Homiletsko razmišljanje nad biblijskim tekstovima

Prvo čitanje (Mudr 18, 6-9)

Ponekad je interesantno promatrati povijesne okolnosti. Stihovi Salamonove mudrosti nastali su oko 50. god prije Krista u Aleksandriji, u Egiptu. Tamo je bila najveća židovska kolonija onoga vremena. Židovi su bili najprije privilegirani pred domaćim Egipćanima.  Kasnije se situacija pogoršala, počela se plaćati glavarina za negrčko i nerimsko građanstvo.  Židove su izjednačili s Egipćanima. Došlo je do vjerskih i socijalnih napetosti.

Mudrost Salamonova pokušava, gledajući povijest, naglasiti da je židovski način života razumniji od grčkog koji gradi kipove. Pa i od domaće egipatske kulture i religije koja štuje životinje.

Sada se ljudima u židovskoj koloniji pred oči stavlja središnji događaj, koji se dogodio, kako je poznato, u Egiptu.  Preko pripovijedanja o izlasku iz Egipta može se židovska zajednica u Aleksandriji identificirati s tim događajem, jer je Bog, najmanje jednom u povijesti, kod Izlaska, bez ako i kada, nastupio na strani pravednika i pokazao se kao njihov spasitelj. Tako počima čitanje „One noći" (18,6).  Time se pripovijedanje oslanja na noć bdijenja za Jahvu  u kojoj je Izrael doživio oslobođenje iz ropstva. Tada im je bila udijeljena sloboda. Bog je pozvao Izraelce k sebi i proslavio ih. Bog ih je oslobodio strahovite sudbine. Kod slavljenja pashe su pobijeni egipatski prvorođenci (Izl 13,1.11-16). Pasha pokazuje da Izraelci spadaju u sveti narod koji se razlikuje od profanog.

Tekst govori o tome kako prvorođenci trebaju umrijeti (18,10). Važno je navedeni redak pridružiti ovom tekstu da bi se vidjelo pravilnu međuovisnost odlomka. I porobljivači ovoga trenutka će također nestati i sami postati žrtve.

Tekst treba promatrati kako je napisan,  sa stanovišta žrtve,  progonjenog, obespravljenog. Samosvjesna i ponosna se pokazuje ova židovska kolonija. Vjera u noć u kojoj su oslobođeni  ljudi i danas živi. Može se vjerovati ovom obećanju (18,l6). Ono može biti pouzdano, jer je Bog, Bog oslobođenja i pravde.

Konačno, vrlo je važno da se u vjeri okrećemo perspektivi izrabljivanih, potlačenih i da se nadamo oslobodilačkom i spasiteljskom djelovanju Božjem i to u životnoj povijesti ljudi, a ne nakon smrti.

Drugo čitanje (Heb 11, 1-2, 8-19)

Jedanaesto poglavlje poslanice Hebrejima počima jasnom i kratkom definicijom vjerovanja. Bilo bi interesantno ovu definiciju promatrati s pozicija jednog ljudskog iskustva - recimo iskustva oca ili majke. Što je bio uzrok pisma? Možda su zajednice u Maloj Aziji bile u opasnosti da se umore u vjeri. Možda su poneki bili razočarani da im je svagdašnjica tako teška. Bili su kao stranci, jer je nebo izgledalo zatvoreno, a život im je nudio samo teške probleme i određene muke. Pisac Poslanice posljedice već vidi na horizontu. Umjesto da se jačaju vjerom i učvršćuju povjerenje, mnogi ostavljaju vjeru. U takvoj situaciji treba govoriti jasne riječi. Ne kao žaljenje i tužbu, nego kao novu ponudu.

Prema tome vjerovati znači biti čvrsto uz ono čemu se nadamo. (11,1) To je bilo dobro iskustvo patrijarha Abrahama i njegove žene Sare. Takva mora biti vjera kršćana i kršćanki. Na Abrahamovu primjeru se jasno konkretizira put vjere; čvrsto stajati uz ono čemu se nada. Jednoga dana Abraham čuje glas da napusti dom svoga oca i da otiđe u jednu sasvim drugu zemlju. Ovo je bilo povezano i s blagoslovnim obećanjem za Abrahama: on će postati ocem velikog naroda. I na kraju se kaže, sasvim jednostavno: „I tada Abraham krene kako mu je Gospodin  rekao." Niti ne zna kamo.  Ne čujemo ništa o pitanjima, protivljenjima. Abraham se oslanja na ova Božja obećanja. S velikim povjerenjem  Abraham kreće na put koji će promijeniti njegov život. Sluša Božji glas koji ga u životu, u njegovoj nutrini, pokreće. I tako on prihvaća ovu temeljnu promjenu svoga života. Iza ovog koraka stoji Abrahamova nada da će u novoj zemlji možda naći mjesto gdje bi  stvarno mogao živjeti s Bogom. Mjesto gdje su ljudi stvarno nutarnje „kod kuće" nošeni, podržavani i praćeni.

Povijest Abrahama i Sare može biti poticaj za razvijati povjerenje u Boga koji ne ostavlja ljude u propasti, nego ih vodi u budućnost punu obećanja.  Pripovijest potiče ustrajati u onome što ljudi žele sebi i za svijet. Hoće li se oni kojima je pisana poslanica Hebrejima tome se povjeriti?  Hoće li slijediti taj trag? Ili su bili u napasti oklijevati ili kasniti? Sprječavale su ih misli, predrasude, strahovi i brige pred nekakvom promjenom? Vjerovati u nadanja je vrlo teško i može izolirati.  Tako Abraham postaje strancem (11,9) koji je živio u šatorima. Biti stranac znači da čovjek nije potpuno kod kuće  u ovom svijetu. To znači biti otvoren za novi život, rušiti šatore i graditi ih negdje drugdje. Današnje misli se zamjenjuju sutrašnjim mislima.  Uvijek na nas dolazi neočekivano prema čemu se moramo ravnati. Abraham je potpuno živio u povjerenju, povjerenju u snagu koja nadilazi našu snagu. On pokazuje nadu  koja se na nečemu temelji i izgrađuje i koja ne prestaje u svagdašnjici: to je grad koji ima čvrst temelj, čiji je graditelj i stvoritelj Bog (11,10).

Evanđelje (Lk 12,32-48)

Dvanaesto poglavlje Lukinog evanđelja bi se moglo nazvati: opomene učenicima! Redci 32-34 slijede pitanje što priječi učenicima da imaju povjerenja u Boga. Čime je ispunjeno njihovo srce? Bog želi ljude darivati, ali oni moraju biti spremni primiti njegov dar. Dvije pripovijesti o domaćinima jasno tumače kako se treba ponašati: učenici trebaju biti budni u noći. Kod prvog pripovijedanja sluge trebaju čekati na povratak gospodara. A to baš i nije uvijek lako. Bdijenje može biti naporno ili dosadno. Može se doći i na druge misli. Veza s gospodarom postaje slabija, njegov utjecaj ne djeluje toliko na posao. Može se  početi opažati umor ili čak ravnodušnost prema dolasku domaćina. Čak i ako se dolazak ne može predvidjeti ili dođe do velikih zakašnjenja.

Sluge su tvrdo pozaspali, lampe samo što se ne ugase. Treba napomenuti da će gospodar ipak doći, možda o drugoj ili čak o trećoj noćnoj straži. S ovom mogućnošću treba računati. I zato praktičan savjet: „Neka vam bokovi budu opasani, a lampe upaljene." (12,35)  Neki egzegete  ovdje vide i nekakav odnos prema prvoj Pashi kad je bilo naređeno narodu da budu opasani. Pojas je bio potreban zbog brzog kretanja u dugim haljinama ili ako je bilo potrebno skočiti.

Budnost se slugu isplati (12,37), jer će ih Gospodar pozvati za stol.  On će se sam opasati i posluživati  ih. Dogodilo se nešto sasvim neuobičajeno. Umjesto da sluge služe gospodara, on služi njih. Uloge su izmijenjene.  U drugom pripovijedanju (12,38) vrijedi ostati budan u noći. Budnošću se sprječava lopova da upadne u kuću.

Obje pripovijesti o domaćinima traže čekanje. Evanđelist piše u vrijeme  kada je, kod prvih kršćana, popustilo uvjerenje o skorom dolasku Isusa Krista. Učenici i učenice su se raspojasali i obukli su se odjećom navika, svakodnevice, pospanosti, briga i straha pred budućnošću.  I zbog toga su bili nepokretni, poput invalida i u opasnosti da propuste veliki susret s Gospodinom.

Što znači opomena evanđelja o čekanju?  Vrlo važno je da ostanemo pokretni i ne dopustimo da se ugasi vatra. Nada je uvijek obećana. Mogućnost da Gospodin dođe iza ponoći ostaje na snazi kako onda, tako i danas. Prije svih stvari postaje jasno  da možemo računati s dolaskom Gospodnjim u naš život. Čak i u najdubljoj noći. Njegov pojavak  je često neočekivan i nepredvidljiv. On izvrće uloge i čini sluge suslavljenicima za svojim stolom.. Svojim pitanjem Petar još jednom želi dobiti jasan odgovor za koga te upute vrijede (12,41). Svatko koga je Gospodin postavio je time zahvaćen (12,42). Jer su u tom odlomku spojene različite riječi, dobro je u propovijedi ograničiti se na samo jedan odlomak - npr. redci 35-40.

Misno slavlje

Pozdrav:

Gospodin Isus koji jest i koji će doći, neka bude sa svima vama.

Uvod:

1.

„Molim pričekajte",  često čujemo kad nekoga nazivamo telefonom. Molim sačekajte - govori nam medicinska sestra dok nas uvodi u čekaonicu ambulante. Molim sačekajte - ništa nije tako svagdašnje kao čekanje. Na što sve mi ne čekamo - na zakašnjeli autobus, na liječnički nalaz, čekamo neki poziv ili poštara s mirovinom, čekamo na porod bebe, čekamo kišu, ...Naš život je prožet čekanjem. Tko čeka, možda može i uzalud čekati. U današnjem ćemo evanđelju slušati da kršćani moraju živjeti u atmosferi čekanja. Nisu slučajno kršćani ljudi koji čekaju i od budućnosti nešto očekuju.  A što mi čekamo ili koga čekamo?  To su možda više pitanja za vrijeme došašća, ali nas evanđelje potiče danas, u ovim ljetnim danima, da se sjetimo da čekamo domaćina. Njega koji želi k nama doći i koji kuca na naša vrata želimo sada pozdraviti!

2.

Mnoštvo ljudi je ovog vikenda, kao i svih ostalih ljetnih dana, na cestama, na odmoru. Tko sigurno želi doći na cilj, treba prije svega budnost, spremnost na reakciju, inače ugrožava sebe i druge.

Budnost - ova riječ nas susreće i u današnjim tekstovima Svetog pisma na razne načine. Usporedba s vožnjom automobila nije tako daleko od naše životne stvarnosti, kao što to na prvi pogled izgleda: i naša vjera treba biti budna i spremna na reakciju da ne izgubi cilja iz očiju, pa da tako zahtjevi koji dolaze ne postanu rizični za život.

Pitajmo se kako je s našom budnošću za vjeru i vjerski život. Molimo Boga da nam oprosti te tako bude živa naša vjera u kojoj ćemo doživjeti i ovaj susret s Isusom.

Molitva vjernika

Isusu Kristu koji nas prati kroz život, smijemo povjeriti sve naše brige i potrebe, sve što nas pokreće. Zato sada  molimo:

v  Za sve koji se trse oko žive vjere da se ne obeshrabre kroz susrete i doživljaje ravnodušnosti, nego da uvijek osjećaju tvoju blizinu koja pomaže, molimo te

v  Za sve koji su ovih tjedana na putovanju, na odmoru da dođu do svog cilja i da se odmore za nove zadatke, a oni koji se vraćaju da odmoreni nastave svoj rad, molimo te

v  Za sve koji u Crkvi vrše neku zadaću i službu: podari im budnost i povjerenje i daj im pravu riječ da mogu poticati ljude, molimo te.

v  Za sve koji žive u stanju straha i neznanja da susretnu ljude koji će im probuditi povjerenje i radost, molimo te.

v  Za naše pokojne da budu u tvojoj životnoj zajednici i da nas dovedeš s njima kod sebe, molimo te.

 

Bože, naš Oče, naša je domovina kod tebe. Daj da iz ove spoznaje povjerujemo životu, jer ti si s nama koji živiš, po Isusu Kristu našem bratu i Gospodinu...

Propovijedi:

a)

A što ja čekam?

Dežuranje i straža

Mnogi od nas poznaju trenutke na straži (dok smo bili u takozvanoj JNA), kako je bilo teško i opasno. Mnogi su čak izgubili živote. No, znalo je biti i lijepih trenutaka, za mene je straža na Badnjak 1963. od 23 do 01 (iako je to bila najteža smjena) ostala u veoma lijepom sjećanju i to mi je bio jedinstveni i nezaboravan doživljaj Božića. Ima i teških i napornih straža ili dežurstava ili bdijenja uz krevet teškog bolesnika, kada cijelo medicinsko osoblje i rodbina strepe hoće li bolesnik preživjeti noć. Kako je bolno bdijenje majke koja očekuje kada će se djeca vratiti kući.. Ponekad je vrlo teško i naporno ne moći spavati cijele noći...A da ne govorim o čekanju žena i djece da se vrati njihov muž i otac pomorac, ili sada se sjećam pokojne Mićeline koja je 40 godina vjerno čekala svoga muža da se vrati iz Amerike.  Kad govorimo o bdijenju i čekanju svatko od nas može razviti svoju sliku.

Kada će se Gospodar...

U evanđelju smo čuli kako je teško bdjeti i čuvati stražu. Ovdje imamo dvije pripovijesti o noćnom bdijenju. Promotrimo malo preciznije prvu od njih. Možda zamišljamo nekakvu firmu, nekog poslovnog čovjeka. Ima više zaposlenih ljudi koji se brinu za red i čistoću. Gospodar nije tu. On je negdje otputovao. Nastupila je večer, posao je dovršen. Kada će se vratiti domaćin? Još ove noći ili sljedećeg dana? Mogu li sluge i radnici leći spavati ili trebaju stvarno računati na gospodarov povratak?

Gospodar se čini kao zahtjevan čovjek. On traži od svojih ljudi da ga čekaju: "Opašite bokove i neka lampe budu upaljene." (12,35) Pravilno shvatiti čekanje nije baš lagan posao. Ne samo da treba glava biti budna, nego s pojasom oko bokova sluge ostaju pokretni, brzo se mogu pokrenuti da izađu gospodaru u susret, kuća mora biti osvijetljena. Treba mu otvoriti i vrata, sve mora biti spremno pa i o ponoći.  Gospodar s vrlo visokim očekivanjima. Tu radnici i sluge ostaju rado budni!

Čekanje na gospodina Isusa u našoj životnoj kući - čak i ljeti!

Na koga se to misli pod pojmom zahtjevni domaćin. Lako je to odgonetnuti. To je sam Isus Krist. A sluge i sluškinje koje čekaju, to su učenici i učenice Isusove, kako nekoć, tako i danas.  I mi ga trebamo čekati. Trebamo biti spremni, jer Isus će doći u našu životnu kuću.  Možda čak duboko u noći. Zanimljivo! Možda ovaj tekst baš ne odgovara ovom ljetnom vremenu. Čekati na Isusa Krista, čekati na Mesiju - o tome ipak razmišljamo u adventu?  Zar dotle još nema malo vremena? Konačno, do adventa ima još vremena pa je poprilično teško i naporno dotle čekati!

Slične misli imali su imali i prvi kršćani koji su, kako se čini, uzalud čekali na posljednji dan svoga života. Bili su polako umorni i iscrpljeni.  Jednu stražu ili dežurstvo lako se prebrodi.  I onda u noći treba doći vrijeme odmora. I tako možemo živjeti. To znamo iz svagdašnjeg života: netko nam obeća „uskoro ti se javim, onda ćemo se dogovoriti za plan." A onda se sljedećih dana i sedmica uopće ne javlja.  Hoću li i dalje očekivati poziv? Ili ići jednostavno isplanirati nešto drugo?

Kada očekujemo Isusov dolazak?

Slično je i s našom vjerom. Na Isusov dolazak ili njegov povratak mislimo u adventu i o Božiću. Inače, u svagdašnjem životu na to i ne mislimo. Planiramo sve dnevne, obiteljske, poslovne planove. Radimo u firmi, polju i kući. Noću se svlačimo, gasimo svjetlo i spavamo. Pa niti u župskom životu ne čekamo dan i noć na dolazak Gospodinov. Ipak, tu i tamo nam postaje jasno  da bi to ipak moglo biti moguće. Možda već sutra? Isus stoji pred mojim vlastitim vratima i kuca!? Što će se dogoditi? Kako ću ga sresti? Napeta pitanja!

Što očekujem, za svoj život, od Isusova dolaska?

Sredina je godine, možemo promatrati što se dogodilo u prošlih pola godine. Ima lijepih, radosnih, utješnih, ali i žalosnih događaja, neki čak  zadaju i poprilično brige. Ove nedjelje smo ovdje i možemo sebi dopustiti malo vremena, možda da malo razmislimo o sljedećim danima, mjesecima i godinama.  Možemo se pitati mislimo li koliko je Gospodin daleko od naših crkvenih vrata ili od vrata moga života? Onda će biti za nas možda i malo teže? A ipak je korisno, iz sadašnjosti, baciti pogled na onaj trenutak u budućnosti? Ovim odlomkom nas evanđelist želi potaknuti, kao i ljude nekada  da mi, u našoj životnoj kući, trebamo polaziti odatle  da će nam Isus jednoga dana ili noći doći u susret! Na to je usmjeren naš život!  Dotle trebamo ispuniti svoje dane radom, obvezama, radostima i brigama, zahvalom i molitvom. Ali što će se dogoditi onoga časa kad on stvarno pokuca na vrata moga života? Na vrata svijeta, na vrata Crkve? Svakako mogli bismo s njim doživjeti iznenađenja.  Doživjet ćemo novi susret i otkrit ćemo tko smo i kakvi smo. Onda će se naše uloge i uloge domaćina izmijeniti i dopuniti, usavršiti.

Isplati se čekati, uloge će se zamijeniti

On će se pripasati, postaviti ih za stol i posluživati ih „(12,37). Da, pravilno smo čuli. To su izmjenjene uloge.  Gospodin će posluživati sluge. Gospodar preuzima uloge i zadaće  koje su imali sluge i koje su im bile povjerene.  A sada su sluge gosti za Gospodarovim stolom. Očekivanja se okreću na glavu. Više nema računice što treba učiniti. Ne, naša zadaća je samo čekati, a to se isplati. Kada dođe Gospodin, bit će svečanost. Svi će sjediti za istim stolom velikoga slavlja. Misao da će Isus doći u našu životnu kuću

nas ne treba plašiti. I dobro je, s ove perspektive, promatrati svoj život i od toga polaziti. Ovom cilju se možemo povjeriti danas, sutra ili prekosutra ili dokle god traje naše vrijeme. Smijemo biti uvjereni: Isus dolazi k nama, našem životu, našem vremenu u susret.  Ne znamo ni vrijeme, ni datum.  Ali znamo da je to Isus, Sin čovječji koji nas vodi k sretnom i dobrom cilju.

I pripovijeda se još jedna noćna pripovijest: o domaćinu koji je budan da ne dođu lopovi, kradljivci. To ne znači da trebamo svakoga dana živjeti u strahu da nam se ne približi kradljivac, kao da je to zadnji dan.  Ali trebamo biti spremni za iznenadni dolazak Gospodinov. I ne trebamo se plašiti njegova dolaska. On je Isus iz Nazareta, čiji život do smrti pokazuje: Bog dolazi k ljudima s puno ljubavi da spašava i liječi, ali uvijek iznenada.

1.

a) Život bez Boga ima neku zavodničku snagu

Što sve ljudi jedan drugom mogu učiniti ako ne misle da će jednom morati nekome davati račun, to su doživjeli mnogi narodi, a među njima i hrvatski koji osjeća to sve do naših dana. Ne treba dokazivati i pokazivati što sve ljudi mogu, jedan drugome, učiniti ako ljudi vladaju nad ljudima, njima zapovijedaju bez ikakvih obzira.

Usprkos tome, život bez Boga je zadržao neku snagu. Pa i mi kršćani trebamo dodati da ponekad osjećamo zavist prema ljudima koji se ne brinu ni za Boga, ni za Crkvu. Pa ponekad i djeca predbacuju roditeljima da bi mogli nešto ljepše činiti ili igrati se kao i druga djeca koja ne idu u crkvu.

I mi se neprestano divimo "velikima", "jakima", "poznatima" koji uvijek iznova imaju nove partnere i partnerice i ne drže se naših "građanskih moralnih pogleda", nego protiv svega toga uživaju sjaj života.

Tako makar stoji na naslovnim stranicama raznih novina i časopisa.

U stvarnosti¸ i javni i privatni život se sve više i više udaljavaju od  kršćanskih moralnih principa.

b) Svijest o ljudskoj vrijednosti i dostojanstvu je sve manja i manja

Stručnjaci za promet kažu da na europskim autocestama vlada pravi rat. Tu se pretiče, koči, tu se pokazuje tko je jači. Ni u privrednom životu nije ništa drukčije. Ne želim sebi priznati da će uskoro doći takav „humani" život da će se djeca, na ulazu u dječji vrtić, međusobno pozdravljati: "Želim ti da ne propadneš". U nekim gradovima i mjestima djeca, sa sobom, u osnovnu školu moraju nositi štapove ako žele zadržati svoje jakne ili cipele. Na tržnicama dobro treba paziti na ručne torbice, novčanike, a prije toga treba stan tri puta zaključati ako želite da sve bude ondje gdje je bilo kad ste otišli.

A to su samo mali primjeri današnjeg života - bez Boga. Živjeti bez Boga, vjerovati da ga se nikada neće sresti,  jer ga ili nema ili je previše daleko, sve to vodi jednoj stravičnoj sebičnosti.

Da li je sve to prenaglašeno crno obojano? A mi sve to davno, davno osjećamo i podnosimo.

c) Život bez Boga je izgubio svoj smisao

Sigurno je jedno: "I ako ti uspije postati bezbožan, nećeš se uspjeti osloboditi Boga." Upravo brutalnost današnjeg svijeta koji je od Boga udaljen pokazuje da ne postoji ništa u svijetu na što bi čovjek mogao biti ponosan ako se čovjek udalji od Boga. Tako nam biblijski tekstovi, ove ljetne nedjelje, govore:

• Povjerenje u Boga (prvo čitanje) sa sigurnim uvjerenjem : "Tim jače se ufamo u Boga, što je neka stvar gora.!" (Arnold Jassens)
• Životni pogled uvijek usmjeravati prema vječnosti (drugom životu) (drugo čitanje) sa osvjedočenjem: "Nastojanje pronalaska puta k Bogu je najsigurniji put da se nađe utjeha." (Alfons Benning)
• Biti budan i Boga očekivati svakog časa (evanđelje), jer posljednju riječ našeg života ima sam Bog. I "Bog je tako velik i dragocjen da se veoma isplati cijelog života ga tražiti." (Terezija Avilska)

2.

Sören Kierkegard pripovijeda sljedeću priču: neki putujući cirkus zastao blizu sela. Stanovnici sela se radovali zbog novosti. Cirkus je trebao početi igrati malo podalje sela, u cirkuskom šatoru. Skoro su svi stanovnici sela gledali priredbu. Posebno je cirkuski klaun razveseljavao stanovnike sela svojim šalama.  A tada se dogodi nešto nepredviđeno, neočekivano. Ispred zadnjeg čina skoči na binu još jednom klaun, iako je njegova točka davno prošla i počne vikati: „Vatra u selu, vatra u selu. Gori selo."

Seljaci nisu pohitali van, nego su ostali dalje na svojim mjestima.  Smatrali su da je sve to jedna dobra klaunova šala, jer je u onom svom kostimu trčao naokolo i vikao "gori, gori". Stanovnici sela su to shvatili kao izvanrednu točku, pljeskali, smijali se, pljeskali i pljeskali. A klaun je pokušavao uvjeriti seljake u ozbiljnost situacije, no nitko mu nije vjerovao, jer on je samo klaun koji može misliti samo kako zabaviti publiku. I kad su ljudi konačno shvatili što se dogodilo, bilo je kasno, selo je izgorilo - potpuno.

Na ovoj pripovijesti možemo objasniti tri temeljne postavke današnjih čitanja:

 

v  Tko je budan, taj gleda preko sadašnjeg trenutka: Ljudi u pripovijesti su usmjereni na neke svoje potrebe (u ovom slučaju  zabava). Oni ne računaju s nemogućim, iznenađujućim. Dok budnost pozna jedan drugi, mnogo širi horizont, ona računa na neuobičajenosti koje dolaze od Boga (usp. tekst iz knjige Mudrosti)

v  Tko je budan, taj ima hrabrosti za pokret: Seljacima u pripovijesti njihova komotnost postaje velikom zaprekom, jer se nisu pokrenuli i pošli na vijest klaunovu - njihov životni prostor je srušen. Budnost potiče hrabrost na polazak, pa i onda kad je riskantno poći i u nove životne prostore. Preduvjet je da se sluša Božji poziv (usporedi situacije u Abrahamovoj povijesti i u poslanici Hebrejima)

v  Budnost razvija osjećaj za Boga i ljude: stanovnici sela su dali klaunu određenu ulogu i nisu ga prihvaćali ozbiljno. Gdje se to događa sa mnom? Gdje ja tako postupam s ljudima u mojoj okolini? Gdje ja tako postupam s Isusom i određujem mu samo jednu, određenu ulogu koja vrijedi samo u jednom dijelu moga života? Tekst iz Lukina evanđelja objašnjava takvo ponašanje - da ne shvaćaju ozbiljno skori dolazak Gospodinov, a niti ozbiljno prihvaćaju suradnike (postupali su s njima neljudski, čak ih pokušali ubiti, istući) pa sve iznenada može biti kasno. Manjak osjećaja ima svoje posljedice,  koje izlaze iz ponašanja samih ljudi. Budnost, otvorenost za Boga i ljude izgrađuje nerazorivo zajedništvo.

3.

Vjera je čvrsto stajanje uz ono čemu se nadamo

Prije nekoliko godina je jedan rudar, poput čuda, izvađen iz urušenog rudnika nakon 10 dana. Novine su pisale da je spasiocima rekao: "Moja vjera me spasila"

U potpunoj tami i odcijepljenosti od svijeta, taj čovjek je bio uvjeren da će se nešto dogoditi što će mu spasiti život. Vjera mu je dala snagu i potporu u vrlo teškoj i bezizlaznoj situaciji.

Vjera je dar. I ako roditelji žele krstiti dijete, onda taj motiv igra važnu ulogu: dijete treba u vjeri rasti i vjeru upoznavati.

"Uglavnom - čovjek vjeruje u nešto." Malo koja rečenica je tako lažna i kriva kao ova. Nije sve isto što čovjek vjeruje. Zamislite dvoje ljudi koji se vole. Žena kaže: volim te. I muškarac odgovori: ipak je važno da čovjek nešto ili nekoga voli. To bi bilo bolno i ne lijepo. Ne radi se o tome da čovjek nešto ljubi, nađe nešto lijepo i dostojno štovanja, nego da on nađe riječi kao odgovor na riječi ove osobe koja ga voli i koje je on dobio na dar.

Isto tako je i s vjerom. Vjera ima nešto zajedničkog s davanjem odgovora i ljubavlju. I zato poslanica Hebrejima nabraja likove  vjere: Abraham,  Sara, Izak, Jakov koji su čuli poziv i dali su odgovor svojim životom. I u hrvatskom riječ vjera ima nešto zajedničkog s ljubavlju: vjerovati - vjeriti. Vjerovati znači: oni koji se vole čine nešto vlastitim. Tko nekog čovjeka voli, ima povjerenja u njega, spreman mu je i povjerovati.

I nije svejedno što netko vjeruje, a još je manje svejedno kome mi vjerujemo. U našem visoko tehniciziranom društvu ništa ne možemo činiti bez velikog povjerenja i vjere. Ulazimo u avion i vjerujemo da će letjeti, da pilot zna i da je u stanju vladati tom mašinom. Sami to nismo pokušali - a niti smo u stanju, niti smo razgovarali s pilotom, niti ga poznamo - jednostavno vjerujemo i imamo povjerenja. A tako je s tisućama stvari u našem životu. Bilo da uključimo neku mašinu, bilo da vozimo zelenim valom po cesti, bilo da slušamo vijesti o stranoj zemlji, ili kažemo da je zemlja okrugla, bilo da sjedimo za upravljačkim stolom  kojim se upravlja vrlo kompliciranim stvarima, sve su to stvari koje mi uopće ne posjedujemo. Ne možemo ništa drugo, nego drugim ljudima i stvarima pokloniti vjeru i povjerenje. A mi to činimo, jer su nam svi ti ljudi: liječnici, tehničari, inžinjeri vjerodostojni.

Ako je vjera i povjerenje tako važno kad se radi o odnosu među ljudima, toliko je važnije ako se radi o posljednjim stvarima - o bolesti, umiranju,  patnji i nesreći, krivnji i oproštenju.  Ako netko reče: "Vjerujem samo ono što sam vidim" - onda je on u stvarnosti pravi prosjak.. Ove posljednje stvari našeg života se ne mogu fotografirati, niti zaustaviti. Ne mogu dokazati da nesreća koja me pogodila ima jedan sasvim dublji smisao. Ne mogu mom partneru reći: Dokaži da si mi oprostio! Ovim stvarima, postupcima i riječima koje mi netko govori, mogu vjerovati ili ne vjerovati. Ako to mogu, onda ću biti obilato darivan: Biblija kaže da vjera čini blaženim - ili ću živjeti bijednim, siromašnim životom bez vjere.

Za vjeru u Boga imamo "oblak svjedoka", tako poslanica Hebrejima naziva ljude koji su cijelo svoje povjerenje stavili u Boga (Heb 12,1).  Već onda kad je Crkva nastajala sigurno je došlo do popuštanja u vjeri, do nestanka  spoznaje i svijesti da možemo život graditi na Bogu. U zajednicama je bilo nekakvo duhovno siromaštvo, preko duhovne transfuzije došlo je do obogaćenja. Ova duhovna transfuzija može se dogoditi (kako onda - tako i danas ) po ljudima i preko ljudi koji vjeruju i svjedoče vjeru. Vjera se prenosi preko svjedoka. Drukčije rečeno: riječi potiču, primjeri privlače.

Za mene je jedan poseban svjedok sveti Tomas Mor, engleski lord kancelar koji je 1535., za vrijeme Henrika VIII., bio pogubljen zbog svog uvjerenja. Taj svetac je rekao sljedeće riječi:  "Ništa se ne može dogoditi izvan onoga što Bog hoće.  I ja sam sasvim siguran da je, u stvari, najbolje ono što se dogodi." A u tamnici je molio:" Daj mi svoju milost, dobrostivi Gospodine da ne gledam na ovaj svijet, nego da svoj duh ukorijenim duboko u tebi."

A za obranu vjere Crkve rekao je i ovo: " Postoji jedan dokaz  kojega možemo sasvim jednostavno reći onima koji su bez vjere: još nitko se, na smrtnom krevetu, nije pokajao što je katolik."