„Sodoma i Gomora" su sinonimi za najveće moralne pokvarenosti, posebice na području seksualnosti.  Pri tome se misli da grijeh Sodome, koji prema našem tekstu, viče do neba i traži Božji osuđujući zahvat, nije sodomija, niti sklonost prema homoseksualnosti.

Grad Sodoma treba biti prepušten propasti, jer u njemu vladaju nasilje i nepravda. Stranci su izloženi nasilju, ne poštuje se pravo gosta. Nasilje dolazi do svog vrhunca na seksualnom području (usp. pogl. 19). Silovanje nekog čovjeka je, u patrijarhalnom društvu,  bio znak najvećeg poniženja i sramote. Sodomu treba još jednom ispitati, a onda uništiti. Bog saopćava Abrahamu, čovjeku od povjerenja,  svoju odluku da uništi Sodomu.

Naš tekst govori o tom razgovoru između dva jednaka partnera. Potaknut Božjim povjerenjem, Abraham se pokušava zauzeti za nevine u gradu.  Božja pravda ne može prekinuti nepravdu tako što bi žrtvovao pravednog. To bi bila nepravda, nedostojna suca cijeloga svijeta.  Izazovnim pitanjem u r 25 Abraham hvata Boga za riječ, apelira na njegovu čast i vjerodostojnost. Bog mu dopušta da s njim govori i prihvaća tok misli. Njegova pravednost ne želi kažnjavati, nego spašavati. Pokvarenost većine ne opravdava uništavanje manjine. A ovdje je obratno, zbog manjine bi se moglo dogoditi da se oprosti bezbožnoj većini. Abraham se pokušava cjenjkati s Bogom i dolazi do deset pravednih koji bi mogli pokrenuti Božje razmišljanje da promijeni odluku. Na žalost pokazat će se da se u Sodomi nalazi samo jedan pravednik, nećak Abrahamov kojega će Bog, zajedno s obitelji izvući iz grada, a grad će prepustiti propasti.

U zajednici Kološana raširila se kriva nauka. Ona povezuje nekakvu pobožnost sa štovanjem zvijezda i s nekakvim plašljivim praznovjerjem u sudbinu. Nasuprot ovome, naglašava pisac poslanice, oslobađajuću snagu za sve daje krštenje, jednom zauvijek. Krštenje znači sudjelovanje na sudbini Kristovoj, pravu promjenu života, biti mrtav grijehu i uskrsnuti na nov život. Na križu je pretrpljena i prevladana najveća napuštenost od  Boga. Krist vlada cijelim kozmosom. Potpuno su oslabljene sve moći i vlasti. Sve grješno što čovjeka rastavlja od Boga, jednom zauvijek, je prevladano. Zadužnica i sve što s tim ide je izbrisano, zauvijek proglašeno ništavim. Time je jasno rečeno protiv krivog učenja: nisu potrebna nikakva druga izvanredna djela da bi se postiglo oproštenje grijeha.

Dopuštamo li mi, danas, drugim ljudima da osjete snagu Isusove opraštajuće poruke?  Živimo li mi, kao kršćani, tako da se cijeli svijet osjeća oslobođenim? Možda nam se i ne sviđa da je zadužnica izbrisana dok granice pucaju i naša ograničenja postaju relativna. Ipak, zar više nema nikakvog grijeha, zar nepravedni odnosi u svijetu nisu posljedica grijeha? Gdje je odgovornost kršćana? Ne shvaća li se novi početak koji nam je darovan po krštenju kao sebična sloboda?  Nasuprot tome: više nema izgovora. Moramo prihvatiti odgovornost za to što ovaj trpeći svijet doživljava udaljen od Boga.

Tekst evanđelja govori o poučavanju molitve Oče naš  i upućuje hitan poziv na molitvu. Već uvodna molba učenika je upućena Isusu koji moli i tako molitvu Oče naš čini uzorom molitve.  Još više,  pozivom da Boga nazivamo ocem, uzeti smo u Isusov odnos s Bogom, postajemo njegova braća i sestre.  Bog je Otac kome se možemo povjeriti, on je onaj koji jest i treba očitovati svoje ime svetim, njegovo kraljevstvo pravednosti i ljubavi, koje je u Isusu počelo, pomoći će da se i ostvari. Molitva za svagdanji kruh označuje preživljavanje učenika u ovom svijetu.

Ovdje se pokazuje dubina pouzdanja u Boga, u čije se ruke polažu sve brige. Molitva za oproštenje grijeha pozna poteškoće u životu nasljedovanja Krista. Poteškoće koje vode u napast, jer se pouzdanje u Božju vjernost mora odraziti na ljude. Usporedbom koja razjašnjava u r 5-8 ističe se: Boga - Ja sam koji jesam, može se zazivati i danju i noću, njemu se može dodijavati kao prijatelju, kojega budimo o ponoći za par kruščića. Božje da ljudima,  u Isusovim riječima, ima posebnu važnost. „Tko moli, dobiva, a onom koji kuca, otvara se." Ako ljudski očevi, koji nisu izuzeti od pogrešaka, žele svojoj djeci biti dobri, koliko će više dobar biti Bog Otac. On daje dar Duha Svetoga, snagu izdržljivosti pred nadolazećim ispunjenjem svijeta.

Iako su Isusove riječi tako poticajne, sasvim precizno pogađaju ljudsku stvarnost. Kako bismo htjeli vjerovati da će se otvoriti onome koji kuca, da će primiti onaj koji moli.  Neprestano se čuje jauk gladne djece, molitve izbjeglica, napuštenost od Boga onih koji trpe na cijelom svijetu. Ipak, bez tog  Božjeg obećanja, bez ove Isusove ljubavi, kako bismo mogli prihvatiti ovo proturječje?

Pozdrav: Gospodin Isus koji nas danas sve poziva u goste, neka bude sa svima vama.

U molitvi  Oče naš je sadržano cijelo Evanđelje Isusa Krista. Nebrojeno puta su ovu "molitvu Gospodnju" izgovarali ljudi kroz dva tisućljeća kršćanstva. Nikako nam ne smije postati uobičajena. Ne smijemo je tako nemilosrdno izgovarati - brbljati. Naprotiv "Oče naš" bi trebao sačuvati svu svoju izazovnu snagu i mi bismo mu se trebali, svojom nutrinom uvijek prilagođavati. Toj molitvi poklonit ćemo danas našu posebnu pažnju.

I dok molimo, nije nam se lako usmjeriti na volju Božju, mislimo da bi se naše želje trebale ispuniti i da bi se Bog uvijek trebao naći na mjestu kad nama zatreba. Zato nas današnja liturgija poziva  da ojačamo svoje povjerenje u Božju volju: onako kako Bog hoće, za nas je najbolje.

A jer to nije uvijek tako bilo, pokajmo se!

Gospodine i Bože, k tebi  dolazimo s puno povjerenja, jer si nam uvijek blizu:

v  Za tvoj moleći narod, za Crkvu, daj da raste u povjerenju i prepoznaje tvoju volju i onda kad mislimo da previše križaš naše planove

v  Za tvoju zajednicu da se svake nedjelje radosna srca okuplja na službu Božju: jačaj naše nade i  ispuni nas  svojom ljubavlju

v  Za svu tvoju djecu koja danas, na poseban način, trebaju tvoju pomoć: utješi žalosne,  daj pomoć bolesnima, onima  koji su pali daj snage da se opet podignu

v  Za sve one koje želimo uključiti u naše molitve (sjetimo se imena) ..... budi svima njima pomoćnik

v  Za naše drage pokojne, posebno one koji su svoj život posvetili tvojoj službi: otvori im vrata raja i daj da žive u tvome miru, molimo te

Ti si bezgranično dobar, nebeski otac. Tebe slavimo u zahvalnosti srca, po Isusu Kristu, u Duhu Svetomu, sada i u vijeke vjekova...

Ti iznad svega

Smijem li te drukčije nazvati?

Kako te može jedna riječ slaviti,

tebe koga ne može ništa izreći?

Kako te može neki duh gledati

tebe kojeg ni jedan duh ne može shvatiti?

Ti sam si neizreciv,

a stvorio si sve što govori.

Ti sam si nad svim mislima,

a stvorio si sve što misli

Sve te slavi

sve što je nijemo i što govori

Sve te štuje što misli i ne misli

zajednička je čežnja svih

da svi čeznu za tobom.

Svi te zazivaju.

Sve što te prepoznaje u tvome stvorenju

pjeva šutljivu himnu tebi

i samo u tebi sve nalazi oslonac

k tebi sve ide.

Ti si cilj za sve

Ti jedan i sve

nisi ništa od njih,

a ipak te svi imenuju.

Kako te smijem nazvati

kad si sam bez naziva?

Koji bi nebeski duh

mogao prodrijeti kroz koprenu,

a koji je još nad oblacima nebeskim?

Budi nam milostiv! Ti nad svima

Smijem li te drukčije nazvati?

Grgur Nazijanski (330-390)

„Onome koji kuca, otvara se!" - tako smo čuli. U Španjolskoj, 10 km visoki zid prema Maroku brani europsko kopno od najezde izbjeglica iz Afrike. Bolje je da se i ne dočepaju čvrste zemlje, nego da se potope. Zato je izumljen novi radarski sistem za more koji može otkriti čak i „luft madrace". Tako se može spriječiti bjegunce iz Afrike da se njihovi čamci  ne dočepaju europske obale i puštaju ih da tamo umiru od gladi i žeđi.  Naša vrata su zatvorena, to vrijedi za beskućnike, prosjake, primatelje socijalne pomoći, to vrijedi za sve  koje je naš napredni svijet potrošnje osudio na propast.

„Molite i dat će vam se" tako smo čuli. 19. lipnja 2009. je službeno objavljeno: 1 milijarda ljudi gladuje, 8. 8 milijuna ljudi umire groznom smrću od gladi, od toga su velika većina djeca, a to znači jedan smrtni slučaj, svake treće sekunde. „Tražite i naći će te." Tako smo čuli. Toliko mnoštvo ljudi se izgubi na svom životnom putu. Toliko puno umornih životom, toliko puno propalih i onih koji zdvajaju.

Kako bismo rado povjerovali u Isusovu riječ da Boga možemo, poput prijatelja,  zazvati za pomoć pa i kad bi bilo potrebno o ponoći, jer nemamo ništa što bismo ponudili gostima. Iako djeca već spavaju, prijatelju ne možeš reći ne, pa i onda kad nam nije baš lako. Isus uspoređuje  Boga s jednim takvim prijateljem, susjedom da bi nam rastumačio svoj bratski poziv na molitvu.

Kako bismo se mi rado priključili njegovom poticaju na molitvu, ali kako nas bijesno udara naša stvarnost s tekstom današnjeg evanđelja? Kako još uopće moliti  Boga kao oca s obzirom na situaciju u svijetu?  Sa Rozom Auslender, židovskom prognanicom, koja je napisala potresnu molitvu nasuprot Oče našu, može se pitati: „Kako presahlim glasom govoriti Oče naš? A ona ide još korak dalje i zahtijeva od Boga da povuče svoje ime. Boga koji je gledao muke svoje djece u Auschwitzu, a nije ništa poduzeo protiv patnje... Ne može se djecu poticati da takvoga nazivaju ocem.

Zar ne bi bio čisti cinizam nasuprot svih žrtava svjetske povijesti  da se povjeruje Isusovim riječima, dijeli njegovu spoznaju?  Nasuprot patnjama svijeta trebao bi nam jezik zamuknuti, nikakvo umatanje u šutnju, nego jedini izraz nepremostive beznadnosti. I ako bi izostale naše riječi, a ostala samo šutnja, onda bi to bio još nijemiji krik, a opet bi bio i jedan od najtiših nasuprot situaciji ovog svijeta.

I nijemi krik se nada da bi mogao biti uslišan. Ostaje tužba i protest, a time je i nekome upućen.  Postoji li koje bolje mjesto  kao odraz ove  situacije bez govora kao molitve, tužbe zaziva Bogu, a ipak još uvijek postoji opasnost da se utopi u moru glasova i buke ovoga svijeta kojemu su žrtve teške? U govoru molitve može se govoriti o patnjama žrtava, izbjeglica, gladnih, izgubljenih, svih njih se u molitvi ne može mimoići, molitva ne prikriva suprotnost, nego na nju podsjeća. Molitva ne izmiče suprotnostima stvarnosti.

Ako pokušamo nemogućnost govora i jad pretočiti  u riječi molitve, nalazimo se u najboljem društvu, s prvim kršćanima.  Postavljamo se u trag prvih Isusovih učenika i njihovih poteškoća u njegovu nasljedovanju. I njima je ostala, s obzirom na progonstva, samo kratka aramejska riječ: „maranatha"-  „Dođi Gospodine Isuse",  kao posljednji izraz nade posred svih bezizglednosti da bi Isusov konačni dolazak i sud prekinuo sve nepravde. Ništa drugo ne govori  i prvi zaziv u našem „Očenašu" -„Sveti se ime tvoje, dođi kraljevstvo tvoje." Ovdje se ne moli za ovo ili za ono, zloupotrebljava ime Božje za ispunjavanje bilo kakvih želja pa i da su one ne znam kako altruistične.  Ovdje se moli Boga za Boga, neka on svoje ime pokaže svetim. Boga uzimamo za riječ i time ga više ne oslobađamo odgovornosti za svijet. Bog Otac, Ja sam onaj koji jesam, treba svom imenu prirediti čast i on se mora pokazati protiv svih doživljenih iskustava kao vjerni i povjerljivi.  On se opet treba čuti, da se više ne može reći ne, njegovo obećanje ljudima neka bude neprelomljivo. On treba postati vidljiv na ovome svijetu.  Očenaš, kojega nas je Isus naučio moliti, kao svoju braću, molimo u zajedništvu s njegovim učenicima, s krštenima prije i poslije nas. U molitvi uvijek, na horizontu, stoji opasnost da beznadnost odnese pobjedu. Postoji neprestana opasnost, napast da prestanemo vjerovati u Božju ljubav i vjernost prema ljudima.  Bog nas ne ostavlja same u ovoj situaciji, on nam daruje svoju stalnu prisutnost, snagu za suprotnosti  i predanje u Duhu Svetome.

Jedan od znamenitijih Crkvenih ljudi u Njemačkoj, koji se s münsternskim  biskupom, Klementom Augustom, Graf von Galenom (1878-1946) protivio  nacionalsocializmu, je filozof Peter Wust (18840 -1940). S velikim divljenjem stojimo danas pred ovim jakim ljudima. Peter Wust je strahovito trpio  zbog duhovnih, materijalnih, vjerskih progona (usp. njegovo glavno djelo "Neznanje i pustolovina", jer je to on sam u doslovnom smislu osjećao). Kratko pred svoju smrt (rak jezika) pisao je, u svom oproštajnom pismu, "čarobni ključ" za konac svog života:

"Kad bi me sada pitali,

prije nego što otiđem, konačno otiđem

da li sada imam neki čarobni ključ

koji bi mogao nekome otključati

posljednja vrata

k mudrosti života

tada ću odgovoriti:

Da! I to nije nikakva refleksija

kao što bi to željeli čuti od jednog filozofa,

nego je to MOLITVA.

Molitva shvaćena kao posljednje predanje

čini tihim, djetinjim, čini objektivnim.

Velike stvari postojanja

daruju se samo duhovima koji mole.

Veliki biblijski molitelji su utjecali na sliku molitelja u izraelskom narodu, počam od Abrahama (o čemu smo čuli u I. čitanju) pa preko Mojsija, do Jude Makabejca. Ali i veliki proroci, (usp. Jeremija) slovili su kao veliki zagovornici kod Boga. Tako će, u Novom zavjetu, sam Isus biti nazvan (usp. 1. Iv 2,1) "Paraklet", dozvani zagovornik, jer je njegov model "neprestano moliti" ostao u najvećem djelovanju.. To je Luka naglašavao na poseban način: (Lk 3,21: 6,12. 28; 9, 18.28; 10,2...)

Kako bi trebalo biti intenzivno i obiteljsko (familijarno) ovo obraćanje čovjeka molitelja Bogu, uči nas prvo čitanje (Abraham). Zato je sasvim razumljivo kršćansko obraćanje i oslanjanje na  samog Isusa Krista koji nas je naučio moliti "Oče naš" i ostavio nam najljepšu molitvu koju uopće imamo. A mi smijemo i dodati:" Oče moj, ne razumijem te, ali ti se povjeravam." (nađeno na jednoj slici u Schwarzwaldu)

Kako se pripovijeda o nekom vjernom južno tirolskom seljaku, tako bismo se i mi trebali ponašati: "Nikad neće doći nešto tako lijepo kao što čovjek očekuje i neće nikad doći nešto tako teško, kao što se čovjek boji i doći će uvijek drukčije, nego što se to očekuje. Ali uvijek će se dogoditi nešto što će biti najbolje za onoga koga se to tiče. Ne napuštaj onoga gore, pa neće on ni tebe napustiti." Ovo, poput kamena čvrsto, povjerenje treba naučiti i to je zadaća za sva životna vremena, jer bi se moglo propustiti potrebnu energiju za krizna vremena. "Škola molitve" u današnjem evanđelju je veliki poticaj i zahtjev za kršćane današnjice koji žele naučiti moliti, jer ustrajna i žarka molitva može, u teškim trenutcima, biti jedina pomoć (usp Lk 22,44). U smrtnom strahu, kod Isusa u Maslinskom vrtu, "postala je još jača" (Dj 1,14; 2,42, 6,4).

A ipak povjerenje u Boga ne smije voditi pasivnosti ili letargiji - "Jer se ni jedan problem neće riješiti ako sva svoja očekivanja stavimo u Boga da on to sam riješi." (Martin Luther King 1929-1968, četiri godine prije nego je ubijen dobio je Nobelovu nagradu za mir za svoje zauzimanje za mirnu integraciju rasa)

Neki poticaji:

v  Donosimo li mi doista naša životna iskustva u dijalog s Bogom?

v  Sakupljamo li duhovnu energiju u lijepim i sretnim periodama za vrijeme kad ćemo prolaziti kroz suše i nepravde?

v  Držimo li se stalnog ritma molitve, koji će se odraziti u "osobnoj molitvi" (privatno) i u "kultnoj molitvi" (javno)?

v  Molimo li kao cijeli ljudi? Tijelom  (pravilnim položajem i držanjem tijela)  i cijelim srcem (pobožno)?

Ne zaboravimo nikada: "prignuta koljena i ispružene prazne ruke su temeljni organi slobodnog čovjeka" (Alfred Delp) "Razgovor s Bogom je neusporedivo važniji od govora o Bogu" (Hans Asmussen)  "Što bliže molitelj dođe Bogu, tim više će postajati zahvalitelj." (Petter Lippert)

Molitva poprima odlučujuće značenje ondje gdje ljudi promatraju svu težinu svog života i odgovornost za njega eshatološkim očima: odgovornost prije svega kao životna istinitost, naročito nutarnja ("Tko sam ja?"). Tako i tako molitva treba postati mjesto osvještavanja i jačanja vlastitog identiteta: identitet za slobodu oslobođenog čovjeka. Radi se o slobodi u kojoj čovjek  kritički promatra samoga sebe, svoje vlastite čežnje i nagone, kao i političke i socijalne okolnosti: molitva kao kritički raskid sa svim razumljivostima samima po sebi.

Svi koji su sudjelovali na Isusovom  odnosu prema Bogu, pripadaju solidarno zajedno.

Boga trebamo nazivati "našim dragim ocem", otvara nam molitvu kao mjesto susreta sa tajnom života. Ova tajna dobiva ime odnosa najdubljeg povjerenja, ovo ime bi se moglo reći i majka. Ovdje otvoren odnos prema Bogu je samo dar koji stvara bratstvo pod sljedećim uvjetima:

v  konac našeg čisto zemaljskog porijekla, jer mi smo djeca Božja

v  nada je stup našeg svijeta

v  konac našeg sna da smo mi jedino mjerilo stvari na svijetu, jer nas molitva želi usmjeriti na činjenicu "Boga koji dolazi". Naše djelovanje treba biti podložno službi dolaska Božjega.

v  temeljni zahtjev i potrebe našega  života

v  konac naše ludosti za potrošačkim poimanjem "potrošnja - konzumiranje"

Proizvodimo i trošimo i to samo u masama: umjesto da molimo za ono što je potrebno, dopuštamo sebi bacati ono što nam je višak. Zato se čini kao da nam ta molitva više nije potrebna.  Ali, možemo li biti sigurni u naše blagostanje? Smijemo li mu se povjeriti bez pogovora? Zar nas ne brine što naše blagostanje počiva na nevolji drugih, kojima doslovno nedostaje i svagdanji kruh? A ovdje se govori "kruh naš svagdanji daj nam ga danas - molimo u zajedništvu s onima koji nemaju što im  je potrebno i stojimo za njih u odgovornosti, prije nego sami sjednemo za obilat stol.

v  Ovu molitvu trebamo shvatiti eshatološki,  kruh spasenja vodi nas na granice naše sitosti i potiče veću glad za pravednošću. Mjesto sakramentalnog ispunjenja je Euharistija: sudjelovanje na kruhu života Isusa Krista

v  podsjećanje na vlastitu grješnost

v  konac naše ludosti o vlastitoj bezgrješnosti i da sami sebe uvijek opravdavamo

v  konac naše ludosti za osvetom

v  podsjećanje na zahtjeve našeg postojanja kao nasljedovatelja

v  konac ravnodušnosti i bezbrižnosti

Molimo Boga, prije nego pritekne u pomoć našim nastojanjima, da izoštrimo naš pogled prema razlikovanju duhova da bismo mogli njemu ostati vjerni u našoj životnoj istini.

Telefonirati s Bogom

Molitvu bi se moglo nazvati «telefoniranje s Bogom». Trebalo bi pripaziti na sljedeće:

pripaziti na pravilan predbroj, nikada ne birati bez razmišljanja, a onda razgovarati.

Ne dopustite da vas iritira znak zauzeća, pokušajte drugi put, jeste li sigurni da ste izabrali pravi broj?

Telefonski razgovor s Bogom nije nikakav monolog. Nemojte neprestano govoriti, nego poslušajte što vam se govori s druge strane.

Kod prekida linije ispitajte niste li vi sami, u mislima, prekinuli kontakt.

Ne stječite naviku Boga nazivati preko broja za pomoć.

Nemojte telefonirati s Bogom samo u vrijeme jeftinije tarife, kao npr. za vikend. Trebao bi biti moguć i poziv tijekom sedmice, radnim danima.

Zapamti, telefoniranje s Bogom je potpuno besplatno.