Dobar, plemenit čovjek koji je s nama živio, ne može nam se oduzeti, on ostavlja za sobom svijetleći trag, sličan onome ugašene zvijezde koju ljudi na zemlji vide još stotine godina.

U kršćanskoj teologiji i propovijedanju često se, još uvijek, nalazi mišljenje da starozavjetni  „Zakon",  Tora (krivo) shvaćeno kao jedino gdje se saznaje volja Božja i izraz ljudskog samootkupljenja, stoji u nepremostivoj suprotnosti s novozavjetnim Evanđeljem. Ipak, današnje čitanje pokazuje, na jasan način, da Tora „Božja ljubav unesena u zakon života"  i za Izrael nije ništa drugo nego Evanđelje, Božja radosna vijest koja otvara blagoslov za cijeli narod i za pojedinca.

Redci spadaju u poglavlje 29 i 30 Ponovljenog zakona koji su jedna literarna kompozicija, stilizirana kao direktni Mojsijev govor narodu. U ovom obliku izgleda kao da je to nekakav redakcijski umetak. Kao temelj se uzimaju 29,1-20 i 30,15-20 dok 29,21-28 i 30, 1-14 izgledaju kao kasniji umetak. Ovdje se javlja teološki glas generacije iz progonstva koji u 30,1-13 žele pokazati narodu konkretne perspektive nade: ako se Izrael obrati svome Bogu, on će se smilovati narodu i preokrenuti njegovu sudbinu (rr 1-5). Preduvjet za ovo obraćenje, drugim riječima za radikalnu nutarnju obnovu generacije progonstva i kasnijih generacija, je Božje djelovanje.  On je onaj koji će „obrezati" ljudska srca (r 6). Vraćanje Bogu i život po Tori bit će za ljude mogući, jer će Bog nutarnjim djelovanjem, nutarnjim obrezanjem, ljude učiniti spremnima. Tako je prva Božja riječ generaciji nakon progonstva obećanje i jačanje, a ne neko traženje i zahtjev.

Na ove misli se nadovezuje današnje čitanje, neposredno, razmišljanjem o Božjoj mudrosti. Bilo je i u vremenu progonstva glasova koji su bili uvjereni da nasljedovanje i prihvaćanje Tore nadilazi ljudske snage. K tome je Zakon potpuno nepristupačan i, po sadržaju, dalek od životne stvarnosti ljudi.  Nasuprot ovom prigovoru, prvo čitanje pokazuje sasvim jasno da se Tora može nasljedovati. Ona nije sakrivena u daljini, nego je sasvim blizu, u ustima, u srcima ljudi.

Riječju „srce" ciljano se misli na  Pnz 30,6. Sam Bog je onaj  koji stvara blizinu životvorne Tore koja potiče na život po Mojsijevu zakonu. Takav život je prema volji Božjoj. Takav život prema Božjoj volji - tako jasno govori Pnz 30,6 - ima svoj temelj, vrhunac i cilj u zapovijedi ljubavi prema Bogu.

Drugo čitanje nas uvodi u svijet vjere ranih kršćanskih zajednica. Tu su nastale, za liturgijske potrebe, kao npr. krštenja, već uređene pjesme i himni  kojima prva Crkva  potvrđuje svoju vjeru u Krista i središnje značenje za život pojedinca i cijeli svijet.  Neke od tih pjesama su našle mjesto i u novozavjetnim spisima. Izvanredni primjer je himan Kristu u poslanici Kološanima, kojega smo danas čuli kao drugo čitanje.

Himan nas podsjeća, po svojoj izgradnji, na  enkomion, jedan od u antici poznatih načina hvalospjeva - koji se daje poznatoj  osobi - gdje se hvali njegovo porijeklo, djelo ili slava. Sve tri oznake, s malim preinakama možemo pronaći i u himnu Kristu, u poslanici Kološanima.  Odmah na početku  r. 16 govori se o porijeklu: Krist je slika nevidljivoga Boga. U njemu je sam Bog prisutan u svijetu . Njegovo djelo hvali himan napomenom o sudjelovanju na Božjem stvaranju svijeta rr 16 sl (prvorođenac svega stvorenoga u r 15), kao glavi Crkve, r.18 i u njegovom pomiriteljskom djelu za cijeli svijet („po njemu je sve izmireno"  r.20) I slava se odražava kada r.18 govori da će Krist imati prvo mjesto i njemu se nitko ne može približiti po rangu (r.18).

Na pitanje što je najvažnije i životno odlučujuće odgovara himan strogo kristološki. To je Krist, slika nevidljivoga Boga  i samo po njemu će svijet, ljudi, biti pomireni i oslobođeni. To je uočljivi znak kršćanske nade, a protiv svih strahova sadašnjosti i budućnosti. Takvi strahovi su se širili u kasnoj antici, upravo zbog rušenja struktura i poretka. I naše vrijeme poznaje dovoljno takvih kriznih trenutaka i dovoljno gorkih pogleda u budućnost.

U svom  evanđelju  Luka predstavlja Isusa kao navjestitelja dobrote, suosjećanja i ljubavi. Samo kod njega nalazimo pripovijest o milosrdnom Samarijancu koju donosi današnje evanđelje. Isus pripoviješću odgovara na pitanje kojim ga je pismoznanac htio iskušati. Na pitanje što bi trebao raditi  da bi zadobio vječni život, Isus ga potiče da pogleda u Toru. Pismoznanac odgovara svojim citatom Pnz 6,5 i Lev 19,18 i ukazuje na međuovisnost između ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu, što je središnja točka Zakona. Isus prihvaća ovo tumačenje (kao i na drugim mjestima  Mt 22, 34-40; Mk 12, 28-31) i postaje jasno da Isus vidi međuovisnost ovih dviju zapovijedi u cijeloj Tori i ne postavlja se kritički i demonstrativno protiv Tore. Evanđelje daje jasno do znanja: življena ljubav prema Bogu i bližnjemu su temelj ne samo židovske, nego i kršćanske egzistencije.

A pismoznanac postavlja još jedno pitanje - tko je moj bližnji? I sada  Isus pripovijeda poznatu priču o  milosrdnom Samarijancu. U razgovoru s pismoznancem nije mu bilo važno da dade definiciju „bližnjega". Njegova je nakana mnogo veća, a to je što Tora, kao zapisani zakon, znači u običnom, svagdašnjem životu. Ponašanje Samarijanca pokazuje, na jasan način, što znači ljubav prema bližnjemu u jednoj, izvanredno teškoj situaciji. Samarijanac pomaže čovjeku palom među razbojnike, jer vidi da je u teškim stanju i da mu je potrebna pomoć. Stranac se okreće strancu i pomaže u nevolji  i tako postaje njegov bližnji, bez mnogo ispitivanja. To je ljubav prema bližnjemu u smislu Tore i to je prakticirajuća ljubav prema bližnjemu prema Božjoj volji, a to je onda i ljubav prema Bogu.

Čini se kao da drugo čitanje nema mnogo veze sa ostala dva čitanja, osobito s evanđeljem današnjeg dana, iako su svi povezani temom iz Tore - zapovijed ljubavi prema Bogu. Sva tri teksta nam daju mogućnost da u propovijedi postavimo pitanje o čemu nam se u tekstovima otvaraju oči, a to cilj do kojeg dolazimo ako hoćemo svoj život usmjeriti  prema Bogu.

"Oni koji svake nedjelje trče u crkvu, nisu ništa bolji ljudi. U bogoslužju čine se pobožnima, no u svagdašnjem životu su sasvim drukčiji."

Kako često se čuje ova rečenica od onih koji ne dolaze na nedjeljnu misu? Da li je to samo izgovor ili jeftino opravdanje? Sigurno, ali zar se iza toga ne krije i nešto istinitoga? Zar mi sami ne odvajamo službu Božju od svagdašnjeg života? U bogoslužju slušamo pobožne misli, ali  u svagdašnjem životu vrijede sasvim drugi zakoni...

Kako je bilo prošle sedmice, jesmo li odjeljivali vjeru i biti kršćanin na nedjeljnoj misi i naš svagdašnji život? Postoje li razlike između nedjeljnog, pobožnog i svagdašnjeg lica?

Gospodine Isuse Kriste, ti si nam pokazao put koji vodi u život. Ti nas sam pratiš i jačaš na tom putu. Zato te molimo:

v  Za liječnike i medicinsko osoblje u bolnicama i vozilima hitne pomoći: podijeli im snage i ljubavi da budu za bolesne i ranjene milosrdni Samaritanci, molimo te

v  Za žrtve nasilja i razbojstava, ne daj da zbog loših iskustava posumnjaju u smisao ljubavi, oproštenja  i nenasilja, molimo te

v  Za osamljene i napuštene, daj da pokušaju korak prema bližnjima, molimo te

v  Za sve kršćane, daj da pomire svoj svagdanji život i svoje dužnosti s  molitvom i pobožnošću, molimo te

v  Za nas same, daj nam pažnje i brige za onoga koji nas treba  i daj da budemo njegovi bližnji, molimo te.

v  Za sve naše pokojne, posebno za one za koje nitko ne moli...

Dobri Oče, ti si nam u Kristu pokazao da se pravo bogoslužje ne sastoji samo u moljenju i pjevanju, nego i u postupanju prema ljudima.  Pomozi nam da  sve više budemo bližnji ljudima oko nas u svjetlu Evanđelja. To te molimo po Kristu, Gospodinu našemu....

Trojica su prolazila mimo

Mjesta nesreće

Mimo čovjeka u krvi

Prvi okrenuo glavu

I reče pun sućuti:

Strašno, jadan čovjek!

Drugi je prolazio mimo

Ljubav prema bližnjemu smatrao je ispravnom

Ali u ovom slučaju nije učinio ništa

Jer je mislio da je to nekakva zamka

Treći se ljutio i s pravom

Mislio: zašto uvijek ja!

I pomogne kako je znao.

O čemu mislim,

Jednom treba razmisliti!                         Prema Lothar Zenetti

„Znam što poslije dolazi". Koliko smo puta čuli ovu rečenicu ili smo je sami izrekli? „Znam što poslije dolazi",  reknu djeca svojim roditeljima kad im  kažu da su trebali pokazati više zalaganja u školi.  To kažu igrači svojim trenerima pred veliki meč ili utakmicu. Tako govore ljudi, u svom životu, prije završetka nekog velikog posla. To kažu žene i muškarci kad se radi o njihovim međusobnim odnosima. „Znam što poslije dolazi".  Tko ovo govori pokazuje da je sasvim uz to, da svjesno prihvaća zadaće, prihvaća svjesno odnos s partnerom, jer zna kako je to važno.

No, sigurno poznate i ovo: ponekad trebam impulse i motivirajuću podršku izvana da mi postane jasno što slijedi sada, ovoga trenutka. Što sada slijedi  na to sada moram udariti nosom - po razgovoru s dobrim, povjerljivim čovjekom, ili nekakvom pauzom, ili odmorom, ili nekim savjetovanjem, ili duhovnim razgovorom,  ili zanimanjem za literaturu, umjetnost i glazbu.

„Znam što poslije dolazi", ovo stalno sebi  osvješćivati vrijedi i za naš vjernički život.  Biblijski tekstovi današnjeg dana nam daju pravi poticaj za to.

Pogledajmo najprije čitanje iz poslanice Kološanima. To je jedan dragocjeni tekst kojega smo malo prije čuli: vrlo stara i dragocjena liturgijska pjesma prve Crkve. Himan govori o Kristu  kao slici nevidljivoga Boga , kao prvorođencu svega stvorenoga, prvorođenome od svih mrtvih, glavi Crkve,  onomu koji sve pomiruje.

Svečane riječi, koje i danas čujemo u liturgiji. Možda je ovaj himan prvi put otpjevan na svečanostima krštenja, jer on očituje zašto je Krist središte  života novokrštenika  i svih krštenika.  Himan  govori ono što moramo uvijek, sa zahvalnošću, misliti i na što se podsjećati  - zbog nas samih i zbog davanja svjedočanstva. Krist je središnja točka našega života. Sasvim razumljivo da bi tako trebalo i govoriti ako kršćankama i kršćanima, koji se po njemu nazivaju, to jest i vidljivo u životu. A ipak je to tako teško živjeti, to znamo svi, iz iskustva našeg svagdašnjeg života. Tu je, često, nešto sasvim drugo u prvom planu i nešto drugo je središte života.

Na pitanje što dolazi poslije u našem životu, poslanica Kološanima daje odgovor: Krist je središte našega života i to treba slaviti i svjedočiti, i konkretno živjeti.

Vjeru konkretno živjeti: to nas dovodi do današnjeg evanđelja: „Onda idi i ti čini tako",  čuli smo na završetku evanđelja.  Isus je dao ovaj savjet pismoznancu, ali ga daje i nama. Dvostruka zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnjemu, to je Isus prije toga izričito potvrdio,  je nosivi element onoga što je Božja volja, što je njegova uputa za naš život. U tome se slaže sa židovskim pismoznancem. No, što to praktično znači: „Tko je moj bližnji?", tako je upitao pismoznanac, a Isus odgovara poznatom pričom o milosrdnom Samarijancu. Jednoga čovjeka napali razbojnici i ostavili ga polumrtva uz put. Jedan svećenik i jedan levit su prošli mimo. Nisu pogledali čovjeka, nego produžili. Zašto je tako, priča ništa ne govori. Da li je to ravnodušnost? Jesu li svjesno gledali na stranu? Tek treći, Samarijanac  je priskočio u pomoć unesrećenomu. Ovdje se spominje i razlog zašto je tako postupao: jer je imao samilosti. Tako piše. Samarijanac čini, jer vidi da je drugi potreban pomoći. On je dopustio da ga dirne nevolja drugoga, njemu potpuno nepoznatog, čovjeka. On nije ravnodušan na sudbinu nesretnog čovjeka. Čovjek koji je upao u nevolju postaje, za Samarijanca, njegov bližnji. To je prakticirajuća ljubav prema bližnjemu po Božjoj volji, kako je to zapisano u židovskom zakonu. To je i po Isusovu shvaćanju. Ne gledati na ljude, ne gledati na stranu, ne bježati na brzinu, nego pomoći na sve moguće načine. Pri tome uopće nije važno da li poznajem ili ne onoga tko treba pomoć. Ljubav prema bližnjemu govori „kao sebe samoga", a razlog „jer je on čovjek kao i ti".  Židovski filozof,  Martin Buber, reče jednom: „Trebam drugome učiniti ljubav i to kao nekome „tko je, kao i ja" potreban ljubavi.

Svojom pričom nam Isus konačno pokazuje da biblijska uputa živjeti po Božjoj volji nije nikakva apstrakcija, čak nezamisliva i nedostižna. „Idi i ti čini tako!"  Možemo vidjeti i ništa ne činiti kao svećenik i levit. Možemo pomoći i sve učiniti što je u našoj mogućnosti kao što je to učinio Samarijanac ako smo za to spremni, ako to stvarno hoćemo. Nema nikakve smetnje, Bog nam ne stavlja nikakve nepremostive zapreke. Nema nikakve zapreke preko koje bismo pali.  Božja zapovijed, njegov nauk  za naš život  je „sasvim blizu  tebe, ona je u tvojim ustima, u tvom srcu, možeš je držati." Tako smo čuli u prvom čitanju. To nam potvrđuje Isus, u priči o Samarijancu, u evanđelju. Da se radi o njegovoj riječi, o pouci, trebamo pokazati ispunjenjem u životu.

Zašto smo na svijetu? - tako je nekada počimao  katekizam. Od tada je pošlo dosta vremena. Mnogi su vjerovali da je katekizam s takvim pitanjima zastario, današnji čovjek ima druga pitanja i probleme. - Sada, ja ne mogu govoriti za druge, no meni je to pitanje vrlo biblijsko. Učitelj zakona upita:"Učitelju što mi je činiti da bih postigao život vječni?" (Lk 10,25) Priznajem da mi je ovo pitanje važnije, vrjednije i ljepše, ali je  i zahtjevnije i neugodnije nego pitanje npr.: "Kako zamišljam da bih mogao biti sretan?"  ili "Kako bih mogao odgovoriti mnogim svojim željama i potrebama?

U međuvremenu, mnogi primjećuju da je prošlo vrijeme sebičnosti. Opet se govori o solidarnosti. Smisao zajedništva i međusobna pomoć dolazi sve više do izražaja. Tako usporedba koju je Isus pripovijedao ima šanse.

Ipak pozor! Pismoznanac nije zadovoljan s djelićem. Komadić ljubavi, komadić sreće, on ide na sve.

No, ipak radi se o jednoj razlici. Pismoznanac ne pita da bi dobio odgovor. On pita Isusa da bi mu postavio zamku (Lk 10, 25), to znači da on želi Isusa namamiti. Zbog svog poznavanja Biblije, pismoznanac želi Isusa  dovesti u suprotnost i tako se Isusu narugati i pokazati kako on nije nikakav rabbi - učitelj.

Isus, ipak, ne upada u zamku. I on nikad ne pada u zamku koja mu je stavljena, pa ni onda ako mu je tako bezobrazno postavljena. I na kraju, dok je visio na križu, nije pao u zamku. Sve što čini  jest ono što hoće on sam i što vodi proslavi njegovog Oca na nebesima. Tako i ovdje. Iako mu je jasno zašto je pitanje postavljeno, on se upušta u razgovor. On želi pomoći. Isus nije došao k nama ljudima da bi nam, pred oči, donio našu duhovnu bijedu ili da bi pokazao svoju nadmoćnost. On je došao spasiti, ozdraviti, otkupiti. Tako ide i na pitanje koje mu je ovaj postavio, jer i on pripada onima koji bi se trebali spasiti. Isus ga pušta da govori. Pušta ga da citira tekstove koje bi trebao znati svaki pobožni Židov, čak i tekst nosi na čelu: "Slušaj Izraele, Bog je naš jedini. Ljubi Gospodina iznad svega, a bližnjega svoga kao samog sebe..." (usp. Mk 12, 29-31)

Tako je Isus doveo pismoznanca do pitanja: "A tko je moj bližnji?" I Isus odgovara na ovo pitanje na

jedan začuđujući, izvanredan način. Usporedbu dobro poznamo pod naslovom o "milosrdnom Samarijancu" i tu Isus okreće pitanje za 180 stupnjeva. Nakon što je Isus opisao što je milosrdni Samarijanac učinio da bi spasio onoga tko je upao među razbojnike i donio ga u sigurnost i pobrinuo se za njega, shvaćamo da je ovaj Samarijanac bližnji.

Bližnji nije samo onaj kome je potrebna pomoć, nego onaj, iz ovog vida, koji je milosrdan i u svojoj bezgraničnoj ljubavi, ne pita može li taj drugi uzvratiti na pruženu pomoć. Bližnji je onaj koji može činiti dobro, koji ima i ulja i vina, a i dovoljno novca da plati sve troškove koji su potrebni.

Ovdje se radi o nečem drugom. Ovdje Isus želi govoriti o sebi samome. Na sasvim jednostavan, neprimjetan, jedinstven način Isus pokazuje zašto je došao: da bi poput milosrdnog Samarijanca nama došao u pomoć kad ležimo povrijeđeni i ne znamo kako dalje, ako smo povrijeđeni u našoj duši i više ne znamo kako ćemo dalje. Onda nam dolazi on, s uljem i vinom sakramenata i podiže nas. Onda naređuje ljudima oko sebe da se brinu za nas - prekrasna slika za službu služenja Crkve. I tako se brine da bi čovjek iz smrti prešao u život.

Tako je Crkva uvijek ovu usporedbu shvaćala u dvostrukom smislu; jednom kao zadaću, biti slični milosrdnom Samarijancu,  činiti isto i pomagati gdje je to ljudima potrebno i gdje ih se može spasiti.  Ali isto tako, u jednom dubljem smislu, pokazuje na ono što Isus nama čini: on dolazi da bi nas izranjene spasio tako što daje svoj život. I on to čini, a da mi nismo najprije bili njegovi prijatelji, nismo mogli očekivati njegovu pomoć. On to čini, jer je dobar i jer nas ljubi.

Zašto smo na zemlji? Nakon što smo razmišljali o ovoj usporedbi, odgovor ne bi smio biti tako težak?

Svi poznamo tu staru uzrečicu: "Daleko od očiju - daleko od srca". To zapravo znači: ono što ne vidim, za to se ne zanimam. Ako se s nečim ne želim sresti, onda ću izbjegavati da to i vidim. Pogledajmo onu priču o bogatašu i siromašnom Lazaru. Bogataš ostavlja da siromah leži pred njegovim vratima. Ne što se on bojao njegovih rana, nego zato što ga jednostavno nije htio vidjeti. Jer vidjeti je početak ljubavi prema bližnjemu. Najprije oči, onda ruke. Ljubav se ne izmišlja, nego ona najprije nalazi, ona traži i nalazi bijedu kojoj treba pomoći. Ako je oko našlo bijedu, onda će ljubav potaknuti i ruku na djelovanje. Ako zatvorim oči, onda će i ruka biti besposlena. I sa zatvorenim očima spava savjest, jer tada savjest više ne vidi, niti išta zna, pa može reći: a kako sam ja to mogla znati?

Isus govori da će kad bude jednog dana došao suditi žive i mrtve, reći jednima: Ja sam bio onaj kojeg ste susreli u gladnima, golima, zatvorenima, i niste mi pomogli, a optuženi će odgovoriti protupitanjem: "Gospodine, a kada te to mi vidjesmo ili gladna, ili gola, ili utamničenog, ili bolesnog?" (Mt 25,44)

Ono što će se jednom suditi, to su naše oči. Što su vidjele i što su htjele vidjeti. Na to nas želi upozoriti prispodoba o milosrdnom Samarijancu. Isus je to ispripovjedio, jer je htio odgovoriti na pitanje pismoznanca: "A tko je moj bližnji?"  (Lk 10,29) I Isus ispripovjedi: Neki čovjek - dakle ljudsko biće - padne na putu između Jerihona i Jeruzalema među razbojnike -  i ostane polumrtav, uz put, ležati. Istim putem su prolazile dvije osobe: svećenik i levit. Ljudi, koji poznaju Zakon,  koji žive po propisima koje je ostavio Mojsije - koji poznaju Božje zapovijedi i ljubav prema bližnjemu. (usp. Pnz 6,5;  Lev 19,18)  Obojica su vidjeli ranjenoga, ali pojavila se odbojnost i zaobišli su ga, ili kako bi se to doslovno prevelo - napravili su široki luk. Oni su napravili širok luk oko onoga koji je trebao sloviti kao bližnji. Vidjeli su čovjeka u  krvi, ali nisu htjeli priznati da je taj ovdje, sada bližnji. Postupali su prema motu: "daleko od očiju - daleko od srca...

Drugačije je postupio Samarijanac. On je, tako kaže evanđelje, "suosjećao" (Lk 10, 33). Kao da je Luka rekao: "nešto se u njegovoj nutrini pokrenulo." I događa se ono što je naglasak cijele prispodobe. Događa se da će pitanje pismoznanca biti preokrenuto. Pismoznanac je pitao: Tko je moj bližnji? Samarijanac je pitao: Kome sam ja bližnji? Toga časa kad počnem tako pitati, onda više ne mogu zatvoriti oči.  Tada više ne vrijedi moto:  Daleko od očiju - daleko od srca - nego vrijedi novi moto: Dobri Bože, tvoje oči u mom srcu - naučimo milosrdnim Božjim očima vidjeti i gledati ljude, to nas želi Isus naučiti. Oboje idu zajedno: Boga spoznati očima vjere, onda vidjeti brige i potrebe ljudi i tako postupati. Jedno bez drugoga ne ide.  A ne zaboravimo: jednom ćemo biti upitani, što su naše oči vidjele?

Tu i tamo, u ljetu, se nađe lijepih dana. Tako sam jedne nedjelje, poslije podne, krenuo svojim biciklom  da bih se malo provozao. Uskoro je svemu bio kraj.  Ispred mene se našao jedan stariji bračni par i kad sam ih htio obići

našao sam se biciklom izvan ceste i pao niz cestu. Sav krvav sam tu ležao i mislio kako nitko neće opaziti i nitko ništa učiniti.

A ipak, dogodilo se suprotno. Puno ljudi se okupilo oko mene i htjeli mi pomoći. Neki auto se zaustavio i padali su razni prijedlozi kako mi pomoći. Nije bio jedan milosrdni Samarijanac, bilo ih je mnogo.

Sigurno da je svatko od nas jednom doživio da je jednostavno pohitio pomoći bez puno pitanja: pravi čovjek je tu kome treba pomoći. Pravi trenutak je isto tu. Prava akcija jest upravo ona kojom sada pomažem.

Vjerujem da usporedba ima jednu drugu, dublju dimenziju. Ona je poput školjke koju se u moru može naći. Otvoriš školjku i u njoj pronađeš biser, nešto dragocjeno i lijepo. I tako jedan biser možemo naći u prispodobi. Pogledajmo malo pažljivije:

Tu je čovjek o kojemu ništa ne znamo,  ni kojega je zanimanja, koliko je bio star, čime se bavio. Znamo jedino da je iz Jerihona išao u Jeruzalem. Može se pretpostaviti da se radi o pobožnom čovjeku, o čovjeku koji je htio posjetiti Hram i tu žrtvovati. Takav čovjek je u očima pismoznanca, s kojim Isus govori, automatski simpatičan. Moglo bi se misliti: čovjek koji je na putu i kojemu se to dogodilo bih sutra mogao biti i ja. Baš to želi Isus, da se slušatelji izjednače s čovjekom koji je pao među razbojnike. To Isus želi..

Sada se pojavljuju tri lika - svećenik, levit i konačno čovjek iz  Samarije - svojim praktičnim ponašanjem ne pokazuju ono što bi čovjek, u prvi čas, od njih očekivao, jer su sunarodnjaci, rođaci, prijatelji, nego onaj koji mi ovog časa pomaže i stoji uz mene to je onaj koji mi se pokazuje kao moj bližnji.

Što čini Isus? On preokreće pitanje pismoznanca. Pismoznanac je želio znati: Kako ću doći u nebo? Ispravno pitanje, pitanje koje pokazuje da on misli na ono konačno, sveukupno. Sada ga Isus prisiljava da se postavi u ulogu ranjenog, okrvavljenog, izubijanog, koji leži na zemlji i kome sunarodnjaci nisu pomogli.

Što bi drugo značilo nego: čovječe, promisli što ti trebaš činiti da bi došao u nebo, moraš jednom biti svjestan tko si. Moraš znati da ti sam tu ležiš izudaran, krvav, izranjen grijesima kojima si sam sebe izručio, silom zla, koja ti je oduzela sve što ti je bilo dobro, plemenito i sveto.

I kad si to spoznao, tko si i što imaš, onda misli na ljude koje si zaobišao, za koje se nisi puno brinuo, jer on dolazi iz Samarije. On je za tebe sada vrlo važan, jer  spašava tvoj život, postavlja te na svoje živinče, odnosi te u prihvatilište, gdje ćeš se oporaviti i gdje će se brinuti za tebe.

Uvjeren sam da Isus ovdje, na ovome mjestu govori o sebi samome. On govori o milosrdnom Samarijancu. I želi da ga prepoznamo u ovome čovjeku iz Samarije . Zašto to možemo pretpostaviti? Postoje dva odgovora: jer Isus zna da će ga njegova braća po vjeri odbaciti, izdati, predati, da s njim  ne žele ništa imati. A druga stvar:  jer ta prispodoba dolazi u Lukinom evanđelju odmah iza mjesta gdje se govori kako je Isus odlučio ići u Jeruzalem - tu će biti odbačen, ali tu će i uskrsnuti i dovršiti svoje poslanje.

Na svom putu u Jeruzalem on  nas susreće, nas koji smo zbog grijeha ostali bez snage i ležimo na podu, opljačkani. On uklanja naša rane uljem sakramenata. On nas odnosi u prihvatilište gdje možemo počinuti. Prekrasna slika za Crkvu i službu Božju, koja nam dopušta da možemo prići živomu Bogu.

Tako je ova prispodoba jedan biser i blago koje nam je povjereno da u Isusu prepoznamo pravog samarijanca,  da ga nađemo i po njemu živimo.