Poruka teksta današnjeg prvog čitanja je iz zaključnog poglavlja Izaije, a sastoji se od obećanja spasenja gradu Jeruzalemu i  „slugama" Gospodnjim (r 14).

Ovo obećanje Božjeg spasenja je odgovor na tužbe naroda zbog velikih nevolja koje ga opterećuju. Problemi o kojima nam govori nepoznati pisac po imenu „Treći Izaija" ili „Tritoizaija" u svojoj poruci (Iz 56-66), upućuju na vrijeme poslije progonstva  (konac 6/ sredina 5. stoljeća pr. Kr.). Još uvijek se vuče ponovna izgradnja Jeruzalema i Hrama, iako je najavljena s puno nade. Tu su i razna razilaženja oko ispravnog puta u vjeri koja dijele narod na „otpadnike" i „sluge Jahvine". Konačno u 66,14  spominju se oni koji drže subotu i obdržavaju Savez  „i u svom djelu i pravednosti potpuno se oslanjaju na Jahvu." Konačno postavlja se pitanje za židovski narod, koji je tada živio u više narodnom velikom perzijskom kraljevstvu:  Mogu li drugi narodi - izvan granica Izabranog naroda,  biti Božji narod? Pod kojim uvjetima? Sve ove nevolje su stavljene u  „tužbenu molitvu"  (Iz  63,7 - 64, 11) i završavaju pitanjem: „Možeš li se kod svega ovoga suzdržavati, možeš li Gospodine šutjeti i tako nas ponižavati?" (Iz 64,11) Uočljivo je kakvim slikama  prorok prenosi svoju poruku. Bila je kao žurna  tužba, kao „govor ljudi" Bogu, našemu Ocu" (63,16; 64,7) i tako slijedi „Govor Božji" kao odgovor na vapaj za pomoć (66, 10-14),  s gestama majčinske brige za Jeruzalem  i njegove „Sluge" - oni će imati dobru (lijepu) budućnost. I zato će se svi koji „ljube" Jeruzalem poticati, s obzirom na već najavljeno novo rađanje Siona (66, 7-9), da budu radosni  i da zaborave na svaku žalost (r 10). U dvjema prekrasnim slikama, koje grad Jeruzalem  pokazuju kao osobu, kao majku, adresanti se potiču da se oslone na grad, da mu se povjere, da sudjeluju u njegovom darovanom bogatstvu za narode, da se u njemu osjećaju sigurno, kao što se osjeća dijete kod svoje majke po njezinoj majčinskoj brizi punoj ljubavi kad joj leži na rukama ili kad ga ljulja na koljenima. (r 11 sl).  Zaključni r 13 je „pravi primjer za izvuči različite slike Boga u njegovom postupanju." Retkom: kao što majka tješi sina, tako ja vas tješim" dolazi jedna dimenzija slike o Bogu, koja se ne povezuje s Ocem i govori nam da se Bog ne može vezati ni uz kakve slike. On nadilazi „granice spolova". Utjeha koju daruje Bog, kao majka, nije jednostavno dobar govor, nego situaciju čini sasvim drugačijom. Djelotvornu pomoć ove utjehe za „Sluge"  prorok opisuje slikom elementarnog ponovnog oživljavanja. Oni će cvjetati kao svježa trava i doživjet će veličanstveno snažno djelovanje „ruke Gospodnje" (r 14). Tako se Jeruzalem više ne pokazuje kao mjesto žalosti i tuženja, nego snagom obećanog Božjeg spasenja, kao mjesto radosti (r 10, 14 sl).  Tritoizaija je  svom narodu dao nadu u teškim vremenima, hrabrost, povjerenje i viziju iz svoje vjere u blizog i svemožnog Boga, u emocionalnoj metafori  Boga kao „majke." Božje obećanje vrijedi bezuvjetno, ali se želi učvrstiti i ljude dovesti na pravi put. Ona želi postati stvarnost kao nutarnja obnova ljudi i razviti se i pokazati se u uređenju života u svim vidovima i smjerovima.  Tako će se prepoznati „Sluge Jahvine". Tako će biti vidljiva, ovdje i sada, solidarnost Božja sa siromašnima i obespravljenima (usp Iz 56,2-8) i svijet će postati mjesto  egzistencijalnog doživljaja Boga, koji je vezan uz ljude, ne uz mjesta. Tako počima „Kraljevstvo Božje", novi svijet čije će nam, konačno, ispunjenje, jednom, biti darovano.  (Na pitanje o sudbini naroda odgovara prorok  u 66, 18-21 vizijom sveopće zajednice „slugu" i ljudi iz svih naroda, koji se obrate Jahvi. Oni će ga zajedno štovati u Jeruzalemu!)

Apostol Pavao koristi završnu riječ poslanice Galaćanima  6,11-18 da još jednom iznese „svoje viđenje stvari u najkraćem obliku. Njegova stvar se sastoji u tome da sa „svom težinom svoje osobe", cijelim svojim apostolskim autoritetom, izražen vlastoručno napisanim završetkom (r 11)  svoje protivnike zbije u kut, a da proglasi svoju poruku o vjeri u otkupiteljsku snagu Kristova križa kao jedini put spasenja. Pavao se još jednom ograđuje od svojih protivnika i razjašnjava Galaćanima  zašto ne treba slijediti propagandu, pa i od judeo kršćana - oni žele dobro stajati u društvu, ali sami ne obdržavaju Zakon. (rr 12-13) A nasuprot njima, Apostol naglašava svoju poruku: On se zauzima i, kao temelj, postavlja poruku  spasenja po križu Kristovu, koji od ljudi (po krštenju) čini novo stvorenje i tako nudi jedan novi životni koncept, s novim životnim vrijednostima. S obzirom na ovo novo stvorenje, pitanje obrezanje ili ne, je bez ikakve vrijednosti. Tko se usmjeruje na ovu poruku, tome Pavao obećava „mir kao eshatološko, spasenjsko dobro i milosrđe." I taj istodobno spada u „Božji Izrael". Ovim tumačenjem se Pavao nada da je konačno riješio postojeći problem. Konačno, on je ovom nauku posvetio cijeli svoj život i zbog toga je trpio progonstva i mučenja čije tragove trajno nosi na svom tijelu (r.17) Tako je Kristov križ postao i njegov križ.

Pavao zaključuje svoje pismo blagoslovom „prožetim liturgijskim govorom: Galaćani trebaju ostati u milosti Isusa Krista, našeg Gospodina, milosti u punom smislu i misli na cijelu egzistenciju koja može primiti milost (ne uvjetovanu obrezanjem).  Formulacija „s vašim duhom" želi istaknuti „da bi milost trebala nutarnje obuhvatiti Galaćane."  Pavao ih zove „braćom" sjećajući se prijašnjih susreta i nada se budućima. Jakim i čvrstim amen Pavao završava poslanicu.

Odlomak sadrži slanje, po imenu nepoznatih, 72 učenika (odgovara broju naroda na zemlji - usp Post 10) koji, prema starozavjetnom shvaćanju, predstavljaju stanovništvo zemlje, dakle jedan sveopći nalog poslanja. U tišini jednog govora šalje „Gospodin" učenike u mjesta „kamo je sam htio ići" (r 1).  Ipak, u daljnjem tekstu Lukina evanđelja  nema ni riječi da je Isus stvarno tamo i bio. Tako je za razumijevanje odlomka  važno da se ovo  - s pogledom na Lk 22, 35 - 38  shvati s jedne strane kao „generalna proba" učenika za vrijeme Isusova zemaljskog života, a s druge strane su to odlučujuće norme za misije i sredstva i držanje misionara koje su vrijedile za Lukina života. Svojim, tako uređenim Isusovim govorom slanja, evanđelist daje jasno do znanja da mu je, kod ovog odlomka, stalo do evangelizacije, do propovijedanja kraljevstva Božjega koje proizlazi od uskrslog „Gospodina".

Glavna pravila za misije su: učenici trebaju ići „po dva" (r 1) da bio poruku vjerodostojno prenosili - prema židovskom zakonu svjedočenja.  Usporedbom: „kao ovce među vukove", Isus ih upozorava na opasne i rizične situacije kojima će biti izručeni, bez ikakve obrane.

Oprema učenika je krajnje siromašna i sadrži mnogo manje nego neki putnik treba. Nikakve torbe, ni novca, ni cipela - sve zajedno - odraz odricanja od samosigurnosti, čak i zabrana pozdrava - bilo zbog žurbe misionara ili jer će pozdrav doći na ulazu u kuću, dakle na cilj? -  Ovaj prakršćanski radikalizam je kasnije (usp Lk 22, 35-38) oslabio: novac i torba su izričito dozvoljeni (Lk 22,36)

Redci  5-7 sadrže konkretne upute za „kućne misije" a rr. 8-9 upute za „gradske misije". Prilaz nekoj kući omogućava prve osobne kontakte i stvara preduvjet da bi se moglo prenositi „blagovijest", a počima pozdravom mira kao „obećanja spasenja". Prema ondašnjem shvaćanju, mir se vraća onom tko ga je dao ako u kući ne nalazi odjeka i spremnosti na primanje mira (r.6). K ondašnjim misijskim pravilima koja se vide u opisu kućnih misija, spada i da se misionari osjećaju zadovoljni s onim što im  se ponudi u kući kao nagradom za njihov trud.

Za Lk su gradovi,  na poseban način, mjesta navještaja, od Jeruzalema do Rima, jer se u njima odvija odlučujući politički, društveni i vjerski život. Još jednom se naglašava zapovijed ozdravljanja (dvorenja) bolesnika i navještaja Evanđelja.

Ukoliko bi grad - uzevši kolektivnu odgovornost - odbio Evanđelje, trebaju učenici, preko geste otresanja prašine sa sandala (cipela), to javno obznaniti. I trebaju jasno dati do znanja da zbog toga neće moći podnijeti dolazak kraljevstva Božjega. Prijeteći sud  nad takvim gradom (r12) je gori nego, već poznata, kazna Sodome ( Post 19,23)

Povratak učenika (rr 17-20) nije postavljen tako kako bi se očekivalo: lijepim izvještajem o uspješnom djelovanju prema kojemu Isus pokazuje interes, nego Isus uzima činjenicu njihova povratka kao prigodu da u govoru, eshatološkim mitskim slikama, naglasi dolazak kraljevstva Božjega. Ovo iskustvo blizine kraljevstva Božjega potiče učenike na veliku radost. (r 17) Isus gleda ovu radost i ukazuje na najveći razlog: ona je - rečeno u slici - u spoznaji da su njihova imena zapisana na nebu, to znači da su svjesni da ih Bog ljubi.

Malo je koja riječ danas toliko u upotrebi kao riječ mir. Jasno, jer opasnost od jednog sveopćeg atomskog rata postaje sve veća. Sveopće naoružavanje iz godine u godinu raste.  Jedno postaje sve jasnije u diskusiji o miru: nema razoružanja u oružju dok se ne dogodi razoružanje u srcima ljudi i u njihovim pametima. Sustezanje od sile i nasilja nije samo problem sveopće politike, nego je svagdašnja zadaća svakoga čovjeka.

Razmislimo u tišini koliko smo mi spremni, iz svog srca i pameti, izbaciti svakovrsno nasilje. Nasilje mišlju, riječju, djelima.  Molimo Boga da nam oprosti i podari, u ovoj svetoj euharistiji, spremnost za oproštenje i mir. Sve ono što smo ostali Bogu i ljudima dužni u strpljivosti, obazrivosti, volji za mirom, snošljivosti za nas je grijeh. Sada to želimo priznati pred Bogom, milosrdnim Ocem.

Bože i Gospodine, tvoj sin Isus kojega si nam poslao, naš je mir i naše pomirenje, po njemu ti prinosimo svoje molitve i želje:

v  Za sve kršćanske Crkve u svijetu da nam pokazuju putove k miru i da same idu tim putovima, molimo te

v  Za političare istoka i zapada, sjevera i juga da budu spremni sukobe rješavati samo mirnim putem, molimo te

v  Za nas same da se opremo mislima mržnje i nasilja, a počnemo misliti misli mira, molimo te

v  Za žrtve mržnje i nasilja da nađu u tvom kraljevstvu mir i pravdu, molimo te...

v  Iznesimo Gospodinu, u tišini, naše osobne molitve i želje...

U nasljedovanju tvoga Sina daje nam se onaj mir, kojeg svijet ne može dati. Zato ti zahvaljujemo i slavimo te po Kristu, Gospodinu našemu.

Lukin opis slanja 72 učenika daje nam pogled u prakršćanske misije. Evanđelist se mogao koristiti nekim ranijim izvorima i vlastitim iskustvom. Što se vama najviše svidjelo, drage slušateljice i slušatelji? Možda poslovični govor o „ovcama među vukovima?" Ili tako siromašna oprema učenika? Ili prijetnja o gradovima „kao Sodomi" - za naše vrijeme  i ovo vrijeme vjerskih sloboda - vrlo strano? Ili su vaše misli ostale na nekoj drugoj evanđeoskoj izjavi? Među pravilima za učenike na prvom mjestu je slanje „dva po dva" što bi im moglo služiti kao međusobna zaštita. No, za Evanđelje je vrlo važno da svjedočanstvo dvojice bude vjerodostojno. Ovo podsjeća na starozavjetno pravilo da nešto vrijedi kao istinito ako dvojica govore isto.  Ovo je za SZ vrlo važno ako se radi o odluci između života i smrti. Oprema učenika se svodi na ono najpotrebnije za put: nikakvog novčanika, nikakve zalihe, nikakve cipele. Učenici se odriču onoga što je tadašnjem putniku bilo potrebno. Odriču se samosigurnosti i svega onoga što bi moglo skrenuti pažnju na njihov izgled. U prvom planu mora biti poruka, a ne oni. Ovdje bismo mogli govoriti o prakršćanskom radikalizmu.

Ako pogledamo povijest naše Crkve,  možemo ustvrditi  da su uvijek ljudi, misionari, kršćani na poseban način bili privlačni, primjerni pa i uzorni i još danas su, posebno onda kad se približe prakršćanskom idealu jednostavnog života. Mislimo na sv. Martina biskupa iz Toursa, Franju Asiškoga, osnivača pokreta Taize brata Rogera Shutza ili Majku Tereziju.

Suprotno: bogatstvo i pompa pa i ako je to „uvjerljivo" kao potrebna reprezentacija, činili su jak dojam samo kratko vrijeme. Poneki samostani su, svojim bogatstvom i time povezanim načinom života, doveli, sami sebe, do propasti. Čini se da bogatstvo, izraženo u veličanstvenim zgradama, baca sjenu na svjetlo Evanđelja. Kroz reforme, vraćanjem na jednostavne oblike života, mogu ponovno dobiti svoj sjaj.

Broj učenika -72 - bi trebao imati nešto sa starozavjetnim shvaćanjem (Post 10) da su na zemlji bila 72 naroda. Evanđelist Luka hoće, na ovaj način, indirektno reći da su učenici poslani svim narodima svijeta.

I mislim da se, i mi sami, možemo identificirati s bezimenim misionarima. Svatko od nas je pozvan, snagom svoje vjere i svoga krštenja - već prema svojim mogućnostima - biti poslanik Evanđelja.

Pogledajmo druge Isusove upute učenicima, kao što ih Luka navodi. Tako je vrlo značajno da učenici nikoga na putu ne pozdravljaju, jer se moraju žuriti da ispune važan zadatak, ali pozdrav mira, šalom, pružaju tek onda kad uđu u kuću, kao što je to do danas običaj u Izraelu. Pa i mi ulazimo u nečiji stan s pozdravom i tako uspostavljamo kontakt s ukućanima. Već pozdrav mira uključuje dobro ukućanima, mir, blagostanje, a to je mnogo više od običnog pozdrava, po tome će učenici prepoznati jesu li su dobro došli ili ne. Ako su u nekoj kući primljeni otvorenih ušiju i srca, trebaju prihvatiti i gostoljubivost domaćina.  I to je jednostavno. To je zaslužena plaća za službu naviještanja. Znamo da su iz ovakvih posjeta nastale prve kršćanske „kućne Crkve", a od njih su se razvile zajednice. Najprije nam je, iz Pavlovih poslanica, jasno da su takve kućne Crkve bila važna mjesta njegovog propovijedanja i naviještanja i slavljenja Gospodnje večere.

Gradske misije su za Pavla. U nekom gradu postojipolitički, društveni, ekonomski i vjerski život.  Najvažniji su gradovi za njega  bili Jeruzalem kao izvor kršćanstva i Rim  kao centar ondašnjeg svijeta i cilj Evanđelja.  Za gradske misije su ponovno naglašeni ozdravljenje bolesnika i propovijedanje Kraljevstva nebeskog.

Dvorenje i ozdravljenje bolesnika - mislimo na brojne ustanove, bolnice koje je Crkva podigla kroz stoljeća  sve do naših dana  - su postale odlučujućim znakom kršćanstva.  Oni su znak i izraz da je naviještanje evanđelja  uvjerljivo onda ako govor i djelovanje odgovaraju.

U slučaju odbijanja  u gradu, navjestitelji ne smiju držati duge obrambene ili optužujuće debate, nego ići dalje, jer kraljevstvo Božje je tu i želi da ga se naviješta dalje. Gestom „otresanja prašine"  prilikom napuštanja grada, trebaju učenici „na ulici", a to će reći „u javnosti", dati do znanja da ih ništa više ne  povezuje s tim gradom.  Takvog odbijajućeg grada čeka sudbina  propasti, kao što se to dogodilo poznatom gradu Sodomi. Možda današnjim slušateljima i čitateljima ova prijetnja ne izgleda tako prihvatljiva, a  odgovara li ona Isusu kojega poznamo iz evanđelja  kao Kneza mira, Spasitelja, Otkupitelja i pomiritelja. Trebamo pretpostaviti da se na Kristu prepoznaju patnje prvih kršćanskih misionara, koji su došli do takve ideje o osveti.  Prijetnju  možemo shvatiti i kao  odgovor na situaciju da su poslani  kao „ovce među vukove", a  s druge strane htjeli su upozoriti na ozbiljnost posljedica ako se Evanđelje odbije.

Usprkos svih negativnih iskustva koja mogu ići do davanja života, na kraju, na povratku poslanih učenika stoji radost zbog uspjeha, radost da su mogli „istjerivati demone".  „Demoni" nisu nekakvi duhovi koji lete naokolo po svijetu, nego negativni, puni mržnje, nemirni, nepomirljivi, željni vlasti,  ili čak samo uništavajući odnosi koji određuju neku osobu  i prema njoj samoj i prema drugim ljudima. A takvom personificiranom zlom ponašanju je sasvim suprotno miroljubivo, prijateljsko, koje stvara mir, ponašanje povjerenja i prijelaz preko samoprihvaćanja koji nije lagan.  Učenici  - prema nalogu - čine takve promjene i po naviještanju Evanđelja su uočljive, i puni radosti o tome govore.

Isus ih nije pitao o tome, prema evanđelistu Luki , što su sve činili pri  evangeliziranju, nego zahvaća najdublji temelj njihove radosti: Učenici trebaju  - rečeno u slici, znati  da su njihova imena zapisana na nebu, to znači biti svjesni  da ih Bog ljubi i preko praga smrti - u vječni život.

Ovo obećanje treba biti njihovo  temeljno životno držanje - ali to treba biti i naše temeljno držanje.

Ako netko putuje, ima različite mogućnosti prijevoza. Može birati  između osobnog automobila, autobusa, željeznice, aviona ili broda. Sve može biti vrlo udobno. Ima autobusa čija izrada košta kao izgradnja jedne obiteljske kuće.

Usprkos tome putovanja nisu oslobođena stresa, rizika i opasnosti. Ako putujete u Ukrajinu vlakom,  onda ćete imati specijalan doživljaj, ne samo zbog dužine putovanja, nego se na granici, ispod normalnog vlaka, postavljaju posebni nosači prilagođeni vožnji njihovim, uskotračnim prugama. Tek onda se putovanje može nastaviti.

Učinimo mi sada to isto: stavimo naše misli iz jedne uskotračne na širokotračne načine razmišljanja, od svagdašnjih velikih i malih briga, od naših velikih ili malih, važnih ili nevažnih zaposlenja i zaokupljenosti, na  jednu širu tračnicu koju je Isus dao svojim učenicima. On ih šalje među ljude u okolicu, s posebnim poslanjem, s blagoviješću o kraljevstvu Božjem koje je blizu, s porukom o žetvi, koja je velika, a na žalost, ima samo malo radnika na raspolaganju. To je, nazovimo, Isusova široka tračnica na koju se moramo prilagoditi.

Ova poruka s kojom su učenici krenuli, je tako važna da su učenici čak dobili napomenu "Ne pozdravljajte nikoga na putu." (Lk 10,4) Nije to pozdrav kako se mi često puta pozdravljamo: "Ej, Bog! Dobar dan! Kako si! Evo dobro, a ti? Bog!" A niti ono polupunih usta promrmljati "Dobar tek". Ne, na istoku, u Isusovo vrijeme, pozdrav  na ulici je bio nešto posebno, situacija za izmjenu misli i doživljaja. I za takav  pozdrav je trebalo dosta vremena. Nije se išlo dalje, nego se stajalo, razgovaralo se, izmjenjivalo novosti, ugovaralo poslove, debatiralo se, razgovaralo o sebi i drugima.

I sve je to Isus učenicima zabranio

Zar to nije neka suprotnost u sebi? Učenici baš trebaju ići k ljudima i biti kod njih. Zašto onda ne pozdravljati? Ne razmjenjivati radosti i novosti? Za to može biti samo jedan odgovor - jer je vrijeme vrlo kratko. Vrijeme nam bježi: "...a kraljevstvo Božje je blizu" (Lk 10,9)  To je vijest koja je tako važna da se za nju isplati žrtvovati svo vrijeme. To znači da se učenici ne smiju baviti nekim nebitnim, nevažnim stvarima.  Trebaju doći do bitne stvari. I stvar o kojoj se ovdje radi je sam Bog. Bog i njegovo kraljevstvo. Nebo koje dolazi na zemlju. Ništa više, ništa manje.

Sada ste možda malo razočarani. I mogli biste reći: nebo i kraljevstvo nebesko - odlično, ali ja sada imam svoj brige i probleme. I te probleme i brige moram sada rješavati. I što meni znači ako mi sada netko dođe i pripovijeda o kraljevstvu nebeskom?

Pogledajmo malo točnije: učenici su dobili poseban nalog s jasnim zadaćama: oni trebaju ići u gradove i sela, ulaziti u kuće ljudi, trebaju jesti i piti što se stavi pred njih, a onda trebaju činiti dvije stvari: trebaju liječiti bolesne i ljudima reći: "Približilo vam se kraljevstvo Božje"

Zar to nije ono što hitno treba naše vrijeme? Bolesni, to nisu samo oni koji su potrebni njegovanja, niti samo oni koji su u krevetu, niti starci i starice. To su, prije svega, oni koji u svojoj duši više ne znaju ni što će, ni kamo će, koji više ne vide pred sobom nikakvog smisla. Tima reći: Bog je vaše spasenje, Božje kraljevstvo se ne može ostvariti bez tebe, svaki život ima svoj smisao - to je nešto ozdravljujuće, nešto dobro, to podiže i daje novu nadu, a to nam je danas neophodno potrebno.

"Ne brinite se, vi se najprije trebate brinuti za Božje kraljevstvo i njegovu pravdu .. a sve će vam se ostalo dodati", govori Isus u propovijedi na gori (6, 31. 33). Netko tko ovu poruku živi i pokazuje kako to može stvarno izgledati djeluje oslobađajuće.To je pokazivao papa Ivan Pavao II., posebno na svojim putovanjima u zemljama gdje je bilo u opasnosti dostojanstvo čovjeka.. Govorio je jednostavno o kraljevstvu Božjem i ljudima otvarao nove horizonte i na taj način ponudio ljudima jedan sasvim novi kolosijek, kolosijek Isusa Krista.

"Šaljem vas kao ovce među vukove." Sigurno se to, u prvom redu, odnosi na prve kršćane koji su, kao što je poznato, bili progonjeni najprije od Židova, pa Rimljana, a nešto malo manje i od Grka.

Od prvih dana kršćanstva pa do danas uvijek je bilo teško biti kršćanin. I ako nas kršćane sada i ovdje ne progone neprijateljske sile i vlasti - kao u nekim državama - onda tražimo nove vukove. Onda su to crkveni dostojanstvenici, a prije svega Papa koji mnogima otežava život.

Onda se ovce brane protiv vukova, onda se sastavljaju "Izjave" kao "Kirchenvolksbegehren" onda "Kelnska izjava" pa  "Izjava iz Lucerne" i Bog zna kako se sve zovu te razne izjave. Ovce su konačno zreli kršćani. Mnogi smatraju, rašireno je mišljenje da su vukovi upravo u rimskoj kuriji?

I kako onda postupati, kako nas mogu veseliti i u vjeri jačati sve te norme i propisi koji su davno izgubili na važnosti. Pogledajmo samo celibat, sprječavanje začeća, bračni moral, imenovanja biskupa, sukobi sa teolozima poput Drewermanna, Reike-Heinemanna ili Künga koji oduzimaju zrelim kršćanima radost biti ovca.

Sa zavišću gledamo na mladu Crkvu u južnoj Americi, Africi, Oceaniji ili Aziji. Kakvu radost zbog vjere i zbog radosti života: kakva radosna Crkva u vjeri i radosna Crkva života! Moglo bi se promisliti da oni imaju nekakvog drugog papu.

Zašto je tu radost na vidjelu i djelu?  Možda zato što žive kao ovce među vukovima i napadi mogu nastati svakog časa i, na žalost, se događaju.

U prvoj polovici prošlog stoljeća je Romano Guardini rekao, na jednoj konferenciji, poznatu rečenicu: "Crkva raste u srcima i dušama upravo mladih ljudi". Ovdje, kod nas se opaža nešto sasvim suprotno: Crkvi prijeti opasnost da umre baš u srcima mladih.

Prvo što umire je radost, radost za život, radost za vjeru, radost za Crkvu - upravo one stvari zbog kojih se radujemo mladoj Crkvi.

I kad gledam svu viku na Crkvu danas kod nas, onda je to činjenica da je kod nas radost davno umrla i ta kritika na Crkvu je naše opravdanje što smo izgubili radost.

Zašto umire radost za Crkvu? Ili odakle dolazi radost o kojoj govori današnje evanđelje? 72 učenika koja je Isus sasvim nedemokratski izabrao i poslao, doživjeli su sigurno odbijanje, odbacivanje, ismijavanje pa i mržnju. No, zbog toga nisu izgubili radost, naprotiv; oni su se vratili i puni radosti izvijestili o onome što su doživjeli: o ozdravljenjima, o dobrim djelovanjima koja su smjeli donijeti ljudima.

Pravu radost možemo naučiti od 72 učenika, koja se ne sastoji u ispunjenim zahtjevima, niti dobivenim bitkama: "Ne radujte se zbog toga što vam se duhovi pokoravaju, nego se radujte što su vaša imena zapisana na nebesima", jer ste ljudima pružili mir, spas - da, vas same.

Možda bi to bio prvi korak u radosti zbog vjere. Umjesto da pišemo izjave i zahtjeve, da se manje trudimo biti zreli kršćani, a više budemo djelatni kršćani.