Nedjelju iza Duhova evangelički i katolički kršćani slave dan Presvetog Trojstva, nedjelju Trojstva, Trojstvo -Trinitas .

Blagdan spada u one kršćanske blagdane koji za sadržaj nemaju neki događaj, nego određenu temu iz vjerovanja. Potreba da se tajna trojstvenog Boga slavi kao blagdan dolazi iz starine. Stoji u uskoj povezanosti s raspravama o Kristovu božanstvu i odbijanju arijanizma. Arije (oko 280. - 336.) zastupa strogu monoteističku teologiju: Krist, kao utjelovljena Riječ Božja (grčki logos) nije jednak Bogu, nego je stvoren, dakle Bogu podložan (na nižoj razini). Njegovo učenje - podložno raznim promjenama - imalo je određenog utjecaja na germanske narode (Gote, Vandale, Langobarde). Ipak je, nakon dugotrajnih rasprava, odbačeno od službene Crkve.  Ovo raspravljanje nije imalo odjeka samo kod teologa, nego je prešlo i na široke Crkvene mase. Ona je dovela do neke svijesti o Bogu i promijene svijesti vjere, ali i do jednog novog vjerskog govora: U staroj Crkvu Bogu se obraćalo molitvom (Bog je bio adresat): Bogu se obraćalo po Kristu, u Duhu Svetom. Sada su sve tri osobe jednako postavljene: molitve se upućuju i Kristu i Duhu Svetomu jednako, sveto Trojstvo je postalo adresat  molitava. Učenje o presvetom Trojstvu  postaje dogmom katoličke vjere.

Ovo novo držanje u vjeri je imalo svoga odraza i u liturgiji. Stari dokaz je jedno trojstveno predslovlje iz sredine 8. stoljeća . U osmom stoljeću je, u misalu, postojala zavjetna misa u čast presvetog Trojstva. Mise kao i predslovlja, koji su tako zadržali trojstveno obilježje su se često upotrebljavali u nedjeljama između Duhova i Adventa. Početak liturgijskog slavljenja blagdana su bili benediktinski samostani. Dokaze za to imamo iz vremena prijelaza tisućljeća. Rimski pape su se dugo vremena opirali prihvatiti ovaj blagdan za opću Crkvu, tek 1334. Ivan XXII., u avinjonskom sužanjstvu, širi blagdan na cijelu Crkvu, a 1570. godine rimski Misal prihvaća blagdan. Nikada nije bilo sukoba između Reformatora (evangelika) i Rima u vezi nauke o Trojstvu.

Razlika je bila samo u datumu slavljenja. Nije se svugdje slavilo prve nedjelje nakon Duhova. Drugi je termin bio posljednja nedjeljka prije adventa, zatim 2. nedjelja po Duhovima, nedjelja iza 24. lipnja (blagdana Ivana Krstitelja). Sadašnje postavljanje blagdana ukazuje na povezanost temeljnih istina vjere koje smo slavili u liturgiji. Nalazi se na završetku božićnog vremena (djelovanje Oca), uskrsnog vremena (djelovanje Sina) i Duhova (djelovanje Duha Svetoga).

Često se govori: Stari zavjet naviješta Boga koji kažnjava, Boga koji se ljuti, Boga koji se osvećuje - tamnoga Boga u kojega je vrlo teško vjerovati. On nema ništa s našim životom - neka ostane i dalje daleko kad se tako ponaša.  Ako bolje pogledamo, Biblija nam objavljuje: Bog je sasvim drukčiji. U prvim recima - bolje rečeno - Prvog saveza on se pokazuje kao stvarateljski Bog okrenut svome stvorenju.  Duh Božji, njegova snaga, „Ruah" lebdi nad vodama, on je Stvoritelj, Creator, koji radi nježnim zamasima krila i stvara. Njegova snaga i mudrost prožimaju stvorenje i daju mu lik.

Prvo čitanje blagdana presvetog Trojstva zahvaća Božju sliku mudrosti. U knjizi izreka Mudrost se predstavlja kao od Boga stvorena - njen početak je u Božjoj vječnosti - istovremeno se pokazuje kao sam Bog. Bog je mudrost. U Kristu se ona pokazala  kao „Božja snaga i mudrost." (1 Kor 1,24)i uzima lik.

Mudrost „igra" pred Bogom - bez ikakvog razloga - u isto vrijeme i kod ljudi. Njezina je radost „biti kod ljudi". Bog se pokazuje kao blizi Bog i prije nego je postao dio stvorenja u Isusu Kristu. Bog na nebu je uz mene, blizu mene.

Bog se „otkriva", „razvija"  On je od prapočetaka na strani ljudi, kao njihov Stvoritelj. Tako, kad je došla punina vremena,  on stupa u svijet  - rođen od Marije djevice. U vremenu i prostoru Bog postaje dio svijeta. Čovjek kao i svi ostali ljudi. Isus Krist pomiruje sve što je bilo posvađeno s Bogom, stvara novi mir s Bogom i udjeljuje novo sudjelovanje na milosti Božjoj koje je obećano i predskazano.  I Sin se pokazuje kao Stvoritelj novog svijeta i veza svijeta sa nebom.  U Isusu Kristu je trojedini Bog, koji je jedan, došao na svijet. On obećava Duha i razlijeva ga u srcima ljudi. Tako to opisuje apostol Pavao pišući zajednici u Rimu.

Kad Crkva govori o tome da je Isus Krist njezino središte, središte svake zajednice koja slavi, iz čega može svaki pojedini živjeti, onda ona govori i nešto o svom biću.  Slika Isusa Krista kao središta daje nam mogućnost da gledamo i trojstveno:  Isus Krist dolazi od Oca, u njemu ima svoj početak, od njega je rođen. Što „ima" Isus, to on ima od Oca, tako Ivan opisuje u svom evanđelju. Istovremeno Isus donosi  Duha - Duha istine. Taj Duh dopunja ono što nedostaje, daje da se razumije ono što još nije podnošljivo,  što je još nerazumljivo. Duh će uvesti u cijelu istinu - pa i u istinu koja je sada neshvatljiva i koju je teško prihvatiti, u istinu jednoga i trojstvenog Boga.

Milost Gospodina našega Isusa, ljubav Boga Oca i zajedništvo  Duha Svetoga sa svima vama.

Ispovijedamo vjeru u trojedinog Boga, Oca i Sina i Duha Svetoga, koji izlazi od Oca i Sina i uvodi nas u spoznaju Boga.

Naša ispovijed se događa sada i ovdje, na euharistiji, nastavlja se odmah u našoj službi drugima, uzima  vidljivo obličje ako svi mi zajedno radimo, nastupamo i tako učimo sebe i druge promatrati i doživljavati kao veliku obitelj Božjeg stvaranja. Tako se događa temeljno djelo Crkve, koje nas uvodi u razumijevanje trojedinog Boga: liturgija, diakonia, martiria - bogoslužje, služenje i svjedočenje. Liturgiju - Bogoslužje slavimo sada, služba koju smijemo uputiti Bogu i po vjeri u Boga - po ljubavi koja se brine za drugoga - i za cijelo stvorenje.

Tako sada smijemo slaviti trojedinog Boga, zbog njegove ljubavi koju on neprestano pokazuje prema nama, slabim ljudima. I za tu mu ljubav zahvaljivati.

Često smo puta toj ljubavi bili nezahvalni, prezirali je: pokajmo se

Trojedini Bog je među nama prisutan, u  ljubavi koju imamo jedan prema drugome, u zahvalnom divljenju za njegovo stvaralačko djelo. On sluša naše molitve koje mu sada upućujemo:

v  Molimo za Crkvu da ne postane umorna, riječju i djelom naviještati tvoju čovjekoljubivost, molimo te

v  Molimo  za sve ljude, kojima je na srcu Božje stvarateljsko djelo, daj da u svemu tebe prepoznaju i vide, molimo te

v  Molimo za sve koji se brinu za one koji trpe i koji su osamljeni. Daj  da uza svu brigu i napor ne zaborave darovati i ljubav i prijateljsku naklonost, molimo te

v  Molimo za ljude među nama čija se vjera ugasila ili prijeti da se ugasi: daj im pratioce na putu čija će radost u njima probuditi nove želje za tobom, molimo te

v  Molimo i za sve ljude čiji je životni put završio: daj da tebe gledaju kakav jesi, molimo te

Trojstveni Bože, ti si naša sadašnjost i naš cilj. Usliši naše molitve da naš cijeli život bude jedna velika pohvala tebi, koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova.

Trojedini Bože, mi nikako ne možemo svojim razumom shvatiti tko si ti. Možemo samo osjetiti ono što si ti za nas, jer Trojstvo je životnost i ljubav. Kako se često osjećamo bez riječi, nesposobni nešto učiniti, poput mrtvaca, jer nam nedostaje životnosti i ljubavi.

Trojedini Bože, promijeni nas po ovom slavlju, po životnosti svoje riječi i ljubavi blagovanja da budemo vjerniji ljudi i puni radosne nade.  Za to te molimo po Isusu Kristu, našem Gospodinu koji u jedinstvu s Duhom Svetim s tobom živi i kraljuje u vijeke vjekova.

Bože,

Klanjamo se pred tvojom tajnom

Pred horizontom

Koji se uvijek povlači pred nama

Pred nebom

Koje tako često šuti

Bože,

klanjamo se pred  tvojom riječi

pred Isusom

koji s nama ide

pred njim

koji ostaje u našoj blizini

Bože, klanjamo se pred tvojim Duhom

Pred tajnom

Koja u nama živi

Pred njim

Koji nas potiče na ljubav

Trojedini Bože, u riječi Svetog pisma i svetoj gozbi si došao nama sasvim blizu, kao nekoć učenicima u Emausu. U kruhu i vinu, osnovnoj hrani za život, možemo te prepoznati kao brižnog i dobrog Oca. U riječima koje je Isus govorio na Posljednjoj večeri, doživjeli smo tvoje životno predanje za nas u tvom Sinu. I da sve ovo možemo ovako promatrati i doživljavati, zahvaljujemo tvome Svetome Duhu. To nam daje novu životnu snagu i hrabrost.

Daj da snaga  koja je u nas došla po ovoj službi Božjoj, djeluje u danima koji su pred nama i u našim djelima. To te molimo po Kristu, Gospodinu našemu. Amen

a)

Napisane su brojne i debele knjige, brojni članci koji pokušavaju opisati i razjasniti tajnu trojedinoga Boga. Mudre glave su pokušavale rastumačiti bit jednog i trojstvenog Boga. Opisati. Shvatiti. I vjernicima približiti. No, ovo baš nije uvijek okrunjeno uspjehom. I sam sam to osjetio i usprkos nastojanjima i studiju nisam baš daleko došao.

Prisjećam se jedne ruske legende. Neki biskup čuje o pobožnosti trojice muškaraca na nekom udaljenom otoku. Mnogi su išli k njima da čuju o njihovoj vjeri i da se sami zapale u vjeri. I biskup pođe k njima. Ispitivao ih o njihovoj jednostavnoj vjeri. I upita ih biskup: „ A što vi molite?" Trojica odgovore: „ Naša jedina molitva je: „ Mi smo trojica - vi ste troji ca i mi smo trojica  - oslobodi nas!" Biskup, razočaran, poče ih poučavati moliti: „Oče naš koji jesi..." I trojica su bila ponosna na pouku.  I kad ih je biskup, nakon uspješne kateheze, ostavio, nije otišao daleko kad začuje kako za njim trči jedan učenik i viče: „Zaboravili smo, kako ono ide dalje, iza sveti se ime tvoje..." Biskup je bio duboko potresen pa odgovori: „Molite onako kako ste uvijek molili." Trojici je bilo lakše a biskup se obogatio jednim iskustvom.

On je onaj koji je naučio, koji je kroz pobožnost trojice muževa došao bliže Bogu. Naravno da molitva očenaša ide u poklad svih temeljnih kršćanskih molitava, a ipak molitva triju muškaraca pokazuje duboku stvarnost, koja je temelj ovog blagdana.

„Bog je trojstveno jedan", govorimo u Vjerovanju. Gledano sa strane pobožnih muževa: „Mi smo trojica". Žive u zajedništvu, zajednički nose brige jedan drugoga i zajedno ispovijedaju jednoga dobroga Boga. Jednog Boga koji im odgovara, koji je mnogo više nego oni sami. On je zajedništvo poput njih. I ima moć osloboditi ih svega što ih tišti.

Bog je zajedništvo, on je više nego jedan koji nosi u sebi samom. Možemo biti sigurni da Bog nema nikakvog stresa sa samim sobom, jer on je „jedinstven" i govori jednim glasom. I isto je tako sigurno da se on u sebi kreće kad se radi o planu spasenja ljudi. Umiranje Sina Božjega na križu se ne događa bez odraza na Sina i Oca. Traženje nekog dobrog puta da se nađe u mojoj blizini ili me uzdiže u nebo. Gdje ja tražim živo zajedništvo, gdje se borim oko harmonije i jedinstva, za dobar zajednički put u obitelji, župi, Crkvi, na radnom mjestu - preko svih napetosti - onda mi je trojedini Bog dobar suputnik na životnom putu.

Izmjena, razgovor, komunikacija, javljanje - sve što je više od fizičkog života u meni  poznaje i Bog i nosi u sebi.

I zato govori knjiga Postanka: „Načinimo čovjeka na sliku i priliku našu, nama sličnoga"(post 1,26) Bog je jedan mi i takav nalazi svoj odraz u čovjeku.

Bog koji komunicira je uz mene. I to je Trojstvo. On nije daleko, daleko od svoga neba - iako molimo „Oče naš koji jesi na nebesima." Bog želi stanovati kod svojih ljudi. Tako govori i knjiga Mudrosti kad govori o Božjoj Mudrosti :"I moja su radost djeca čovjekova." (Izr 8,31)  Duh, Snaga Božja, koja lebdi and vodama i pradubinama, puše i stvara život, ona je ona koja želi živjeti kod ljudi na svijetu.  U liku Sina Bog dolazi tjelesno na svijet i stalno je prisutan u nama i među nama. U kruhu i vinu dolazi nam još bliže i  čini nas svojim živim hramom, svojim boravištem.  Trojstveni Bog boravi i živi u nama. U meni. Teško vjerovati, ali istinito. I ja sam boravište Božje, hram  presvetog Trojstva. Hvala Bogu.

I na kraju, ne mogu sada na kraju svibnja, a da se ne prisjetim jedne stare pjesme koja se pjevala svake druge nedjelje u mjesecu, prije procesije:

Zdravo ćeri (kćerko) Boga Oca

Zdravo majko Boga Sina

Zdravo temple (hrame) prisvetoga Trojstva

Bogorodice Djevo, moli za nas grišnike, amen.

Mnogi ljudi govore da tajne postoje zato da ih se istražuje. No, postoje tajne koje same sebe moraju otkriti. I mi, kao kršćani, neprestano otkrivamo da se Tajna (Bog) otkriva po svojoj vlastitoj objavi, ne po naučavanju, nego u djelovanju, ne u nekakvom kozmičkom procesu spoznaje, nego (analogno rečeno) «u međuljudskom odnosu» gdje se može doživjeti kako se partneri sve više međusobno «otkrivaju».  Samo prazno razmišljanje o Bogu neće nam nikada pokazati njegovo najdublje biće

«Bog je onakav kakim se pokazuje»(J. Ratzinger)  On se uključuje u povijesno samoobjavljivanje, po svom djelovanju, po svom utjelovljenju, po svom slanju Duha! Jedan Bog u trima osobama (trebamo razumjeti prema latinskom izvorniku «personare»  - zvučiti kroz, odzvanjati...). Boga se može osjetiti kroz različita povijesna djelovanja, u svim njegovim djelovanjima postoji jedno «odzvanjanje» njegova najdubljeg bića: po njegovoj stvaralačkoj snazi, po njegovoj ljubavi i milosrđu, po njegovoj punini ljubavi.

«Bog za nas.»

-          Izrael zahvaljuje Bogu ( svoje postojanje, svoj poziv)

-          Izrael osjeća da ga Bog vodi (iz egipatskog ropstva - preko pustinje)

-          Bog Izraela se objavljuje kao «Jahve»

Ovaj naslov  se pojavljuje više od 6000 puta u Starom zavjetu i podrazumijeva Božju «biti», «ovdje biti» za spas ljudi, dakle sadašnje Božje djelovanje za naše spasenje.

Neopisivo se pojavilo Božje očitovanje u nedokučivoj i beskrajnoj Isusovoj ljubavi. Da možemo ovaj temeljni poklon osjetiti i danas - u vremenu Crkve -  djelovanje je Duha Svetoga

Nedjelja Trojstva- nedjelja po Duhovima koja je na poseban način posvećena Presvetom Trojstvu. Trojstvo, ne samo rijedak, neobičan pojam, nego i  sastavni dio našeg vjerovanja, koji se baš ne želi ubaciti u način našega razmišljanja. Tri osobe: Bog Otac, Bog Sin, Bog  Duh Sveti, a samo jedan Bog, samo jedna bit,  to baš ne možemo shvatiti.Teolozi i filozofi o tome razbijaju glave.

I baš zato ne smijemo u svoju vjeru ulaziti najprije glavom. Upravo vjera u presveto Trojstvo je nešto za srce. I ta tajna nam ne govori ništa drugo nego da je naš Bog, Bog kojemu nije ništa važnije od zajedništva, jer je on, sam u sebi, zajedništvo. Nemamo Boga koji je stvorio život, nego gaji u sebi živo djelovanje. I zbog toga bi naše srce trebalo jače kucati - jer nas želi primiti u svoj najintimnije životno zajedništvo. Pozvani smo ući u trojstvenost Božju, znači u sam život.

Što naša glava ne može baš promozgati, to možemo srcem okusiti  Prije svega kad na sebi i na drugima opažamo kako je teško živjeti u odnosu, bilo to u obitelji, braku, između djece i roditelja, u društvima ili pak jednostavno s onima s kojima sada živimo.

»Bog je tako ljubio svijet da je predao svoga jedinorođenog Sina». I zajedništvo može uspjeti ako se predajemo, ako predajemo ne samo komadić našeg vlasništva ili našeg vremena, nego ako činimo kao i Bog koji s nama želi i traži zajedništvo: po tome što ćemo predati sami sebe.

Može biti da smo kod brojnih govora o samoostvarenju, pronalasku sebe izgubili ono najvažnije za ispunjen i sretan život, a to je odricanje. Može biti da će biti sve teže investirati same sebe zbog straha od promašaja.

Bog je investirao svoga Sina u odnos prema nama i on ga je u nama izgubio. Zašto smo tako suzdržljivi? Što imamo izgubiti osim vlastitog ponosa?

Imati povjerenja u ljude koje susrećemo, bilo da je to šef firme i zastupnik nekog osiguravajućeg društva, bilo da je to teta Frida ili prosjak koji prolazi mimo naših vratiju. Vjerovati ljudima, ne zato što se ne bismo plašili da ćemo biti prevareni, nego jer nam je Bog darovao zajedništvo u kojemu povjerenje i davanje, slušanje drugoga i ljubav spadaju u bit stvari.

Slaviti Trojstvo je jedna stvar, a da li se pod time  podrazumijeva i tako živjeti, to je sasvim druga stvar. Amen.

Nedjelju iza blagdana Duhova slavimo Presveto Trojstvo. Nedjelja kad, na poseban način, slavimo Boga u trima osobama: Ocu, Sinu i Duhu Svetomu.

Na prvi mah izgleda da u današnjem evanđelju nema spomena o  Ocu, a niti o Duhu Svetom. Ali ako malo dublje pogledamo,  onda  vidimo sve tri osobe u ovoj rečenici: «Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenoga Sina.. Bog, Sin i ljubav o kojem govori današnje evanđelje to je Trojstvo.  Isusovo spasiteljsko djelo nosi Bog i ljubav: Otac i Duh Sveti. Dok se poimenično spominju Otac i Sin, dotle se Duh Sveti spominje u svojoj najdubljoj biti. Duh Sveti djeluje u pozadini, tako reći prikriveno: ljubav, milost, jedinstvo, mir: uvijek se misli na Duha, pa i ako ga se ne spomene.

Tako taj tajni agent ne pravi nikakve velike manifestacije i uspjehe pred publikom. To je njegova zadaća - da neprimjetno djeluje. Koliko ljudi ne zna što će s Crkvom s toliko natovarenih povijesnih problema, pa ni sa nutarnjim Crkvenim problemima. A ipak čeznu za pravom ljubavi, ne kao potrošačkim predmetima u velikim trgovinskim centrima, ne kao na nekom  sajmu osjećaja, nego za djelotvornom neopažljivom ljubavi.

Samo primjer - u jednom ispitivanju njemačkih mladih između  18 i 25 godina majka Terezija dobila je 48 % glasova kao uzor, a princeza Diana samo 33%. Dakle Duh Sveti je uzor, a da to i ne znaju, prikriveni agent. Ljubav jedne Majke Terezije nije ništa drugo nego Duh, koji osposobljava za svetost, kojeg priznaje 48% mladih, a da to i ne zna.

Mir, a s time povezano i jedinstvo među ljudima, je velika čežnja naših suvremenika - i što je manja povezanost s Crkvom, to je veća čežnja za tim. Nije ispravno govoriti da naša vjera više nema što dati današnjem čovjeku, dapače suprotno.

Pa i službena Crkva koju susrećemo, ne govori, na žalost o ovim stvarima. Svađanja, moralna pitanja, nutarnji konflikti na mnogim područjima su osakatili našu Crkvu.

I zato trebamo jednog tajnog agenta u pozadini, u podzemlju: Duha Svetoga. On je onaj za kojim danas ljudi čeznu. On, samo on, daruje pravu ljubav, pravi mir, pravo jedinstvo. I on jedini daruje i čežnju za tim. Svugdje tamo gdje ljudi čeznu za velikim duhovnim vođama, vrijednostima, upravo tamo djeluje taj tajni agent. On nam dovodi ljude pravo u ruke.

I ako govorimo o vjeri ili o Crkvi kojoj pripadamo, nalazimo uvijek one koji su potajno s nama povezani. Govorimo o onome za čime ljudi čeznu. O ljubavi, miru s Bogom i ljudima,  raširenom srcu i opuštenosti koju nam Bog daruje. O dubokoj radosti zbog malih i velikih stvari. O kršćanskom optimističkom pogledu na svijet - da su za nas i svijet i ljudi dostojni ljubavi i povjerenja, da nam se sve to daruje u službi Božjoj, u zajedničkom životu i slavljenju.

Dajmo Duhu šansu da neopaženo djeluje među ljudima i tako ih pridobiva. Velikim dijelom je on već ljude pridobio za sebe, čak i ako stoje odbijajući prema Crkvi.

Uvod

U petak navečer sam čuo jednu rečenicu. Mladić u jednoj diskoteci. Možda mu je 18 ili 20 godina. Možda već radi ili je naučnik ili ide u gimnaziju - ne znam.  Ne znam ništa o njemu. Rečenica nije bila meni upućena, samo sam je čuo. Ne znam ni u kojem je smislu bila izrečena.

Tip je izgledao prilično tupo. Da sam reagirao, ne znam ni do danas što bih mu na to rekao. Rečenica koju sam čuo glasi:  «Ako nisi sebičnjak (egoist), promašio si život.»

Studirao sam na fakultetu. Učenici mogu misliti o učiteljima što hoće, ali kad su došli na sveučilište, onda su opazili da se profesori, uglavnom, ništa naročito ne brinu što će studenti naučiti. Predaju svoje gradivo - ima i iznimaka.

I u srednjim školama ima takvih učitelja. Kod njih se opaža da ga ne zanimaju učenici, a još manje jesu li išta naučili. Moglo bi se reći da je netko tako bez fantazije ako se radi o tome da stekne prijatelja ili prijateljicu. Potpuno nezamislivo

Presveto Trojstvo je fantazija Božje ljubavi da nas pridobije.

Tu je najprije fantazija stvorenja: čitanje nam govori o mnogovrsnosti stvorenja u kojima je prisutan Božji Duh.

Onda fantazija utjelovljenja: treba kao Bog najprije doći na ideju živjeti  među ljudima kao čovjek da bi našim govorom govorio o ljubavi Božjoj.

Tu je fantazija koju ljudi sami doživljavaju, da je tu neka snaga, oduševljenje, koje daleko prelazi osobni ego (ja).      A ipak sve je to jedno: vječni Bog. Ovu tajnu nazivam Presveto Trojstvo.

Što Boga potiče? Što je njegov interes, zanimanje?

Čitanje govori o Božjoj mudrosti, to znači o onome što određuje Boga iznutra. Ova mudrost je „kao Bog" i po čitanju je «uvijek kod njega»  Upravo tu:

-          prije svih vremena je mudrost kod Boga.

-          ona je kod Boga i pri stvaranju svijeta

-          konačno, ona je i ovdje «igra od radosti među sinovima ljudskim.»

To znači: za Boga neizmjernog - je «radost» biti ograničen. Da nije svijet stvorio, ne bi se oko ni o čega trebao brinuti. Ako razumski razmišljamo vrijedi: jedan pojam pun smisla o Bogu, apsolutnom, treba poći odatle da je «Bog sam sebi dostatan». Nasuprot tome stoji nečuvena izjava Svetog pisma: Bog želi biti ovisan, on želi vezu, on želi da se o njemu odlučuje (potpuno apsurdna misao). Wim Wenders je to u slici pokazao u svom filmu :»Nebo nad Berlinom - radost anđela je biti među ljudima, najveća radost je osjećati, kušati, čak i trpjeti kao čovjek."

Još jednom: što potiče Boga, što je njegov nutarnji smisao?

Utjelovljenje u Isusu Kristu nije nikakav slučaj. To je radost Božja da živi od drugih ljudi, pa i uz opasnost da to «boli».

Egoist (sebičnjak) koji ne želi promašiti život (o kojem sam govorio na početku), promašuje radost - koju nikako ne može ni zamisliti: radost živjeti za nešto i s puno smisla. Ovu radost nas može naučiti samo Bog.

Veliki teolog Romano Guardini napisao je rečenicu koju se mora dva puta čuti da se razumije: »Nikakva sila ne može prisiliti čovjeka da se, u poštovanju punom ljubavi, prigiba zemlji - nego samo mudrost Božja. Mnogi zamišljaju vjeru kao sebe podložiti Božjoj sili. Umjesto toga, vjera je otkrivanje Božje misli.

S tim je povezano Trojstvo Božje. Da je Bog htio ostati za sebe, svemoguć, nepristupačan, onda bi ostao nepristupačan, ostao bi jedinstven kao vječni, nepokretni Bog filozofa. No, Bog izlazi iz sebe, ulazi u naše odnose, u naša srca, a naposljetku i u našu zajednicu, Crkvu. Božja misao ga čini trojstvenim, onaj koji se dariva i da bude, s puno radosti, među ljudima.

Zaključak je jasan: iz ove spoznaje ne možemo ni studirati, ni pričati, nego činiti.

Ne znam tko je «promašio» život; egoist s početka ove propovijedi ili onaj koji uči živjeti od Boga. Za sebe sam odlučio pokušati ići ovim drugim putem.

Bog je zajedništvo

«I dok je stvarao nebo, bila sam uz njega i kad je davao granice krugu zemaljskomu nad vodama, kad je učvršćivao oblake, i kad je činio da provru izvori iz pradubina, kad je morima određivao granice, da vode ne smiju prelaziti preko njegovih zapovijedi, kad je učvršćivao temelje zemlji, bila sam kod njega kao voljeno dijete. Bila sam s njim iz dana u dan i svo vrijeme pred njim igrala.» / Izr. 8, 27-30/

Opće je iskustvo da se ne mogu zaboraviti veliki trenuci života. Jedan od tih trenutaka je kad se prvi put ugleda more s njegovim daljinama.

Zašto toliki ljudi polaze na tako duga putovanja do mora? Možda se tu vidi naša čežnja za beskrajem. U svakom od nas postoji takva čežnja. To je čežnja da uđemo u beskraj i preko njega, ali isto tako i beskonačnost primiti u sebe i nju unijeti u dušu. U promatraju beskrajnosti mora otpadaju od nas sve sitničavosti i uskogrudnosti, problemi i poteškoće se relativiziraju. Duboko plavetnilo vodi nas k našim vlastitim dubinama, a time i nutarnjem miru. Tako, kad čovjek pogleda na more, dolazi k samome sebi.

Uočavamo da je čovjek svih vremena u moru vidio sliku  neizmjerne Božje širine, visine i dubine. To nas ne treba ništa čuditi, jer nas veličina jednog djela vodi k majstoru toga djela. Kakvo mišljenje, kakvu mudrost je trebao imati stari psalmist kad je mogao pisati, prije više tisuća godina.: «Tvoje odluke su duboke kao more.» Možda je i  Pavao imao pred sobom more kad je pisao: «O dubino mudrosti i bogatstva i spoznaje Boga... Tko je spoznao misao Božju? « (Rim 11,33-34) Ili mislimo na riječi sv. Katarine Sijenske: »Vječno Trojstvo, ti si more u kojem uvijek otkrivam novo, što duže tražim. I što te više nalazim, to te više tražim...»

Iz ovoga se može nazrijeti što za nas znači vječno blaženstvo. Ni u vječnosti nećemo potpuno spoznati presveto Trojstvo, jer što budemo više Boga gledali kakav je,  to će nam se više otkrivati nove tajne. To znači da će oduševljenje  Bogom rasti svakim otkrićem.

Kad ovo znamo, onda želim reći, iako iz velike daljine: današnji blagdan nam objavljuje: Bog nije nikakvo osamljeno biće, Bog je zajedništvo. On je zajedništvo Oca i Sina u ljubavi Duha Svetoga. «Ja - ti - mi» Što to znači, možemo naslutiti ako promatramo neki sretni bračni par. Jedan takav bračni par je, pred kratko vrijeme, bio zamoljen da ispriča o svojoj sreći:

«Kad smo se vjenčali, željeli smo živjeti još jedan život. Tokom vremena smo shvatili da ona predodžba o stapanju u jednu dušu ne znači ništa drugo, nego u sebe usisati osobnost drugoga, a što je imalo loše posljedice, npr. da smo jedan drugog slali u depresiju. Tako nam je postalo jasno da se osobe koje se ljube ne smiju pretopiti jedna u drugu. Shvatili smo da i u braku moraju postojati određena područja za svakog partnera, iako ona ne smiju biti isključena iz zajedničkog bračnog života. Tako nam je postalo jasno da ljubav raste ako naučimo jedan drugoga poštovati u njegovim vrijednostima i tako se uvijek težimo iznova otkriti.»

Takav jedan brak nam može biti slika i usporedba za neiscrpivu tajnu trojednoga Boga. U njemu žive tri božanske osobe, ne jedan život. Oni se ne pretapaju u jedinstvenu dušu. Jer ovdje, da baš ovdje, vrijedi: osobe koje se bezuvjetno ljube, ne mogu se zamiješati ili pretopiti. Upravo u Bogu postoje, među osobama, tri vlastita područja, premda nisu isključeni iz zajedničkog života. Dapače, raste ljubav koja kruži među njima, iz beskraja u beskraj, jer je neiscrpivo biti drukčiji bit svake osobe.

.Ovdje naslućujemo što znači ljubav. Ljubav traži jedinstvo, a čezne za samostalnošću, drukčije  i biti drugi od osobe koju se ljubi. Na ovoj razini nije suprotnost biti jedno, a biti tri. Tako stojimo pred Božjom logikom. I zato nam ovaj blagdan, u najmanju ruku, govori:  među ljudima cvjeta zajedništvo ako se ne želi gospodariti drugim, nego dopustiti drugom da bude drukčiji i neprestano ga otkrivati i poštivati kao drugog.

Tako može, razmišljanjem o presvetom Trojstvu, započeti jedan sasvim novi, ispunjeniji odnos ljubavi među ljudima. Poput razmišljanja o dubini i širini mora, tako će i razmišljanje o Trojstvenom Bogu ukloniti od nas sve uskogrudnosti i sitničavosti, koje se mogu vrlo brzo ubaciti u zajednički život. Spoznat ćemo bogatstvo, koje dolazi baš od pojedinaca u zajedništvu. Zato nas ovaj blagdan poziva iz svake izolacije, a time spoznajemo da kao ljudi možemo živjeti samo u zajednici u kojoj se jedan od drugoga ne dijeli, nego čini da svaki živi i ako se ovo produbljuje i otkriva da se makar malo otvara nebo Presvetog Trojstva.

Jedna žena mi napisa u pismu «Oduvijek sam voljela ovaj blagdan. On nas obuhvaća kao spasiteljski ogrtač. Zato moja želja ovog časa glasi: neka Trojedini Bog obuhvati sve naše zajednice svojim spasiteljskim ogrtačem da ih sačuva u sreći.

Vjerovati u nešto

Uvijek ponovno osjećaju se ljudi, s kojima stupim u vjerski razgovor, primorani da tvrde, u odnosu na mene, kako se njihova vjera značajno razlikuje od moje, ali da oni ni u kom slučaju nisu nevjernici. Oni najčešće naglašavaju: također i ja vjerujem  «u nešto», u «nešto višega». Ili naglašavaju: «Ja također imam -svoju vjeru, iako se ona razlikuje od vjere kakovu hoće imati Crkva.»

Moram se jako suzdržati kada sugovornici imaju o «mojoj» vjeri pojašnjenje još prije nego što sam otvorio svoja usta. Ja moram svoj impuls gušiti i njima jednom pokazati kako imaju vrlo neprecizne predodžbe o vjeri Crkve.

Tijekom godina naučio sam, iza njihovih izjava, najprije potrebe svojih sugovornika uzimati ozbiljno i istinski.

Osobna iskustva s Bogom uzeti ozbiljno

Ovdje postoji, u prvom redu, potreba da se uzme ozbiljno s osobnim i vjerskim Božjim iskustvom, a u drugom pretpostavka da se ova osobna iskustva razlikuju od onih kako se treba vjerovati po nauku Crkve. U oba motiva vidim  jednu pozitivnu stavku za razmišljanje o Bogu koje stoji u središtu blagdana presvetog Trojstva, a  koje se ne protivi  Crkvenoj nauci o Bogu.

Nauka o Bogu

U tijeku teološke i Crkvene povijesti nastao je iz nauke o Bogu jedan komplicirani sistem da se također i teologija više ne može razumjeti. Ona može povijesno prikazati kako je došlo do odgovarajućih izvještaja i teoloških oblika. Ona može dokazati da taj razvoj ima svoje opravdanje i dublji smisao. Na kraju, ostaje spoznaja  da mi Boga ne shvaćamo i da ga ne možemo staviti u jednu formulu.

Iskustvo o Bogu

Usuđujem  se tvrditi, kako mnogi od onih koji naglašavaju da također  u «nešto» vjeruju, manje hoće staviti u pitanje vjerske sadržaje Crkve, već način kako ona propisuje vjerske smjernice te da one obranjuju Crkvene izjave u odnosu na tajnovitost naše vjere u Boga.

Trebalo bi nama, teolozima i ljudima Crkve, to dati na razmišljanje, kako oni to misle da moraju obraniti  tajnovitost Boga u odnosu na nas. Da li mi možda budimo utisak da  znamo točno pojašnjenje o Bogu i da nitko  nama ne može ništa više o Bogu pričati?

Slično mi se događa s drugim motivom tj. akcentom «moj» Bog. Naravno da me dirne kada netko tako slobodno uzima Boga u svoje vlasništvo. Ali ne činimo li mi isto kada mi govorimo o «našem» Bogu? Tu kruže razuzdane uzrečice kao: «Kada je tvoj Bog mrtav, uzmi tada mojega!» Što ili tko nam daje dozvolu da govorimo o «našem»  Bogu? Bilo bi dobro kada bismo se češće toga prisjetili kako je nastala naša slika o Bogu i kako je došlo do duboko-osmišljenih teoloških izreka o Bogu.

Uvijek ponovno su ljudi došli do svojih granica u svom govoru o Bogu te došli do iskustva: «Tako, kako smo mi Boga do sada pretpostavljali, to nije Bog.» Bog je posve drugačiji. Tako jednostavno to nije s Bogom...

Bog je posve drugačiji

Najupečatljivije biva to objašnjeno u starozavjetnoj pripovijesti o Mojsijevom i Ilijinom iskustvu o Bogu. Oni, moćni Božji sljedbenici, moraju na kraju svoga života doživjeti iskustvo: Bog je posve drugačiji.

Također i Isusovi učenici moraju, što se tiče njihove predodžbe o Bogu, proći jedan proces učenja: to s Bogom je posve drugačije, nego što smo mi to u početku mislili. Pri tome se radi o dvostrukom opažanju, o dva koraka vjerovanja u Boga. S jedne strane, doživjeli su iskustvo: U pripovijesti pređa o njihovom iskustvu o Bogu, ima nečega što je za njih od pomoći i spasonosno. Ali čim se dublje pozabave s Bogom, dođu do iskustva da je on posve drugačiji i da se ne da uloviti.

Kako dovesti Boga do govora?

Ja vidim kao, najveći izazov kršćanske Crkve, kako možemo Boga dovesti, u našem vremenu, do govora? Ja sam siguran da to neće uspjeti kroz ponavljanje formula i uzrečica.

1.      Držim neophodnim najprije skupiti hrabrost da dovedemo naša osobna iskustva s Bogom do razgovora, iako su ona vrlo skromna. Tu se radi uvijek o »mojem» Bogu. Za jednim Bogom koji me osobno ne dira i pogađa,  ne postoji veliko potraživanje. Pri tome sam uvjeren da  svaki čovjek ima svoje iskustvo s Bogom, da pita za Boga; da hoće uvrstiti svoje životno iskustvo pod veću ovisnost. K tome pripada također da vjerska iskustva sugovornika - pa makar mi bila vrlo strana - uzimam ozbiljno i njih pojašnjavam.

2.      Drugo, držim nužnim, osobne doživljaje i misli o Bogu staviti u odnos s iskustvima i mislima ljudi koji žive oko nas i koji su prije nas živjeli. U takovoj mjeri, kada  nađemo zajedničku crvenu nit, moći ćemo  pričati o «našem Bogu». Pri tome sam uvjeren da će nam stare pripovijesti i vjerske sklonosti zasvijetliti u novom svjetlu. Mi možemo imati iskustvo: ja nisam prvi koji ima ovakova iskustva s Bogom. Meni se događa kao Iliji, Petru, Augustinu ili Blaise Pascalu...

3.      Još treće treba biti nadodano mom mišljenju za uspješan razgovor: hrabrost osloviti ovoga Boga kojega ja susrećem u svom vlastitom životu i u životu drugih i stupiti s Njim osobno u razgovor.

Time se za mene zatvara krug i mi smo tajni današnjeg blagdana posve blizu na tragu: Bog je neshvatljiv, nedokučiv. U povijesti se pokazao kao stvoritelj, kao izbavitelj i osloboditelj, i kao veliki pratilac. On je tako blizu da Ga možemo osloviti kao osobu i stupiti s Njim u vezu.