Homiletsko razmišljanje nad biblijskim tekstovima

Prvo čitanje ( 2 Sam 12, 7 - 10, 13)

Odlomak čitanja je dio kaznene prijetnje proroka Natana kralju Davidu i njegova reakcija na nju (2 Sam 12, 1-25). Ponašanje kralja Davida nije zasluživalo poštovanje: ubio je Uriju Hetita da bi mu uzeo jedinu ženu!

Ovo ponašanje se ne sviđa Jahvi i Natan naviješta odgovarajuću kaznu. Davidov zločin je posebno težak, jer je David bio, na poseban način, od Boga blagoslovljen i bogato darovan: Bog ga je učinio kraljem u Izraelu i spasio ga iz Šaulove ruke. Bog je darovao Davidu Šaulovo kraljevstvo i dopustio mu da preuzme Šaulov harem; David nije imao potrebu za još jednom ženom (rr.7). S obzirom na dvostruki grijeh, preljub i ubojstvo, Natan mu najavljuje dvostruku kaznu: mač više neće otići od njegove kuće  i druga kazna - u čitanju izostavljena - Davidu će se žene oduzeti i bit će predane drugome.

Cijeli odlomak teksta pokazuje na Davidovo ponašanje. No, u tekstu ispred pročitanog (r 1-6) David pokazuje pravilno shvaćanje pravednosti. Natan pripovijeda Davidu o nekom siromahu i bogatašu koji je siromahu odnio i posljednji posjed, jedinu ovčicu. David je ljut zbog ovakvog ponašanja. I kad je prorok prebacio ovo na Davidovo ponašanje, David pokazuje ljudsku veličinu.  Na jedan zadivljujući način, odmah priznaje svoj grijeh i pokazuje iskreno žaljenje, a da ne pokušava krivnju prebaciti na drugoga: „Sagriješio sam protiv Gospodina." David točno zna da je njegovo ponašanje bilo grijeh protiv Gospodina.  Zbog priznanja ovog grijeha, Davidu je grijeh oprošten i ne treba ga platiti životom. Kazna ostaje, ali je preinačena: Batšebin i Davidov sin se teško razboli i umre nakon 7 dana (12,15) i nasilje se vratilo nad Davidovu kuću (usporedi sljedeći događaj, sukob Amnona i Abšaloma). Davidovog sina Amnona ubio je brat Abšalom, a njega je ubio Joab i njegov sin Adonija po nalogu brata Salamona. Abšalom se, uz to, služio i Davidovim haremom.  (usp 16,22).

Kao što je Natan, u čitanju, dao Davidu ogledalo (pripovijest o ovci i siromahu), tako nama, današnjim čitateljima ovaj tekst može biti ogledalo: jesam li zahvalan za dobročinstva koja mi Bog daje  u mom životu?  I ako zalutam s puta i sagriješim, imam li snage reći i priznati da sam sagriješio ili tražim opravdanja, izgovore ili krivnju prebacujem na druge?

Drugo čitanje ( Gal 2,16. 19-21)

U kratkom odlomku Pavao pokazuje svoje teološko uvjerenje, koje je središte njegove teologije i cijelog njegovog propovijedanja: čovjek, svaki čovjek,  postaje pred Bogom pravedan ne zbog djela Zakona, Tore,  nego po vjeri u Isusa Krista. To ne znači da ne treba slijediti djela Zakona, ali neće čovjek biti pravedan pred Bogom svojim naporima u nasljedovanju djela Zakona. U obojim preskočenim redcima (17 sl) Pavao postavlja pitanje kako čovjek koji vjeruje u Krista može izbjeći da bude grješnik.  On daje i odgovor u r. 19sl. u „četiri teze"  koje formulira u „ja obliku". To su ujedno i prototipovi kršćanina u pavlovskom smislu.  Tko, u uvjerenju da je po Kristu oslobođen, prekrši Zakon, ne može biti grješnik, jer je slobodan od Zakona.  Činjenica: strogo obdržavanje zakona zarobljuje ljude, zato je bilo potrebno oslobođenje po Isusu Kristu (usp 4, 3-5). S ovim Kristom, tako Pavao nastavlja, je čovjek zajedno razapet (19 b) što Pavao kasnije proširuje na  obred krštenja, po kojemu kršćanin, već u zemaljskom životu, postiže dioništvo na Kristovoj smrti, ali i uskrsnuću.  (usp Rim 6, 1-10). Krist upravo živi u ljudima, jednak Duhu kojega je Bog poslao u srca ljudi ( usp 4,6) I ovaj božanski život kojega čovjek prima, pokazuje se kao „vjera u Sina Božjega  koji me je ljubio i koji se za mene predao." U zaključnom govoru r.21, Pavao odbacuje optužbe da njegova teologija odbacuje Božju milost.

Pavao nama danas naviješta srce svoga evanđelja: iako su Božje zapovijedi i njegov zakon važni, čovjek neće biti pravedan pred Bogom samim  ispunjavanjem zapovijedi i zakona. Bog ne želi samo pobožna djela, ne stojimo  pod pritiskom „vjerskog uspjeha" da, do u sitnice moramo ispuniti zakon, nego nas spašava vjera u Isusa Krista.  Bogato obdareni Božjom ljubavlju, možemo mirno živjeti. Lijepa i ujedno oslobađajuća činjenica!

Evanđelje: (Lk 7,36 -8,3)

Evanđeoski odlomak pripovijeda  gozbi u kući farizeja Šimuna na koju je bio pozvan i Isus, nakon propovijedanja narodu. (7,24 sl) Kod ovakve večere, ležeći za stolom,  bio je nekakav „simpozij" i uobičajeno su bili sami muškarci.  Otuda i takva ljutnja da je poznata, javna grješnica u gradu, koja je saznala da je Isus u kući Šimuna, ušla u kuću  i pomazala Isusu noge. Umjesto da ženu izbaci iz kuće zbog njenog neobičnog ponašanja,  domaćin je počeo razmišljati o Isusu, da mu kao proroku nedostaje spoznaja srca, jer nije prepoznao tko je i kakva je ta žena koja ga se dotiče.

Isus, koji vrlo dobro poznaje srca ljudi, (usp 5,21 sl) prihvaća riječ i pripovijeda prispodobu o gospodaru koji je imao dva dužnika, koji su mu različito dugovali i otpušta im dugove. Naglasak prispodobe Isus oblikuje pitanjem: „Koji će ga od ove dvojice više ljubiti?" (r.42) Isus potvrđuje Šimunov odgovor da će gospodara više voljeti onaj kome je više oprošteno i odmah okreće prispodobu protiv farizeja, uspoređuje i kritizira farizejevo ponašanje  nasuprot ženinog. On se nije pokazao kao dobar domaćin: nije ponudio gostu pranje nogu,  nije mu zaželio dobrodošlicu, nije ga pomazao.  Žena čini sasvim drukčije: ona je Isusu suzama oprala noge, poljubila ih i pomazala. U ponašanju prema Isusu ona je pokazala svoju ljubav i Isus tumači svom gostoprimcu da su joj se zbog toga opraštaju mnogi grijesi, a onome tko je malo ljubavi pokazao, malo se i oprašta.

Ženine geste su temelj i indikacija njezinog oproštenja. Isus javno tvrdi da su ženi grijesi oprošteni. Ova izjava povlači i uključuje stvarno oproštenje. (usp 5,24) Na neizgovoreno pitanje drugih sudionika kako Isus može opraštati grijehe, Isus ne odgovara ništa, ali naglašava ovisnost vjere, oproštenja, spasenja time što ženi govori:" Vjera te tvoja spasila, idi u miru." (r 7,50).

Zaključni sažetak pokazuje da je žena spadala u krug užih Isusovih nasljednika, pa je jasno da je žena spadala u broj „brojnih učenica" o kojima govori tekst. (r.8,3)

Pripovijest jasno ukazuje na prihvaćanje grešnice kao znak Božjeg smilovanja.  Isus ne osuđuje ljude. Ponašanje žene pokazuje da su ljudi koji su označeni kao grješnici, sposobni za ljubav i zahvalnost.  Nama, današnjim čitateljima, ovaj odlomak može biti prigoda da ispitamo svoja mjerila kojima, tako brzo, prosuđujemo druge ljude. I sami se možemo, kao grješnici, nadati Božjem oproštenju. Središnji je trenutak susreta: oproštenje i prevladavanje grijeha se događa u susretu s Isusom, aktivnoj želji susreta kao znaku vjere i ljubavi!

Misno slavlje

Propovijedi:

Mala pouka u stvarima Božjeg milosrđa

Šimun farizej u današnjem evanđelju poziva na nekakav simpozij. Jedno takvo okupljanje bilo je, u Isusovo vrijeme, uobičajeno. Na takvo druženje su pozivani brojni gosti. U to vrijeme nije bilo ni novina, ni radija, ni interneta, ni chata, ni foruma, ni e maila, ni televizora. To su bile dobre prigode da se čuju novosti i razmijene mišljenja. I u to vrijeme je to bilo uobičajeno da samo muškarci budu zajedno. Što je bio razlog da je Šimun pozvao Isusa u goste i o čemu su razgovarali, ne znamo, naprotiv evanđelist nam opisuje jedan pravi skandal:

Usred druženja upada u prostoriju jedna žena i to ne Šimunova žena, nego „grješnica, koja je u gradu živjela." Možda, u gradu poznata prostitutka. I ulazak u takvu prostoriju, prema ondašnjim običajima,  bio je dovoljan razlog da se je izbaci van, a ona se i nepodnošljivo ponašala.  Ne miješa se u razgovor, uočavamo da ona nije, za vrijeme cijelog boravka, rekla ni jednu jedinu riječ, ali je njezino ponašanje razljutilo Šimuna. Imala je kod sebe punu alabastrenu posudu miomirisa, pristupila je k Isusu. Jer je plakala, njene suze su padale Isusu po nogama, postaje intimna i briše kosom njegove noge i maže ih pomašću.

I Šimun je ostao nijem, ostavio je ženu, nije je jednostavno izbacio van.  No, njegove misli su sasvim drugačije. On se nije stidio te žene, nije postavio nikakvo pitanje na koje bi mogla odgovoriti: ona je jednostavno grješnica. I situacija ne baca dobro svjetlo, u Šimunovim očima, na njegovog gosta. Ovaj Isus svakako ne može biti nikakav prorok, to jasno pokazuje njegova reakcija na ponašanje ove žene. Spoznaja srca, koja bi za proroka bila vrlo važna ovdje nedostaje, tako misli Šimun, kad Isus u ovoj ženi koja ga se dotiče, ne prepoznaje da je grješnica, da je jednostavno prostitutka.

No, Isus ima vrlo veliku spoznaju srca, on sasvim dobro razumije što sada Šimun misli o ženi, o njezinu ponašanju,   o njemu, uopće o ovoj situaciji.   I  Isus ne ostaje nijem, nego progovara jasno i direktno u ovoj situaciji: „Šimune imam ti nešto reći." To je prva rečenica koja se spominje u cijelom pripovijedanju i ona nudi Šimunu i svim drugim gostima jednu malu pouku o Božjem milosrđu.

Pouka

Zajedno s drugim gostima i mi smo danas pozvani na sastanak kod Šimuna da idemo na pouku kod Isusa. Pripovijeda rijetku usporedbu, za nas tako nevjerojatnu, kao i za ondašnje slušatelje.  Radi se o nekom posuđivaču novca, koji je imao dva dužnika, koji nisu mogli platiti svoj dug, Svi mi imamo posuđivače novca pred očima  i znamo kako bi oni redovito postupali u takvim situacijama.  Pokušat će, pod svaku cijenu, doći do svog novca, neće prezati ni od  uzimanja založenog pa čak će svu pokretnu i nepokretnu imovinu prodati dok ne dobiju svoj novac. Danas se ide i u stečaj da se isplati dug.

Posuđivač novca u Isusovoj usporedbi se ponaša sasvim suprotno od našeg očekivanja i uobičajenog ponašanja: oprašta obojici dužnika koji su zaduženi različitim sumama. Kakav dobrohotni posuđivač novca! I onda ne iznenađuje pitanje koje je Isus postavio: koji će ga od ove dvojice više ljubiti. A odgovor je odmah, na dohvat ruke: Onaj kojemu je više oprošteno.

Primjena

Nakon ovog odgovora, kojega je Isus mogao samo potvrditi, Šimunu je sada još teže nego prije: ne samo da je ova žena, ova grješnica, ova prostitutka, ušla neovlašteno u kuću, omela simpozij, ne samo da se, na jedan uznemirujući intimni način, približila nekom gostu i ponašanjem cijelo društvo zaprepastila, ne samo da se Isus, u Šimunovim očima, pokazao kao krivi prorok tako što je odobravao ponašanje ove žene, sada Šimun mora izdržati da Isus uspoređuje njegovo držanje s držanjem ove žene  i kritizira ga na veliko i razgolićuje ga pred svima gostima: Šimun je loš domaćin, tako on mora slušati. Žena, tako uči Isus, je na neki način popravila ono što je Šimun propustio.

Nije pripremio vodu za pranje nogu, svom gostu nije dao pozdravni poljubac i nije ga pomazao. Sve je to učinila ova žena ne stojeći uspravno pred Isusom, nego plačući i puna poniznosti se prigiba do njegovih nogu. I ovim ponašanjem ona se predstavlja kao dužnik iz usporedbe, kojemu se mnogo oprostilo.  Odgovarajući je pokazala veliku ljubav prema Šimunu  koji stoji kao primjer za one  koji su pokazali malo ljubavi.  I da je ženi mnogo oprošteno Isus pokazuje sasvim jasno i razgovijetno, tako što ženi govori: „Oprošteni su ti grijesi". Bez priznanja svojih grijeha, samo činom, koji je gostima simpozija bio skandalozan, ona je pokazala, u očima Božjim, mnogo više ljubavi nego bi to riječima rekla.

I posljedice?

Što možemo naučiti iz ove lekcije? Ostali gosti za Šimunovim stolom misle: „Tko je taj da i grijehe oprašta?" Što izlazi iz ovih misli? Najprije govori divljenje: kakav je ovo čovjek? Ili s time ide i kritika: Što se usuđuje ovaj čovjek i grijehe opraštati?

Ako promatramo Šimuna kao primjer svoga vremena, jasno je da se u mislima sustolnika pokazuje i ljutnja i bijes.  Žena se sigurno krivo ponašala, a Isus joj sada „kao nagradu" oprašta grijehe, umjesto da je s pravom ukori,  ne samo zbog ponašanja u Šimunovoj kući, nego i zbog njezina načina života, kao grješnice, prostitutke, to sve ide previše daleko.  I uopće oprostiti grijehe - kako to može neki čovjek - možda bismo se i mi pridružili gostima? Meni osobno ova prispodoba daje razmišljati da sam pojedine stvari i osobe prosuđivao i osuđivao prema mojim vlastitim mjerilima i sigurno sam tako krivo osudio i stvari i ljude. Pri tome, za sebe mislim da sam potpuno ispravan i pravedan. Moje presude i osude tada određuju i moje postupanje s ljudima i prije nego li sam neku stvar ili osobu izmjerio sa svih strana i sve skupa dobro proučio. Tako Isusova kritika Šimunu važi isto i danas meni i tebi, jer mislim da su moji čini i moje ponašanje ispravno, a zapravo u njemu nema nikakve ljubavi, manjak poštovanja, manjak milosrđa i konačno manjak opraštanja - smilovanja.

Koliko je ovome suprotno, divljenja vrijedno ponašanje žene, koja vjeruje tako čvrsto da je Isus Spasitelj  i koja u nijemom činu pokazuje duboku vjeru i veliku ljubav. Sasvim drukčije nego ljudska mjerila, ponaša se Bog, kako to pokazuje u prispodobi posuđivač novca koji svojim dužnicima oprašta dug. On prihvaća ljubav i vjeru ove žene i oprašta joj grijehe.  Tako događaj u Šimunovoj kući može meni poslužiti da pogledam samokritički svoje vlastito ponašanje i postanem svjestan gdje sam ja potreban Božjeg smilovanja.  Bezimena grješnica i učitelj Isus pokazuju što to znači u Boga se pouzdavati i što se događa kod ovakve vjere i pouzdanja. Tvoja vjera ti je pomogla. Idi u miru!

Na različitim mjestima koja govore o Isusovom djelovanju govori se i kako je opraštao grijehe. Zbog toga su mu se mnogi protivili. To da on ljude ozdravlja, da im pomaže, da propovijeda o Kraljevstvu Božjem, je sve u redu. Ali kad počne govoriti o oproštenju grijeha, tada se diže oluja - tko je taj da se miješa u najosobnije stvari čovjeka? U njihove uvrede Bogu?

Jesu li grijesi privatna stvar između čovjeka i Boga? Što se Isus ima tu miješati?

I danas ne mislimo mnogo drugačije! Teško i mučno nam padaju naše pogreške i slabosti i zato bismo mi to najradije riješili direktno s Bogom. Zašto nam je tu potreban neki posrednik? To napokon znači i nekome drugome priznati da smo učinili nešto čega se stidimo. Najbolje i najradije bismo to raspravili direktno, sami s Bogom.

A onda, kod mnogih ljudi, dolazi i svijest da baš  i nisu pravo ni sagriješili. Ipak nismo tako zločesti, a ono par pogrešaka su samo ljudske.

Pri tome, vrlo lako zaboravljamo da je oprostiti i otpustiti najveća i najljepša stvar ljubavi. Pa onda i nestankom svijesti o grijehu i potrebi oproštenja, zapravo ubijamo u sebi najljepši osjećaj i doživljaj ljubavi.

Ono što čini grješnica u Evanđelju, ide pod kožu. Isus joj oprašta njezino ponašanje i tako daje do znanja domaćinu i svim istomišljenicima da mu je mnogo više stalo do njezinog pokajanja, nego do uglađenog ponašanja farizeja.

Isus ne prešućuje grijehe te žene. Naprotiv, govori o mnogim grijesima koje je počinila. Ali i dodaje: Tvoji grijesi su oprošteni.

Isus nije nikada prešućivao grijehe. Oni su za njega bili najveće zlo, najveća bolest. No, bio je dobar prema grješnicima, oprostio im je grijehe, što su im drugi uskraćivali. On nije govorio grješnicima da sve to nije tako zločesto. I baš zato se miješa u prividno privatnu stvar između grješnika i Boga, jer je on onaj koji je ljudima objavio ljubav Božju.

Isus se nije zadovoljio samo time da propovijeda Radosnu vijest siromasima i bolesnima, on ih je ozdravljao. On se nije zadovoljavao time da propovijeda Božju ljubav koja oprašta grijehe, on im ih je i opraštao.

Mi ljudi trebamo to iskustvo. Za brak nije bilo dovoljno samo reći ono „uzimam" u crkvi, nego je potrebno, iz dana u dan, ponavljati i učvršćivati ono „ja te volim".

Pljačkamo sami sebe ako naše slabosti i grijehe proglašavamo privatnim stvarima i Crkvu držimo daleko od toga. Da bi naša vjera trebala ostati konkretna, onda mi netko mora reći da su mi grijesi oprošteni.

Pljačkamo sami sebe ako sebi ne priznamo naše slabosti. Riječ grijeh - griješiti znači sebe na neki način odstraniti. Svatko tko se odstranjuje od Boga i ljudi, griješi. Samo onaj tko ljubi, prevladava ovu napetost, ovaj ponor koji se otvara - često puta jako, u nama samima.

Onaj tko svoje pogreške uočava i priznaje, taj može još više rasti u pravoj ljubavi - bilo prema ljudima ili prema Bogu.

Ne pljačkajte sebe  tako brzo uklanjanjem ovog iskustva, ove mogućnosti rasti izvan samoga sebe. I nemojte sami sebe pljačkati tako da ćete sebi uskratiti ovo iskustvo osobnog znaka posebne Božje ljubavi - oproštenja grijeha.

2.

Ljubi li Bog sve ljude jednako?

Ima nekakve naznake i to je vrlo ozbiljne: Bog ljubi velike grješnike, možda čak i nešto više nego druge koji nisu baš tako opaki.

Zar to nije nešto čudno, izuzetno?  Slavimo i štujemo velike svece koji su sav život stavili i posvetili Božjoj službi, a da pri tome mislimo da Bog ove ljude ne ljubi više nego razbojnike, ubojice, nasilnike svake vrste?

Ljubi li Bog sve ljude jednako?

Ako Bog ljubi sve ljude, zašto onda religija? Zašto žrtve, bogoslužja, molitve? Dobro, možda za to da naša ljubav prema Bogu nađe odraz. Ali zar često sebi ne priznajemo da ne dolazimo  Bogu s radosnim srcem,  nego s opterećenim srcem i nemamo baš veliko veselje zbog službe Božje? Ponekad se sami moramo pokrenuti do crkve i moliti da bi naša ljubav malo planula, da se sasvim ne ugasi.

Ali zašto? Zar nije dosta da on nas ljubi? On će nam ionako sve grijehe oprostiti, kao što je oprostio grješnici u današnjem evanđelju. Ako Bog ljubi sve ljude, onda možemo činiti što hoćemo. Bog nas ljubi.

Prividno imamo dvojbu: s jedne strane zvuči užasno ako bismo pretpostavili da Bog ne ljubi sve ljude jednako. Onda odmah dolazi pitanje: a koga onda ljubi?

S druge strane mišljenje da Bog sve ljude ljubi, što vodi nekakvom laksizmu  - onda mi ne trebamo ništa drugo činiti.

I kako nam lijepo dolazi, u ovoj dvojbi, pravilno razlikovanje: tako je i kod nas ljudi, da se odmah ne odgovara na ljubav. Ako nekog čovjeka sretnem u ljubavi, ne mogu govoriti o nekoj vezi ljubavi. Ako bih htio nekom čovjeku koji ne želi primiti moju ljubav pokazati svoju nježnost, onda ću dospjeti u zatvor. Ljubav kao temeljno držanje prema svakom čovjeku mogu pokazati, ali svaki koji je potvrdio tu ljubav, mora i pokazati da ljubav traži da bude i neko djelo. Ljubav kao djelo traži spremnost obiju strana.

Bog želi ljubiti sve ljude, on je ljubav sama i svakom čovjeku daje svoju ljubav. Ali događaj ljubavi, odnos ljubavi nastaje samo ako se čovjek otvori. I svoju milost, tu božansku nježnost, će nam tek onda darovati kad mi to hoćemo i za to ga molimo. Inače ne bi bio Bog, a najmanje Bog koji ljubi.

Ljudi koji se okreću od Boga, ne žele njegovu ljubav i oproštenje, njih će Bog manje voljeti. Jednostavno događa se manje. Bog poštuje  odluku i zbog toga trpi, on čezne da se njegova ljubav ostvari i pretvori u djelo. I nema veće boli za Boga, nego ako ta njegova ljubav prema nekome ostaje za sva vremena neispunjena.

Ali isto tako nema nikakve veće radosti za Boga, nego ako mu se neki čovjek otvori i s Bogom započima novi život. Vjerujte mi, takvu se Božju radost ne može opisati.

3.

Primjer kojega nam prvo čitanje donosi, o kralju Davidu, tipičan je za ljude. Bogataša koji siromahu ukrade ovcu, on osuđuje odmah i žestoko: na smrt. A da je to on sam, koji je još gore napravio, to on ne vidi. Na to mu mora pokazati prorok Božji, Natan. On sam je dao ubiti čovjeka da bi mogao oženiti njegovu ženu. Zrno u očima drugih lakše se vidi, nego greda u vlastitim očima.

Slično je i u današnjem evanđelju. Trebamo malo bolje promatrati da bismo vidjeli cijelo značenje te slike. Gledajmo najprije grješnicu. Najvjerojatnije se radi o jednoj prostitutki. Ona potajno uđe u kuću uglednog farizeja, što njoj kao grješnici, nije dozvoljeno. Ipak, ona riskira sve da bi došla do Isusa. Privuče se otraga. I u njegovoj prisutnosti, dakle pred Bogom, ona počima plakati. Ne nalazi nikakve riječi, nego joj je grijeh tako pred očima i svjesna svoga grijeha, počima plakati. Tako da Isusu pere noge suzama, znak najveće poniznosti, koje poznamo do pranja nogu na posljednjoj večeri. Onda mu otire noge kosom. Za to je morala raspustiti kosu, a to su nekada činile žene samo za najljubljeniju osobu. Ona daruje Isusu cijelu svoju ljubav, što je pokazala i ljubljenjem njegovih nogu. I konačno maže ih dragocjenom pomašću, znak najvišeg poštovanja.

A sada gledajmo farizeja Šimuna. On je on je vrlo ugledan, redovito ide u sinagogu, moli redovito svoje molitve,  daje  deseti dio imanja za dobre svrhe. Ukratko, on nije svjestan nikakvog grijeha i zato je sebi dopustio pozvati toga Isusa i dostojno ga počastiti.

I tada dolazi ova žena, koja se usuđuje ometati njegovog gosta, a ona je samo velika grješnica.

Isus se uključuje u stvar. Poznaje misli Šimunove i predbacuje mu. Ova žena koja je počinila veliki grijeh, svojim ponašanjem moli oproštenje. On, koji nije svjestan nikakvog grijeha, nije ništa slično učinio: «Nisi mi dao vodu da operem noge kad sam ušao u tvoju kuću - kao što je to bio redoviti običaj... a ona je... tvoji grijesi su oprošteni...»

Grješnica je svojim ponašanjem pokazala pokajanje i dobila oproštenje. David moli Boga za oproštenje i dobiva ga. A mi? Sjedimo li mi unaokolo, poput Šimuna i nismo svjesni nikakvih grijeha? Ili se usuđujemo, poput Davida reći: «Sagriješio sam pred Gospodinom!"

Oni koji se odvaže to reći, pokazat će i kajanje, a Bog će odmah izreći i oproštenje.