovu riječ i smijemo primiti njegov sakramenat. On nas želi, ovim darovima, jačati u životu da možemo ići dalje i potiče nas na revnije nasljedovanje. Molimo ga sada za mudrost njegovih riječi i slavimo njegovo milosrđe.

Gospodine Isuse Kriste, smijemo te nasljedovati na našem putu. U uvjerenju da nas sada slušaš, iznosimo ti naše molitve:

Molimo za sve koji, u našem svijetu, trpe nasilje i porobljavanje, da nađu putove prema pravdi i miru, molimo te

Molimo za sve odgovorne u politici i društvu da mudrošću i dobrotom ispune sve svoje zadaće, molimo te

Molimo za one koji te nasljeduju u svećeničkom i redovničkom pozivu, da daju svjedočanstvo tvoje ljubavi i milosrđa, molimo te.

Za sve one koji koji u životu moraju nositi teški križ, da ne budu u svom trpljenju sami, nego da dožive pomoć i prihvaćanje, molimo te

Molimo za duhovna zvanja u našoj domovini i Crkvi i za bolji vjerski život u obiteljima, molimo te

Mislimo na sve one koji nemaju za svoj svagdašnji kruh, posebno za gladnu djecu u svijetu, njima udjieli pomoćnike i darovatelje,  molimo te

Sjećamo se i pokojnika naše župne zajednice, posebno onih za koje nitko više ne moli, da svi oni, u tebi, nađu vječni mir i život, molimo te

Jer  ti, Gospodine Isuse Kriste, ideš pred nama, tebi preporučamo naše putove, naše staze i hvalimo te sada i u sve dane našega života. Amen

Naslijediti oca u poduzeću,

Naslijediti prethodnika na radnom mjestu

Slijediti prijatelje na nogometnom igralištu,

Slijediti prijateljicu na odmoru

Nasljedovati uzore na radu ili u slobodnom vremenu,

Slijediti diktate mode ili reklame.

Slijediti mišljenje drugih ili medija.

Nasljedovati, ali stvarno koga?

Slijediti neku napetu misao?

Slijediti neku svijetlu ideju,

Slijediti privlačnog čovjeka

Slijediti nastojanja za poboljšanje svijeta,

A zašto ne slijediti tebe, Isuse?

Propovijedi :

Započela je školska godina, a s njom i radna godina u pastoralu. A pastoral je sve ono što se čini za dobro duša u župi, dekanatu i biskupiji. I zato, ova prva nedjelja školske godine neka mi bude prigoda reći  nekoliko riječi, a vama neka to bude prigoda za razmišljanje o potrebama koje se danas nameću. Već skoro dvadeset godina uveden je, bolje rečeno, vraćen  vjeronauk u školu. No, time nije nikako dokinut pastoralni rad u župi. Oni koji smatraju da se vjeronauk sastoji u pripremanju djece za primanje sakramenata pričesti i krizme varaju se i ne shvaćaju ni potrebe djece, ni zahtjeve vremena. Odmah ću jasno reći da ima i svećenika koji su olako zapustili župni vjeronauk na račun uvedenog školskog vjeronauka.

Školski vjeronauk ima zadaću upoznati djecu s vjerskim istinama i naučavanjerm Crkve. Župni vjeronauk ili pastoralni rad ide za tim da nauči djecu ono što su u školi naučili praktično provoditi u život. I zato bi se, vrlo lako, ovo razmišljanje moglo povezati s evanđeljem današnjega dana: «Tko hoće biti moj učenik, neka uzme svoj križ i neka me slijedi.» A križevi su različiti, u različitim životnim dobima. Jedno je biti učenik Isusov djeci od desetak godina i nositi križ, drugo je biti Isusov učenik u dvadesetim godinama i nositi križ mladenaštva. Različito je biti Isusov učenik u tridesetim i četrdesetim godinama i odgovorno nositi križ roditeljstva, a sasvim drugo je biti Isusov učenik u staračkoj dobi kad se stoji na kraju životnog puta i nositi križ starosti, bolesti i osamljenosti.

Da bismo mogli pravilno shvatiti i razumjeti vjerski život i s ljubavlju ga živjeti te tako ispunjati poslanje koje nam je Bog dao, potreban je vjeronauk, kako školski, tako i župski. Usuđujem se reći, a to me uči dugogodišnje iskustvo, da školski vjeronauk bez župskog pastoralnog rada, nazovimo to župskog vjeronauka, donosi vrlo mali ili nikakav plod, jer se sve ono naučeno brzo zaboravlja. Ostaje ono što je upisano u život.

nekada je vjerski život djeci bio mnogo lakši. Sve se odvijalo u velikim obiteljima. Djedovi i bake, a naročito bake, su bile zadužene za prenošenje vjere. One su s djecom molile, one su djecu učile prvim vjerskim istinama i doživljajima. Djeca su živjela u obiteljima punima života: strepili zajedno sa svima za rođenje novog djeteta, suosjećali s bolesnima u  obitelji, veselili se vjenčanjima i blagdanima, proživljavali smrt i tugovali u obitelji. Danas su djeca sama, roditelji koji su i onda bili glavna radna snaga, to su ostali i danas, ali se nemaju vremena pravilno  posvetiti odgoju djece, a naročito vjerskom odgoju djece. I u sekulariziranom svijetu koji trči za materijalnim dobrima, (uzdržavanje, standard) ostaje sve manje vremena za neke druge vrijednosti i, na žalost, prvo što roditelji odbacuju ili zaboravljaju jest duhovni odgoj djece. I već u startu života sadašnja djeca su strahovito osiromašena. Ne bi li bilo dobro sagledati i ovu činjenicu u razmišljanju o svim negativnim stvarima koja se danas događaju u mlađoj populaciji?

djecu danas praktično poučava televizija i drugi mediji kao kompjutorske igre, internet, tisak i konačno ulica i utjecaj društva. Ali znamo da se danas usredotočuju sve sile kako bi se ubio duh i moral djece. Pogledajte samo na koji način se sugerira djeci da ubojstvo nije ništa: kroz igrice on mora ubiti ovoga ili onoga da bi došao na cilj. I jasno da se djeca već zarana uče nesnošljivosti, agresivnosti. Moralne zasade koje se djeci nude su takve da uništavaju duhovnu osobnost čovjeka, pretvaraju ga u roba svih mogućih strasti - alkohol, droge, rani seksualni život bez ozbiljnog duhovnog i duševnog sazrijevanja. Poremećaj moralnih vrednota se nudi kao normalan. Na primjer, brak među pripadnicima istog spola, samo da spomenem neke od tih zasada.

Ništa manje pogubnu ulogu ne igraju  filozofski i društveni utjecaji na duševni razvoj djeteta. Sve ovo što se, u zadnje doba, događa u Hrvatskoj - obezvrjeđivanje domovinskog rata, perfidno gušenje nacionalne svijesti, sve to utječe na duhovni i duševni razvoj djeteta. Samo primjer: presuda u Hrvatskoj gdje je branitelj, kojemu zločini i nisu baš dokazani, dobio strožu kaznu nego rušitelj Vukovara kojemu su zločini dokazani. To je samo jedan vid uništavanja morala kod mladih. I onda se pitamo zašto je mlada generacija takva.

A onda sasvim sigurno da hipokrizija i licemjerje nas starijih utječe na moralno ponašanje djece.

Zadaća župskog vjeronauka je da djecu privikne i navikne živjeti i doživljavati liturgijske blagdane, slavlja i kroz njih život i nauku Isusa Krista. Ako shvate i nauče, ali ne samo nauče, nego i prihvate da su svi ljudi djeca Božja, stvorena na sliku  Božju, da je za svih nas Isus podnio muku i smrt, ali da nam je svojim uskrsnućem otvorio put k Bogu i da svaki čovjek ima svoj put kojega uvijek moram poštovati, jer ga Bog ljubi kao mene, onda će to dijete sasvim sigurno sutra postati dobar čovjek, dobar Hrvat i dobar kršćanin. Vježbajući se održavati Božje i Crkvene zapovijedi privikava se na izvršavanje svojih životnih obveza, a time i na ispunjenje poziva i poslanja koje mu je Bog dao.

Evo, ovo su neki od razloga zbog kojih je potrebno da mi stariji promislimo o potrebi župnog vjeronauka, da potičemo i roditelje i djecu na ispunjenje ove osnovne kršćanske zadaće. Ja ću, kao župnik, učiniti sve, koliko je u mojim snagama i koliko mi to bude zdravlje dopuštalo, da svoj dio posla savjesno ispunim. I tako ćemo na kraju svi dobiti vječnu nagradu. A najbolja nagrada će nam biti to da smo ostavili iza sebe dobre i poštene ljude, ispravne Hrvate i duboke vjernike. Amen.

a)

Bajka pripovijeda o ptici, koja je ležala na leđima i uzdigla noge visoko prema nebu. Jedna druga ptica je upita: „Zašto ležiš tako komično na zemlji?" Strogog lica ova odgovori: „Svojim nogama nosim nebeski svod da se ne sruši."  Jedva je izgovorila te riječi, padne jedan uveli list s obližnjeg stabla, preleti mimo ptičice, ova se preplaši i odleti, a nebo ostane na svom mjestu.

Ponekad nam se događa kao toj ptici. Bez nje nema ništa. A dovoljan je bio jedan otpali list da proleti mimo  i da je izbaci iz kolotečine i gotovo.  Takvih listova može biti u našem životu, trenuci koji drmaju temelje našeg života ili nam pokazuju da se svijet može okretati i bez nas.  Takav list koji nam može okrenuti sudbinu života može imati više imena: nezaposlenost, bolest, nesreća,  duhovna bolest ili nekakva patnja ili kriza u odnosu s partnerom. Ovdje primjećujemo kako malo stvari imamo u rukama. Ova bajka nas uči, kao i završetak današnjeg evanđelja, jednom stvarnom pogledu na život. On nas rasterećuje pogledom na našu stvarnu odgovornost i podsjeća me na izjavu pape Ivana XXIII. koji je rekao:  „Ivane, ne smatraj sebe važnim!"  Čovječe ne smatraj sebe tako važnim, nego važnim smatraj nekoga drugoga - toga Isusa koji poziva da ga nasljedujemo.

Nasljedovanje nije nikakva šetnja po prirodi, na to nas podsjećaju oštre Isusove riječi. Nasljedovanje uvijek znači napuštati ono uobičajeno, znači pokret, znači križ i razmišljanje o tome gdje su prave vrijednosti moga života. Nasljedovanje znači veliko Isusovo obećanje: Oslonite se na mene, ja idem ispred vas, vi sami ne trebate tražiti put. Posljednji oslonac ne može biti obitelj, niti ljubljeni partner  ili prijatelj, ili posjed. U tom smislu, na početku pripovijesti, Isus nam govori: Vi ne možete nositi nebo, mnogo više, nebo nosi vas.

Tako, u ovim baš ne lakim riječima današnjeg evanđelja leži duboka mudrost i, usprkos svim nesigurnostima života, i velika poruka nade. U početku je rečeno da je mnogo ljudi pratilo Isusa, bili su oduševljeni njegovim riječima i djelima. Tako je i danas s mnogim ljudima, kontakt s Isusom čini dobro, on daje snagu, on može tješiti i ozdravljati . No, kod Isusa se radi o još većemu. On poziva na neki način: ja nisam za vas pumpna stanica za zemaljsku sreću. I nisam ovdje da vas izgrađujućim riječima jačam.  Nisam nikakav vaš guru da biste mogli ići za mnom kako biste mogli ostvariti svoje emocionalne potrebe. Nisam ni prva pomoć kad gori šešir vašega života. Ako netko želi imati veze sa mnom, onda želim zajedništvo života i prijateljstvo srca. Vi me ne trebate pratiti, trčati oko mene, želim da idete mojim stopama. I to je, u biti, jedna nečuveno oslobađajuća poruka.  Ja ne trebam sam sebi tražiti put za nebo. Ima netko tko ide ispred mene, pa i na križ, pa i ondje gdje nas lišće života dovodi pred pad.

Još je nešto dirljivo u ovom evanđelju: prispodoba o gradnji kule i kralju koji vodi rat, što me opet podsjeća na pticu. Obima se odluka sviđala,  no nisu predvidjeli sve  imajući na umu stvarno stanje, a to je kolike su im snage i sredstva. Oni preopterećuju sebe  i tako se čuvaju poraza. I mi smijemo ići u crkvu na molitvu, na neko lijepo mjesto u prirodi ili na odmor. U takvim trenutcima razmišljanja možemo gledati na naš život i naše snage, na ono što možemo, gdje osjećamo granice i možda jednom trebamo reći: ne! Tada ćemo osjetiti da i mi želimo nositi previše tereta, a onda nas neki životni list tako preplaši - nebo ostaje, a zemlja nas nosi dalje.  Tragovi Isusovi ostaju vidljivi. I možda ih vidimo bolje nego prije. To je konačno Isus, koji nas nosi i zajedno s nama nosi križ života.

Ne uzimaj sebe tako važnim. Ovu riječ bih htio staviti u srce svakoga od vas, jer nas ona osobađa od duhovnih bolova mišića  i nekakvog učmalog uspješnog kršćanstva.  Može doći što god hoće, zemlja će se okretati dalje i bez mene, nebo se neće srušiti pa i ako mi opažamo naše vlastite ograničenosti,  poput graditelja ili kralja. Ne smatraj sebe tako važnim, prihvati Boga za mnogo važnijeg, prihvati ga ozbiljno i ostani na njegovu tragu koji nam daje prigodu i mjesto da se odmorimo. Ovaj trag nam ne oduzima životne križeve, ali ih, usprkos svih pitanja, čini podnošljivima, jer netko s nama ide i s nama nosi križ u budućnost našega života.

1. Navezanosti

Iz Italije je došla vijest - a mogla je biti iz bilo koje druge zemlje: Crkveni sud je morao utvrditi da jedan brak nije bio nikada uspostavljen, iako se čovjek vjenčao sa svojom ženom, ali se kasnije pokazao potpuno nesposobnim odvojiti se od svoje majke.

Brak nije neka nova veza koja se može pridodati sadašnjim vezama. To je isključivo povezivanje koje određuje sva druga povezivanja koja ima oženjen čovjek.

Već ovu misao ljudi teško prihvaćaju. Ali nam to možda malo pomaže da shvatimo radikalnost vjere. Uz Boga se ne može imati nikakve druge bogove.

Danas je u Europi vrlo teško željeti biti kršćanin.

Teško je postati kršćanin, jer bi se trebale poklopiti mnoge okolnosti da bi se došlo na ovu ideju. Kršćanstvo nije prisutno u životu Europe.

Vrlo je teško živjeti kao kršćanin, jer se mnogi pogledi o normalnom životu križaju i suprostavljaju brojnim ljudima (u najmanju ruku ne želim svoje ideale izjednačiti s opće prihvaćenim moralom).

Također je vrlo teško živjeti s jednim kršćaninom, nasljedovanje Krista po sebi dovodi u pitanje brojne, po sebi razumljive stvari.

Znak vjere je križ. Oba prekrižena komada drva su simbol drukčijeg mišljenja o smrti, životu, uspjehu i neuspjehu.

Isus je mnogim slikama jasno pokazao da je odnos s njim (uvijek znači i odnos prema Bogu) isključiv. Vjera nije nikakav privremeni nakit u nekim razdobljima života. Ako prihvatim vjeru kao privremeni ukras, onda će  ta veza sigurno propasti.

Odnos s Bogom je odnos od kojega se mnogo očekuje, zato i tako radikalni pozivi na siromaštvo i to baš u Lukinu evanđelju.

To je odnos radikalnog povjerenja, jer mogu samo radikalno očekivati ondje gdje potpuno vjerujem i imam povjerenja.

Tek u potpunom razvitku ovog odnosa i upravo zbog njegove isključivosti, on obogaćuje i čini dobrim mnoštvo mojih, većih i manjih, odnosa. Jer ovaj odnos počimam s utjelovljenim Bogom, može moj odnos s Bogom donijeti pravi plod u odnosu s ljudima.

Mnogi ljudi su išli za Isusom. To je za njega bila prigoda da sruši iluzije. Isusov učenik ne znači biti samo oduševljen ili da ga  Isus  jednostavno zanese i kazati «Gospodine, Gospodine, ovdje sam»

Biti Isusov učenik znači dopustiti Isusu da te tako oduševi da sve drugo postaje bez vrijednosti «Solo Dios- basta!» Sam Bog je dovoljan.

Isus sigurno želi zaustaviti, da ne kažem prorešetati, one koji ovu rečenicu ne prihvaćaju. Tko ne prihvaća ovaj uvjet - reče on, taj je kao netko tko je počeo graditi kulu i nije došao ni do prvog kata i doživio je ruganje susjeda. Ili kao vojskovođa koji misli da će lako proći, a onda spozna da nema ni strategije, ni dovoljno snage za izvesti ono što je naumio (ponašanje velesila nekad u Somaliji i nedavno na Balkanu).

Takvi učenici nisu vrijedni onoga što Isus hoće. Oni bi htjeli biti zrno soli kojom se začinja juha. No, ishlapili su i nisu više ni za smetlište. «Tko ima uši da čuje, neka čuje!»

Zaista, program koji plaši «Tko ne uzme svoj križ i ne pođe za mnom, nije mene dostojan.» Tko onda hoće, pod tim uvjetima, biti učenik? Da li je odgovorno sve smatrati manjim i bezvrijednim zbog tog programa?

Kao primjer mi stoji pred očima sveti Brat Klaus iz Flüe. Ostavio je ženu sa desetero djece, jer ga je Bog pozvao da u jednoj pustari, nekoliko kilometara dalje, živi kao pustinjak. «Tko ne ostavi oca, majku, ženu ili djecu, braću i sestre, čak i svoj život smatra ničim poradi mene i mog imena, nije dostojan biti moj učenik» To je brat Klaus učinio. A uz kakvu cijenu? Da, uz kakvu cijenu?  Upravo kod brata Klausa se može vidjeti da Isusov poziv ne ide u zrakoprazan prostor, nego je povezan sa svijetom koji je vrlo duboko ranjen. Isus nije, u biti, neprijatelj idile dnevnog boravka. No, on se ne može pomiriti sa idilom dnevnog boravka koja ne primjećuje silnu hladnoću vani.

Za života brata Klausa  bilo je sasvim normalno da su očevi obitelji bili odvođeni i to ne da ih je Bog pozvao i vodio za neko sveto djelo pustinjaka, nego su ih odvodili gospodari koji su mogli raspolagati tijelom i životom i odvodili ih u rat. Bio je rat i bezbrojne obitelji su izgubile oca i brata. U takvoj situaciji Bog je tražio svog ratnika. Pozvao ga je od njegove obitelji, ali ga je naoružao sasvim drugim oružjem, nego vojskovođe po okolnim brdima. Tako je Klaus postao mirotvorac Švicarske i njegovo djelo postoji do danas (ako se izuzme da se danas, zbog toga, zarađuju veliki novci).

I može postojati pravo da Bog zove ljude tako da sve smatraju bezvrijednim. Biti Isusov učenik znači prihvatiti, u svom životu, Isusov zakon i obdržavati ga  nasuprot zemaljskih - svjetskih zakona. Ostaviti obitelj, odreći se imanja, uzeti na se križ su u Crkvi životni programi koje mnogi slijede.

No, da li je to sve? Rešeta li Isus ljude koji ga žele slijediti tako da ostaju samo redovnici i redovnice?

Trebali bismo još jednom pročitati Evanđelje, počam od one najvažnije rečenice: odreći se obitelji, imanja i svog vlastitog životnog programa. To je jedno. No, ono najradikalnije je u rečenici »Ako netko dođe k meni i ne prezire svoj život, taj ne može biti moj učenik.» Prezirati svoj život je nešto što nam, ne samo teško pada, nego nam izgleda i proturječno, tako da se pitamo možemo li uopće, pod tim uvjetima, biti Isusovi učenici.

Da bismo uočili zašto ovaj Isusov poziv vrijedi za sva vremena, moramo ući u središte vjere. Za svakog čovjeka vrijedi sljedeće: ne samo da nas je Bog stvorio, nego bez njega nema ničega. Ako Bog nije onaj koji stvara, onda se ne može ništa zamisliti. Zato je vrlo površno uzimati stvari ovoga svijeta pa i čovjeka kao da Bog ne postoji. Ja mogu voziti neki auto i potpuno ga odvojiti od tvornice koja ga je učinila. Bog nas nije stvorio kao neki lim, nego nas je, iz ništa, u ljubavi, pozvao na postojanje. Ako nas je Isus pozvao da sve smatramo ništavnim, onda je to poziv da svijet iznova otkrijemo kao svijet koji nije zatvoren u sebe, nego koji živi od  Boga.

Moto svete Terezije Avilske je bio: „Za ništa se ne trebam brinuti, Bog je dostatan. Solo Dios basta." Ako sve smatramo ništavnim da bismo u svemu našli početak, Boga i njega poštovali, onda će Bog u nama početi širiti temelj svoje ljubavi. A to je nasljedovanje: Bog nam je dovoljan.

Dok je veliko mnoštvo išlo za Isusom, okrene im se i reče:  Ako netko dođe k meni i ne prezire oca, majku, brata, sestru, ženu, djecu, čak i svoj život, taj ne može biti moj učenik (Lk 14. 25-26)

Ako bismo htjeli ove Isusove zahtjeve, kako ih je Luka formulirao, doslovno uzeti, onda nitko od nas ne bi mogao biti pravi Isusov učenik, pravi kršćanin. Onda bismo se trebali okrenuti posramljeni, razočarani  našim dosadašnjim položajima, našim bankarskim računima, našim vezama, našim zahtjevima za mirovine i naknade. Ovi Isusovi zahtjevi su trn koji bode i boli.

S druge strane, moram zapaziti da Isusove riječu nisu nikakve mrtve stvari, nego živa veličina koje čovjek iznova, u svako vrijeme, čuje i ponovno mora preuzeti, a da ih ne smije oslabiti. Kad je Luka pisao ovu rečenicu, između 75. i 80. godine i ugradio ih u jedan govor, on ih je već tada preradio za svoje vrijeme. Pri tome su dvije stvari igrale posebnu ulogu.

Najprije, u vrijeme kad je Luka pisao ovu rečenicu bilo je vrlo opasno biti kršćanin i ispovijedati Krista. Posvuda su kršćani bili progonjeni, zatvarani, mučeni, ubijani ili su im se izrugivali kao neprijateljima svijeta i luđacima. Ovu situaciju je htio Luka ocrtati svojim usporedbama o gradnji kule i kralju koji ide u rat: onaj tko nešto počima, a da prije toga točno ne sagleda da li to može učiniti, taj se ne smije čuditi ako požanje ruglo. Drugim riječima: tko želi slijediti Gospodina, taj treba brižno razmisliti u što se upušta, jer mora računati s križem i smrću.

Osim toga, treba voditi računa da su Luka i njegova generacija bili uvjereni u vrlo skori povratak Gospodinov. To pak znači: ako do povratka Gospodinova ostaje malo vremena da se ispuni njegov nalog propovijedanja židovima i poganima, onda treba ostaviti sve, onda i obiteljske veze postaju relativne. Zar to ne možemo i vlastitim iskustvom potvrditi? Ako u poslu morate ispuniti neku zadaću, zar tada stvari obitelji ne idu u drugi plan? Ako vrijeme pritišće, onda i posjed, i starost gube vrijednost. I ovo trebamo imati na pameti ako želimo razumjeti rečenicu koja nam se čini tako teškom: ostavio ženu, djecu, dom, posjed, jer svemu će i tako brzo doći kraj.

Tako se mislilo nekada. No, mi živimo dvije tisuće godina kasnije, a Gospodin se još uvijek nije vratio. Zar ne bismo mi trebali shvatiti njegove riječi drugačije nego što ih je to Luka shvatio? Bez sumnje Isusove riječi uvijek imaju određenu težinu. I zato se trebaju prevesti u našu situaciju, to je sasvim ispravno i zakonito. To je Crkva uvijek činila u svojoj dugoj povijesti. S tim u vezi htio bih vam pročitati jedan tekst i pitati vas što vi o njemu mislite?

«Zabluda je, da ne kažem ludost, ne reći da je krivo povlačiti liniju između nasljedovanja Isusova i igrališta, između pobožnosti i dućana. Jasno da ovdje ne uzimamo u obzir onu strogu samostansku pobožnost. No, postoje tolika nasljedovanja Isusa koliko postoji zvanja. Ono je povezano sa svakim zvanjem. Pobožnost mora drugačije izgledati kod svećenika, nego kod jednog zidara ili lučkog radnika, drugačija mora biti kod djevojke, nego kod majke s djecom i drugačija kod ljudi sa osamdeset ili pedeset godina. Ona se ravna, u praktičnom ostvarenju, prema snagama, zadaćama i dužnostima, svakog pojedinog. Pravo nasljedovanje ne uništava nikakvo dobro, nego sve uljepšava i dovršava. Koliko više kršćanin sjedinjuje svoje zvanje, svoj poziv s vjerom, toliko je vjerodostojniji, onda će mu biti lakša briga za ženu i djecu, tim radosnije će ići na svoje radno mjesto.»

I sad moje pitanje vama. Što mislite kada su ove riječi napisane i tko ih je napisao? Gledajte, napisane su 1608.g. i potječu od sv. Franje Saleškog. On ih je pisao da pomogne onima koji žive u svijetu, a ne mogu vjerovati da im je moguće živjeti vjerskim životom.

Ove riječi su poticaj za nas, gdje god stojimo, što god radimo, što god nas opterećuje, što god pokušavamo učiniti.  Ima toliko nasljedovanja Isusa koliko ima i ljudi. Kod svakoga je to drugačije, isto tako ima toliko križeva koliko ima životnih situacija. To znači da sa deset godina moje nasljedovanje i moj križ su bili drugačiji nego sa dvadeset i pet. I vi kao četrdesetogodišnji otac i vjernik trebate ići drugim putem i drugi križ nositi, nego jedna starica od osamdeset godina koja stoji na kraju svog životnog puta. Ovdje se pokazuje da MORAM Isusove riječi, u svakoj životnoj fazi, drugačije prevesti i drugačije živjeti.

I nisu te riječi kod Luke tako teške da me plaše, to je mnogo više moja vlastita nedosljednost. Pri tome moram misliti na Isusove riječi: »Budni budite» (Mt 24,42), «Budite spremni» (Mt 24,44). A osjećam kako sam iz dana u dan sve nepokretniji i tvrđi, kako često ne vidim probleme časa i kako mi nedostaje spremnost za novo. To se vidi iz uzrečice «Trebalo bi»! Ipak, ono što bih trebao, to i trebam. Zašto ne činim ono što trebam?

Budimo iskreni, tko od nas ne bi imao što reći Isusovim izrekama u današnjem evanđelju, koje su nam prenijeli evanđelisti. Mnogi će možda i mahati glavama: »Tko ne ostavi, brata, sestru, oca, majku, ženu djecu, braću, sestre, pa i vlastiti život i ako se ne odreče svega što ima, ne može biti moj učenik.»

Kad bismo ovo što smo čuli, trebali doslovno prihvatiti, onda bi, ovdje među nama, bilo vrlo malo pravih učenika (osim nekoliko pustinjaka, redovnika, redovnica). Kako smijemo i moramo danas razumjeti Isusove riječi? Dozvolite mi da ukažem na dva prilaza.

Naravno da moramo shvatiti pozadinu vremena u kojoj je Isus izabrao svoje učenike, kao i vrijeme mlade Crkve (u kojemu je napisano Evanđelje). Isus je izabrao svoje učenike, sigurno i učenice i demonstrativno išao s njima kroz zemlju, propovijedajući. Ovome pripada i odricanje od čvrstih veza, obiteljskih i mjesnih obaveza.

U prvoj Crkvi je priznavanje vjere u Isusa Krista bilo vrlo opasno. Kršćani su se morali odlučiti za jedno životno opredjeljenje koje se očitovalo u prioritetima prema vezama i običajima. Ako stoji u Evanđelju: «Ako sve to ne ostavite», to bi značilo: učenicima obiteljska veza ne bi smjela smetati da se posvete nasljedovanju. Pozadina ovoga je pripovijest o gozbi gdje pozvani, na svoj način, opravdavaju društvenim ili privatnim ili poslovnim obavezama, zašto nisu došli na gozbu. (usp Lk 14,15-24)

Ispovijedanje vjere u Isusa, u prvoj Crkvi bilo je povezano s velikom opasnošću da se dovede cijeli život u pitanje, da se bude proganjan i ubijen.

Na kršćanskom zapadu kršćani se skupljaju na nedjeljnu službu Božju, kao i mi danas ovdje. Mnogi dolaze iz građanskog svijeta. Oni  žive veoma dobro, iako baš ne svi, usprkos svim problema u odnosima u partnerstvu, zvanju i zdravlju. Trebalo je  godinama, nakon rata, izgrađivati blagostanje. Među najviše ciljeve se ubrajaju dobri odnosi, uređene obitelji, sigurnost, pa i materijalna sigurnost.

Kako onda danas biti kršćanin? Je li dovoljno imati krsni list i biti krizman? Je li dovoljno samo redovito pristupanje nedjeljnoj Misi?

Mislim da nasljedovanje Isusa i danas ima nešto zahtjevnoga u sebi i traži naš odlučujući DA, s nekim  konsekvencama koje nadilaze krsni list i potvrdu o krizmi.

-          tko želi Isusa nasljedovati, mora to učiniti u jednoj kršćanskoj zajednici - baš kao i prije 2000 godina i u njoj ispovijedati svoju vjeru, moliti slaviti.

-          tko želi Isusa nasljedovati - treba se solidarizirati sa odbačenima u svijetu, bez velikog pitanja i boriti se za pravdu i mir. Ne trebam navoditi tko sve spada u odbačene ovoga svijeta: tima pripadaju mnogi ljudi bez budućnosti, bjegunci zbog nevolja u njihovoj domovini. I mnogi kojima nedostaje hrane i školovanja i kod nas, i u svijetu.

-          tko želi slijediti Isusa, neće uskratiti spremnost da i sam bude svet.

Tako shvaćena svetost  nema veze sa ekstazama, čudesima i obraćenjima svijeta. Biti svet ili postati svet je poziv svim kršćanima. Svetost nije odjeća koju se može objesiti na klin na ulazu u društveni i poslovni život. Ona je sastavni i bitni dio života i osobnosti i nalazi odraza u privatnom životu kao otac i majka, kao samci, kao mladi ili stari ljudi, u kulturnom, poslovnom, političkom, pa i Crkvenom životu. Ovako shvaćena svetost ima neke veze sa zdravim međuljudskim odnosima i otkupljenim čovjekom. A to bi se, vrlo starom riječju, reklo ljubav.

I nije baš uvijek lako za nasljedovanje. Nasljedovanju pripada, a to znamo vrlo dobro, u prvom redu križ, prihvaćanje problema, neprijateljstva, nerazumijevanje i bol.

Iza svega toga znamo i nadamo se da s nama ide Jedan koji nas podiže i pomaže nam nositi križ, onda kad nam je teško, netko tko nam pokazuje put kroz život ako ne znamo kako dalje. To je sam Isus Krist, on koji nas zove da ga nasljedujemo.