Homiletsko razmišljanje nad biblijskim tekstovima

Prvo čitanje ( Zah 12,10-11;13,1)

Ulazak u neko novo vrijeme

Zaharija znači „Bog se sjeća" ili „Bog se sjećao". Time je zadana tema navještaja ovog proroka. Zaharija je nastupao oko 520.godine prije Krista i upravlja pogled naprijed.

Potječe iz ugledne obitelji koja je preživjela strašnu katastrofu koja se sručila nad narod i Jeruzalem. Velesila Babilon porobljuje malu državu Judeju. Radno sposoban narod je deportiran. Ostali su bijedni, slabi kojima je sada još lošije. Poglavlja 12-14 proročke knjige su nastala u trećem/četvrtom stoljeću prije Krista, u vremenu kada su Grci bili novi gospodari svijeta. No, Zaharijinu poruku iz prijašnjih vremena se i sada prenosi. Ova poruka ima dvije temeljne točke: prva je obećanje Božje da će on dati narodu napredak, a druga je duboko značenje patnje.

Zah 12, 10-11 govori o novom vremenu: „onda", „u one dane", u onaj dan kad će Bog vidljivo zahvatiti, onda će se u srcima ljudi nešto bitno promijeniti. Ljudi će biti prožeti sućuti, smilovanjem i molitvom. Svi proroci vide ovu međuovisnost: tvrdokornost prema siromasima, sebičnost i pohlepa za zaradom vode propasti jednoga naroda. S ovim  padom vrijednosti povezan je i otpad od Boga  u čijim zapovijedima stoji da treba stajati uz siromahe. Vanjski pad, ulazak porobljivača i pokoravanje tuđim gospodarima je uvijek posljedica nutarnje propasti.

Možda bismo trebali promatrati ljudsko iskustvo da bismo postali sposobni za suosjećanje ili ako sami imamo takvo iskustvo potrebe i čežnju za sućuti. I poslovica kaže: „U nevolji se nauči moliti." Ako ovdje uočimo  apokaliptički ton, to jest ton posljednjih vremena, tekst nam daje mogućnost beskrajnih ljudskih iskustva.

Inače r. 10 ostaje tajanstven.  Govori se o muškoj figuri otkupitelja za kojim narod tuguje kao za prvorođenim sinom. Tek nakon njegove smrti ljudi spoznaju „koga su proboli", a to znači ubili. To će Ivanovo evanđelje (19,37) primijeniti na Isusa. I prvi su kršćani ove riječi primjenjivali na Krista. Otkupiteljska snaga zamjeničke smrti i patnja „za mnoge" ovdje zvuči vrlo jasno. Spoznaja grijeha, obraćenje Probodenom omogućava spasenje i oslobođenje. R.11 donosi usporedbu iz kanaanske mitologije. Oni su poznavali mit o božanstvu koje umire i uskrsava s prirodom - boga vegetacije. Plač zbog umirućeg boga ima svoje mjesto u obredu.

Zah 13,1  zahvaća drugu apokaliptičnu sliku  koja je poznata iz Ez 47: provire sveti izvor i daruje život svim stanovnicima Jeruzalema. On jača ljude da napuste štovanje lažnih bogova koje nije ni potrebno, ni korisno, jer Bog daruje život u punini.

Drugo čitanje  (Gal 3,26-29)

Zašto tako podložan?

Pavao piše poslanicu Galaćanima oko 55. godine. Sukobljava se s brojnim pitanjima koja se tiču prijašnjih propisa zakona i slobode Evanđelja. Sam apostol je naučavao da pogani koji prelaze na kršćanstvo ne moraju proći put obdržavanja židovskih propisa. R 29 jasno govori: svi koji vjeruju u Krista i kršteni su, stoje u istoj liniji obećanja s Abrahamom. Abraham je vjerovao Bogu i zato je bio „opravdan" pred Bogom (Gal 3,6). Znači da se odnos njega i Boga ne mora učvršćivati posebnim djelima.  Vjera u Isusa Krista kao Spasitelja i Otkupitelja, koji je umro i koji je uskrsnuo  učlanjuje kršćanina u „Abrahamovu obitelj." Djeca smo Božja, „sinovi Božji". Ova tvrdnja je u antici imala drugi zvuk i značenje. Djeca slobodnih (za razliku od robovskih) bila su slobodna. Ugledan slobodan čovjek je mogao robove i robovsku djecu osloboditi tako što ih je  adoptirao - posinio! Na to misli Pavao kad kaže „Krista ste obukli". Odjeća je bila oznaka statusa, društvenog položaja. U antici se jedan čovjek obilato služio odjećom: Aleksandar Veliki. On je rado na sebe stavljao odjeću i atribute raznih bogova pa se tako pojavljivao kao Herkules, Hermes ili Artemida.

Kad Pavao primjenjuje ovu metaforu odijevanja  želi reći: krštenik je jedno s Kristom, on je sin/kći Božja.  „Obukli ste", time misli na prošlo, jedinstveno i neponovljivo krštenje. No, i nakon krštenja ostaju društvene razlike. Robovi ostaju robovi, slobodni ostaju slobodni, muškarci ostaju muškarci, a žene ostaju žene. Tako isto i njihove zadaće i društveni položaj. No, u kršćanskoj zajednici ne bi smio vladati svjetski rang, pravila ponašanja i „politička korektnost", nego će biti pravilo da se nekoga treba poštovati, vrednovati, udovicu opskrbiti, siromaha pripustiti krštenju. Uspoređivanje, podcjenjivanje, odbacivanje, predrasude ne odgovaraju Božjim mjerilima. Pavao ne želi nikakvu monotonu uniformiranost svih članova zajednice, nego da postanu svjesni i odvojeni od zakona svijeta ili nekih pobožnih zakona čije ispunjavanje nije u skladu i ne smije se mijenjati za Kristovu slobodu.  Naravno da je ova sloboda  i obaveza. Ona mi zabranjuje da se skrivam iza nekih običaja, konvencija i vanjština, jer s nekim ne želim imati posla.

Evanđelje (Lk 9, 18-24)

Što govore ljudi?

Ovaj odlomak iz Lukina evanđelja spada u  tzv. Isusove riječi o Sinu čovječjemu. Upotrebom ovog naslova Isus se postavlja u tradiciju koju tematizira knjiga Danielova (Dan 7,13). Netko tko izgleda kao Sin čovječji tj. izgleda kao, na kraju vremena, nadzemaljski Spasitelj. On će donijeti slobodu od Rimljana, mir i pravdu.

Evanđelist najprije opisuje situaciju koja je bila tipična za Isusa koji je hodao unaokolo. Isus moli i razgovara sa svojim Ocem.  Učenici su u blizini i on ih pita što ljudi govore o njemu. Izgleda da široka masa ljudi shvaća da je Isus nešto posebno. Oni ga vide u istoj liniji s Ivanom Krstiteljem, Ilijom ili nekim drugim od proroka. I ovi Kristovi preteče su trebali trpjeti ili su bili ubijeni. Ljudi već primjećuju gdje će to sve odvesti. Isus pita i učenike o njihovu razmišljanju. Petar odgovara: „Ti si Mesija, Pomazanik, Izabranik Božji. Pod pojmom Mesije ljudi zamišljaju idealnog vođu. On bi trebao uvesti politički red, otjerati strane zavojevače, izgraditi kraljevstvo kao u vrijeme Davida, prekinuti siromaštvo i podjarmljivanje. No, ljudi još više čeznu za obnovom života. Mir i povjerenje treba cijelo stvorenje. Pod određenim uvjetima to će nastati kad nestane  dosadašnji poredak, kad propadne sadašnji svijet. Glavno je: Bog će konačno zahvatiti u povijest.

Isus ne odbacuje titulu Mesije, on ne odbacuje ono što Petar govori, ali mu ne dopušta dalje govoriti o onome što je čuo. Evanđelist odmah prelazi na riječ o „Sinu čovječjem". Možda zato da kod učenika  ne potakne krivo očekivanje, protivno onome što ljudi govore: Isus odmah prelazi na govor o sebi kao „Sinu čovječjem". Taj mora puno pretrpjeti, biti optužen, osuđen i ubijen.  Tako se uklapaju očekivanja izjednačena sa sudbinom proroka. A onda dodaje da treba biti uskrišen. Tako  ujedinjuje i nadilazi proroke - kao i mesijanska očekivanja u narodu. Ono „treba" je nešto božanskog. Tako će biti i nikako drukčije. I pasivnim oblikom „treba biti uskrišen" Evanđelje govori o djelovanju Božjem na Isusu.

Slijedeće riječi od r.23 vrijede za „sve". Prema evanđeoskom smislu znači ovo: svima koji se upuštaju u nasljedovanje, što je moglo u prvoj Crkvi značiti i martyrium - svjedočenje - za sve vrijedi dnevno prihvaćanje križa. To znači, za Isusom ići svakoga dana.  Sada slijedi jedan drugi primjer, koji čak zvuči kao zagonetka: Tko želi sačuvati svoj fizički, zemaljski život, taj će ga izgubiti. A tko ga zbog Isusa izgubi, dobit će novi život. Kako to ide? Za razumijevanje je r. 25. Ovaj redak razlikuje između ljudskog života i „samog" života. Što koristi čovjeku sva vanjska sigurnost i sitost ako duša propada!

Kršćani se ne bi smjeli zaustaviti na nekakvom konvencionalnom zamišljanju Krista, iako je i to puno (prorok!), nego bi se trebali postaviti na Isusovu stranu i s njim ići!

Pozdrav: Milost i mir Gospodina Isusa Krista, ljubav Boga Oca i zajedništvo Duha Svetoga neka budu sa svima vama.

Uvod: U brigama i naporima našeg života, ali i u uspjesima i previranjima ponekad izgubimo iz očiju ono najvažnije. Da nas ne savladaju prohtjevi i zahtjevi ovog svijeta, želimo se sada malo zaustaviti i upraviti naš pogled prema Isusu i razmislimo o tome što nam daje pravi napredak!

Molitva vjernika

Propovijed

Zadobiti život

Govorkanja

Ono što ljudi govore može nekome donijeti i brige. Vrlo brzo susjeda zna kako treba odgajati djecu ili kako treba izgledati očišćena kuća. Ili u sportskoj grupi primjećuju da dajem prednost jeftinijim tenisicama, ili možda kako se netko loše obukao pa ne izgleda lijepo. U našim zajednicama postoje priče i pripovijedanja ovakve i onakve vrste, uvijek je netko informiran bolje od drugih. A da ne govorimo o onim izjavama: „Znao sam ja da će tako biti ili, pa govorilo se dugo već i tome slično."

U evanđelju kojega smo čuli, Isus dopušta učenicima da mu reknu što ljudi pričaju o njemu. Što govori široka masa ljudi o njemu. Ima nešto zajedničkog s nekim prorokom, čak i s Ivanom Krstiteljem koji je na Jordanu propovijedao, a kome su hrlile mase ljudi. Ovo visoko poimanje ljudi ima i drugu stranu medalje: vjerski i religiozni, utjecajni i veliki ljudi su bili progonjeni, „utišani", ubijeni. Nikakav dobar znak za Isusov put.  Koga mase slave i hvale, jednoga će ga dana odbaciti, jer neće moći uvijek ispuniti sva očekivanja. Isus upita učenike: „A što vi mislite o meni?" Petar impulzivno odgovara: „Ti si Mesija, a to znači Bogom određeni osloboditelj Izraela." Možda je Petar htio reći: Isuse, ja u tebi vidim mnogo više nego se to drugi usuđuju. Prema Luki Isus nije potvrdio Petrovo mišljenje. Nego mu je ponudio šutnju o tome. Tek nakon uskrsnuća su učenici mogli shvatiti svu širinu ove mesijanske ispovijedi.

Po uskrsnuću mrtvih Bog potvrđuje svoga poslanika

Jedno Petar nije mogao nikako zamisliti da će Bog ovoga Isusa jednom uskrsnuti od mrtvih..To je ono nečuveno što je Isus rekao, sakriveno u riječi „Sin čovječji." On će, poput proroka prije njega, trebati trpjeti i umrijeti. Onda će se dogoditi ono što će izmijeniti vremena i prije i poslije Isusa. Bog ga neće ostaviti u smrti. On će biti prvi od uskrslih koji će svim ljudima, počevši od Adama, dati vječni život, zajedništvo s Bogom. To znači, on primjenjuje neku „sliku znanstvene fikcije." U knjizi Danijelovoj je opisano da će jednoga dana, kojega nitko ne zna, doći osloboditelj u ljudskom obliku i Bog će mu dati vlast da pobijedi političke vlastodršce i da oslobodi potlačene. Svi koji su čuli riječ „Sin čovječji" mogli su tako zamišljati.

Prodati dušu velikim silama

„ Za sve - svima"  Isus nadodaje što se više približava daljnja budućnost. Tko spoznaje Isusov put kao ispravan i želi ga slijediti, mora biti svjestan  da više ne može ulaziti u shemu očekivanja i uvjeta svijeta. Za prve kršćane koji su se opirali ispunjavanju nekih  zahtjeva rimske vlasti, kao vojnoj službi ili žrtvovanju rimskim carevima kao bogovima, mogla se očekivati i mučenička smrt. Za nas se više ne radi o životu i smrti. No, postoji vrlo velika opasnost da „dušu prodamo".  I u Isusovo vrijeme i vrijeme prve Crkve nije bilo ništa drukčije  nego što je to danas; velike sile određuju kako i tko će biti naprijed i koliko će zarađivati. Svatko se mora uklopiti da bi imao za sebe i za obitelj. Potreba za dobitkom se vrlo brzo, moralno, umata u argument: „Ja sam ipak to trebao, nisam mogao drukčije." A onda uvidim da sam potpuno istrošen, ne veseli me više život, ne želim i ne vidim ni sebi ni drugome ništa lijepoga u životu. Ja sam svoju dušu, sa svim njezinim čežnjama, prodao. Postajem okrutan, nervozan, ciničan i mijenjam ovo ponašanje s istinom i pravdom. Borim se za samopotvrđivanje - sam i bez snage.

Za Božju volju: živjeti u slobodi

U svojim riječima Isus ugrađuje „metodu pšenice". Trebam vremena za odmor, dane da mogu odahnuti, ljude koji mi čine dobro. Trebam se izložiti ozdravljujućim Božjim riječima i trebam euharistijsko slavlje da imam orijentire i da ne dopustim svim zahtjevima vremena da me zarobe. I onda kad netko propadne ili ja sam pogriješim, onda nije moj život, kao cjelina, doveden u pitanje. Mogu se obratiti, započeti iznova. Za volju Božju ne bismo se smjeli uklopiti u zbor onih koji danas kliču: „uvijek više, uvijek bolje, uvijek veće" i na taj način uništavaju druge koji se bore protiv toga. Knjiga proroka Zaharije nas upućuje na oslobađajuće držanje: milosrđe, sućut. Narodu koji je  zbog okorjelosti srca i nemilosrdnosti  upao u teške vanjske katastrofe  Bog želi probuditi sposobnost za sućut. Sućut se ovdje ne shvaća kao neko kratko, ali često uzbuđenje zbog neke daljnje katastrofe. Niti izbjegavanje krivnje. Nego ljudi otkrivaju u nevolji drugoga  - možda, jer su sami doživjeli bijedu - što su drugome učinili.  Oni su spoznali „kad su ga proboli", to znači  kad su ga ubili.  Bit ćemo sposobni druge milosrdno prosuđivati i tako postupati kad uočimo  koliko smo mi sami sebični. U poslovice poput: „Ti to možeš / Ti si bolji" naša duša ne vjeruje, pa i ako ih stalno ponavljamo.

Naš život će donijeti ploda ako se tješimo s Isusom, koji je išao svojim putem, bilo da ga se prihvaćalo ili odbijalo, branilo ili ismijavalo. Pavao govori to ovako: „Vi ste slobodni. Ne budite robovi svjetskih mjerila..."