Homiletsko razmišljanje nad biblijskim tekstovima

Prvo čitanje ( 1 Kr 17,17-24)

Ime proroka Ilije, koji je djelovao u sjevernom kraljevstvu u 9. st prije Krista. znači „moj Bog je Gospodin" Njegov lik prožima velike dijelove 1. i 2. Kr, koje započinju pričama o Davidu i Salamonu i opisuju kraljeve u Izraelu i Judi.

Za Iliju je značenje njegova imena upravo programatsko. On nastupa bezuvjetno za vjeru u JHVHa  i brani  vrhovno gospodstvo svoga Boga . Zato se bori protiv štovanja Baala  koje se u sjevernom kraljevstvu prakticiralo u njegovo vrijeme. Nastup proroka Ilije u 1. Kr stoji u znaku svemoći JHVH  koji je pustio sušu na zemlju da obrati narod.

Prema biblijskom svjedočenju, Ilija potječe  iz Tišbe u istočnom Jordanu. Sam JHVH ga je pozvao u proročku službu i poslao ga do potoka Kerita, istočno od  Jordana.. Tu ga je hranio gavran, a iz potoka je pio dok nije presušio. I opet ga JHVH šalje na put kojeg mu je odredio. Šalje ga u Sareptu, u današnjem Libanonu, gdje ga jedna udovica treba hraniti,uz Božju pomoć. Udovičine zalihe hrane nisu presahle, nego su se povećavale.

Poseban znak povezanosti Ilije i JHVH je uskrsnuće udovičina sina. Nakon što se sin razbolio i konačno umro, udovica opisuje Iliji svoju nesreću. On ju je opomenuo zbog njezinih grijeha,  zbog kojih joj je umro sin. To što je ona Iliju nazvala „čovjekom Božjim", upućuje na misao da se sakriveni grijesi, koji vuku za sobom kaznu otkrivaju u prisutnosti Božjeg čovjeka. Ilija ublažava ovu predodžbu o kazni, tako što se nakon intenzivne molitve JHVH, život vraća u tijelo dječaka. Uskrsnuće sina dovodi udovicu do priznanja da je Ilija čovjek Božji u čijim je ustima riječ Božja. I time se potvrđuje vjerodostojnost proroka Ilije, njegove riječi potvrđuju njegova djela.  S druge strane, potvrđuje se snaga molitve i djelotvorna jakost JHVH koja se suprotstavlja kultu Baala. Vrlo je uočljivo i dojmljivo povjerenje Ilije u Boga, kako u naviještanju, tako i u djelovanju prema životnom geslu: „Moj Bog je Gospodar!"

Drugo čitanje (Gal 1, 11 -19)

Naviještanje Evanđelja je bila Pavlova prva zadaća. Pod Evanđeljem ne podrazumijeva samo napisanu riječ , nego prasmisao same Radosne vijesti Isusa Krista. Pavao ide za objavom Sina Božjega i naviještanjem i razglašavanjem ove vijesti cijelom čovječanstvu. Pavao vidi da je Radosna vijest koju je naviještao Galaćanima, ugrožena. Zato se on suprotstavlja onome što neki krivo tumače i zahtijevaju da kršćani drže židovske zakone, a s druge strane  je pokušao obraniti ono što je učio Galaćane.

Pavao ne želi precizno vodstvo, nego daje svjedočanstvo svoga poziva koje ga je vodilo radikalnoj promjeni načina mišljenja i potpunoj promjeni načina života.

Zato daje jedan pogled unazad u svoju biografiju i naglašava da je prije živio kao Židov, na poseban način vjeran zakonu i čak je pokušao uništiti Crkvu. Nasuprot tome, po pozivu je osposobljen za apostola da gradi Crkvu i naviješta Evanđelje među poganima.  Kao temelj njegova propovijedanja stoji ono što je primio objavom od Isusa Krista. Objava raspetog i uskrslog Isusa Krista je sadržaj Pavlovog naviještanja.  Krist je onaj koji je umro za sve grješnike, kako za židove, tako i za pogane  i njima je obećao spasenje. Za Pavla ne dolazi u obzir da bi kršćansko spasenje pogana dolazilo obilazno, preko židovskog zakona.  Govorom o svojim židovskim korijenima, Pavao pokušava animirati za misije slobodne od židovskog zakona. On je odvjetnik pogana  i Crkvi daje neprestano upozorenje da se ona stalno mora obraćati time što će se neprestano usmjeravati prema Evanđelju Raspetog i Uskrslog. Svojim obraćenjem Crkva dobija mogućnost biti svjedokom za druge.

Evanđelje: (Lk 7,11-17)

Suočavanje sa smrću spada u temeljna životna iskustva ljudi. U evanđeoskom odlomku, koji predstavlja Lukino posebno blago, jedna majka mora svog sina nositi u grob. Pri tome ona nije sama, nego je prati mnoštvo ljudi. Isus se, sa svojim učenicima, približava pogrebu i čini se pogođen žalosnom situacijom, tako da Luka spominje kako Isus ima sažaljenja prema žalosnoj majci. Sam Isus dolazi k mrtvom sinu i zapovijeda mu da ustane. I kad je ovaj ustao i kao dokaz svog života počeo govoriti, ožalošćena zajednica reagira: najprije ih zahvaća strah, onda odmah počnu hvaliti Boga, a Isusa se označuje prorokom, koji čini vidljivim djelovanje Božje u svom narodu.

Scena nas, do u detalje, podsjeća na uskrsnuće udovičinog sina kod Ilije u današnjem starozavjetnom čitanju. Ovdje i ondje se radi o udovici, čiji sin umire. Mrtvi se budi na život, a onda dolazi priznanje da je ozdravitelj prorok, poslanik - čovjek Božji. Uloga pripovijedanja  o uskrsnuću mrtvoga služi potvrđivanju proročkog propovijedanja po činu Božje svemoći. Riječ se potvrđuje djelom.

Postupanje Isusovo s obzirom ne udovičinu situaciju je vrlo plastično: udovica predstavlja ljude siromašne, potrebne, kojima nedostaje potrebno za život.  Garancija za životno uzdržavanje je sin, koji se brine za hranu i obranu umjesto umrlog supruga.  Kad umire jedini sin, onda se ne radi samo o gubitku drage osobe, nego i o dovođenju u opasnost temeljnih životnih potreba.  Isusovo ponašanje se ne odnosi samo na sina, koji sada smije ponovo živjeti,  nego i na životne nade udovice, čiji socijalni položaj više nije ugrožen.  Svojim djelovanjem Isus tako otvara perspektivu nade koja se odnosi na život i njegov socijalni okoliš. Moć Isusova nad životom i smrću  se susreće sa socijalnom stvarnošću i tako ukazuje na veličinu Božju. Spasonosno djelovanje Božje je stavljeno pred oči kao primjer, a ipak postaje jasno da je vrijeme spasenja počelo i postoji nada za bolju budućnost.  Ova budućnost je, kod evanđelista, usmjerena na vjeru u Isusa Krista, koji ima vlast i moć buditi mrtve na život i objavljivati ljubav Božju.

Kontekst ovog odlomka nam pruža brojne zaključke. Najprije je bilo ozdravljenje na daljinu sina nekog časnika. Naglašava se časnikova jaka vjera zbog koje Isus liječi njegovog slugu. Odavle je uzeta rečenica koja se upotrebljava u liturgiji: „Gospodine nisam vrijedan da uđeš pod krov moj, nego reci samo riječ i ozdravit će moja duša." Isusova riječ može spasiti i za spasenje je važna.  Takav naglasak ima i ovaj odlomak kojega smo danas čitali. To su i pitanja Ivana Krstitelja na početku Isusova djelovanja.  Krstitelj želi znati da li je Isus Mesija kojega on očekuje.  Poslanicima koje je poslao Ivan Isus odgovara: „Slijepi vide, hromi hodaju, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, a siromasima se naviješta Evanđelje." U kontekstu ovog odlomka Isus je onaj, koji se očituje kao čovjek Božji, koji naviješta ljudima spasenjsko djelovanje Božje i zorno im ga stavlja pred oči.

Misno slavlje

Pozdrav:

Gospodin Isus Krist, gospodar života i smrti, neka bude sa svima vama

Uvod

Srdačno vas pozdravljam na naše zajedničko slavlje smrti i uskrsnuća Isusa Krista. U svakoj svetoj misi  slavimo i ispovijedamo da nakon smrti dolazi novi život. Bog nam daruje ovu vjeru i nadu.  Naša nas vjera ne smije samo tješiti  nebeskim, nego nam treba sada i ovdje pomoći da stojimo uz život. Našu vjeru ne smijemo samo ispovijedati riječima, nego trebaju slijediti i djela. Isus je onaj koji nas na to potiče i osposobljava.

Molitva vjernika:

Mnoge nam stvari u budućnosti izgledaju nepoznate. Radost i i nada, bol i strahovi prožimaju našu braću i sestre. Zajednički molimo i prinesimo Bogu naše prošnje:

Propovijed

1.

Nadu nositi u grob

Čitam osmrtnice u novinama: Mladić. Možda 18 godina. Tragično poginuo. Istrgnut iz života. Za njim tuguje samo majka. Daljnje rodbine nema. Takve osmrtnice svakog dana možemo naći u novinama. Iza toga se kriju sudbine koje imaju dosta zajedničkog s ovim, pročitanim iz evanđelja.

Prije svega to je mladić, imao je još život pred sobom. Što li je sve mogao postići? Iz jednog u drugi trenutak sve je prošlost! Razorene sve nade, sve želje za budućnost trebaju biti pokopane s mrtvim tijelom.

Tu je i majka. Imala je još samo sina. Muž je već davno umro. Druge djece nema. Velikom brigom i radom uzdržavala je sebe i sina. Svašta je otkidala od ustiju. Nadala se da će je u starosti sin njegovati. Položila je u njega sve nade da joj bude osigurano životno uzdržavanje.  Kako dalje u budućnost?  Za udovicu to nije samo gubitak sina, jednog ljubljenog stvorenja, nego je to gubitak vlastite budućnosti.

Opisana slika izgleda vrlo ružna, puna boli, žalosti, označena gubitkom i srušenim nadama. Tu su i ožalošćeni: mnogi ljudi iz grada su došli da budu uz udovicu. Možda prijatelji pokojnog, možda znanci majke udovice ili susjedi. Svi se žele oprostiti od mladića iz njihove okoline koji je umro. U isto vrijeme se solidariziraju s majkom i prate je na ovom teškom putu rastanka.  U ovoj situaciji ne ostavljaju udovicu samu, nego je jačaju u boli i nose sina i nadu majke k grobu.

Isus ne dopušta da nada umre

Isus ne zatvara oči pred situacijom. Ima sućuti sa beznadnom udovicom i njezina situacija ga se doima. Prilazi situaciji i čini ono što je njemu moguće. On se obraća, u isto vrijeme, udovici i njezinom sinu. Majci: „Ne plači!" Mrtvome: „ Tebi govorim ustani!" Obojima ima Isus što reći, i obojima Isus nešto čini. Konačno se govori da je Isus ponovno dao, tj.  vratio majci sina! Što je Isus učinio? On je udovici ponovno vratio nadu, on joj je otvorio perspektivu budućnosti.

Današnje evanđeosko pripovijedanje nam jasno govori da i u bezizlaznim situacijama nije sve propalo. Neki od nas imaju iza sebe udarce sudbine. Najprije vladaju žalost, briga bilo kod rastanka s ljubljenom osobom,  karijerom,  obiteljskim planiranjem, nadom ili navikama.  Ali ni tada život nije uvijek na kraju.  Današnje evanđelje nas potiče da pustimo Isusa u svoj život, jer se on pokazao kao onaj koji ne dopušta da nada umre. Sam je na križu umro i za učenike su bile mnoge nade pokopane, ali je trećeg dana uskrsnuo i time je ljudima darovao budućnost, koja prelazi preko smrti.

Kraljevstvo Božje i Isus Spasitelj

Evanđelist Luka nam želi reći što to znači da kraljevstvo Božje počima. Malo kasnije će u evanđelju napisati: „Slijepi vide, hromi hodaju, gubavi se čiste i siromasima se propovijeda Evanđelje! - Isus donosi spasenje ljudima, predstavlja se kao Spasitelj.  Iz vlastitog iskustva znamo da to baš i nije tako jednostavno kao što to zvuči u biblijskim pripovijestima. U našoj svagdašnjici isto nije tako da Isus prolazi i liječi bolesne. A može se reći da nije baš tako uvijek bilo ni za Isusova života. Nije sve ljude ozdravio, niti sve pokojne vratio u život. On je samo primjerno pokazao kako će biti kad nastupi kraljevstvo Božje.

Ovim primjerom postaje jasno da je Isus onaj koji može i hoće ozdraviti  naše nade. Njemu se možemo povjeriti, jer možemo biti sigurni da ga naša bol i naša patnja dotiču.

Riječi i djela: Isus kao uzor

Što mi možemo od Isusa naučiti? On nije čovjek velikih riječi, nego i djela. On ne govori o sudbini drugih, ne ostavlja ih same i ne ostaje hladan, nego prilazio i riječju i djelom. Ne govori o sudbini drugih, nego nastupa u konkretnoj situaciji. Mi Isusa možemo slijediti tako da slijedimo njegov primjer i dopustimo da nas diraju situacije drugih ljudi. I ne treba poći odatle da nadvladamo svu patnju svijeta - to bi bilo preopterećenje. No, u konkretnim situacijama možemo biti od pomoći i podizati nadu. U suočavanju sa smrću neke drage osobe može nam vjera u uskrsnuće biti od velike pomoći i podrška.  Znamo da je za ožalošćene važno da žale zbog gubitka  i da se moraju odijeliti.To ne mora značiti da je uništena kompletna budućnost i da sve nade treba spustiti u grob.  Ovdje možemo, kao kršćani, druge podržavati. Kako pomažemo ljudima koji su izgubili najmilije i rodbinu? Kako stojimo uz druge i darujemo im nadu? Podrška počima kod malih stvari, biti ondje gdje smo potrebni.  Poticajna gesta, ruke koje pomažu i molitva bude nadu. Onda se ovdje događa uskrsnuće od mrtvih u malom, ovdje raste Kraljevstvo Božje među ljudima.