Temelji svetkovine Uznesenja Marijina u nebo vrlo su škrti. Iz Novog zavjeta može se, samo u najboljem slučaju, napraviti gruba biografska skica. U poslanici Galaćanima, koja je nastala prije evanđelja, Marijase spominje samo indirektno: »I kad se ispuni vrijeme, pošalje Bog svoga sina, od žene rođena...». Evanđelja nam govore nešto više. Čitamo odlomak (koji ne odgovara svetkovini) iz Lukina evanđelja iz djetinjstva Isusova (Lk 1, 26 -38) kao evanđelje na svetkovinu Bezgrješnog začeća, a na Uznesenje nastavak istoga (1, 39-56) koji završava s Magnifikatom.

Iz Djela apostolskih znamo (1,14) da je Majka Božja bila član prve  zajednice.

Mogli bismo spomenuti i Jakovljevo protoevanđelje, koje je nastalo oko 150. godine, dakle bitno kasnije nego evanđelja, a koje ukrašava pripovijedanje Luke i Mateja.

Pisac se predstavlja kao Isusov brat, misli se na rođaka. Ovo djelo je veoma utjecalo na zapadno gledanje na Mariju, na umjetnost i liturgiju. Sve što o Mariji znamo iz protoevanđelja jesu imena njezinihroditelja, Joakima i Ane.

Evanđelja i Djela apostolska potvrđuju, usprkos škrtih izvještaja, da su život Isusov i njegove majke u uskoj povezanosti.Iz Djela apostolski je uočljivo da prva zajednica i Marija idu zajedno.

U Crkvenoj povijesti, prije svega u prvih pet stoljeća, majka Božja je igrala vrlo važnu ulogu. Teolozi stare Crkve, su najprije razjasnili tko je Krist: samo Bog ili samo čovjek? Došli su do izričaja vjere « Isus je pravi Bog i pravi čovjek»  a Marija je dospjela u duhovnu i fizičku blizinu Isusovu i to po njezinom DA na putu nasljedovanja.

A ipak ima još jedan problem za riješiti: jer Marija ima samo ljudsku narav, mogla je roditi samo čovjeka. Koncil u Efezu je zato odlučio 431: Marija je rodila Boga, po tome što je donijela na svijet čovjeka, koji je od prvog trenutka svoje čovječnosti pravi Bog.

Latinska Crkva je ovu spoznaju izrazila u jezično sažetim dogmama o « Bezgrješnom začeću Marijinu» (1854.) i  njezinom « Uznesenju u nebesku slavu» (1950.).

Proglašavanje vjerske istine «kao Bogorodica» na efeškom koncilu 431. je ujedno i  start za nastajanje intenzivnog štovanja Marije  i za nastajanje blagdana « Zaspanje Marijino» ili svečanosti «spomena Marijina»,

U 6. st. slavilo se je na istoku u mnogim mjestima «Natale sanctae Mariae. (Rođendan svete Marije)»  čime se misli da je njezin  dan smrti,(kojega se ne može točno utvrditi kao ni zemaljski rođendan) njezin nebeski rođendan. Car Mauricije (587-602)je uveo ovaj blagdan u Bizantsko carstvo te svečanu procesiju. Pred ovim blagdanom je i danas dvotjedni post.

Na zapadu Blagdan nije odmah našao na odaziv. Tek papa Sergije I, porijeklom Sirijac (687 -701) uveo je ovaj blagdan na zapadu i slavilo se priključivanje istočnom slavljenju.  Teološki vid se malo priklonio imenu: Assumptio Mariae (uznesenje Marijino u nebo) kao neki pasivni čin, dok je kod Krista «uzašašće», aktivni čin koji polazi od vlastitog djela samog Uskrslog.

Tako se razvio uskrsni blagdan kao blagdan Uzašašća.

Riječi pjesme himna u ortodoksnoj liturgiji kaže: Sačuvala si djevičanstvo u porodu, u uspavanju, svijet nisi napustila, Bogorodice. Prešla si u život, ti si majka Života, i po tvom zagovoru, spasavaš naše duše.»

Izraz «prešla» (grčki metestasis) označuje da je Marija i dalje ostala u životu i djeluje kao zaštitnica. Ovo mišljenje se, na  poseban način, ukorijenilo do danas na istoku i biblijski je bolje ukorijenjeno nego «uznesenje na nebo»  gdje se zapravo misli na uzvišenje.

U katoličkoj i pravoslavnoj Crkvi ima veaoma mnogo zajedničkog slavljenja Marije i njezinog položaja. Marijini blagdani su bitan dio Crkvene godine. Pravoslavlje se oslanja, uz biblijske tekstove, i na apokrifna djela (n priznate kanonske knjige) i stvara svoje svečanosti (na pr. Oblačenje Marijino). Pravoslavna Crkva ne proglašava nikakve vjerske istine, jer je za nju živa predaja najbolje svjedočanstvo za Marijino štovanje.      (Max Angermann)

Već od koncila u Efezu Marija stoji kao «Theothokos», majka Božja u središtu štovanja. Kao majci  Života pripada joj posebno mjesto i u se njoj štuje veličanstveno djelo Božje, u njoj se slavi njezin sin Isus Krist. Ona stoji u središtu, jer je Krist njoj u središtu.

15. kolovoza je Crkva, u početku, slavila «Zaspanje Marijino».

Jacobus de Voragine izvještava u svojoj knjizi «Legenda Aurea - Zlatne legende» da je Marija dok je ležala na smrtnom krevetu, zaželjela da budu apostoli oko nje, da budu uz nju i da je pokopaju. Njena želja se ostvaruila tako da je anđeo, na oblaku, donio apostole koji su propovijedali na raznim mjestima svijeta. Tada im je Ivan saopćio da je Marija blizu smrti. Nakon smrti su je pokopali. Kad su, tri dana kasnije, posjetili njezin grob, on je bio prazan i otvoren, a u grobu su, umjesto tijela, bili ruže i ljiljani.

Marija je, na najuzvišeniji način, otkupljena i iz toga možemo razumjeti i njezino uznesenje na nebo. U njoj se ispunja ono što je započeto u uskrsnuću njezina sina i što će nastupiti s njegovimk ponovnim dolaskom  za svakog čovjeka koji je povezan s Bogom: uskrsnuće od mrtvih po sili Božjoj, po Isusu Kristu, njegovu Sinu u Duhu Svetom izvest će dovršenje na duši i tijelu. Ako Crkva slavi Marijno uznesenje na nebo, onda slavi u toj svečanosti i sebe i ono što će sama doživjeti. «U njoj ona slavi najuzvišeniji plod otkupljenja, u njoj ona s radošću gleda, kao u čistu sliku,  ono čemu se nada i svim srcem želi.»

Spomen «Odlaska Marijina»  je uveo car Maurikios (+602.) utvrđen je  15. kolovoza i sastavni je dio najstarijih spomendana Marijinih, koji se u 5. stoljeću pod raznim nazivima pojavljuju i posvećeni su uspomeni odlaska Djevice, Majke Spasitelja, druge Eve.

Proglašenje istinom Marijina uznesenja u nebo je nastalo iz stoljetne vjere Crkve. Već prije 1500 godina jasno se postavljalo pitanje načina Marijina dovršenja. Naprije preko apokrifnih spisa, uznesenje na nebo, je postalo popularno, a zatim, u teološkim diskusijama i drugim razmišljanjima o Mariji došlo se do sadašnje istine. Papa Pio XII. navijestio je 1. studenog 1950.g. dogmu o uznesenju Marijinu u nebo. Prije proglašenja bio je pitan cijeli episkopat, a od polovice XIX st. je i pismeno traženo proglašenje dogme. Na I. vatikanskom saboru 204 koncilska oca su tražili da se definira dogma o Mariji na nebo uznesenoj. U apostolskoj konstituciji «Munificetissimus Deus» od 1. studenog 1950.g. se govori: (...) na slavu Svemogućeg Boga... objavljujemo, naučavamo, definiramo... od Boga je objavljena vjerska nauka da je bezgrješna Bogorodica i prečista Djevica Marija nakon završetka zemaljskog života, dušom i tijelom uzeta na nebo.»

C.G. Jung naziva ovo proglašenje dogme najvažnijim vjerskim događajem od reformacije.

U predslovlju svečanosti Uznesenja Marijina u nebo govori se o Marijinoj slavi i slavi Crkve. «Ti si uznio Djevicu, Bogorodicu u nebo i kao prva primila je slavu koja nam je svima obećana i postala je praslikom Crkve u njezinom ostvarenju. I tako je ona putujućem narodu veliki znak nade i izvor utjehe. Jer njezino tijelo koje je rodilo začetnika života nije smjelo ugledati raspadanje. Drugi vatikanski sabor zaključuje svoju izjavu o Mariji sljedećim riječima: «Neka se svi kršćani neprestano utječu majci Božjoj i majci ljudi koja je molitvom bila uz prvu Crkvu, a sada je uznesena nad sve svete i anđele u nebu i u zajednici sa svetima moli svog sina dok obitelji naroda koje nose časno kršćansko ime ili još ne poznaju Spasitelja, ne budu u miru i slozi blaženi i sabrani na slavu Presvetog i nerazdijeljenog Trojstva.

Danas slavimo veliku svečanost koja nas može razveseliti: tjelesni ulazak BDM u nebesku slavu. Ovo nam ukazuje na neizmjerno djelovanje ljubavi Božje u svijetu. Marija je praslika - prauzor Crkve, a istovremeno ona predstavlja i dovršenje svega naroda Božjeg u nebu.  Crkva nam pokazuje, na primjeru Marije, za koji cilj je čovjek stvoren: puninu života kod Boga.

Gospodine, naš Bože, puni povjerenja se ufamo u tebe, jer znamo da ti, na poseban način, slušaš Marijin zagovor na našem životnom putu. Zato te danas molimo:

v  Za sve siromašne ponižene, ugnjetavane, koji započinju dan, a ne znaju hoće li ga preživjeti zbog svoje bijede. Ne daj da ikada budu sami, molimo te

v  Za kršćanske Crkve koje se često susreću u nepovjerenju i strahu. Obdari ih neograničenim povjerenjem i otvorenošću, molimo te.

v  Za zajednicu koja je sada okupljena na ovom slavlju, podari nas kršćanskim životnim stilom koji će prožimati cijelo naše djelovanje, molimo te

v  Za mlade koji još nisu razvili dublji odnos prema Blaženoj Djevici Mariji: daj im poticaj kroz pravu pobožnost prema Mariji, molimo te

Tebi, dobri Bože, pripada naša hvala i slava ako slavimo Mariju, jer naš cilj je vječnost kod tebe u slavi, gdje ti živiš sa Svojim Sinom i Duhom Svetim u vijeke vjekova.

Marijo

Glasnico nade

donesi svjetlo u naše oči

nemir u našim slabim rukama

nježnost i bijes u našem govoru

Daj da najavljujemo  mir

koji se zove pravda

poput tebe

riječima istine

koje nisu oslabljene strpljenjem

kruhom boli i nade

koja hrani ponižene na zemlji

pokretom tajanstvenog pristajanja

tvom Bogu, Marijo.

Pjevačico vjere

unesi jakost u naše  doticaje,

strast u naše borbe

ozdravljenje našim ranjenim srcima.

Marijo,

pratiteljice ljubavi

ti živiš.

Francuski kardinal koji je prije kratkog vremena umro, Jean Marie Lustiger - vrlo značajna Crkvena ličnost posljednjeg vremena, veliki intelektualac i ujedno duboko religiozan čovjek - jednom je rekao rečenicu: "Ima mišljenja, ali ima i vjerovanja."

Svečanost uznesenja Marijina nadilazi mišljenje. Spada u temeljni polog vjere Crkve. To nije nikakva spekulacija kad se kaže da je Marija dušom i tijelom uznesena na nebo. To nije nešto što bi bilo odvojivo od kršćanske vjere. Postoje mišljenja i postoje vjerovanja. Marijino uznesenje spada u vjerovanje.

Sadržaj današnjeg blagdana je bio glavna tema kršćanske pobožnosti kroz stoljeća - koliko stotina i tisuća oltarnih slika prikazuju Marijino uznesenje. 1950. godine je ovo vjerovanje Crkve svečano proglašeno vjerskom istinom ili dogmom i na taj način postaje obavezan dio kršćanske vjere.

Mogli bismo se pitati zašto Crkva daje takvu vrijednost štovanju Marije? Moglo bi se postaviti ovo pitanje i zbog  Crkava koje su nastale iz  reformacije. Zar ne bi bolje, zbog ekumenskih gibanja ako bi se gurnulo štovanje Marije više u pozadinu? Sigurno ne, jer postoje i druga teška pitanja u ekumenskom razgovoru.

Mnogi postavljaju pitanje zašto štujemo Mariju i iz drugih razloga? Neki govore da štovanje Marije podržava jedno tradicionalno društvo i sliku Crkve. Za druge je štovanje Marije izraz prenaglašavanja majčinstva. Ne trebamo sva ta mišljenja ovdje nabrajati. Poneka mišljenja proizlaze samo iz glava. Oni koji tako razmišljaju, zaboravljaju da  živa vjera nije plod glave, nego, u prvoj liniji, stvar srca.

Zato je dobro da mi sami sebi razjasnimo  zašto slavimo Mariju, zašto tražimo njezinu blizinu i čeznemo za njezinom zagovorničkom snagom pred Božjim prijestoljem..

Benedikt XVI. je prošle godine održao propovijed, na blagdan Uznesenja Marijina u Castel Gandolfu, u kojoj je kratko i jasno naveo razlog zašto štujemo Mariju. "Ne bismo dovoljno slavili Boga ako bismo šutjeli o njegovim svecima, posebno o blaženoj Djevici Mariji koja je postala njegov stan ovdje na zemlji."

U biti, naše štovanje Marije temeljno je povezano sa čašću koju trebamo iskazivati Bogu. Na svetima, posebno na Mariji postaje jasno kako veličanstveno djeluje Božja milost u čovjeku i tako to konačno postaje i veličanstvo i uzvišenost Božja.

Sama Marija to potvrđuje u svom "Magnifikatu": "Veliča duša moja Gospodina i klikće duh moj u Bogu mome spasitelju" I jer je Gospodin na njoj napravio velike stvari,  ona može reći:" Gle od sada će me blaženom zvati svi naraštaji." Kakva proročka riječ! Stvarno, iz generacije u generaciju,  svi narodi je nazivaju blaženom! Jer je Bog na njoj učinio velike stvari.  I sakrili bismo svom pogledu jedan dio veličanstvenih djelovanja Božjih ako ne bismo stalno upravljali pogled prema Mariji. Blagdan uznesenja nam daje za to prigodu.

Ako gledamo na Mariju, onda nam to pomaže otkriti ne samo na Mariji veličanstvena djela Božja, nego opažamo da ne smijemo zaboraviti ni svoje vlastito dostojanstvo.

Ako je Marija bila blagoslovljena na poseban način, onda se možemo i mi pitati: na koji način je Bog na nama učinio velike stvari da bi ga naš duh stalno trebao slaviti? Bog je na nama učinio velike stvari, jer nas je pozvao u život. Učinio je velike stvari tako što nas je, po krštenju, učinio svojim sinovima i kćerima. On čini velike stvari tako što nas, po svojoj milosti, vodi i prati i to mnogo više nego smo mi toga svjesni. I ako pogledamo u budućnost, onda Bog želi i na nama učiniti velike stvari, tako što je spreman i nas, kao što je Mariju, uvesti u svoju slavu.

I to je poruka današnjeg dana za nas: cilj kojeg je Marija dostigla je i naš cilj. To da smo hodočasnici - putnici, a taj cilj bitno usmjeruje i daje smisao našem životu.

U molitvi Anđeo Gospodnji molimo: "Moli za nas sveta Bogorodice da budemo dostojni obećanja Kristovih" Da, zato te Marijo, stvarno molimo da budemo dostojni biti primljeni u stanove koje nam je Isus pripremio kod Oca, da budemo dostojni  sudjelovati na slavi nebeskoj, da budemo dostojni biti suobličeni proslavljenom tijelu Kristovu.

Nada raste iz vjere i vodi k ljubavi. To je stanje radosnog očekivanja da će se na nama ispuniti Božje obećanje. Nada se temelji na Božjoj dobroti i ljubavi. Ona nam daje snagu ako nam je život opor, a put težak. Nada  nas potiče da sve riskiramo iz ljubavi prema Bogu. Nada je ona koja čini da ljudi pokušavaju velike stvari zbog časti i proslave Boga.

Važna zadaća nas čeka ovog časa. Radi se o sljedećem:  svijetu, u kojem vlada rušenje svega, dati nadu; našim suvremenicima pokazati  da su riječ Božja i sakramenti mjesto gdje možemo biti dotaknuti  božanskim i naći novu hrabrost...

----

Nije istina da živimo u svijetu bez Boga i bez nade. Možda tako mislimo, jer prividno vlada klima nevjere. Možda i trpimo zbog toga što je naše društvo u uopće nepovjerljivo prema organiziranim oblicima  religije i crkvenih struktura . Ali istodobno susreće se - često na mjestima  gdje se to ne bi ni očekivalo - žarku žeđ za Bogom i duhovnim životom, potrebu za molitvom i meditacijom, zantiželjno zanimanje za svim mogućim. Nutarnji nemir ostaje, ljudski duh je neizbrisivo usmjeren  prema želji za smislom i ispunjenjem.  Ovaj tražeći nemir čini čovjeka da računa s "mogućnošću Boga", on ga čini otvorenim  za Božje djelovanje.

Ako ne vjerujemo da iza ovog života postoji nebo, nešto onostrano, koje je naše konačno usmjerenje, život će postati težak i lako ćemo upasti u nekakvo pesimističko držanje.  Nosimo duboku čežnju u sebi, neograničenu potrebu i osjećamo da ova čežnja čeka da bude ispunjena, inače će život postati apsurdan, a na kraju stoji propast.

Ali ipak ne -  tihi glas nam govori, neće pasti u ništa. To je zdravi šapat, koji samo čeka da ga  čujemo, tihi glas, koji nam želi pomoći na našem životnom putu prema našem konačnom cilju - određenju. To je zdravi povjetarac Duha Svetoga.

-----

Život je sličan hodu kroz mračni tunel, u nadi da ipak jednom dolazi svjetlo. Sada trebamo samo ići dalje. Od vremena do vremena padne koja zraka svjetla kroz koju pukotinu. Ali ni tu se ne možemo zadržati, moramo ići dalje.

Ipak  bismo trebali prihvatiti i ponijeti sobom uspomena na ovu ili onu svijetlu pukotinu, to su sjećanja koja nam omogućuju nadu i drže je budnom da konačno tunel života ide prema svjetlu.

I u tami tunela života netko ide sa mnom, tu je uvijek netko tko mi pomaže i tko me nosi.

Latinska poslovica kaže: Dum spiro, spero. Dokle dišem - nadam se!  Mi ljudi smo na putu. Idemo u nekakvu budućnost. Nadamo se da će nam činiti dobro ono što očekujemo i za čim čeznemo i da ćemo to i postići. Josef Pieper reče, s pravom: "Nada je poput ljubavi, jedna od najjednostavnijih prakretnji života."

Ova nada ima mnogo lica.

Postoji nada koja se povezuje sa "počecima": sa sijanjem sijača, sa rođenjem djeteta, sa sklapanjem ženidbe, ili ulaskom u red,  s preuzimanjem nove zadaće, sa susretom s ljudima. Simbol ove nade je dijete, klica života koji nastaje.

Ima nada koja opstaje u svim opterećenjima života, koja ne popušta pred poteškoćama, koja očekuje ispunjenje. Njen simbol je sidro. Sidro daje sigurnost i podršku u svim olujama života.

Svaka nada je ugrožena, napadnuta. Postoje mnogi neprijatelji i lopovi nade, koji uništavaju svaku nadu. Ovi neprijatelji i lupeži nade leže najprije u nama samima: u našem strahu, u našoj neumjerenosti, u našem nerazumijevanju, u našim slabostima koje ne možemo izdržati.

Neprijatelji i lopovi naše nade su i izvan nas: bolest, nepredviđeni i razarajući događaji, tvrdokornost i

ravnodušnost drugih ljudi, neuspjeh i konačno smrt.

Tako se nada može raspasti su i pretvoriti se  u prilagođavanje, rezignaciju, okrjelost, ukočenost, učmalost, sumnju. Mnogi ljudi koji su započeli s puno nade završili su i završavaju na takav način.

Kako se Isus ponaša prema nadi? On nastavlja tradiciju Starog zavjeta. Već tamo postoje prekrasni tekstovi, obećanja  koja su narodu davala nadu. " Narod će moj gledati slavu Gospodnju, silu Boga našega. Ojačajte klonule ruke, učvrstite klecava koljena. Recite preplašenima: Budite jaki, ne bojte se, evo Boga vašega!" (Iz 35, 2-4)  Vjera u bogatu Božju pomoć treba pomoći da se prevlada strah i malaksalost. Slično nalazimo i kod proroka Sefanije: "U onaj dan će se reći Jeruzalemu: Ne boj se, Sione! Neka ti ne klonu ruke! Gospodin, Bog tvoj u tvojoj je sredini, Moćan, Spsaitelj!" (3, 16)

Isus stoji u toj tradiciji. On budi ljudima nadu. Prema evanđelistu Marku njegovo djelovanje počima riječima: "Ispunilo se vrijeme, približilo se Kraljevstvo Božje" Obratite se i vjerujte Evanđelju"( Mk 1,15) Isus poziva ljude na obraćenje, da prevladaju klonulost i sumnje zbog dolaska kraljevstva Božjega i da vjeruju u bolju budućnost koju će Bog darovati.

Evanđelja nam, brojnim primjerima, pokazuju i potvrđuju da je Isus budio nadu kod ljudi.

A jesu li se ta nadanja ispunila? Zar se brojnim kršćanima ne događa kao i onim učenicima iz Emausa, koji su nakon Isusove smrti na križu puni razočaranja rekli:"A mi smo se nadali da će on osloboditi Izraela." (Lk 24,21) To  razočaranje se danas izražava riječima Loisy: Očekivalo se kraljevstvo Božje, došla je Crkva!

Zar i danas ne vodi kršćanstvo do toliko neispunjenih nadanja, u udvostručenje beznadnosti, rezignaciju i zdvajanje? To se pitanje danas postavlja kroz brojne slučajeve. I kršćani nisu samo razočarani Crkvom nego i kršćnstvom.

Ovdje se iznova može postaviti pitanje: Što znači kršćanski nadati se? Kako se Isus stvarno nadao? Što znači nadati se s Isusom? Što znači nadati se od Isusa?

Bog govori:"daj mi srce"..

a onda kad je vidio moje ovisnosti

čujem njegov odgovor:

"gdje je blago tvoje, ondje je i srce tvoje.."

moje blago - to su

ljudi...

mjesta...

poslovi...

stvari...

ranija iskustva...

nadanja u budućnost - snovi...

Uzimam svaki dio blaga

rečem mu po nešto

i stavljam to pred Gospodina

Ali kako mogu "dati" ta blaga?

U mjeri, kako je moje srce

u tom prolaznom blagu,

ja sam okamenjen i mrtav

jer život je samo u sadašnjosti.

Tako kažem svom prolaznom blagu

tom zlatnom jučer, živjeli.

Svakom pojedinom sam se obratio i rekao

da sam mu zahvalan,

da je ušao u moj život,

ali da sada mora poći iz života

jer inače moje srce neće nikada

naučiti ljubiti ovo današnje.