Caritas, božanska stvaralačka ljubav govori: ja najviša, vatrena sila, upalila sam svaku iskru života i ništa smrtnoga nisam potaknula. Ja odlučujem o svakoj stvarnosti. Svojim najvišim krilima obuhvaćam krug zemaljski, mudrošću sam sve uredila po pravu. Ja, vatreni život božanske mudrosti, palim nad ljepotama prirode,svijetlim u vodama i žarim u suncu, mjesecu i zvijezdama. Svakim daškom vjetra, poput nevidljiva života kojega sve ima, budim sve na život. Zrak živi u cvijeću i lišću, a vode teku kao da žive. Hildegard von Bingen

Najnutarnjiji kutak ljubavi u nama osjeća da se bit ljubavi sastoji u htijenju ljubiti i biti ljubljen. Jer kao što oganj ne može a da ne gori, tako ljubav ne može ne ljubiti.

Ljubav je oganj. A ljubiti znači gorjeti. I kao što oganj nije ograničen samo na sebe, nego je uvijek u pokretu, širi se i sve pretvara u vatru, jer ne može u sebi samom živjeti, nego svoju vrućinu želi razdijeliti svima oko sebe i sve što dodirne zapali, tako se trudi i ljubav, na sasvim vidljiv način, izliti se i dobra koja posjeduje dati nekom drugom, jer ona potpuno ljubi i želi piostati zajedničkim dobrom i naći nekog suputnika za zajedničko dobro. U očima ljubavi svijetli svako dobro u najljepšem svjetlu ako je postala zajednički posjed.

Balduin von Ford (Balduin von Cantenbery)

Svemogući vječni Bože, svima  koji u Krista vjeruju, darovao si svjetlo svoje slave. Blagoslovi ovaj oganj, koji rasvjetljuje ovu noć i, zapali u nama čežnju za tobom, nedostupnim svjetlom da bismo čistim srcem došli do slavljenja vječnog Uskrsa.

Iz obreda vazmenog bdijenja - blagoslov vatre

Krist čini sebe plamenom vatre kojim želi zapaliti ovaj hladan svijet. On se sam treba rastopiti, krstiti se ognjenom smrću. Po ovoj žrtvi on pali oganj koji će gorjeti u drugima, a da se ni u kakvim okolnostima ne vrati na staru okolinu. A kada su ljudi zahvaćeni Kristovim zakonom ljubavi, tada će se pretapati u novu, neugasivu zajednicu.

Spieker

Oganj  i voda su dobri sluge, a loši gospodari.

Tko puše u vatru, iskre mu lete u oči.

Kad nestane drva, vatra se ugasi.

Blagotvorna je moć ognja ako je čovjek podržava i nad njoim bdije.

Nije lako u današnjem vremenu prianjati uz vjeru. Tko se usudi nastupati kao katolik u razgovoru? Mnogi se boje da će biti izrugani i osjećaju se potpuno osamljeni.

Kad se okupljamo na službu Božju opažamo da ipak nismo sami i po kipovima i slikama svetaca vidimo da spadamo u veliku zajednicu, sa dugom poviješću. I oni koji dolaze k nama na odmor opažaju da je ovdje zajednica vjere. I kad mi idemo negdje drugdje vidimo da je i tamo zajednica vjere.

Pokajmo se što se često bojimo priznati vjernicima, katolicima, što je naše kršćanstvo malo životno.

Gospodine Isuse, u gorućoj brizi iznosimo ti naše molitve:

Za političare: daj da sva diplomacija ima jasnu i pravednu politiku, pa i onda kad to nije najudobnije, molimo te

Za Crkvu, podari joj oganj tvoga Duha da postane sposobna boriti se u ovom svijetu za tvoje kraljevstvo, molimo te...

Za bolesne, jačaj im nadu i vjeru da si ti uz njih, molimo te

Za nas same, daj nam snage i odvažnosti da se usudimo biti kršćani, molimo te

Za naše pokojne, uvedi ih svoj raj kao nagradu za njihovo življenje Evanđelja, molimo te

Jer, ti si se Gospodine za nas predao do krvi. Za ovu žrtvu i predanje ti zahvaljujemo i u tome upoznajemo i cilj i smisao našega života. Amen

Postavljam se na stranu mira.

Stavljam se na stranu žrtava.

Ne stavljam se nijem.

Stavljam se.

Gospodine, pogledaj na me.

Stavljam se za one,

koji traže oslonac.

Stavljam se za one

koji su drugog izgleda.

Stavljam se potpuno

Stavljam se,

Gospodine, pogledaj na me.

Stavljam se za one

koji se bore za svoju budućnost.

Stavljam se za one koji čine prvi korak.

Stavljam se bez stida.

Stavljam se,

Gospodine, pogledaj na me!

Bernhard Lang: Gib uns die Sprache wieder

Kako si predstavljate dolazak kraljevstva Božjega kad u Očenašu molimo: dođi kraljevstvo tvoje? Uz sviranje velikih marševa? Ili poput tihog žubora vode? Preko noći i bez ikakvih bolova?

Ako kraljevstvo Božje dolazi odozgor,  onda bismo imali teatar svjetske povijesti, ali bismo trebali ostati daleko, jer ljudi, mi, ne bismo igrali nikakvu ulogu . Sve bi to bio, više-manje, nekakav spektakl. Na kraju bi Bog, konačno, pokazao tko je tko u cijeloj priči.

Dolazak kraljevstva Božjega radikalizira našu životnu situaciju: to je odluka.  To je, u pravom smislu riječi, "kriza" svijeta, jer će tada konačno sve doći do odluke. Kad se pojavi Božje svjetlo, onda više neće postojati nikakvi međutonovi.

Sva sila kraljevstva Božjega  krije se iza nečuvenih rečenica Evanđelja: "Mislite li da sam došao donijeti mir na zemlju? Ne, kažem vam, nisam došao donijeti mir, nego mač. Jer od sada će ovako biti: ako u istoj kući žive petorica, vladat će razdor."   Nemojte reći da ove rečenice nisu nikakva provokacija.

Samo, "razdor" o kojem govori evanđelje nije povijesna, činjenična situacija, nego situacija odlučivanja. Fronte prelaze daleko od naših uobičajenih mjesta:- obitelj, prijatelji, partije, nacije. Onda bi Evanđelje bilo skandal. To bi bila legitimacija samo za privatni rat. Linija odvajanja  teče negdje drugdje, sasvim drugdje, teče uzduž odluke za Krista ili protiv njega.

Ove sukobe ne smijemo miješati s našim vlastitim sukobima koje smo sami stvorili. Razlika je u tome što se ne radi o sukobima za naš "JA", za naše položaje, vlast i snagu. Isus ne govori o sukobima zbog "ja", nego zbog  kraljevstva Božjega koje svoje polazište ne uzima  od sile i mogućnika, nego od nemoći i siromaha.

Radi se o apokaliptičnoj borbi između "dobra i zla", između Boga i neprijatelja ljudske naravi. Ovaj sukob i razdor počima  dolaskom Isusa Krista i njegovim propovijedanjem. Ovo se ne smije brkati s fundamentalizmom. Različitost od fundamentalističke borbe je velika.

Ne radi se o "Ja", niti mojim ili našim interesima, navikama, pravima. Ne radi se ni o kakvoj grupi ili Crkvi, nego o kraljevstvu Božjem. Kod svega onoga zašto se mi trudimo cilj je bitno drukčiji.

Dolazak kraljevstva Božjega ne ovisi samo o nama. Ne trebamo, pri tome, bombardirati,  sam Bog je postavio cilj svijetu. Ne znamo kada i kako će doći. Znamo samo jedno: da je već započelo s Isusovim prvim dolaskom i ispunit će se kod njegovog ponovnog dolaska. Između stojimo mi ,u našem životu i s našim životom, i trebamo odlučiti hoćemo moliti: "Dođi kraljevstvo tvoje"

Možda nismo ovako predstavljali dolazak kraljevstva Božjega. Svakako da imamo mnogo više razloga vjerovati i imati povjerenja u Sveto pismo nego u vlastite predodžbe.

Cilj: Svjesno odlučivanje za Krista ne podnosi nikakve polovičnosti, nego zahtijeva cjelovito i potpuno nasljedovanje Krista.

Svagdanji život nas uči: samo potpuni angažman vodi k uspjehu. "Nije dovoljno ići na more sa željom loviti ribe, nego treba ponijeti i mreže i udice." "Ispovijed" treba biti prekrivena   "životnim" svjedočanstvom. Tako je u našoj svagdašnjici, tako je bilo u ranom kršćanstvu.

Graditi "raj na zemlji" ili "zlatna vremena" je varljivi san svake generacije Tako kršćanin želi oprati ove zahtjeve  Evanđelja i odijeliti ih  od "ovoga svijeta". Posebno kad se radi o svladavanju patnje, očekujemo zlatni ključ da bismo mogli izbjeći patnju i bolove. Izbjegavamo pogled na trpljenje i smrtnu Isusovu sudbinu.

Tumačenje našeg života prema biblijskoj poruci:

Polovičnosti donose neviđenu propast

Teška sudbina proroka Jeremije (prvo čitanje), jer je Sidkija bio tako neodlučan kod donošenja odluke.

Rezignacija tolikih kršćana s obzirom na patnju i bol (i patnje zbog Crkve), jer malo gledaju na prakršćanski model prevladavanja života: na samog Krista (drugo čitanje u vezi sa  Hebr. 5,7 - 10)

Kršćanstvo se degradiralo na građanski komotnu religiju. O tome treba opominjati (Evanđelje),  jer se Isusova poruka ne smije iskrivljavati. Svaki i svaka su pozvani na odluku.

Međuovisnost službe Božje i svakodnevnog života je vrlo jasna: "Tko moli, povezuje zemlju s nebom". No, kršćanin je samo onda  vjerodostojan kada njegova pobožnost odgovara svagdanjem životu (u beskompromisnoj, jasnoj odluci)

Ako navješćujemo "obraćenje srca" za cjelovito kršćanstvo, tek tada ćemo postati svjesni da je kršćanstvo stvarno oslobodilačka poruka i da donosi oslobođenje. To je nemoguće ako ne popravimo, revidiramo, cijeli život.

Propovijed

Iskreno rečeno, današnji  evanđeoski tekstovi su mi vrlo teški. I slika spasitelja kojega još od djetinjstva nosim u duši, obučena u nježnu bijelu haljinu, nježnoga lica, koji prolazi zemljom ozdravljajući  bolesne ne odgovara mi ovom tekstu. Mnogo puta mi je kontrastno i kićasto, posebno razne slike «dobrog pastira». Govor o vatri i diobi razbija svaku nježnu sliku o Isusu. Uljepšavanja i olakšavanje ovog citata nije moguće. Bibličari su mišljenja da je ovo preradikalno, ali da su riječi doslovno prenesene. Jedan drugi Isus nas susreće, radikalni i zahtjevni propovjednik.

Mislim da Isus nije bio ni svadljivac, niti nasilnik. Njegova zadaća i poslanje nisu bili obračun sa svim i svakim. Njegova radikalna poruka, zauzimanje za siromašne i odbačene pribavila mu je samo neprijatelje.

Umjetnost vladati i čuvati vatru bila je u povijesti vrlo važna i upravo gospodarenje vatrom je bio najveći događaj za ljudski napredak. A ovaj element je donosio, i danas donosi, svoje opasnosti. «Vatra je vrlo korisna ako čovjek njome gospodari i ako je pazi», piše Schiller u svojoj «Pjesmi zvonu».  Noćni čuvari su trebali paziti vatru,  a na tornjevima se nalazilo zvono za vatru, koje je zvonilo i za oluje. To su preteče današnjih sirena.

Oganj grije u hladnoći i obasjava tamu. Ne blagoslivlja se uzalud oganj u uskrsnoj noći, a na njemu se pali uskrsna svijeća.

Oganj čisti. Stoljećima su se medicinski aparati, posebno noževi, sterilizirali u vatri da bi bili čisti. Tamjan se stavlja  na žeravu da prinese Gospodinu vjerničke molitve.

Signalne vatre su često, u ratovima, igrale vrlo važnu ulogu

U mnogim krajevima, po brdima, se pale blagdanske vatre.

Oganj mora plamtiti, a i utihnuti. Redovito oganj plamti - gori. Interesantno da imamo izraz «gori» i za bolove. Ali ima i pozitivno značenje: goriti od oduševljenja, od ljubavi. Priča se da je sv. Augustin gorio posebnom ljubavlju za Boga.

Oganj može biti i opasan ako više ne bude pod kontrolom, ako se nepromišljeno zapali. A svatko iz iskustva zna da oganj od slame i suhe trave ne traje dugo.

Na ovom mjestu mi padaju na pamet požari koji su se palili i palit će se u ime vjere. Ratni pohodi su bili u  u znaku križa ili polumjeseca ili kojeg drugog znaka i vodili su se do istrebljenja i masovnih ubojstava. I danas se blagoslivlja oružje. Ne mogu zamisliti terorističke napade i druga zlodjela u znaku križa ili vjerskom znaku. Ratni požar zapaljen religijom može se mnogo teže gasiti nego neki drugi.

Često se ove rečenice tumače tako da je Isus mislio na vatru Duha i žar Evanđelja. Mislim da je  govorio od boli. To poznamo kod ljubavi: oganj ljubomore».

Isus želi da njegova poruka gori, plamti, a ne da se ugasi. Za to su potrebni ljudi koji će oganj poticati da se ne ugasi. »Ako nema drva, gasi se vatra», kaže Knjiga mudrosti.

Isusova poruka je kao međuljudski odnos kojega treba paziti da se ne ugasi. Dokle god  tinja, može ga se ponovno rasplamtiti. Ako se ugasi, onda je sve gotovo, jer oganj ne može, a da ne gori.