a) „Mi smo  pravi kršćani, o Bože, hvala ti" - pjesma koja se prije nekoliko godina pjevala (u Njemačkoj - sličnih ima i kod nas op.pr.) s velikim oduševljenjem i, tu i tamo, pokazivala prikriveno ili sasvim jasno poprilično ponosa pa čak i gledanja s visoka na druge.

Mi -  „pravi kršćani" prisvojili smo istinu i nebo za sebe.

Isus nam, u današnjem evanđelju, suprotstavlja vjeru poganskog satnika. Možda bi nas danas „u pravom kršćanstvu" malo prodrmao kad bi morao reći: „Ni u mojoj Crkvi ne nalazim takve vjere!"

Drugi vatikanski koncil je pohvalio nekršćanske vjere, tako se u  „Nostra aetate"  - „Izjavi o odnosu sa nekršćanskim religijama" u br.3 može pročitati. „S poštovanjem gleda Crkva na muslimane, koji se klanjaju jedinom Bogu, živomu, koji je u sebi, milosrdnom i svemogućem  stvoritelju neba i zemlje, koji je govorio ljudima. Oni se trude  podložiti se njegovim skrivenim planovima, kao što se Abraham podložio Bogu, na kojega se islamska vjera rado poziva...."

b) U „dogmatskoj konstituciji o Crkvi" ukazuje isti koncil na univerzalni plan spasenja o kojem se govori u prvom čitanju. U broju 16 se kaže: „Želja za spasenjem obuhvaća i one  koji priznaju Stvoritelja, a među njima posebno muslimani...ali isto i druge  koji u sjenama i slikama traže nepoznatog Boga  i takvima Bog nije dalek, koji svemu stvorenju daje dah i život i kao Spasitelj želi da se svi ljudi spase."

c) Današnji evanđeoski tekst je velikoj većini svećenika poznat, uglavnom u Matejevoj verziji - po dijeljenju bolesničkog pomazanja.  Upravo oni koji djeluju u bolnicama  osjećaju kako uvijek  dolazi do izražaja vjera bolesnika, ali i kako se traži vjera djelitelja sakramenta.  Vjerujem li da Isus želi dati zdravlje ovom teškom bolesniku?  Hoće li on sada reći tu riječ koja će ozdraviti bolesnika?

Za pisca ovih redaka je tekst ovog evanđelja, tek pred kratko vrijeme, postao „kamen spoticanja". Mlada žena, majka dvoje male djece - jedno je još dojila - preko noći je dovedena na intenzivnu njegu i borila se sa smrću.  A mi smo molili, članovi obitelji,  prijatelji: „ Reci samo riječ i ozdravit će sluga moj."  Isus nije rekao tu riječ i žena je umrla.  I dok sam po noći sjedio s ovim, teško pogođenim mužem, nesposoban da ga tješim, onda sam doživio vjeru „stotnika" u današnjem vremenu : „Imali smo 8 sretnih godina, 8 godina sreće,  a sada moram s Gospodinom nositi križ", tako mi reče mladi  muž, vjernik. Divio  sam se vjeri mladog čovjeka. Sigurno da će imati još teških dana i noći koje će morati prevladati, ali mene je pogodila njegova vjera. „Takvu vjeru nisam našao u Izraelu."

d) Satnikovu riječ govorimo kod svake svete mise. „Gospodine nisam vrijedan da uđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i ozdravit će  duša moja."  Riječ koje moramo danas ponovno biti svjesni.  - Ja sam, ne upadam li u opasnost rutine ako svaki slavim misu, a nedjeljom i više puta. Svaki svećenik opaža, posebno kod vjenčanja i sprovoda, kako dolaze neki na pričest „i znatiželjno gledaju kako to drugi čine. Mnogi nisu godinama vidjeli kako crkva izgleda iznutra i zato bi trebalo ponovno  probuditi smisao stotnikovih riječi koje izgovaramo prije pričesti. Ponašanje satnika, ali i nedostojno ponašanje, danas je uočljiva udaljenost od Boga.

Današnje čitanje  je uzeto iz Salamonove molitve posvete hrama. U našem

odlomku radi se o „molitvi stranaca", iako se sadržaj odosi na potrebe i nevolje Izraela.  Izabrani stihovi  tvore vrhunac  posvetne molitve, koji se pokazuje kao hram molitve za sve narode. Stranci (pogani) će  ovdje dolaziti i moliti se Bogu Izraelovu, jer je  „Ime Božje" poznato na cijelom svijetu.  Veličanstvena djela  Jahvina  postaju poznata svim narodima izvan Izraela. I tako dolaze pogani u hram moliti.

Čitanje je izabrano s obzirom na evanđelje.  Molitva Salamonova je došla do svog cilja: uslišana je molitva pogana: poznata je veličina Božja na cijelome svijetu. U evanđelju se radi o uslišanju molitve jednog poganina koji je priznao Kristovu moć.  U oba slučaja je preduvjet uslišanja da molitelj prizna nadzemaljsku moć Božju, odnosno Kristovu.

Tako se u ovom  tekstu osjeća „ekumenski duh": spasenje koje je najprije određeno za Izrael  želi zahvatiti  sve ljude  na zemlji ako priznaju Jahvu.

Pavao opaža da je evanđelje u zajednicama  Galacije ugroženo. Jer je on sam osnovao te

zajednice, želi „nekim ljudima koji među vama unose smutnju" otkazati.  Pavao želi u poslaici rastumačiti, iako  on nema auktoritet (i vlast)  apostola, jer se kršćani iz poganstva moraju pridržavati židovskih zakona,  zašto se tome protivi .

To je jasno u razdiobi:  pošiljatelj, naslov /1-2 - pozdrav otpada u kratkom pismu - nemiri zbog krive nauke  (rr 6-7)  - prokletstvo onoga koji iskrivljuje njegovo evanđelje (rr8-9). Pavao stoji u službi Boga i Isusa Krista.

Odlomak je jasno podijeljen: nakon uvoda  (r 1) opisuje se situacija i predstavljaju se

osobe (rr 2-6),  vrhunac su redci  6b-9: vjera stotnika i Isusova presuda o tome.

Redak 10 je potvrda za ispravnost vjere. Luka je ovo izeo iz Logien (Q) odakle je uzeo i Matej  (Mt 8 ,2- 13). Odlučujući redci su identični, kao npr. riječ vjere satnika. Oba evanđelja su drugačije obradila izvorne tekstove. Luka uvodi motiv dvojice poslanika. Težište nije ozdravljenje,  nego primjerna vjera ovog poganina.

Kod Luke stotnik ne moli za ozdravljenje svoga sluge, nego šalje dvostruko poslanje: najprije  židovske „starješine"  (vodeće članove sinagoge)  koji govore za njega da je zaslužio da mu izliječi slugu; a onda dolaze stotnikovi prijatelji koji naglašavaju njegovu „nedostojnost", ali i njegovu vjeru. Ako Luka tako naglašava odlučnost i vjeru stotnika, on želi reći nešto o njegovom nutarnjem držanju: Ovaj Isus ima takvu moć da on i ne treba doći, dovoljna je riječ. Isus kao „Gospodin" ima moć kakvu ima onaj koji ima zapovijeda:  u Isusovu moć može, onaj koji vjeruje, imati povjerenja.

Propovijed treba poticati na vjeru u Isusa, pa čak i ako je moja vjera slaba, pa i onda kad izgleda da Isus nije ovdje. Polazeći od pjesme „Mi smo pravo kršćanstvo", želim slušatelje potaknuti da razmišljaju o svojoj vlastitoj vjeri.

Što znači moja vera za mene?

Kako živim vjeru?

Što mi mogu reći ljudi drugih religija za moju vjeru?

Odlučujuće nije članstvo Crkve koja je „slučajno"dubina moje vjere! Ovo će biti jasno u vjeri poganskog satnika kojega Isus izričito hvali i divi mu se : Isus ima vlast nad bolešću, on ga može  ozdraviti. I ne treba ni dolaziti, on treba reći samo svoju djelotvornu riječ. Tako priznaje svoju nedostojnost.

Povezujem s današnjim vremenom, zgodom iz evanđelja, ta je vjera slična onoj vjeri rimskog satnika.  Molitvom Bogu da ojača moju slabu vjeru završavam propovijed.

Možda ova priča „ O jakoj i slaboj vjeri",  Josefa Osterwaldera, može poslužiti kao pomoć:

Jedan čovjek odluči upoznati vjeru. Budući da je bio športaš, znao je da nema ničega što se ne postigne marljivošću, naporom, ustrajnošću i treningom. Da bi tako istrenirao vjeru, priključi se jednoj kršćanskoj grupi graditelja.  Otišli su negdje na jug i kopali temelje u samostanu časnih sestara za nove zidove.

No, čovjek nije baš puno dobio. I kad su sva  braća graditelji već bili otišli, on je još bio tu i obojio je samostan novom bijelom bojom.  Časne su mu od srca zahvaljivale. No, on ode žalostan kući. Njegova vjera nije ni mrvicu bila jača i veća.  Narasle su samo njegove mišice, u najmanju ruku, su njegova pluća ojačala. Osjetio je da mu ni jedna godina nije tako dobro pomogla kao taj posao, bez pušenja i na svježem zraku.

I odluči svoju vjeru staviti pred još težu zadaću i trening. Javio se u jednu bolnicu i tu je počeo prazniti noćne posude, namještati krevete, prati rane. Dežurao je danju i noću, prekovremeno, razgovarao s bolesnicima, s posjetiteljima, sjedio uz krevet umirućih, a bolesnici su ga voljeli. Beznadni su ga željeli i tražili, i stjecali opet povjerenje, i ispunjali su ga svojom nadom i zahvalnošću. A on je osjećao  da je mnogo dobio, ali i da njegova vjera nije postala ništa veća, nego dapače manja.

I kod posljednjeg pokušaja nije ništa bilo drukčije. U domu za nezbrinute i teško odgojive slučajeve nije vjeru ništa trenirao.  Našao je ljude, našao je prijatelje, doživio je mnogo lijepoga da je počeo misliti da ne treba puno vjere za izvršavati posao. I opet je imao osjećaj da njegova vjera slabi i slabi. Na kraju je mislio da mu je vjera tako malena kao zrno gorušice. Ali tada je spoznao još nešto: ne postoji velika i jaka vjera, jer po vjeri i u vjeri sve stvari postaju lagane!

Pozdrav: Gospodin s vama

Uvod: Očekujemo li stvarno pomoć od Boga za naš život? Danas nas susreće stotnik iz Kafarnauma, koji je molio Isusa za svoga bolesnog slugu. Neka nas vodi molitva stotnika: Gospodine tebe molimo za oproštenje za sve što smo prošlog tjedna krivo učinili, po čemu smo postali dužni tebi, drugim ljudima i svijetu, jer ti želiš da ozdravimo.

Izmolimo opću ispovijed:

Gospodine Isuse Kriste, ti si kod Oca naš posrednik i zagovornik. Dolazimo ti s puno povjerenja i iznosimo naše molbe:

Za sve ljude koji se nalaze u traženju Boga: vodi njihov život putem ljubavi i mira, molimo te

Za sve kršćane: pomozi im da drukčije ljude u vjeri susreću otvoreno i s poštovanjem, molimo te

Za sve  bolesne  i sve koji trpe: podari im zdravlje duše i tijela i pošalji im ljude  koji će im pomoći u nošenju njihova križa,  molimo te

Za nas same, nauči nas vjerovati u Božju blizinu i s tobom ići životnim putem, molimo te,

Za naše pokojne: ispuni i dovrši njihovu vjeru u radosti tvojih svetaca.

Povjeravamo ti se, nebeski Oče, hvalimo te i slavimo s tvojim Sinom i Duhom Svetim, sada i u sve vijeke vjekova. Amen