U objema knjigama  Kraljeva SZ-a nalaze se razne zgode o prorocima, koje su malo povezane s pravom poviješću o kraljevima pa tako i mala scena s pozivom proroka Elizeja, preko proroka Ilije.

Ona više govori o tipičnoj situaciji, nego o povijesnom događaju. Pripovijeda se na slikovit - simbolički način, koliko radikalno proročki poziv može zahvatiti u život nekoga čovjeka.

„Na put po nalogu Gospodnjem.." Iz straha pred Izabelom, ženom kralja Ahaba, Ilija je pobjegao u pustinju i želio je umrijeti (1 Kr 19, 4-8), ali Gospodin ne ispunjava njegovu želju, nego ga je anđeo hranio kruhom i vodom za vrijeme 40 dnevnog hoda kroz pustinju, do Božje gore Horeba. Došavši tu, prenoći Ilija u jednoj pećini i u susretu s Bogom pred tom pećinom, Ilija prima nove zadaće (1 Kr 19, 9-13a): mora ići natrag, kroz pustinju, poći u Damask i tu pomazati Hasaela za kralja nad Aramom, Jehua za kralja nad Izraelom i Elizeja za proroka  (1 Kr 19, 13b-18). Usprkos velikoj žeđi, Ilija ostaje na putu na kojega se osjeća pozvanim od Boga. Najprije susreće Elizeja (1.Kr 19,19-21).

„Neobičan susret broj 3" Bogatom seljačkom sinu (to se prepoznaje po 12  jarmova volova s kojima je bio kod oranja), usred običnog, svagdanjeg posla na polju, jedan kratak susret s Ilijom postavlja cijeli život na glavu. I bez puno razgovora, Elizej odmah spoznaje da mora zamijeniti sigurno nasljedstvo s nesigurnom proročkom egzistencijom, da on - da ostanemo u slici - mora izorati jednu sasvim drugu njivu, a to je privoditi ljude Bogu.

„Odijelo ne čini čovjeka" Ilija baci na Elizeja svoj proročki ogrtač, komad odjeće od kozje dlake. Simboličko bacanje ogrtača na nekoga se, na istoku, shvaćalo kao uzimanje u posjed. Elizej je sada kao označeni nasljednik proroka Ilije i potpuno stoji u službi Jahvinoj.

Svojom novom „proročkom odjećom" Elizej dobiva i zadatak da prati izraelske kraljeve, obećanjima, ali i prijetnjama, da održi i njih, i narod u ispravnom  ispovijedanju vjere u Jahvu i njegovom štovanju. Kao što se brzo zaogrće ogrtačem, tako on brzo mora nastupiti u svoju službu.

„Odlazim" Nova zadaća zahtijeva temeljito novi početak. Elizej se oprašta roditelja i zato ubija dva goveda s kojima je orao,  za svečanost sa susjedima i prijateljima. Čak je na drvenim dijelovima jarmova skuhao meso što potvrđuje konačnost njegove odluke. Napušta svoj dosadašnji način egzistencije i završava sa dosadašnjim načinom života. Odlučan i slobodan od dosadašnjih veza, kreće s Ilijom na put.

Pismo Galaćanima, napisano oko 57. iz Makedonije zajednicama u Galaciji - područje oko današnje Ankare - slovi, iza poslanice Rimljanima, kao jedna od najvažnijih Pavlovih poslanica. Najprije vidimo interesantne stvari iz Pavlova život (njegov poziv) i iz povijesti prve Crkve (apostolski koncil). S druge strane, Pavao ovdje oblikuje svoje učenje o opravdanju po Isusu Kristu. Isus oslobađa iz ropstva zakona i poziva nas na život u slobodi. Možda zbog toga neki poslanicu Galaćanima nazivaju malom poslanicom Rimljanima.

Pavao je, na svojim putovanjima, dva puta prošao preko  Galacije i sada vidi da je njegovo misijsko djelo ugroženo od strogih kršćana iz židovstva (judaisti) koji Galaćanima propovijedaju da su židovski zakon i obrezanje potrebni za spasiteljski temelj kršćanske vjere. Pavao se bori protiv njih, a za slobodu u Kristu, u ljutitom i bolnom pismu,  rečenicama koje nam služe kao čitanje 13. nedjelje kroz godinu C. Taj dio pisma počima opomenama.

Tri citata u vezi glavnih misli bi mogla povezati propovijed i odlomak.

„Tko ne poznaje širinu slobode, tome su zatvori široki"(Walter Ludin) Pavao se boji da Galaćani ne upadnu u uskoću zatvora zakonske pobožnosti koja je, po njemu, konačno završena porukom Evanđelja.  Zato ih višekratno podsjeća da su, po Isusu, postali slobodni ljudi i poziva ih na širinu kršćanskog života: „Krist nas je oslobodio. Ostanite čvrsti i ne dajte se porobiti i ne dajte se porobiti u novo ropstvo!" (r 1) „Pozvani smo na slobodu, braćo (r 13 a)

„Što koristi sva sloboda ako smo sputani kaputom ega (ja)" (Paul Mommerz) Poznavati širinu slobode i braniti je prvo, a pravilno postupati sa darovanom slobodom, to je drugo. Zato Pavao nastoji da se ne miješaju sloboda i samovolja i da se ne živi po svojoj požudi i pohotama. „Ne uzimajte slobodu kao izgovor za tijelo" (r 13b). Pavao, pod tijelo, misli na sebičnu samozatvorenost ljudi, jer „tijelom" vođeno upotrebljavanje slobode  vodi čovjeka u neslobodu, u samostvorenu ovisnost.

„Prava sloboda oplemenjuje, čini skromnim, a ne drskim." (Johann Heinrich Pestolazzi) Upotreba slobode koju ne prožima tijelo, nego duh se pokazuje u ljubavi (r 35.sl), zato Pavao preporuča Galaćanima: „neka vas Duh vodi". Tko je pozvan na slobodu, nije samo slobodan od zakona grijeha i smrti, nego prije svega, slobodan za dobro, za ljubav.  I da bude jasnije da on ne govori o nekakvom praznom libertinizmu (slobodnjaštvu), Pavao naglašava da se darovana sloboda očituje djelima i u ljubavi se mora čuvati.

U prvom dijelu svog evanđelja Luka opisuje Isusovo djelovanje u Galileji (Lk 4,13 - 9,50). Današnjim odlomkom počima drugi dio koji se naziva „Lukin putopis i koji opisuje Isusov put prema Jeruzalemu (Lk 9,51 - 19,27). Prva poglavlja ovog putopisa govore o učenicima i nasljedovanju (Lk 9,51-13,21).  Lk 9,51 -62 se dijeli u dva različita odlomka. Dok rr 51-56 (Lukino posebno blago) govore o slanju prvih učenika i protivljenjima na putu,  rr 57 -63 (Logien -izvori) donose radikalne Isusove riječi, koje ispituju nutarnju spremnost na nasljedovanje. Želim karakterizirati oba odlomka, uz pomoć riječi dvojice teologa:

„Ako zbog Krista ne trpiš nikakvo progonstvo, onda se zamisli da li si uopće započeo živjeti kao kršćanin!" (Augustin) Isus se uputio na put misterija i učenici koje je poslao pred sobom nisu imali pojma što to znači biti s njim na putu: nisu prihvaćeni objeručke, nego su doživjeli odbijanje u jednom samarijskom selu. Jakov i Ivan su reagirali bijesno i željeli su, kao osvetu, kazneni Božji sud.  Isus ih je prekorio i poučio da se Božji plan spasenja ne postiže na silu, nego da se prihvaćanje događa uz posrtaje, da nije došao uništiti, nego spasiti, da podnošenje vanjskih suprotnosti spada u postojanje učenika.

„Krist ne želi one koji mu se dive, nego one koji ga nasljeduju"( Sören Kierkegaard) U trima - kod prvih slušatelja - šokirajućim i drastičnim slikama Isus jasno pokazuje što on očekuje od onih koji idu za njim i koji žele živjeti po njegovu duhu.

1.                          Spremnost na odricanje od materijalne i ljudske sigurnosti (rr 57 i sl) . Tko želi Isusa nasljedovati, napušta svoj dom i svoje utočište nalazi samo u Bogu. Dramatično i u orijentalnom stilu prejako - opisuje Isus egzistenciju „Sina čovječjega" na koju se moraju osloniti njegovi učenici.

2.                          Spremnost na trenutačni pokret (rr, 59 sl) pa čak i s moralnim običajima i vjerskim dužnostima (pokopati oca) treba odmah prekinuti - navještaj kraljevstva Božjega ne trpi nikakvo odugovlačenje i ima apsolutno prvenstvo. Zadržavati se kod mrtvih, znači umirati. S Isusom ići na put, znači živjeti.

3.                          Spremnost na pogled naprijed ( rr. 61) Tko uzme u ruke plug i gleda nazad, slabo ore - ne ide ravno prema određenom cilju. Tko želi pripadati Isusu, mora se odlučiti između prošlosti i budućnosti.  Držati se strogo,  vezati se uz uobičajeno, ustrajati na obiteljskim vezama, gledati prema egipatskim loncima punima mesa - ne može biti držanje i ponašanje jednog učenika.  Odluka za Isusa zahtijeva sve gledati u novom svjetlu, dosadašnja osiguranja i mjesta sigurnosti: tradicija i poredak, vlastita socijalna i obiteljska prošlost. Samo oni koji su spremni za novi pokret, mogu naći oslonac.

Pozdrav:

Gospodin Isus koji nas sve poziva da ga nasljedujemo, neka bude sa svima vama

„Pitaj stotine katolika što je najvažnije u Crkvi - odgovorit će misa!

„Nedosljedno!" tako je Lothar Zenetti, župnik u Frankfurtu i pisac, opisao ovu riječ. Provokativno i pogađajuće. Kao Crkva znamo da se potrebno stalno mijenjati i okretati ako želimo Evanđelje propovijedati u novom svijetu i okolišu. No, nama je to ipak teško - propustiti omiljele navike, gdje je to potrebno.

Već je u 2. stoljeću crkveni učitelj Tertulijan govorio kršćanima. Od njega potiče rečenica: „Krist nije rekao: Ja sam navika, nego je rekao: Ja sam istina." Kako često su u Crkvi teške promjene možemo izračunati ako gledamo kako je nama teško ako pogledamo naše vlastite probleme - kako teško ide s našim obraćenjem, promjenom našeg mišljenja, poći za Kristom!

Moleći Gospodine smiluj se, molimo ga da nam podari dar svoga milosrđa i novog početka,  u Slavi hvalimo Gospodina za snagu za promjenu koja iz njega izlazi.

Bože, koji nam govoriš i kome smijemo govoriti: tvoj Sin nas je jasnim riječima pozvao na svoj put. Molimo te za snagu da možemo živjeti dosljedno po vjeri i iz vjere.

Za sve koji su razočarani i zbog toga bijesni pa žele upotrebljavati nasilje. Podari im snagu da dobro promisle, molimo te

Za sve koji svoje zastave okreću prema svim vjetrovima i nemaju snage za svoje vlastito mišljenje: daj im snage i odlučnosti, molimo te

Svima koji samo gledaju unazad i vezuju se samo za prošlost: podari snage za obraćenje, molimo te

Svima koji se vezuju za svoje imanje i ne mogu se toga osloboditi, daruj snage za odricanje, molimo te

Svima koji osjećaju da je život u nasljedovanju ispunjen život: podaj snage da krenu tim putem, molimo te

Pokojnima, koji su napustili ovaj svijet i pošli u vječnost, podari vječni mir i ispunjenje kod tebe molimo te...

Bože, ti ne želiš polovičnost i neodlučnost, nego odvažnost i radost odlučnosti. Pomozi nam u tome, po Kristu Gospodinu našemu.

II. oblik

Uvod: Sve nas, možda, susreće isto kad se okupljamo na slavljenje službe Božje. Mnoge stvari nam se događaju, mnogo toga, lijepog ili ružnog, smo susreli ove sedmice. Često puta nam je glava otežala zbog različitih misli, onda se osjećamo kao zdjele napunjene do vrha.

Tu nema više mjesta za riječi Radosne vijesti, niti molitve, nema više mjesta ni za ljude oko nas, pa nema više mjesta ni za Boga.

Zato vas molim, uđite malo u nutrinu, prepustimo se tišini - i predstavite, sada sami sebi da je vaša zdjela okrenuta naopako i potpuno ispražnjena, ali ne bačena na zemlju, nego jednostavno u ruke Božje koji neće previdjeti ništa od onoga što vas je veselilo, od onoga što vas je žalostilo i on će svaku stvar sasvim drugačije vrednovati, nego što to činimo mi (tišina).

Sada je naša zdjela prazna, slobodni smo, ili smo slobodniji nego prije, otkupljeni, spremni na ljubav, prijateljstvo i pomoć koju nam Bog želi darovati u misi.

Gospodine Isuse Kriste, oslobodio si nas za slobodu i od sluga učinio prijateljima. Puni povjerenja u tebe, iznosimo ti naše molitve:

Molimo za naše svećenike, misionare i vjeroučitelje: ispuni ih svojim Duhom da se ne uplaše poteškoća i ne postanu umorni za naviještanje tvoje blagovijesti

Molimo za ljude koji u mnogim zemljama trpe u zatvorima zbog svoga vjerskog uvjerenja: podaj im svoga Duha da postignu nutarnju slobodu ako im vanjska ostaje zapriječena

Molimo za kršćane svih denominacija: vodi ih svojim Duhom  na putu slobode i ljubavi da te sve radosnije i svjesnije slijede

Molimo i za bolesne i umiruće: daj da tvog Duha osjete kao tješitelja, da postignu jakost svoju bolest slobodno prihvatiti i da smrt gledaju kao vrata k neprolaznoj slobodi.

Tebe, Gospodina našega života, hvalimo i slavimo s Ocem i  Duhom Svetim, sada i u sve vijeke vjekova.

Kako vam se sviđaju ove radikalne Isusove rečenice: nemati mjesta kojeg možeš nazvati domom - ostaviti da mrtvi pokapaju svoje mrtve i krenuti na put - bez oproštaja od obitelji? Kakav dojam ostavljaju na vas ove jednoznačne i beskompromisne riječi?

Obrana? To ne može biti za svakog čovjeka!

Malodušnost? To ja nikada neću ostvariti!

Možda i znatiželja: To bih želio vidjeti izbliza. Želim znati kako je on baš to mislio! Želim razmisliti što te riječi znače baš za mene.

Kod razmišljanja mi je pomogla misao spisateljice Hilde Domin: „Treba moći krenuti, a opet biti kao stablo." Biti kršćanin znači osloniti se na vjeru u Isusa Krista, njega nasljedovati. K tomu uvijek spada dvoje: hodanje i stajanje. Uporište i pokret ili u slici: stablo i put.

-         Treba biti poput stabla, a to znači da bi se Isusa nasljedovalo, potreban je nutarnji mir, jasnoća i odlučnost. Kao što neko drvo stoji mirno i čvrsto i u svim godišnjim dobima ostaje isto i tako održava jakost i dostojanstvo, tako uz naše kršćanstvo spada jasna i mirna odlučnost: Da, želim živjeti po Isusovu Duhu, želim se orijentirati na njegovu praksu. I svaka će nam misa (bogoslužje) darovati mir u kojem možemo ovu odluku produbiti i obnoviti.

-         Treba biti poput stabla -  da bismo  Isusa nasljedovali, treba samostalnost, samosvijest i ispravnost. Kao što svako stablo stoji za sebe, uspravno i ravno, tako uz naše kršćanstvo, spada stajati ravno i uspravno uz našu osobnu vjeru, našu originalnost i nastojanje za ispravan i ravan život. I svaka misa (bogoslužje) želi nam pomoći da otkrijemo talente i vlastitosti koje nam vjerski život nezamjenjivo i jedinstveno daje, daje našem biti kršćanin  točno određeni profil.

-         Treba biti poput stabla - to konačno znači: da bi se Isusa nasljedovalo potreban je korijen, čvrst oslonac i izvor snage. Kao što je stablo duboko ukorijenjeno u zemlju i samo živi od vode u dubini, tako i našem biti kršćanin trebaju korijeni u Bogu, povjerenje da nam daje oslonac i snagu. I svaka misa(bogoslužje) nam želi dati osjetiti ovaj oslonac u pjesmama i molitvama i zajedničkom blagovanju koje on s nama slavi.

Treba biti poput stabla: miran, ukorijenjen i samostalan.

Isto tako je vrlo važno za naše biti kršćanin, za naše nasljedovanje Krista i ono drugo, a to je moći krenuti, otići.

-         Treba jednom moći krenuti, a to znači: da bismo Isusa nasljedovali treba biti nezabrinut i spreman na rizik. Samo se u strahu pitati: smijem li to? Da li je dopušteno? Što bi se moglo dogoditi? To ne može biti Isusova misao - ako ozbiljno shvatimo današnje evanđelje.

-         Treba moći krenuti - to znači da bismo Isusa nasljedovali, potreban je kritički pogled na naše navezanosti i ovisnosti,  na ono što nas vezuje i čini neslobodnima. Orijentirati se potpuno na materijalne vrijednosti, vezati se uz karijeru i vlast, ili uspjeh, ili se oslanjati na odobravanje drugih ljudi, to ne može biti potpuno u Isusovu Duhu - ako ozbiljno uzmemo današnje evanđelje

-         Treba moći krenuti - to konačno znači: da bi se slijedilo Isusa, potrebna je usmjerenost na budućnost, na mogućnosti koje još imamo u izgradnji kraljevstva Božjega. Tvrdokorno se vezati na prošlost, sve zadržavati što je nekoć bilo dobro i ispravno - to ne može biti u Isusovu Duhu ako ozbiljno shvatimo današnje evanđelje.

Treba moći krenuti neopterećen, slobodan i gledajući naprijed.

Ne imati mjesta gdje se možeš osjećati kod kuće, mrtvima pustiti da pokapaju svoje mrtve i uputiti se, napustiti obitelj bez oproštaja: ja shvaćam ove Isusove zahtjeve, jer je on bio  potpuno ukorijenjen u Bogu, jer je on u njemu našao svoj oslonac. I mi, tako mislim, možemo se uputiti na Isusov put ako čvrsto vjerujemo da će nam Bog dati snage za to i biti oslonac, ako ćemo se čvrsto držati i krenuti u dobroj ravnoteži.

Čini mi se da je problem, nas kršćana, u tome da mi s jedne strane slabo slijedimo Isusa. Dok smo u stajanju dobri, vladamo se onim 'čvrsto se držati',  ali s onim 'krenuti', nije nam baš tako lako, šepamo u svom hodu. U našim bogoslužjima i misama puna su nam usta govora o pokretu, putu vjere, nasljedovanju, o putujućoj Crkvi, o Duhu koji tjera na novo  - ali u našem životu, našoj svagdašnjoj praksi, u našim župama, crkvama se to jedva vidi i osjeća. Mi trebamo, tako kažu Djela apostolska,  biti „oni od Puta"  ili „pripadnici Puta" (Dj 9,2), ali upravo s ovim krenuti, ostaviti, poći i naprijed ići imamo problema.

Danski teolog i filozof  Sören Kierkegard je opisao ovaj problem  jednom, vrlo lijepo zgodom: „Kršćani žive poput gusaka na seoskom imanju (dvorištu). Svakog sedmog dana drži se parada  i najmoćniji gusak stane na ogradu i gače o čudu guske. Priča lijepe stvari o guskama koje su htjele letjeti. Hvalio je Stvoriteljevu dobrotu kojom je guske obdario krilima i porivom za letenje. Guske su bile duboko ganute, prignuše glave i hvale propovijed glagoljivog gusaka. Ali to je sve. Jedno ipak nisu učinile - nisu poletjele - one idu na svoj podnevni obrok. Ne lete, jer kukuruz je dobar, a dvorište sigurno!

„Treba ići, a ipak biti poput stabla"

-         Želim da mi, sada, na ovoj misi (bogoslužju)  nađemo mir i da nam bude darovana snaga da nas ojača i potakne na odvažan pokret.

-         Želim svima nama da sada i na svim misama (bogoslužju) budemo potaknuti da letimo i živimo svoju slobodu i da ne ostajemo u sigurnom dvorištu i  ako treba poletjeti, da nam nitko ne podreže krila.

-         Želim svima nama koji sada ovdje, u ovoj misi (bogoslužju) osjećamo svoju ukorijenjenost u Bogu, da se možemo uputiti na put s Isusom.

Tko želi ovoga Isusa nasljedovati, mora biti lud. Zahtjevi koje stavlja pred svoje učenike, su više nego neprijateljski svijetu. Oni ne smiju imati nikakvog mjesta gdje bi otpočinuli, čak ne smiju pokopati ni svoje roditelje, čak se od njih ne smiju oprostiti.

Kako Isus može nešto takvog reći? Zahtijevati? Je li to uopće još kršćanski? Je li to ta Radosna vijest o ljubavi Božjoj? Sigurno to još uvijek ne znači da kršćanski živjeti znači živjeti bez primisli na uspjeh, ali isto tako nas to odjeljuje od svijeta, jer Radosna vijest glasi: Bog te ljubi, bez obzira kakav si i što imaš. Naizgled, Isus ovdje povlači crtu preko računa ljubavi. Izdaje li on sam sebe?

Zar se nije kod Zakeja - okrenuo prema cariniku i grješniku,a da nije prije toga tražio ništa? Nije li preljubnici - koja je trebala biti kamenovana - oprostio grijehe, a da ona nije trebala ništa učiniti? I u prispodobi, zar nije kralj oprostio sluzi deset tisuća talenata bez ikakvog uvjeta?

A sada odbija ljude koji ga hoće nasljedovati, samo zato, jer se žele oprostiti.

I što sada?

Možda nam pomogne današnje čitanje. Tu se govori, u prvoj rečenici:"Za slobodu nas Krist oslobodi ". I to bez preduvjeta, bez da bismo trebali bilo što prije učiniti. Zato u sljedećoj rečenici stoji redak:

"Ostanite čvrsti i ne dajte se podjarmiti starim teretom"

Tko primi dar, nastoji ga zadržati, brine se o njemu i čuva ga.

Evanđelje o bezuvjetnoj ljubavi Božjoj zadržava svoju vrijednost. Upravo iz svijesti i spoznaje ljubavi, proizlazi i bezuvjetni odgovor na ljubav.

Tko vjeruje da je Božja ljubav samo neprestano predanje nama, taj ne zna što je ljubav. Ona zahtijeva, po svojoj naravi i naše bezuvjetno predanje njoj.

A ovaj zahtjev nije tako malen, upravo zato što je Božja ljubav prema nama tako bezuvjetna i velika.

"Tko želi biti moj učenik, neka uzme svoj križ" - nije  ugodno.

Tko drukčije misli, taj je svoj križ davno odbacio sa strane.

Tko živi s Bogom, taj zna da je Radosna vijest i obećanje, ali i zahtjev. Tko oduzima obećanje, a gleda na zahtjev, taj od Radosne vijesti čini opterećenje, neljudski moral.

Tko pokušava zahtjevu, da tako kažemo, slomiti zube, taj čini od Radosne vijesti nekakav mir-radost- kolač: budi ono što hoćeš, čini što hoćeš, Bog te ljubi. Ne gledaj na zapovijedi,  žrtvu i križ, kojega trebaš nositi. Ostani glup, kakav jesi, Bog te ljubi.

Oboje idu zajedno: To je ono što Isus govori u današnjem evanđelju - daruj samoga sebe, jer se Bog tebi potpuno darovao.

I Zakej je povukao konzekvence iz Božje ljubavi i svakome koga je prevario, vratio je višestruko. I preljubnici kojoj je bilo oprošteno, bez ikakvih preduvjeta - sada Isus govori i zahtijeva: "Od sada ne griješi više." Čovjek kome, je u prispodobi, bilo mnogo oprošteno, morao je sve isplatiti, jer nije bio pripravan oprostiti svome prijatelju.

Tko vjeruje da će dobiti oproštenje, da će ostati u Božjoj ljubavi, a ne povlači konsekvence za svoj život, taj ne zna što je ljubav.

3.

Isus i današnji kršćani

Zamislimo da netko nema ništa od ove tri stvari o kojima govori današnji  tekst. Kuću, poštovanje prema mrtvima i smisao za obitelj, sigurno bi bio sumnjiv. No, ne samo da bio sumnjiv, nego bi ga se smatralo opasnim ako bi od toga napravio životni program. «Tko položi ruku na plug i pogleda nazad, nije vrijedan kraljevstva Božjega." Tako bi ga se, bez ikakvog uvijanja, opisalo u stvari onakvim kakav jest: razbijač društvenog, religioznog i etičkog reda, kratko - kao nekog radikala. To je dakle ovaj sveti radikal (koji je i kao takav završio) - Isus. Nema pravoga stana, nema neko naročito poštovanje prema mrtvima, pa nema ni pravog obiteljskog smisla, kako su ga u to, bezuspješno, pokušali ugurati u Nazaretu. I ovdje smo sada mi, današnji kršćani, vezani u njegovo ime, ali isto tako vezani uz stan, poštovanje mrtvih i naravno smisao za obitelj. Isus i današnji kršćani - ovdje nešto ne odgovara- ispada sasvim suprotno.

Bilo bi krivo kad ne bi postojalo nikakvog iznenađenja zbog ove razlike, kad se ne bi vidio rascjep između njega, odnosno prvog pokreta oko Isusa i današnjeg kršćanstva, ako bi današnji kršćani svakoga i sve razumjeli i znali tako urediti, pa i ono što je ljude onda razdvajalo i tjeralo na odluku za ili protiv Isusa.

Uočavamo, iz evanđelja, da je Isus uvijek bio povezan s onima izvan društva. Oko njega nalazimo kljaste, male prevarante, prostitutke, izgubljene sinove, bolesne na duši i na tijelu i, prije svega, najsiromašnije među siromašnima. Kod njih on pokušava ostvariti novo nebo i novu zemlju, tu na dnu je on počeo.  I  nikakvo čudo da ga se nije lijepo gledalo, čak i odbacivalo. S njim se nije mogla organizirati država, dakle nije vrijedio ni za što.

Njegov razočarani komentar je poznat «nigdje se tako malo ne poštuje proroka kao u njegovu zavičaju.»  (Mk.6,4) Iza toga stoji istina koju i danas možemo uočiti. Onaj tko se druži s onima na rubu društva, koji ih ne izbjegava, nego s njima dijeli svoj život, prije ili kasnije, će biti prisiljen da se isključi iz društva.

Kao posljedicu svoje blage poruke Isus je pokrenuo svoju zajednicu od onih na rubu društva. Privukao ih je i išao je s njima uokolo, bez stana, bez obitelji i bez obzira na susjedske i rodbinske obaveze.  Izvorni Isusov pokret je pokret ljudi  koji su prekinuli mostove sa svojom sredinom ili tradiciju ili nisu uopće tu tradiciju i te veze i te odnose poznavali, jer su bili »mali ljudi», što znači da su bili prosjaci.

Mogli bismo tako opisati kršćansku situaciju ako želimo prihvatiti da su Isusovi simpatizeri došli iz najsiromašnijih slojeva bez prebivališta, bez smisla za obitelj i zbog toga, bez nekog naročitog poštovanja.  No, postojali su i oni simpatizeri koji su imali stan, obitelj i grupe koji su kasnije bili klica mjesnih zajednica. Oni su bili potpora za one bez sredstava koji su išli naokolo: Isusove ljude. No, i njihov život nije bio bez radikalnosti. Jer što znači biti potpora? Konačno znači dati prenoćište, prebivalište, dati jesti, novčano poticati. Prije svega znači imati simpatije za ovaj pokret, za one koji nemaju dom, dati im pravo na kuću, na dom u jednom širem smislu riječi.

A to nije uvijek lako. Uvijek su ti simpatizanti živjeli u seoskoj i gradskoj sredini. Imali su obitelji. Gajili su tradiciju, a time i društvene obveze. Simpatizanti Isusovog pokreta morali su, često, doći u sukob s onima koji su bili oko njih, često im u oči predbacivati, a bili su i politički nepoželjni. Privlačili su na sebe nepovjerenje i neprijateljstvo. Cijena za nasljedovanje bila je, za njih, dosta visoka.

Time na današnju kršćansku zajednicu pada svjetlo. Nikako nam ne mogu biti uzor siromasi i oni koji su odbačeni sa strane i takav Isusov pokret bez stana, bez obiteljske veze i bez  novca. Uzor za današnje kršćanske zajednice prije bi mogle biti one grupe i obitelji koje su bile podrška siromašnom Isusovom pokretu i njegovim ljudima. A to bi moglo imati za posljedicu da prava zajednica koja je postala podrška Isusovoj zajednici u društvu kao što je naše, koje je postavljeno između dobiti i uspjeha, vrlo brzo bude ugurana u izolaciju. Zašto je današnja kršćanska zajednica tako malo izolirana? Zašto je ona društveno priznata?

Kad bi današnja zajednica nešto polagala na izvorni kršćanski identitet, onda bi ona postala podrška za one koji su ostali izvan društvenih kretanja.