Neobična knjiga koja je našla svoje mjesto u biblijskom kanonu. Nastala je 250-200 g. prije Krista, u vrijeme kad je Jeruzalem bio pod grčkim utjecajem.

Iz njegovih redaka govori kritičar,  onaj koji razmišlja i učen čovjek čije su teme uvijek prolaznost.  Ipak nije pesimističan. Želi potaknuti na razmišljanje, probuditi i voditi k svjesnom životu.  Autor koji odgovara i našem vremenu.

U njegovim sumnjama, razmišljanjima,  dovođenju stvari u pitanje ipak se osjeća da ga vodi strah Božji i vjera. Pitanjima koja postavlja, želi potaknuti ljude na razmišljanje o temelju njihova života.

Tekst poslanice spaja prethodni tekst obećanja spasenja s tekstom koji slijedi, a to je poziv na novi život. Ljudi u gradu Kolosu koji su pristupili vjeri, moraju se sukobljavati s raznim filozofijama. Autor govori da je prihvaćanjem vjere, za ljude, došao Novi svijet. Dapače, s Isusom Kristom je nastala nova stvarnost. Ovo novo uklanja razlike između naroda pa i razlike među staležima. Svakako, novi čovjek se mora dnevno obnavljati. Sve navike su još jake. Tako autor opominje na potrebno propitivanje usmjerenja života.

Posebno bogatstvo trećeg evanđelja ovdje se pripovijeda u dva odlomka. U prvom dijelu dolazi netko iz naroda  s pitanjem kojega se, po ondašnjem običaju, postavljalo učitelju (rabi) ili nekom zakonoznancu  i doživljava oštro odbijanje. Isusova zadaća nije da bude sudac. Radi se o ponašanju prve zajednice, koja je također odbijala takve dužnosti za vođu zajednice ili je prema njima bila kritična.

U nastavku teksta se odbija pohlepa za sticanjem blaga i bogatstva . S obzirom na blizo Božje kraljevstvo, zemaljska dobra su nevažna.  Na završetku priče još se jednom naglašava ovo mišljenje.  Čovjek misli kratkoročno. Ne gleda u daljinu, a niti na to da je život kratak i lomljiv. Bogatstvo nosi  odgovornost, ali i osljepljuje. Njegovo životno usmjerenje je, prema trećem evanđelju, upitno.

Milost Božja, ljubav Isusa Krista i zajedništvo Duha Svetoga sa svima vama!

Isus Krist koji nas sve poziva da ga nasljedujemo, neka bude sa svima vama!

„Reci da iznenađenjima koja križaju tvoje planove, koja poništavaju tvoje planove, tvom danu daju sasvim drugo usmjerenje - da, možda i tvom životu. Nije to nikakav slučaj. Pusti nebeskom Ocu slobodu da on sam određuje tijek tvojih dana."  Veličina i otvorenost jednog dom Heldera Camare čije smo riječi citirali, neka budu i naše. No, velika većina nas želi sama upravljati svojim životom. Ipak, sada se upitajmo kako se odnosimo prema volji Božjoj. Otvorimo se njegovoj riječi i njegovoj blizini.

Evanđelje nas poziva da svoj život usmjerimo prema Bogu. K njemu koji je život, dolazimo s našim molitvama i željama:

Živimo u glasnom svijetu s puno ponuda i mogućnosti. Žurba i zadaće prožimaju naš život. Za opuštenost koja nam omogućava pristup k sebi i Tebi - molimo te

U kriznim vremenima često mislimo na budućnost. Molimo za one koji su prikraćeni na ovoj zemlji i da mi tako živimo i radimo da drugima olakšamo život, molimo te

U ratnim područjima svijeta mnogi žive u strahu i neimaštini.  Ovoga časa daj da svi muževi i žene angažirani u politici rade na dobro i suživot svih ljudi  - molimo te

Mislimo na ljude koji rade u staračkim domovima i bolnicama. I za sve one koji pomažu drugima u njihovim bolestima i poteškoćama - molimo te

Za one koji su teško bolesni i osamljeni, na rubu društva i pregaženi od života: da po našoj pomoći dobiju novu nadu i snagu - molimo te

Da naši pokojni uđu u radost Gospodara svoga i uživaju sve dobre plodove svoga života, molimo te!

Bože, ti nas jačaš za službu na ovome svijetu. Ne ostavljaš nas same na našem putu, nego nam dolaziš u susret. Tebi hvala i slava u ime tvoga Sina i po snazi Duha, sada i u sve vijeke vjekova.

Hvala za oblake.

Hvala za prekrasan klavir

I , zašto ne, za tople zimske čizme.

Hvala za moj poseban mozak,

Kao i za bezbrojne sakrivene organe,

Za zrak i za ovaj kameniti Brač.

Hvala, što mi se upaljač ne gasi

I za čežnje i požude, ali i za neprestanu bol i žaljenje.

Hvala za četiri godišnja doba

Hvala i za zrnca kave

I za kupine na livadama

I umjetničke slike, kao i za krepki san

Posebno za san

Da ne zaboravim na početak i kraj

I onih nekoliko minuta između

Kao neprestana hvala

I za male poljske miševe, ili puhove - kako hoćete!

(iz:  Hans Magnus Encensberger: Kiosk)

Za jedno poljoprivredno gospodarstvo bi danas, jedna takva vijest kao u današnjem evanđelju, bila ravna katastrofi . Cijene bi pale i uništile sav prihod. Zemljoposjednik bi trebao razmisliti hoće li uništiti višak. Ni u kojem slučaju ne bi gradio silos. Često se to ne smije dogoditi zemljoradniku u EU, jer bi to bila njegova katastrofa.

Možda neki sada misle na druge vijesti našeg vremena kao npr:

-         Menadžer dobio 50 milijuna eura kao otpremninu.

-         Isplaćeni bonusi u stotinama tisuća eura i još više za bankare i određene vođe.

Što će ti učiniti s kapitalom? Novac prebaciti u nekakav porezni raj da bi ga zaštitio od države i financijskih organa.  Možda negdje kupiti prekrasnu nepokretnu imovinu.

Nije to baš tako jednostavno. Treba naglasiti da čovjek nije okrivljen zbog bogate žetve, niti zbog bogatstva. Dapače se uočava da je kad je doznao za bogatou žetvu,  u sebi promišljao: „Što ću učiniti?"I kad je pronašao rješenje, onda je rekao sebi:" Uživaj, jedi i pij i raduj se životu."  Zar nema nikoga? Je li se njegov pogled suzio? Je li zaboravio na druge ljude? Da li ga je iznenadni dobitak učinio slijepim za druge ljude, za svijet u kojem živi?  U mislima samo na sebe  i na iznanađujući prinos,  vidi samo sebe i i kako će osigurati svoje bogatstvo.

No, konac je gorak. On koji je imao uspješnu ruku kod trgovanja, sada je zaigrao na lošu kartu. Dugačko uživanje u bogatstvu nije mu u ovom pripovijedanju osigurano.  Planovi su mu prekriženi. Sigurnost u koju se uzdao, je tako krhka.

Na čemu ja gradim svoj život? Što se isplati na kraju?  Ova pitanja je pripovijest približila svojim slušateljima pa i nama  Za uređenje nekakvog  podnošljivog životnog modela nudi američki i predlaže sljedeću vježbu:  Zamislite da ste na pogrebu neke voljene osobe. Ulazite na groblje, prilazite kapeli, cvijeće, tiha pobožna muzika. Osjećate žalost zbog gubitka.  Opažate i zahvalnost drugih prema pokojniku.

Iznenada vam padne na pamet da je to vaš pogreb, koji će biti za 3- 4 godine. Došli su brojni ljudi da vam dadnu posljednju počast, da bi vam izrazili zahvalnost i priznanje za život. I onda slijede tri govora. Prvi govornik dolazi iz najužeg obiteljskog kruga, vaša žena ili najstarije dijete. Onda dolazi netko iz kruga vaših prijatelja i konačno dolazi netko iz vašeg poslovnog svijeta. Što biste željeli slušati od svakog od tih govornika? Što da vam rekne bračni drug, kakve riječi bi trebali reći otac i majka, a što bi trebali reći prijatelji?

-         Dobro je upravljao imovinom?

-          Svim silama je išao do kraja?

Ili

-         To je bio vrlo plemenit i ugodan čovjek kojeg smo izgubili?

-         Njemu su odnosi s ljudima bili na prvom mjestu, rado se družio s ljudima. Uvijek je imao otvoreno oko i uho za potrebe drugoga, posebno uže obitelji?

-         Postupao je uvijek ispravno sa svime što je imao, sa sobom, svojim zdravljem, s ljudima?

Kod ovakvog razmišljanja dotiču vas vrijednosti po kojima ste živjeli, misli Stephen Covey. Vrlo je važno razmišljati o temeljnim vrijednostima koje određuju moj život, ispitivati da li su za mene pogodne i kako se ja s njima slažem.  Držati ih tamo negdje u primozgu i prema njima usmjeravati, uređivati svoj život, vrlo je važno, čak i odlučujuće.

Na što postavljam svoj život? To nam pitanje postavlja Lukino evanđelje.  I upozorava nas: životna zgrada osobe iz evanđelja je krivo postavljena i zato ne može opstati, nema trajnosti.  Čovjek se usredotočio na sebe i na svoje blago. Današnje evanđelje ima, uz osobnu poruku, i jednu političku i društvenu.

Isto tako kao što pojedinac promašuje život ako se brine samo o sebi i izgubi  pogled na druge ljude , tako i narod, država, mjesto ili grad, jedan dio zemlje.  Ako se na ovoj zemlji bogati sjever okrene prema sebi i bude gradio svoje zalihe za sebe, treba prihvatiti riječ evanđelja: vi luđaci, mislite samo kratkoročno!

I stvarno, kome koristi standard kad nestane posljednje kapi nafte, kad se posiječe i posljednje stablo amazonskih prašuma, kad se ledeni polovi odmrznu i kad se klima nezaustavljivo promijeni. Možda će te zone tu promjenu prve osjetiti, ali će uskoro svi ljudi odletjeti u zrak, a nedostatak vode ćemo osjetiti mi ili naša djeca.

„Zajednički se bolje preživljava."   - bio je jedan naslov u novinama prošlog ljeta. Tko želi, kao vrsta, opstati  mora kooperirati s istima u vrsti - to vrijedi i za ljude.  Neće preživjeti najjači, nego oni koji zajedno i složno rade. Tako su učenjaci pobili Darvinovu teoriju.

Opomena evanđelja ljudima koji gledaju samo na sebe, vrijedi za sve ljude, danas mnogo više nego prije.  Luka nas poziva da malo pogledamo preko našega vlastitog okvira. Upozorava nas na to da gledamo koliko su važne poveznice između mojih postupanja i onoga što se događa na svijetu.  Evanđelje nas potiče na razgovor s drugima i na zajednički rad za svijet koji će dati budućnost svim ljudima.  Jasno da to ne ide besplatno.  Poput čovjeka iz evanđelja i nama je potrebna promjena načina ponašanja i razmišljanja.

I svejedno  koliko je dug život: tko je spreman gledati dalje od vlastitog nosa, tko je spreman podijeliti s drugima kao što je to činio Isus, tko se zauzima za mir, taj daruje ljudima život i budućnost, taj će naći nagradu i kod Boga.  Drukčije urediti svoj život, nikada nije prekasno. A možemo početi odmah danas.

Ispraznost - sve što činimo je isprazno. Čitanje iz knjige Propovjednika- Mudrosti nam izgleda sasvim skeptično i podložno osjećajima. U onome  živjeti sada i ovdje- tako bi se moglo pomisliti kad slušamo - je sve što ostaje. Duboka skepsa izbija iz ovih riječi. Netko od života ne očekuje ništa više.

Tekst se može čitati sasvim drugačije. Kakve li radosti! Ne trebam se ništa uzrujavati zbog uspjeha, novca i svega drugoga. To što drugi izgledaju uspješniji, nije nikakav znak da su oni bolji ljudi.

Pisac Propovjednika hvali relativnost uspjeha i bogatstva, oni su zadnji. Imamo odgovornost iskoristiti svoje darove i brinuti se za obitelj.

Suprotna slika gore rečenom je bogati seljak iz evanđelja. On postupa drugačije. Zaključkom da počine nad svojim zalihama, on je već umro, jer, zapravo, od života više ništa ne očekuje.

Što je za Propovjednika ispraznost, njemu je sve i jedino. On više ne treba, niti želi. Za Propovjednika je netko takav poput mrtvaca koji šeće uokolo.

Ne živimo u stajanju u prošlosti. «Smisao života» - kaže Isus, «ne sastoji se u tome da netko, zbog svog bogatstva, živi u obilju.» Ako bolje pogledamo, takav čovjek živi samo iz prošlosti.

Za Isusa život znači uvijek koracanje u budućnost, a to se ne događa po mjerilu po kojem se budućnost mjeri iz naše životne situacije, iz bankovne sigurnosti.

Skupljanje bogatstva, bilo u novcu ili ugledu, nema budućnosti. Ne ruši se uzalud pojedinac time što postaje star i bolestan ako je postigao vrhunac života i uspjeha i  ako ga je kriza izbacila iz kolotečine uspjeha.

Oslobađamo se pritiska za uspjehom i ograničenosti zbog brige za prikupljanjem ako ispunjenje očekujemo od Boga i blago skupljamo pred Bogom. To košta hrabrosti, posebno onda kad se to izruguje kao ispraznost i kad većina drugih pleše i štuje zlatno tele. Amen.

Na zidu blagovaonice samostana Santa Maria delle grazie u Milanu nalazi se, svjetski poznata, slika - Posljednja večera, Leonarda da Vincija. Priča se da je umjetnik, tražeći modele za sliku, našao nekog mladića kao model za lice Kristovo. Potom je godinama radio skice figura apostola, posljednji je ostao Juda. Mjesecima je tražio lice iz kojega izbija nutarnja izdaja i propast. Konačno, u nekoj zadimljenoj gostionici, nađe model kojega je tražio. Tek za vrijeme rada otkrije tko je čovjek koji je bio model. To je bio isti onaj koji je, prije nekoliko godina, bio model za Kristovo lice.

Ova priča, u Italiji, ima više verzija. Prenosi se s generacije na generaciju. Ona pokazuje kako se, u ovom svijetu, vrlo brzo, može izgubiti lice. Osim toga, priča nam daje prepoznati kako nutarnje propadanje utječe i na propadanje lica. Ipak, između onoga i današnjeg vremena postoji velika razlika. Danas, uz pomoć kozmetike, čovjek može sakriti pravi izgled svoga lica iza šminke ili maske. No, ostaje pitanje što se dogodilo da je onako ižaravajuće lice potamnilo te ga, ni sam umjetnik, nije mogao prepoznati. Najvjerojatnije su njegove oči slijedile drugi pravac i njegovo je srce tražilo ispunjenje na drugim putovima. Naime, u lice nam se upisuje ono što očima tražimo i srcem gledamo. Drugim riječima: «ono što imamo u očima, to nas prožima i to nas mijenja.» Tako dolazimo onamo kamo gledamo. Tko gleda prema gore, dolazi gore, a tko prema dolje, dolazi dolje (Heinrich Spaemann).

Pismo nam daje razumjeti da pogled na Isusa daje način gledanja. U trenucima molitve, napasti ili radosti, kao i u strahu, podizao je oči prema nebu. Tada je mogao osjetiti kako se nebo otvara i kako ga Duh Božji jača. A sam pravac Isusovog gledanja dao je još više: nakon uskrsnuća, u nebu, sjedi s desne strane Božje. Ovdje Pavao nastavlja ulomkom iz svog pisma Kološanima za današnju nedjelju. On ovako kazuje: «Jer ste ste po krštenju utopili ništavnost zemaljskih požuda i s Kristom ste uskrsli, trebate težiti za onim što je gore gdje Krist sjedi s desne strane Božje.» Drugim riječima, usmjerujte se prema nebeskom, a ne prema zemaljskom. Iz toga, samo po sebi, slijedi da se u sebi moramo uklanjati svemu što je zemaljsko: bludnost, nečistoće, strasti, zlu požudu, pohlepe koje su idolopoklonstvo.

Ako nas Apostol poziva da svoje misli usmjerimo na nebesko, a ne na zemaljsko, time ne želi reći da se trebamo povući od svijeta, nego nas potiče da ovozemaljsko promatramo očima nebeskog i vječnosti. Njegovo mjerilo nije mjerilo ljudi, nego Boga. Kao i do sada, on slijedi svoje obveze, ali ih ispunja na jedan drugi način. Za njega je davanje važnije od primanja, služenje važnije od gospodarenja, opraštanje više od osvećivanja.

Kako to u stvarnosti može biti, pokazuje nam sveti Stjepan. Zbog svoje vjere bio je uhapšen i doveden pred sud. Za njega se doslovno kaže: «A on, pun Duha Svetoga, pogleda u nebo i reče: Vidim nebesa otvorena i Sina čovječjega gdje sjedi s desne Božje» Ono što je Stjepan doživio, događa se svakom kršćaninu koji je prema nebu okrenuo svoje biće. Možda smo svi mi doživjeli takve trenutke kad se nismo dali zarobiti svakodnevnim brigama i dnevnom užurbanošću, nego smo, usprkos svim nedostacima vremena, našli načina i vremena da kleknemo, potražimo lice Božje. Kad smo rekli DA nečemu što nam je teško padalo, kolikogod nam se učinila nepravda. Kad smo, poput Stjepana, hrabro nastupali za vjeru, a da pri tome nismo povrijedili ljubav, kad nismo dopustili da nas nadvladaju tamne strasti, nego smo ostali vjerni Bogu, kad smo iskreno i ozbiljno priznali svoje grijehe, kad smo prihvatili čovjeka koji nam ni na koji način nije bio simpatičan. Jesmo li imali osjećaj, u takvim trenucima kad smo svoj pogled upravili prema višemu i višemu služili, da se nebo nad nama otvorilo i da nam je srce bilo čisto, mekano, toplo?

Na putu prema dole čovjek otvrdnjuje, postaje izvanjski. Na putu prema gore - nutarnji. Tako mu nebo sve više raste u srcu i preobražava njegov život u vječno, Božje sutra kojega je uvijek imao pred očima.

Francuski pisac Victor Hugo priča o staroj ženi koja je išla ulicom. Odgojila je djecu, a doživjela nezahvalnost. Radila je i živjela u bijedi, ljubila je, a ostala sama. Ipak, bila je slobodna od mržnje i pomagala svakome kome je mogla. Netko je promatrao njezine putove i rekao: «Ca doit avoir un landemain - ovo mora imati jedno sutra.»