Odlomak današnjeg čitanja potječe iz posljednjeg poglavlja proroka Izaije, gdje se nalazi eshatološki govor o Bogu, koji usmjerava pogled u budućnost  i daje viziju onoga što će biti na kraju svijeta kad će Bog suditi svijetu.

Gospodin poziva sve narode na brdo Sion pa i one najudaljenije, koji ga još nisu vidjeli, ni ništa o njemu čuli. I da bi dopro do njih, šalje im poslanike iz spašenih naroda, svjedoke za svoju slavu i moć kao znak sveopćeg spasenja.  Konačno će se svi narodi ujediniti s Izraelom u klanjanju Jahvi. Nepogrješiv znak  za to je da će Jahve sebi izabrati svećenike i  levite izvan židovskog naroda.

Bog će stvoriti novo nebo i novu zemlju na brdu Sion. Ovdje je mjesto za sve narode koji žele Boga slaviti i klanjati mu se.  Što je za proroka Izaiju znak konačnih vremena, nama, današnjim čitateljima, može biti prigoda za razmišljanje. Bog želi spasenje svih ljudi i svih naroda. Zar ne možemo, i mi danas, biti svjedoci za to? Zar ne bismo mogli ostaviti na miru i prevladati svađe i nerazumijevanja koje danas vladaju među religijama i kršćanskim Crkvama u svjetlu  sveopćeg Božjeg spasenja? Stvarnost pokazuje da imamo još mnogo toga za naučiti.

U dvanaestom, poglavlju svoga pisma pisac nas šalje u „školu vjere." U redcima koji prethode našem odlomku, on uspoređuje vjeru s „utrkom". Utrka na stadionu zahtijeva izdržljivost, izdržljivost u borbi protiv zla , u pogledu na veliki uzor vjere, Isusa Krista, „začetnika i dovršitelja naše vjere" koji je strpljivo podnio sramotu križa. (rr 1-4). Vjeru  treba čuvati, održavati je u svijetu, vjera želi prožimati cijeli život.

Ovo hoće pisac dozvati u pamet : „Zaboravili ste opomenu, koja vam govori kao sinovima", tako počima današnje čitanje.  I dalje govori o tome što spada u školu  vjere:  opomena, stega, ukor, bol. Ovo nam daje razmišljati kako su kršćani, kojima je bila napisana poslanica, shvaćali  što znači biti vjernik: Oni su znali da je nasljedovanje Isusa poticaj i zahtjev koji može odvesti u nevolje, zato pisac citira knjigu Izreka (3,11) koja govori o Božjem odgoju sina: "Koga Bog voli,  toga i kažnjava". Ova rečenica je, do naših dana, postala poslovična i donosi nešto što zajednica ponekad doživljava.  Bog postupa s vjernicima kao sa sinovima.  Tekst poslanice postavlja retoričko pitanje, za ondašnje čitatelje: gdje ima sina koji ne pozna očevo odgajanje. Tome danas  odgovara, s jedne strane, odgoj u vjeri, s druge strane  spoznaja da bi za svakog dobrog oca i majku trebalo vrijediti ono što vrijedi za Boga kao oca: Onaj tko odgaja, ovdje Bog, stoji s puno ljubavi uz svog sina i kćerku. Upravo ovo sadrži židovska teologija patnje koju pisac (Izr 3,11)   ponovno oživljava: Božji odgoj čuva Izrael od suda ( Job 5,17; 31,18) Na kraju teksta slijedi zahtjev čitateljima da prevladaju obeshrabrenost i strah i da, radosni i s povjerenjem, idu putem vjere.

Za nas, današnje čitatelje, djeluju poprilično strano  oštre riječi odgojne retorike i  Božje pedagogije, ovdje naviještene. Čini se da odgoj  više ne predstavlja djetinjstvo, niti za odnos roditelja i djece a niti za Boga,  iako svatko pozna sukobe koji postoje između onoga tko odgaja i onoga kojega se odgaja. Isto tako, možemo mi, današnji čitatelji, doživjeti kakvi zahtjevi se nalaze u vjeri.  Tko ne pozna faze u vlastitom životu u kojem se vjerovanje pokazuje vrlo lomljivim i punim sumnji, pa nam i kontakt s našom okolinom nije baš najpogodnije polje za ispovijedanje vjere? Tako je utjeha koju pruža poslanica Hebrejima obećana i nama, današnjim slušateljima. Tko prolazi kroz školu vjere, taj će doživjeti pravednost i mir, ali ne istovremeno sa zahtjevima  koje se traži, nego sasvim sigurno u povjerenju u vjernoga Boga. Dopustimo i mi da nas to potakne na odvažan i povjerljiv život vjere.

Polazište ovog odlomka sačinjava pitanje nepoznatog slušatelja kod jedne Isusove propovijedi: „Gospodine da li je malo onih koji se spašavaju? I na ovo kratko pitanje Isus je dao više slika, ali je ostao dužan konačan odgovor.

Isus počima svoj odgovor slikom uskih vrata kroz koja čovjek mora proći. Uska vrata uključuju da ima ljudi i da će ih biti koji će pokušati proći kroz njih, ali neće uspjeti. Biti spašen zahtijeva zauzeto nastojanje na koje Isus izričito poziva. Ali nije dao odgovora hoće li ih biti mnogo koji se spašavaju.

Iza ovoga slijede zatvorena vrata koja gospodar zaključava. Zaključana vrata uključuju da ima ljudi i da će ih biti, koji će stajati pred zatvorenim vratima i neće moći ući. I na njihovu stalnu molbu da dobiju prigodu ući, dobit će odbijajući odgovor:  „Odlazite od mene vi koji ste činili zlo."  Radi se o ljudima o kojima on ne zna od kuda su, koji se zapravo nisu pravo ni odlučili ući u kuću, onda kad je to bilo moguće. To su oni koji su čuli njegovu poruku, ali je nisu prihvatili.

Kao suprotnost  ljudima koji nisu uspjeli ući kroz uska vrata i koji moraju ostati pred njima,  stoji posljednji odlomak evanđelja. Ovdje se ne radi o ljudima koji žele ili ne žele, nego ovdje Isus govori da će očekivanja njegovih slušatelja, možda i postavljača pitanja, biti malo prekrižena. Isus ne govori da li ih je puno ili malo, nego da će neki, za koje se misli da su prvi, biti posljednji i obratno.  I da će doći ljudi sa svih strana svijeta koji će sjesti za stol Božji u nebu.

Što Isus odgovara na pitanje svoga slušatelja, nekada i nama danas koji možda nosimo isto pitanje? Isus daje shvatiti da se ne radi o brojevima, nego samo o jednom. Traži se napor, pravo nastojanje, pravi život u službi Evanđelja. Traži se i odlučujuće držanje, odluka za Evanđelje, a ne samo njegovo neobvezno slušanje.  I potrebno je biti otvoren za iznenađenja  i prepravljanje očekivanja,  otvoren za Božju logiku, koja ide sasvim drugim putovima nego ona na koju su ljudi naučeni, pa i u pitanjima tko će biti spašen! 

Vrata u život su uska. No, ta vrata su otvorena i na njima nas čeka, nitko drugi nego, dobri Bog. Ova svijest i spoznaja o dobrom i ljubaznom Ocu koji nas zove, a ne odbacuje, je radosna blagovijest za kršćane svih vremena i naroda. Sigurno da mi sami ne smijemo odbaciti taj poziv. I nikako nije krivnja na Bogu, nego na nama ljudima ako netko pogriješi put k vratima koja vode u život.

Pitajmo se  jesmo li mi i kome smo bili uska ako ne čak i zatvorena vrata: za partnera, za djecu, za prijatelje i kolege, za ljude koje susrećemo, pa čak i za Boga. Možda smo, zbog nekih drugih stvari koje su nam izgledale važnije, samom Bogu zatvorili vrata.

Želimo sada, na početku bogoslužja, malo promisliti o našem životu i putu kojim idemo. Ako nas taj put odvodi od Boga, pokajmo se, molimo ga za oproštenje i promislimo što moramo popraviti.

Milosrdni Oče, u svojoj dobroti uslišavaš naše molitve i zato ti se danas utječemo, puni  pouzdanja:

Učini Crkvu vjerodostojnim putokazom spasenja, molimo te

Vodi sve koji imaju odgovornosti u društvu putem tvojih zapovijedi, molimo te

Daruj svima koji su postali razočarani, beznadni, neutješni dobre prijatelje za orijentiranje njihova života., molimo te

Podari našim pokojnima milost da prijeđu kroz uska vrata u vječnu radost, molimo te

Dobri Bože, s tobom želimo živjeti i biti s tobom na putu. Daj da ostanemo u tvojoj blizini. To te molimo po Kristu, Gospodinu našemu.

Na kraju brojnih putova bila su vrata -

vrata, koja su bila za kucanje,

vrata, kroz koja sam bio pozivan

vrata, pred kojima sam čekao

vrata, pred kojima sam drhtao od straha

vrata, o kojima je ovisila moja sudbina.

Rijetko sam nalazio vrata koja su bila otvorena

rijetko vrata ljudi, kroz koja sam prolazio i ulazio,

a najrjeđe ljude koji se, pred posljednjim vratima,

odvažni, radosni, opušteni uputiše na put,

iako su bila jedina vrata koja su uvijek bila  i bit će

veliki, svijetleći ulaz,

ulaz u život.

„Da li je malo onih koji će se spasiti?" S ovim pitanjem se suočava Isus u evanđelju kojega smo upravo čuli pa se tako i od nas, današnjih slušatelja, traži da se malo pozabavimo s tim pitanjem. O onome koji je to pitanje postavio, ne znamo ništa, ime mu se ne spominje, ostaje anoniman. Za evanđelistu je bilo važnije samo pitanje, nego ime onoga koji ga je postavio. A onda i Isusov odgovor na to pitanje. Možda i onaj koji je postavio pitanje ostaje anoniman da bi slušatelji ili čitatelji evanđelja mogli stati na njegovo mjesto. „Da li je malo onih koji će se spasiti?" Što je potaklo onoga čovjeka postaviti to pitanje?  Kakvo držanje, kakvo uvjerenje, koji osjećaj progovara iz njegovog pitanja, to se pitam!

Dvije moguće pozadine, koje bi to pitanje moglo imati, želim malo razjasniti. Iz njegovog pitanja može govoriti strah - strah da će stvarno malo njih biti spašeno i da možda on sam neće biti u tom broju. Strah pred  mogućnošću ne postići cilj, promašiti, zbog počinjenih grijeha, koje bi Bog mogao kazniti, briga da u Božjim očima nije dovoljno dobar. Iz ovog straha govori i slika Boga „kao strogog suca svih grješnika" koji, na neki način, drži u ruci vagu čijom pomoći on mjeri hoće li biti netko spašen ili ne.

Iz postavljenog pitanja nepoznatog slušatelja može govoriti neka ohola nadutost - da on sam spada u mali broj onih koji će biti spašeni u svakom slučaju. U tom slučaju slušatelj hotimično postavlja pitanje da bi Isus potvrditio njegovo uvjerenje kako postoji samo malo uzornih ljudi koji zaslužuju spasenje i da oni imaju pravo biti spašeni. Ovdje se osjeća starije mišljenje vjernika koji sebe smatra boljim od drugoga, a to izlazi iz uvjerenja da će u nebo ući samo neki koji su to stvarno zaslužili.

I kako glasi Isusov odgovor? U njegovom odgovoru mogu se naći oba pitanja koja smo upravo razjasnili. Čini se da je Isus na ovo pitanje odgovorio s jasnim „da". Najprije slušateljima pred oči donosi uska vrata kroz koja se čovjek mora provlačiti i kaže jasno da je malo onih koji uspijevaju.  Na to slijedi slika o zatvorenim vratima koje je zaključao gospodar kuće i odbija one koji kucaju - „zaista kažem vam, ne poznam vas odakle ste." Iako su oni koji stoje pred vratima s njim jeli i pili, bili prisutni kad je naučavao, ali nisu ga prihvatili: „odlazite od mene svi koji ste činili nepravdu." I još nije dosta, nego će on kao neki sadist, gledati kroz prozor kako oni jauču i zavijaju, škripaju zubima kad vide da su patrijarsi i proroci ušli, a oni moraju stajati pred vratima.

Što je mislio onaj koji postavio pitanje kad je čuo Isusov odgovor?  Mogao je misliti ako ga je tjerao strah, da će toliko malo ljudi biti spašeno koji će ući kroz uska vrata ili oni koje je svjesno gospodar ostavio pred vratima i tako ih isključio iz spasenja, a da nije pitao ni kada ni zašto. I njegov će strah dalje rasti.  Ili će se onaj koji je postavio pitanje nutarnje radovati i misliti: hvala Bogu da će biti ljudi koji se neće spasiti. Onih koji nisu bili dovoljno dobri da prođu kroz uska vrata, gubitnici, dakle takvi koje će Gospodin proglasiti nedostojnima, o kojima se ne zna odakle su i uopće tko su oni, koji su počinili nepravdu, koji neće biti izabrani poput Abrahama, Izaka i Jakova ili poput proroka da budu uz kraljevstvu nebeskom i da budu spašeni. I onaj koji je postavio pitanje sam sebe će lupkati po ramenu: kako je dobro da sam ja među njima, da sam ja nešto bolji.

Ne znam kako vi razmišljate, što vi mislite o tom pitanju hoće li biti samo malo njih spašenih, kakav biste vi odgovor dali na to pitanje.  Sasvim sigurno da Isus nije htio nikome tjerati strah u kosti, da nije htio nekakvu religioznu elitu ili poticati samo pravednike.

Pozivam vas da još jednom bacimo pogled na tekst današnjeg evanđelja. Kod malo preciznijeg promatranja se vidi da Isus, ni u jednom slučaju, nije odgovorio, niti htio odgovoriti s „da" na pitanje hoće li biti malo onih koji se spašavaju, nego je, naprotiv, ostao dužan pravi odgovor.  Obje moguće motivacije iza pitanja su njemu strane. To, sasvim jasno, pokazuju zadnja dva retka. Zadnja rečenica da će mnogi posljednji biti prvi, a prvi posljednji odbacuje svaku pomisao na elitu ili pravednost na račun drugih. Oni koji misle da su najpobožniji, najbolji vjernici  i da najbolje ispunjaju vjerske zadaće i misle da će biti na boljem položaju od drugih, moraju se s time obračunati, jer bi mogli biti posljednji u kraljevstvu Božjem. I obratno, trebaju razmišljati da će oni  koje su oni otpisivali, prezirali i koje su smatrali nedostojnima, možda biti u kraljevstvu nebeskom prvi.  Predzadnja rečenica  da će doći ljudi sa sjevera i juga, istoka i zapada i sjesti za stol u kraljevstvu Božjem, je slika koja govori o velikom hodočašću na brdo Sion o čemu smo čuli u prvom čitanju. Sa svih strana svijeta, iz svih naroda će doći spašeni i naći će ulaz u kraljevstvo Božje. Ovako veliko hodočašće naroda daje nam misliti i o velikom mnoštvu koje će se spasiti. I iz ovog hodočašća naroda raste nada  da neće biti samo jedna mala šačica spašenih, nego veliko mnoštvo koje će sjediti za stolom u kraljevstvu Božjem.

Isus stvarno ne odgovara na pitanje hoće li biti malo onih koji se spašavaju. On nema interesa za točan broj onih koji se spašavaju. Dapače, njegov odgovor je iznenađujući: one koji vjeruju da znaju kako se služiti brojem spašenih, uči ih da promijene način razmišljanja, onima koji se boje da li će biti spašeni i hoće li ući u nebo, Isusov odgovor ulijeva povjerenje da će ljudi sa svih strana doći u nebo, mnogo više nego što se to misli.

Jesmo li ovakvim tumačenjem omekšali Isusovu poruku, mogli bismo se pitati? Isus odgovara sasvim razgovijetno da će biti ljudi koji neće uspjeti ući kroz uska vrata, da će biti zatvorenih vratiju gdje će biti nekima izričito zabranjen ulaz, bez pitanja kada i zašto. Gurnuti ove ozbiljne rečenice sa strane bio bi sasvim krivi put. Njih treba shvatiti ozbiljno. Uvjeren sam da Isus ne želi, ovim slikama, buditi nikakav strah, ali isto tako ne dopušta nikakvu teologiju koja sigurno zna koliko mnogo ili malo ljudi će se spasiti.  Time što ne daje jasan odgovor na pitanje,  pokazuje da je pitanje krivo postavljeno. Nije važno znati koliko puno ili malo će biti spašeno, mnogo je važnije, i to je za mene poruka o uskim i zaključanim vratima, okrenuti se pred vlastitim vratima i početi novim životom vjere. Isus nas želi potaknuti, pokrenuti: budite ozbiljni u svojoj vjeri.  Vjera nije nikakav lagan put.  Vjera je zahtjev.  Vjera je ohrabrenje, a slika o Gospodaru i zaključanim vratima nas potiče na svjedočenje vjere.  Vjera je više od zajedničkog jela i pića, više nego posjeta jedne ili više nedjeljnih misa. Vjera je jasno pokazivanje onoga odakle je čovjek, iz kojega i s kojim duhom živi. Vjera se mora pokazati u svagdanjem životu.  Iznenadit ćeš se koliki će biti u kraljevstvu Božjem. O tome diskutirati tko će tamo biti, a tko neće, nije tvoja zadaća, to odlučuje Bog u svojoj pravednosti. Vjerujem da će biti mnogo više nego što se misli, dapače da će biti vrlo mnogo. Vrlo sam znatiželjan.  

1.

Često odgađamo pitanje kao da je već davno odgovoreno: pitanje o raju i paklu - a onda i pitanje gdje je tu naše mjesto.

Pitanje da li postoji život nakon smrti, kod mnogih ljudi, je izvan svake diskusije.. Više od 70%  ljudi vjeruje da nakon smrti postoji nekakav život.

Vjeru da u vječnosti postoji odijeljenost dobrih od zlih, da dobri odlaze u nebo, a zli u mjesto prokletstva - pakao, mnogi kršćani nemaju i smatraju da je to, već davno, postala bajka.

Ovo odbacivanje pomisli na sud ima u sebi nešto važno: vjera koja se oslanja samo na Boga i dobro, jer se plaše da bi mogli doći u pakao, nije nikakva vjera. Boga i ljude bi trebalo ljubiti, jer su vrijedni ljubavi, a ne za to što prijeti vječni oganj. Brak koji se održava samo zato što prijeti kazna uzdržavanja, gdje ljubav ne dolazi do izražaja, nije nikakav brak.

Dakle, pretpostavka  da će svi ljudi, bez razlike, doći u nebo   potpuno bi obezvrijedila ljudski život. Ne samo naš život, već i život jedne Majke Terezije, bi bio pravo gubljenje života. A što je s onim zlima koji su za vrijeme domovinskog rata ubijali, palili, raseljavali, a ostali su bez ikakve kazne? Što je s onim raznim zločincima koji se kriju po svijetu, a žive lijepim životom? Što je s plaćenim ubojicama "ulične djece" u Brazilu? Zar ćemo svima tima reći u nebu: "Lijepo da ste i vi ovdje."

Ne varajmo se: postoji nešto poput osobnog suda svakog pojedinog čovjeka. Bog uzima naš život ovdje na zemlji vrlo ozbiljno, a ne samo život ratnih zločinaca i razbojnika, nego svakog pojedinog čovjeka. To nije nikakva prijetnja, nikakva proizvodnja straha, nego izraz Božje ljubavi. I nije svejedno što činimo, kako živimo, to je Isus stalno govorio. On nije odgovorio na pitanje koliko će ih se spasiti. Odgovorio je tako što nam skreće pažnju na ozbiljnost života: "Trudite se svim silama."

Naš  život se ne smije sastojati u tome da sakupljamo poene koji će nam omogućiti nekakav račun s kojim ćemo ući u nebo. Naš život nije nikakvo strogo nasljedovanje zapovijedi i propisa da bismo mogli stajati pred Bogom u bijeloj haljini.

Kad jednom budemo stajali pred Bogom, onda je jedino odlučujuće jesmo li, bezuvjetnoj ljubavi Božjoj, odgovorili bezuvjetnim DA.

Ništa više, ništa manje.

No, za ovaj DA moramo se vježbati, ovaj DA prema Bogu i ljudima moramo vježbati ovdje, za života. Ne možemo ovaj DA prebaciti za vječnost. Ako to učinimo, onda će vrata biti zatvorena i ostat ćemo vani.

Čiji život odgovara polovičnim "DA - MOŽDA" " da sutra ću"  "da ako i "  ili što sam već često doživio ako se taj odgovor sastoji od NE prema Bogu, onda će za toga biti - kako Evanđelje kaže - vrata zaključana i bit će zauvijek kasno.

No, Evanđelje završava s puno nade. Tu se govori o mnoštvu s istoka i zapada, sjevera i juga koji će primiti udio Kraljevstva. Za nas kršćane to vrijedi, jer imamo utemeljenu nadu  na "slobodan ulaz", jer je za nas Isus već  ušao u nebo. Konačno, zato je postao čovjekom da bi se zauzimao za nas. I s takvim zagovornikom ne može baš puno ići krivo.

Ako se trudimo, pa ne znam koliko i kako uspijevali u našem naporu, onda se sigurno možemo nadati i potpunom miru duše u naručju milosrdnog Boga.

Postavlja se pitanje: da li je i danas Krist prisutan? Zašto je sve manje kršćana na nedjeljnim misama, sve manje onih koji su spremni raditi u župi, sve manje zajedničke molitve? Zašto sve manje svećeničkih zvanja?

Često se postavlja pitanje gdje su pravi razlozi toga: U Crkvi, zbog različitih afera, skandala i nesnalaženja? No, stvarni razlozi leže negdje drugdje: u promijenjenoj društvenoj situaciji koje danas doživljavamo. Zapadni Europljani se, sve više i više, udaljuju od kršćanskih vrijednosti, koje samo neki drže po sebi jasnima i sveopćim dobrom. Ipak je jednostavnije činiti ono što je komotnije, nego ono što je moralno. "Prije nego što o Crkvi stvorim lošu sliku, tamo više ne idem i neću više slušati. Jer ako mi Crkva ne pruža osjećaj mirne savjesti, nego stavlja prste u rane društva, pa time i u moje rane, onda meni Crkva više nema što govoriti."

Onda je današnje evanđelje i dio iz poslanice Hebrejima,  kao prava zdrava i ozdravljujuća kritika, pravi Božji odgovor. Kraljevstvo Božje nije na ulici. Nema mnogo posjetitelja, poznatih, niti po sebi razumljivih. Ne može se tamo ući kao na neki poznati prijateljski portal, bez ograničenja. Čovjek se treba prisiliti da uđe. Treba se svakodnevno truditi da spoznamo volju Božju i da je prihvatimo. Nije to moja volja, nego većinom ide i protiv moje volje i onoga što hoću i želim. U to kraljevstvo Božje (time se ne misli samo na nebo, nego i na vjeru koja me ovdje na zemlji već ispunja) može ući samo onaj koji je prijatelj s voljom Božjom i koga ona veseli.

Braćo i sestre, pismo Hebrejima, iz kojega smo čuli odlomak, je napisano na kraju prvog stoljeća, drugoj generaciji kršćana. Njegov cilj nije (kao kod većine Pavlovih poslanica) pobijanje krivih naučavanja,  nego nastupanje protiv nekakvog umora i svođenja svega na uobičajeno. Isusove nakane, buđenje vjere, okupljanje Božjeg naroda, sve je to bilo u opasnosti da propadne. Marljive ruke prve generacije su bile istrošene, a koljena onih koji su bili pozvani da nastave novim putovima, postali su klecava.

A to je upravo ono što mi danas doživljavamo! Ili? Ovdje je teško moliti, djeci je sve teže ići u crkvu, čovjek često sebe uhvati kod većih i manjih laži, kod pomanjkanja ljubavi, u većoj i manjoj mjeri, a ispovijed je sve udaljenija poput glavnog grada Tunguzije. Kako bi bilo jednostavno i lijepo bez Boga, bez morala, bez Crkve, bez vjerskih obaveza! Umor se naveliko širi!

Braćo i sestre, ništa nije suprotnije poslanici Hebrejima od gluhih optužbi današnjeg vremena. Ona uspoređuje put vjere sa školom. Konačno povjerenje u Božje vodstvo ne nasljeđuje se genima. Treba učiti i naučiti, iz generacije u generaciju. I učenje čitanja, pisanja, računanja zahtijeva ulaganje napora. Bilo bi puno jednostavnije i za učenike udobnije kada bi se izbacilo pisanje i računanje, nego ih stalno učiti. Malo učenika poznam koji su se veselili maturalnim ispitima.

Prva generacija: apostoli, muževi i žene koji su Isusa nasljedovali trebali su proći kroz oštro i teško školovanje čiji najveći ispit je bio izdržati pod križem.  Ove škole nije pošteđena ni jedna generacija i ta škola je uvijek teška, oštra škola: "Izdržite kad budete odgajani! Jer svaki odgoj nije radostan, nego donosi patnju, ali onima koji su kroz tu školu prošli, na kraju daruje plod radosti i pravde."

Ne žalimo se, nego činimo ono što nam je Bog naredio. Tako će "klonule ruke biti opet jake, a klecava koljena čvrsta."  I Bog će uvijek dati radost našem djelu, bez obzira koliko nas ima!

"Gospodine, jesu li samo neki koji će se spasiti?" Ovo pitanje zaokuplja religiozne ljude svih vremena. Svatko se susreće, prije ili kasnije, s problemom svoga konačnog spasenja, ili konačne udaljenosti od Boga (izolacije) - pakla. Dok teolozi raspravljaju da li je pakao prazan, ta diskusija ne budi veliko zanimanje.

Za Židove Isusovog vremena pitanje je glasilo malo drugačije. Oni su bili uvjereni da  će se "svi Židovi" spasiti. Poznati broj od 144000 označava  da će se 12 plemena Izraelovih (12x12=144), pomnoženo s tisuću kao simbolom mnoštva, znači da će se Božji narod naći konačno u svojoj konačno vremenskoj punini.. Uvijek se nađe vjerskog fanatizma (sve do danas)  koji su visokom agresivnošću uvjereni u svoje spasenje.

Evanđelistu Luki nije važan broj mnoštva. On donosi uvjete pod kojima će se kršćani spasiti. I ti preduvjeti nisu baš tako jednostavni. Ne radi se o tome da se samo "tu bude", nebo ne pada nikome, samo od sebe, u krilo. Treba aktivno proći put da bi se moglo spasiti. Nije dovoljno samo diskutirati o tom putu. Nisu vrijedne samo velike, kritičke diskusije i teoretska naučavanja, nego svjesno i odgovorno ispunjeni život.

Isus nije nikada susretao ljude s krutim i suhim odgovorima. Izražavao se kratko i jasno,  upotrebljavajući vrlo plastične slike. U našem tekstu Isus misli na mesijansku gozbu, kako je opisana u njizi proroka Izaije. Na tim vratima će se događati velika odluka.

Koliko puta kršćani diskutiraju kako će se ući u kraljevstvo nebesko i hoće li to biti jeftin ulaz? Zar se ne bi vrata mogla malo povećati? Ili se, s druge strane slika, "uskih vrata" upotrebljava da se opravda nekakva tvrda linija?

"Uska vrata" nam ništa ne govore koliko će ljudi proći kroz ta vrata. Pred očima su mi sada jedna bijedna vrata crkve Rođenja Kristova u Betlehemu. Negdašnji ogromni, veličanstveni portal je tokom vremena zazidavan, smanjivan da bi se moglo paziti na upadice i razbojnike. Na kraju je ostao jedan prolaz manji od čovječje visine. Ovaj ulaz u crkvu Kristova rođenja čovjek mora imati na pameti  da bi mogao bolje tumačiti Isusov odgovor.

Kroz veličanstvene portale velikih katedrala prolaze rijeke ljudi. No, pred  vratima crkve u Betlehemu prestaje svaka rijeka i mnoštvo ljudi i svatko ulazi pojedinačno. Isto tako će biti i na vratima raja. Svaki čovjek ulazi za sebe. Nema ono u masi, "u đuture", jer zadnji korak pred Bogom - svaki čovjek treba učiniti - odgovorno za sebe.

Koliko će se ljudi spasiti? Spasit će se svi koji će biti spremni učiniti ovaj posljednji korak. Bog ne zatvara vrata kad bude jedan određeni broj ispunjen. No, za to se moram pravovremeno pripremiti. Nema nikakve šanse da upadnem kao slijepi putnik, kao neki suputnik bez razmišljanja. Ali ako imam želju i volju odlučiti se za Krista, tada će me netko, sasvim osoban, očekivati iza tih vratiju. A onda će se isplatiti ova odluka.

Uska vrata su vrlo često nesimpatična. No, nigdje se ne govori da netko neće smjeti ući kroz ta uska vrata. Ona su za svakoga otvorena. Isus (kako ga Luka naziva Spasitelj) će onima koji su bojažljivi reći riječi utjehe ako mu se obrate. On ne zna ni za stranca, ni za tuđinca, svi će moći ući i oni sa sjevera i s juga, i s istoka i sa zapada, svi koji budu slijedili njegov poziv.

Vrata stare betlehemske crkve imaju još jednu pouku i poruku za nas: ona su tako malena da  se onaj tko želi ući mora duboko, duboko sagnuti.