Prvo čitanje je uzeto iz jednog šireg pripovijedanja „Bog - gost kod Abrahama" (Post  18, 1-33). Bit prvog dijela odlomka (18,1 - 16a) je obećanje sina, a spominje se na kraju današnjeg odlomka.

Pri tome se najavljivanje skoro nemogućeg pojavljuje kao dar, ne osvrće se na tipično ljudsko ponašanje Sare, vidljivu skeptičnost koja se očituje u njezinom smijehu (Post 18,12). Na završetku prvog dijela razgovora, nastavlja se razgovor Abrahama i Boga  jednim sasvim novim sadržajem. Dok se na početku Abraham vladao podložno prema gostu, sada pokušava (Post 18,16b-33), vjerojatno potaknut doživljenom milošću, sa svojim gostom oštrije postupati  kad mu ovaj govori o planiranoj osudi Sodome.

U čitanju se usredotočujemo na Abrahama, njegovo brižno pripravljanje, njegovu gostoljubivost. Njegovo ponašanje oduševljava: bez odugovlačenja, čak užurbano,  sa svom odlučnošću sprema jelo za, očito nenajavljene, goste. Da li je on odmah spoznao tko je njegov gost, nije jasno. Iako na početku nije imao pojma, njegova otvorenost i srdačnost potiču susret s Bogom, potiču da ovaj neočekivani susret prihvati bez suzdržavanja i s puno povjerenja. U isto vrijeme čitanje potiče  i slušatelje, slično kao što je opisano u današnjem evanđelju. Kod ovog  posjeta reagira neočekivano, zbog čega nam ne usmjeruje pažnju na organiziranjem zauzetog domaćina,  nego se obraća ženi  i konačno joj naviješta rođenje sina. Ovo obećanje izgleda nevjerojatno, čak se čini kao šala pa se njegova reakcija nadovezuje na Sarinu. Nastavak pripovijedanja ukazuje da se najavljeno stvarno i dogodilo, a nemoguće je, kod ovog izabranog para, postalo stvarno moguće.

Ako Abrahamov susret s njegovim gostom otkriva nešto o Gospodinu, onda mu neće biti kamen spoticanja što u trojici koju je susreo vidi jednoga Boga, nego bi to trebala biti jasna poruka da je ovaj Bog kojega je Abraham susreo, Bog iznenađenja.

Jedan učenik apostola Pavla, koji se stvarno raduje u svojim patnjama i jasno iznosi ovo držanje, ističe današnje izabrano čitanje iz poslanice Kološanima. Podnesena patnja  i „za vas" (Kol 1,24), u ovom slučaju najprije za Kološane, ih je trebala postidjeti, jer im on iznosi pred oči svoju nesavršenost. Možda ih ova izjava malo dotiče, jer svjesno iznosi svoje držanje. Radost koju je našao u ovoj patnji treba ispravno shvatiti i zbog toga je poštovati, uzevši u obzir njegovu nakanu takvog postupanja.

Pisac postupa kao sluga Crkve (usp Kol 1,25), njegovo postupanje je apostolsko služenje i zbog toga ima kvalitete povijesti spasenja. Pri tome se ne radi samo o njegovim riječima, jer su njegov život i poruka međusobno isprepleteni. U tom smislu su i podnesene patnje za zajednicu, jer se samo svjedočena vjera može pokazati kao živa poruka vjere.

U odlomku (Lk 10,38 - 42) iz Lukinog posebnog blaga opisuje se Isusov posjet Marti i Mariji kod kojega je nastao ovaj kratki razgovor u kojemu se Marta tuži zbog sestrinog ponašanja. Isus osuđuje ponašanje obje žene.

Biblijsko mjesto počima opisom Isusova ulaska u jedno selo dok su učenici otišli dalje. Kasnije se opisuje kako je, u tom neimenovanom selu, jedna žena imenom Marta primila Isusa u kuću. Nakon ovog kratkog uvoda pokazuje nam se ponašanje dviju sestara. Najprije se pažnja okreće prema Mariji koja sjedi do nogu Isusovih i uživa u slušanju. Ovo slušajuće držanje ukazuje na ono što je u središtu, Isusova riječ, a ne blagovanje.

Nakon što je Marta kratko spomenuta kao domaćica, slijedi opis njezine osobe. Najprije evanđelist opisuje Martino ponašanje sa svog stanovišta promatranja, on je opisuje i zato, jer će kasnije njezinu stvar donijeti kao temu govora. Opisuju se razlike tih dviju sestra. Svaka se koncentrira na drugu stvar i zato se tako razlikuju i u ponašanju. Marija se usmjeruje prema Isusovim riječima, Martino ponašanje ne odražava mir, nego veliku aktivnost, ona je potpuno zauzeta brojnim aktivnostima.

Marta se zbog toga obraća Isusu i traži od njega da kaže Mariji da joj pomogne.  Tako se Marta obraća Isusu direktno, ali indirektno i svojoj sestri. No,  iz govora je vidljivo da se Marta ne tuži samo zbog sestrinog ponašanja, nego i zbog Isusove ravnodušnosti. Ona ne moli Isusa tiho i obazrivo, kako bi to zahtijevala situacija, nego jasno pokazuje svoju ljutnju i nastupa tako da zapravo prisiljava na reakciju one kojima su riječi upućene.

No, mimo očekivanja Marte pa i slušatelja, Isus se ne obraća opominjući Mariju, nego Marti. Posljednja riječ u pripovijedanju o Marti i Mariji je upućena  Marti. Treba naglasiti da se on osvrće na njezino nutarnje držanje, kojega pozitivno ocjenjuje. Što se tiče Marijinog ponašanja ono je upravo potrebno, njezino ponašanje slušanja, kojim ona svu pažnju usmjeruje na Isusa.  Ako se pažljivo promatra, postaje jasno da se Marta brine za mnogo, umjesto da se posveti potrebnom. Iz Isusovog govora se može shvatiti da Marijino ponašanje nije samo potrebno, nego se izričito ocjenjuje kao „bolje" (Lk 10,42).

Sve u svemu, možemo ustvrditi da su u tekstu predstavljena dva suprotna ponašanja prema Isusu koja će on konačno ocijeniti: Marijino ponašanje je ocijenjeno kao potrebno i ispravno. Ako se pažljivije promatraju Isusove riječi, onda ćemo uočiti razliku između Martina držanja i ponašanja.  Isus ne kritizira njezino služenje, nego držanje koje se iza toga krije, a to je briga za mnoge stvari prema čemu je istovremeno usmjerena njezina pažnja. I zato Isus potiče Martu da i ona izabere ono „bolje", ali to ne znači da ona mora napustiti svoje služenje.  Potiče je da prihvati Marijino držanje slušanja pa da onda, na još bolji način, iz toga proizlazi služenje.  Takvo tumačenje stavlja poveznicu između Marte i Marije Prema ovom shvaćanju, Marijino ponašanje slušanja riječi treba biti nadopunjeno Martinim služenjem, tako da to bude jedno slušajuće služenje.

Bog je gost kod Abrahama, to ćemo čuti u prvom čitanju. Isus je gost kod Marte i Marije, o tome će nam govoriti evanđelje. Koji je najdublji smisao gostoljubivosti? Odgovor može biti: da jedan drugom dademo utjehu i savjet na putu prema vječnoj domovini. Abraham, Marta i Marija su shvatili ovaj blagoslovljeni trenutak Božjeg pohoda njihovoj kući kao znak da Bog prati njihov život i da im daje pravi smisao života. Oni su bili gostoprimci, a ipak su oni bili darivani.

Isus dolazi, danas, k nama u goste.  Čime ćemo ga darivati? On nama sigurno želi udijeliti svoj mir i oproštenje, molimo ga za to.

Gospodine i Bože, kako smijemo danas biti tvoji gosti, sakupili smo se u duhu zahvalnosti i slave. S puno povjerenja danas tebi iznosimo svoje prošnje.

v  Za Crkvu, daj da bude vjerna "slušateljica tvoje riječi", da može riječju i djelom služiti u ovom svijetu tebi na čast, a ljudima na korist, molimo te

v  Za odgovorne u  društvenom životu, daj im snage da  njihove odluke budu blagoslov za druge, molimo te

v  Za mnoštvo onih koji traže i zdvajaju, otvori im srce i dušu da otkriju bogatstvo tvoje Radosne vijesti i tako upoznaju smisao života, molimo te

v  Za sve stare i bolesne, jačaj ih svojom riječju i ljudima koji su im spremni pomoći da tako dobiju snage za nošenje svojih patnji, molimo te

v  Za sve naše drage pokojnike, primi ih u svoju slavu da uživaju tvoj vječni mir, molimo te

Predobri Bože, ti si nam bliz u svako vrijeme, po Isusu Kristu. Zahvaljujemo ti  za tvoju dobrotu i ljubav sada i u vijeke vjekova.

Dok je moja molitva bila sve pobožnija i  skrovitija, imao sam sve manje i manje za reći. Napokon sam postao sasvim tih.

Dapače, postao sam, koliko je to bilo moguće, suprotno od onoga koji govori. Postao sam onaj koji sluša.

Mislim ozbiljno, moljenje bi bilo govorenje. Naučio sam da moljenje nije čista šutnja, nego slušanje.

Tako moljenje nije slušanje svoga vlastitog govora. Moliti znači: biti tih, biti šutljiv i čekati dok Bog molitelja čuje.                                           Sören   Kierkegaard

200 - 500 g. fino samljevene ljubavi, 200 - 500 grama vjernosti, 1 žlica strpljivosti 5 dkg životnog duha, 37 stupnjeva topline i sigurnosti, dosta vremena i osjećaja, čekati, čekati, čekati - pustiti da naraste - uskisne. Od toga uvijek dijeliti.

Dodatni savjet: jesti uz dobro meso i drage prijatelje.

Uzme se vremena, povjerenja u Boga i čežnje i sve se umiješa, s mnogo ljubavi, u tijesto. Već prema sklonosti, doda se malo otvorenosti i spontanosti. No, treba mnogo strpljenja da tijesto uskisne. Kad je tijesto dovoljno otpočinulo, s puno kreativnosti se naprave različiti oblici kruha. Inače, treba mnogo vremena i strpljenja dok dođe vrijeme zrelosti da se kruh ispeče. U prije zagrijanoj peći predajemo kruhove djelovanju Duha Svetoga. Lijep okus i miris kruha bude u nama radost zbog zajedničkog jela.

Uzme se srce puno ljubavi, začini se dobrom mjerom trpljenja - pusti da uskisa s povjerenjem i tolerancijom, čvrsto ga se izmijesi s jakošću i osvježenjem i pusti ga se doživotno u vjeri, toplini i sigurnosti da bi ga se moglo s mnogim ljudima dijeliti i uživati.

U  Marti i Mariji nas susreću dvije žene, koje u svom postupku s Isusom, koji je bio njihov gost, nisu se mogle različitije ponašati. Obje mu se obraćaju, no dok mu Marija sjedi do nogu da bi sabrano prihvaćala ono što on  govori i tako je cijelo svoje ponašanje svela na slušanje, dotle Marta trči po kući da bi Gospodina dostojno poslužila. I konačno, ona je nezadovoljna svojom situacijom i zbog te različitosti ona se žali Isusu i traži od njega da Mariju opomene da  joj pomogne. Nasuprot očekivanja, mora čuti od svog gosta da je Marija izabrala bolje ponašanje. Isus ne kritizira njezinu zauzetost, nego ono njezino nutarnje držanje, tako da i nju potiče da izabere ono „bolje" (r 42).  To bi imalo za posljedicu da  odloži svoje nutarnje držanje briga, a umjesto toga prihvati slušanje njegove riječi kao izvor i početak služenja.

Kao i u evanđelju prošle nedjelje, u prispodobi o milosrdnom Samarijancu, u prvom redu se nalazi ponašanje iz odnosa prema Bogu i ljudima. Služenje, koje se usmjerava na Isusovu riječ, završava u djelovanju iz ljubavi prema Bogu i ljudima i ono uključuje, u sebi, i slušanje Isusa i njegovih zahtjeva.

Možda je nam nije nepoznato Martino nezadovoljstvo, ne samo u svakodnevnom životu, nego i u stvarima vjere.  No, Isusov odgovor da ne zaboravimo slušati njegovu riječ, niti da zaboravimo na usmjeravanje prema njemu u svakodnevnim zadaćama i dužnostima, je stvarno važan cilj, čiju važnost naš razum vrlo brzo otkriva, ali se u svagdašnjim brigama vrlo teško ostvaruje i treba uvijek nove poticaje.

U ovom nastojanju za stvarni pristup Bogu, k živoj vjeri možda nam može pomoći jedna žena od koje, na prvi pogled, ne bismo mogli ništa očekivati.

Terezija Avilska (1518-1582) velika španjolska mističarka 16.stoljeća, zbog svoje obnove reda je osnovala novi ogranak karmelićana, proglašena je naučiteljicom Crkve 1970. Njoj je uspjelo aktivan vjerski život, kojega je ostvarila poput Marte, povezati s kontemplativnim životom  kakvog u evanđelju predstavlja Marija.

Spisi svete Terezije predstavljaju bogato i značajno svjedočanstvo njezine življene vjere, traženje njezinog vlastitog puta življene duhovnosti. Ova redovnica je ostavila veliko djelo, koje je prožeto osobnim iskustvima.  Njezin aktivni i kontemplativni život su sastavni dio njezine vjerske prakse. Oba ova oblika života su opisana u njezinim djelima.  Terezija ne samo da opisuje svoj napredak u odnosu prema Bogu, pa čak i svoja lutanja, nego istovremeno daje i upute za življenje vjere, koje sadrže oba dijela i obogaćujući se povezuju.

Time što se Terezija povezuje na Lukino pripovijedanje Marija- Marta, ona pokazuje da je akcija u stvari služenje Kristu, koje može biti u svim oblicima i stupnjevima molitve. Akcija nije, za nju, najviši cilj kontemplacije, nego i molitve uopće. A djela ljubavi prema bližnjemu mogu biti shvaćena samo kao alternativa kontemplaciji i ako situacija zahtijeva, mogu biti ispred kontemplacije.

Prema Tereziji svagdašnje djelovanje izlazi i ima oznake svagdašnje molitve, obraćanja Kristu i ispitivanja volje Božje.  Jer akcija ostvaruje i jer je izraz ovog držanja, onda i ona spada u molitvu.  Tako Terezija označuje djelovanje ne samo kao posljedicu, nego kao vrijedan i čak sastavni dio života prožetog molitvom.

Molitva, tražena i često puta doživljena blizina Božja, postaje kao određenje cjelokupnog života. Iako mističarka donosi različite mogućnosti molitve i s time povezanog nasljedovanja Krista, ona tvrdi da je to kod svakog čovjeka drukčije.  Razlog ne leži u različitoj spremnosti ići jednim takvim putem, nego u tome  da Bog ne vodi sve ljude istim putem.  I zato je, za nju, odlučujuće otvoreno držanje  tako da svaki čovjek može upraviti svoj život prema volji Božjoj.

U središtu ove opisane duhovnosti, nutarnje molitve, Terezija pretpostavlja da svaki čovjek posjeduje mogućnost, da može doživjeti Božju ljubav i blizinu. Ako se slijede njezina razjašnjenja, iako ih Terezija nije tako izričito formulirala, može se ustvrditi da takav način života nije nikakav poseban  i izvanredan doživljaj milosti, nego dolazi iz cjelokupnog života.  U tom smislu svaki čovjek, pa i svatko od nas, može nutarnje moliti. Ova davno preminula žena može potaknuti i nas, koji živimo u sasvim drugim životnim okolnostima, da se pouzdamo u njezino iskustvo i tako iznova, pa i u neobičnim situacijama, budemo otvoreni za Boga i sebi dopustimo susret s njime.

U tom smislu Terezijina duhovnost može služiti svim ljudima da pronađu svoj vlastiti put i svoje vlastite izražaje vjere, a ne samo njezinim redovnicama, tako da nam vjera postane snaga koja će nas nositi.  Njezine riječi pozivaju da tražimo trojedinog Boga u dnevnim događajima,  da mu se svjesno obraćamo i pokušamo s njim zajednički put vjere i života.

Crkvena naučiteljica to shvaća, da nama današnjim kršćanima koji čitamo njezina djela, olakša: zbog molitvenog stava, pojedine dijelove će možda čitatelj neopazice prijeći, i u razgovoru s Bogom, sve ugraditi. Jedan takav, možda čitanjem započeti put nutarnje molitve, već prema situacijama, može biti ponovno otkrivanje prijateljske Božje prisutnosti u životu.

Tako Terezija može biti pomoć, u svim životnim okolnostima da u njima možemo doživjeti Božju blizinu!

1.

Današnje prvo čitanje iz Knjige postanka i evanđelje nam predstavljaju 4 osobe u dvije slične i dvije sasvim različite situacije. U oba slučaja se radi o Božjoj prisutnosti. No, zagonetne su tri osobe koje su posjetile Abrahama dok je, u Isusovom slučaju, božanska vlast očita. Tu je nomadski vođa Abraham koji prima goste i brine se za njih, tu je njegova žena Sara koja sluša i smije se. Potom je tu i Marta koja prakticira gostoljublje i njena sestra Marija koja sluša. Svaki se put radi o susretu i primanju Boga. Radi se o četiri različita načina vjere  te o mogućnostima i granicama vjere. Abraham je pravi vjernik male potrebe za teološkim razmišljanjem, on vjeruje i ta se vjera proteže i ispunja njegov život. On je vjernik sadašnjosti koja će se razviti u budućnost.

Sara je iza vrata vjere i opaža i smije se. Ona stoji iza vrata i svjesna je onoga što stoji između nje i jednostavne Abrahamove vjere. Ona se smije zamisli da ovaj starac i starica uvelih tijela mogu roditi novi život. Smije se, jer vidi Abrahama, tako primitivnog, koji vjeruje protivno onome što mu oči kazuju.

Marta je vjernica koja ima otvoreno i spremno srce za Gospodina. Za nju je vjera, po sebi razumljiv, zahtjev za djelovanjem. Time ona ispunja važnu službu. No, ona griješi kad ne pokušava tu službu obnašati u duhu služenja. Želi vjerovati na svoj način i to pretvoriti u zajedničko pravilo i ideologiju. Gleda na druge vjernike s visoka i optužuje ih pred Bogom.

Zato je Marija - po riječi Gospodnjoj - izabrala bolji dio. Marija je započela svoju vjeru iz potrebnog. To potrebno ne može se naći u sebi, niti u općim pravilima, niti u etičkom, socijalnom i druželjubivom angažmanu. To potrebno nalazimo u liku Marije i njezinom načinu vjere - biti blizu Boga. Tek odavde izlazi ono osmisleno, dobro i važno.

Na prvi pogled vidimo Martu i Abrahama. Sara i Marija, začuđene, u svom svijetu. Abraham, kao i Marta, stavljaju se, posvema, u služenje. Dvore strance i ispunjaju gostoljubivost. Sara i Marija (o kojoj ne znamo ništa, osim da sluša) slušaju i razmišljaju, a ipak je razlika ogromna. Saru Bog osuđuje (zbog njezine laži: «Nisam se smijala» - ipak si se smijala). Njezino slušanje je bilo distancirano, neozbiljno, slušanje koje ne zahvaća njezin život. Biblijski rečeno, između nje i Boga stoji oronulo tijelo. Marija sluša i Isus je hvali. Ona treba riječ Božju, sluša je, prihvaća životom i počinje živjeti.

Između Sare i Marije stoji još jedna žena kojoj je Bog prišao i koja sluša. Između tih dviju žena stoji Djevica. Ona nije poput Sare, stara i iskusna, ona je mlada, znatiželjna i otvorena, puna čuđenja («kako će se to dogoditi»), nije skeptična. Između Sare i Marije stoji konkretna Božja prisutnost u našem tijelu. Zato je i razlika između Abrahama i Marte. Abraham spada u stari savez u kojemu Bog gradi na starijima. Marta ulazi u novi savez, u njemu se Bog nudi u Duhu i istini. Abraham se cjenjka s Bogom da nestane kazne. U Isusu je nastupio sud, uništava grijeh i daruje novo stvorenje.

3

Tradicija je uvijek izjednačavala Mariju s grješnicom iz Iv 8. Ne vjerujem da, zbog toga, teolozi promatraju ženu ili kao djevicu ili kao prostitutku.

Vjerujem da, iz ove tradicije, izlazi najdublja istina da se samo čovjek koji ne pokriva svoju krhkost, može u ljubavi približiti Bogu. Ne trebaju zdravi liječnika, nego bolesni.

Prisutnost Božja u okolnostima naše krivnje nije nikakvo porobljavanje kršćanskog puka po svećeničkoj kasti, nego ima dublje okolnosti. Samo čovjek praznih ruku se može približiti Bogu. Sve što nosimo u rukama - a nije sam Bog - potencijalno se postavlja između nas. Zato liturgija, u molitvi prije euharistijskog susreta s Bogom, naglašava: «Gospodine, nisam vrijedan...» Samo nas ovakav pogled može otvoriti za dostojanstvo koje nam je Bog darovao stvorivši nas i koje želi obnoviti i držati - u našem krštenju i ovdje gdje zajedno lomimo kruh. Jer ovdje je Bog gost.

Kako izgleda tvoja nedjelja?

Gospodin odgovori: «Marta, Marta za mnogo se brineš. Jedno je potrebno. Marija je izabrala bolji dio koji joj se neće oduzeti.» (Lk 10,41-42)

Što nas sve ne zaokuplja tijekom jednog prosječnog dana! Od prvog trenutka buđenja, do posljednjeg trenutka pred spavanje. Koliko briga i problema donosi jedna sedmica, koliko dosadnog posla i stvari koje nas nerviraju. I onda kad nas posao veseli, ipak je istina da i najplodniji naš posao izjeda naše najbolje snage i umara nas. To konačno i osjećamo koncem sedmice.

K tome dolaze naši, vrlo raznoliki, međuljudski odnosi. Nemojmo previdjeti ni naše višestruke čežnje koje žele biti ispunjene. Čeznemo za priznanjima i prihvaćanjem, za ljubavlju i prijateljstvom. Postajemo, iznutra, nemirni i nesretni ako sebe vidimo u osudama drugih. Ponekad uspoređujemo sebe s ovim ili onim. Ako sebe stavimo u podređen položaj prema drugima, lako u naše srce ulazi potištenost.

Mnoge stvari nas drže u pokretu. Mnogo je za nas važnih stvari, ali one ne smiju postati najvažnije u našem životu. Iskustvo nam pokazuje da ondje gdje se čovjek izgubi u mnogim stvarima, gubi brzo i tlo pod nogama, strah ga tjera uokolo, a brige se množe. Zašto je to tako? Zato što sve to mnoštvo podliježe prolaznosti i nije trajno. I konačno, mnoštvo nam ne daje jedan čvrsti oslonac.

Odavde možemo osjetiti da mnoštvo stvari nije cjelina našeg života. Ako želimo opstati i imati nutarnji mir u «svijetu mnoštva», moramo biti vrlo blizu «svijetu jednoga» i u njemu se osjećati kao kod kuće. Upravo ovo nalazi potvrdu u današnjem evanđelju.

Marta živi u «svijetu mnogoga», zato je puna nutarnjeg nemira i agresije. Mnoštvo je tjera amo - tamo. Marija, naprotiv, živi u «svijetu jednoga». Iako ne izgovara ni jednu riječ, ili upravo zato, osjeća se da u njoj živi duboki mir. S druge strane, ovdje se pokazuje koliko je važno i životno potrebno da dođemo na kraj s mnoštvom u nama i da je važno i potrebno jedno, jer samo time možemo sačuvati svoje nutarnje jedinstvo. A što se misli pod tim jedno? To je ono što ne dolazi, niti odlazi. To je ono što je uvijek tu i što se brzo može previdjeti, prečuti i preskočiti. Jedno je onaj temelj na kojem sve počiva, koji sve nosi i sve drži. To je ono o čemu Augustin, nakon života punog uzlaza i još više padova, piše: «Nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi, Bože...Nikad nisi nov, nikad star, a ipak sve obnavljaš.»

Nakon ovoga možemo postaviti pitanje da li je slučajno da nakon brojnih radnih dana, slijedi nedjelja? Kakvo značenje, prema tome, ima nedjelja? Nedjelja je, prije svega, dan mira, ne za izvanjske, nego za nutarnje ljude. Iz toga izlaze tri preporuke:

Prvo: ostavi u nedjelju, koliko god je to moguće, svaku pomisao na rad. Nedjelja nije za rad, nego za gledanje. Ovo gledanje uključuje i pitanje za što možemo Bogu zahvaljivati s obzirom na prošli tjedan? Jesmo li, u njemu, postali nešto bolji, nešto zreliji? Gledati to znači imati sposobnost sudjelovati na radostima i patnjama drugih. «Čovjek osjeća ljude, jesu li oni samo radni ljudi (tegleća marva), jer kao takvi nisu sposobni za sudjelovanje na radostima i patnjama drugih».

S time se povezuje drugo; ne odriči se samo rada, nego i kritike. To znači utvrđivanja nedobrih stvari u ljudima i vremenu. Kritika može biti dobra u radnim danima, ali od nedjelje bi je trebali izbjegavati, jer bi nas nedjelja trebala podsjetiti da Božja posljednja i najdublja riječ ljudima nije NE, nego DA. Ovaj DA  kojega je Bog nama, u Isusu, rekao pobjeđuje u nama svako zlo i krivnju.

Konačno treće: nedjelja nam donosi početak novog tjedna. Koliko puta to osjećamo kao želju u srcu. Vezali smo se za ovaj ili onaj način ponašanja, ovu ili onu naviku. Osjećamo da smo opterećeni, ne samo, zbog posla i briga, nego i zbog promašaja i grijeha. «Ah, kako bi bilo lijepo započeti ispočetka! Započeti novi život. Koliko stvari bi se učinilo ljepše i bolje!» Tako, ponekad, mislimo. Nedjelja nam kaže da to možemo. Nedjelja nam govori da je to dan uskrsnuća Kristova. U vjeri u njega, uskrslog Gospodina, otvara nam se nova sedmica. Na to mislimo kad kažemo «svaka nedjelja nam daruje novi početak».

Kao što svaka večer odlučuje za sljedeći dan, tako nedjelja odlučuje za sljedeću sedmicu. Ako se nedjelja izgubi, u najmanju ruku, na dulji period, i sedmica «se opustošuje i prazni». Nedjelja je dan koji nas želi učiniti plemenitijima i mudrijima.

3.

Gostoljubivost

Prvo čitanje i evanđelje izvještavaju nas o gostoljubivosti. U čemu se sastoji gostoljubivost?

Ni u jednom jeziku  ne dolazi tako jasno do izražaja značenje riječi gostoljubivost kao u njemačkom. Koliko se još može iz ove riječi izvući, trebamo razmotriti.

Gostoljubivost znači: tvoj gost treba biti također i tvoj prijatelj.

Gostoljubivost znači: gostoljubivo primanje treba biti izraz prijateljstva.

Gostoljubivost treba biti ljubeća naklonost, a ne pokroviteljsko poniženje.

Gostoljubivost potiskuje vlastitu osobu u pozadinu i čini druge središtem događaja.

Gostoljubivost znači: stranac treba kod tebe naći prijem.

Gostoljubivost treba biti radostan susret, a ne nametnuta dužnost.

(Iz pomagača katoličke akcije: Kako živjeti danas)

Dva izvještaja o gostoprimstvu posebne vrste

Bog se pojavljuje u liku tri muškarca, tri nepoznata, tri stranca. Abraham žuri ovima u susret i moli ih da budu njegovi gosti. «Moj gospodine, ako sam pronašao tvoju naklonost, ne prolazi pokraj svojega sluge...» On čini sve, sa žurbom i revnošću, kako bi ugostio svoje goste... On prima Boga kao gosta, a da to nije niti znao. Pravi obdareni nisu zapravo tri stranca, već su obdareni Abraham i Sara. «Za jednu godinu ću opet doći k tebi, tada će tvoja žena Sara imati sina.»

Isus dolazi kao gost - sam ili sa svojim učenicima, to izvještaj ne donosi. «Marta ga prima prijateljski». Ona se sva trudi da ga usluži. Ljuti se, jer joj njena sestra Marija prepušta sav posao. Ona se obraća Isusu: «Kaži joj da mi treba pomoći!» Isus reagira neočekivano. On ne kaže Mariji da joj treba pomoći, već ispravlja Martu: «Marta, Marta, praviš si mnogo brige i muke. Ali samo je jedno potrebno. Marija je izabrala bolje i to joj se neće oduzeti.» Isus je gost posebne vrste. On nije došao da bude uslužen, već da služi. Marija je to shvatila i sluša njegove riječi; ona se daje od njega obdariti. Ona čini ono što je za nju i za Isusa važno. Marta to još nije shvatila, ona to treba još učiti. Iz oba izvještaja proističe slično. Kada Bog dolazi kod nas, bilo u liku stranca ili u liku Isusa, tada ga trebamo prijateljski primiti. Kada ga primimo kao Abraham ili Marta i Marija, tada nismo mi darivatelji, već primatelji. Tada trebamo biti otvoreni za one darove koje nam Bog želi darovati.

Euharistija kao gostoprimstvo

Mi možemo Euharistiju promotriti u dvostrukom pogledu, pod prizmom gostoljubivosti. Isus je domaćin, a mi smo gosti.

Isus nas poziva i sprema nam objed ugošćenja. On nam poklanja svoju riječ. On nam se sam poklanja: «To je moje tijelo...», «To je moja krv». Mi smo njegovi gosti. Primamo njegovu riječ. Mi osjećamo njegovu prisutnost koja nam se poklanja. Kao dobri gosti uzimamo ove darove kao Marija u evanđelju.

Mi smo domaćini - Isus je gost. Mi - zajednica - primamo Isusa kao gosta.  Jedni si prave mnogo brige kako bi ga uslužili. Puni su užurbanosti da bi priredili ovaj objed ugošćenja i ljute se na sve one koji ovu brigu ne dijele. Drugi su mirni: oni su sjeli Isusu do nogu; slušaju njegovu riječ i primaju ga «pod svoj krov». Oni su izabrali bolji dio; taj im neće biti oduzet. Da li domaćin ili gost, Isus hoće biti onaj koji nas daruje i mi trebamo biti otvoreni za njegove darove.

Gostoljubivost je jedna vrlina, zahtijeva veliku otvorenost, nesebičnost, uslužnost, prijateljstvo. Gostoljubivost može biti naporna. Stoga je opomena apostola Petra razumljiva: «Budite gostoljubivi bez mrmljanja». (1 Petr 4,9) Tamo gdje god biva gostoljubivost vježbana i uspješna, može Bog biti među nama. «Ne zaboravite gostoljubivost, jer kroz nju su neki, a da to nisu ni slutili, ugostili anđele» (Hebr 13,2)