Jedno viđenje augustinske redovnice Juliane von Lütich. 1209.g.: velik, pun mjesec, s jednom tamnom mrljom, što se onda protumačilo kao potreba za posebnim blagdanom u čast presvete euharistije

. I to je onda pokrenulo cijelu stvar. Blagdan je, u svojoj biskupiji, uveo biskup Robert von Lüttich. Papa Urban IV. (prije je bio arhiđakon u biskupiji Lüttich) na sinodi u Vienni  1311/12. proširio ga je na cijelu Crkvu i konačno papa Ivan XXII.  određuje obvezatnost  prihvaćanjem bule Transiturus pape Urbana IV.  i ubrajanjem u svoj skup dekreta. Prema predaji Toma Akvinski (1225-1274) je sastavio misu i časoslov toga blagdana. Sasvim je sigurno da je on sastavio himan Lauda Sion (hvali Sion Spasitelja)

Posebnost ovog blagdana čine tijelovske procesije koje su, u mnogim krajevima, vrlo lijepe i svečane. Za vrijeme protureformacije, tijelovske procesije su se koristile i  kao „borbene" da pokažu vjeru i pobožnost. Za vrijeme komunizma su, u mnogim krajevima Hrvatske, bile zabranjene, a u primorskim krajevima su se dopuštale da se pred turistima pokaže kako je vjera slobodna!

Blagdan Predragocjene krvi Kristove se, prije obnove kalendara, slavio odvojeno od Tijelova dok se sada Blagdan Tijela i krvi Kristove slavi zajedno.

U Knjizi postanka, tumači Izrael svoje početke u obliku priča, koje se događaju oko određenih osoba i njihovih obitelji.  Kontekst pokazuje da se Abraham odvojio od Lota da bi obje obitelji mogle naći dovoljno prostora. U ratu s nekim gradskim kraljevima Lot je bio zarobljen. U jednoj bitci Abrahamu uspijeva osloboditi svoga nećaka.

Iznenadno Abrahama susreće Melkisedek, kralj šalemski i donosi mu kruh i vino. Melkisedek je označen kao „Svećenik Svevišnjega". On blagoslovi Abrahama blagoslovom ovoga Boga i zahvaljuje Bogu što je Abraham pobijedio neprijatelja. Time što mu je Abraham darovao desetinu svoga plijena, priznaje „Svevišnjeg Boga" . Poslanica Hebrejima uzima ovu sliku i prenosi je na Krista. Psalam 110,4 govori o nadi mesijanskog kralja i svećenika.

Kruh, vino, hvaljenje Boga i blagoslov su bitni dio našeg euharistijskog slavlja. Kao kod Melkisedeka i Abrahama  i ovdje se događa susret ljudi i Boga koji donosi blagoslov.

U korintskoj zajednici, koju je Pavao osnovao na svom drugom misijskom putovanju, postojali su brojni problemi o kojima on piše. Važan dio je slavlje Gospodnje večere, gdje su se uvukla brojna razmimoilaženja. Nekad je zajedničko blagovanje bilo prije Gospodnje večere, da se previše ne čeka jedan na drugoga i da se neki (siromašni) ne bi osjećali odijeljeni. Pavao podsjeća na slavlje Gospodinove večere, kako je on sam primio od Gospodina i predao Korinćanima. U lomljenju i dijeljenju kruha, Isus predaje sebe. Kalež s krvlju Kristovom  ustanovljuje novi savez. Bog je, na Sinaju, sklopio savez sa svojim narodom (Izl 24) i obnavlja ga (Jer 31,31), a Isus ga sada potvrđuje: „Ovo činite meni na spomen." Od Gospodina je zadatak  naviještati „njegovu smrt za vas do njegova konačnog povratka".  Sudjelovanje na Posljednjoj večeri nas povezuje s  Kristom i međusobno. Kao što Isus za nas postaje kruhom koji nas hrani, tako i mi trebamo postati kruhom, koji pomaže živjeti za drugoga.

Apostoli se vraćaju natrag k Isusu nakon prvog naviještanja i pripovijedaju mu doživljaje. Isus se, s njima, povlači u osamu.  No, ljudi ih slijede. Isus osjeća što oni trebaju, govori im o Kraljevstvu nebeskom, pomaže i ozdravlja potrebne pomoći. Predvečer učenici opominju Isusa da pošalje ljude kućama da nađu negdje konak i nešto za jesti.  Na Isusov zahtjev: „Dajte im vi jesti" (r.13) odgovaraju da pet kruhova i dvije ribe, jasno, nije dovoljno za sve.  I oni, najprije, trebaju ići kupiti. Isus ne prihvaća ispriku: učenici se trebaju pobrinuti da ljudi posjedaju u grupama, Isus uzima što ima - kruh i ribe, pogleda na nebo, razlomi kruh i daje da ga dijele. To odgovara židovskom načinu jela. Struktura pripovijedanja se oslanja na čudesno hranjenje po proroku Iliji (2 Kr. 4,42-44). Svi se nasitiše i nakupilo se 12 košarica ulomaka, simbol za mesijanski blagoslov punine.

Isus ne govori samo o Kraljevstvu Božjem, nego čini da se nešto od toga i doživi, time što im taži glad duše i tijela.  Ni apostoli nisu ostali praznih ruku. I mi se hranimo na stolu Gospodnjem. A shvaćamo li da Isus preko nas želi nasititi i današnje ljude?

Gospodin Isus, veliki vječni svećenik neka bude sa svima vama

Tijelovo - Tijelo Gospodnje. Pratimo danas Gospodina pod prilikom euharistijskog kruha ulicama našeg mjesta, ali i našeg života. U radosti slavimo njegovu prisutnost među nama. On nam daje, u svom kruhu, jakost, u svom vinu radost. Ono što vidimo su kruh i vino, a ono što vjerujemo je stvarna prisutnost Gospodinova pod ovim znakovima.  To je tajna vjere.  Zato molimo: Gospodine Isuse Kriste, među nama prisutni u sakramentu ljubavi, ispuni nas svojom ljubavlju, koja nam se daje u kruhu i vinu, koja nam treba biti snaga za naše putovanje zemaljskim životom. Učini nas spremnima da budemo kruh za druge. I oprosti nam što vrlo često na to zaboravljamo...

U kruhu života želi nas Isus ojačati za naše životno putovanje. K njemu se utecimo:

Molimo za sve koji  te vjernički primaju u sakramentu Euharistije, da i sami postanu kruh za druge:

Molimo za sve odgovorne u politici i društvu, da svoje sposobnosti stave u službu i na dobro drugima:

Molimo i za sve koji traže smisao života, da u zajednici vjernih pronađu smisao svoga života i odgovor na svoja pitanja:

Molimo za sve koji trpe od gladi, da im mi pružimo hrane i da ih ne razočaramo:

Molimo za bolesne, osamljene, one plašljive da osjete dobrotu Božju i plemenitost ljudi:

Molimo za naše vjerne mrtve, da ih uvedeš na rajsku gozbu u vječnosti:

Gospodine Isuse, zahvaljujemo ti da nas uvijek iznova hraniš kruhom života na našem životnom putu. Učini nas spremnima da tvoju ljubav dajemo dalje, svima koji to od nas očekuju, danas i u sve dane dok ti ne dođeš.

Amen.

1.

Kruh je, za mnoge ljude, sredstvo za život. U našim prostorima je kruh temeljna prehrambena namirnica. Znamo da se na mnogim mjestima kruh baca. Ima i boljih stvari od kruha. Za ljude o kojima govori današnje evanđelje kruh je potreban za preživljavanje. Oni su slijedili Isusa, jer su kod njega našli ono što su trebali za dušu i tijelo. I zato su se zaboravili opskrbiti hranom. Vjerojatno bi praznih trbuha noć proveli u prirodi.

Učenici se nerviraju da toliko ljudi opkoljuje Isusa. Ovo vrijeme je trebalo pripadati njima. Prvi put su propovijedali i željeli su s Isusom izmijeniti iskustva. To bi danas nazvali supervizija. Je li Isus to zaboravio?  On poučava i ozdravlja. Ono što ljudi trebaju. A oni? Mislili su da će večer biti prigoda da nadoknade izgubljeno, misle - pust je kraj, ovdje se nema što jesti, ni što kupiti, nema ni mjesta za spavanje, dakle pošalji ljude, Gospodine. I tako dovode sebe u prvi plan i svoju potrebu da budu sami s Isusom. I kao da je to ono što je razumljivo samo po sebi, Isus govori: „Dajte im vi jesti."

Učenici su realisti: pet kruhova i dvije ribe, više nemamo, pa mi sami trebamo najprije kupiti. Isus se ne želi brinuti o ljudima mimo učenika. Oni trebaju paziti da ljudi sjedaju u grupama, kao da je za njih spremljen stol. Poput dobrog židovskog oca Isus uzima kruhove i ribe,  blagoslovi ih uzdižući pogled prema nebu i poda učenicima da dijele. I bilo je za sve. Svi se najeli i ostalo je još puno ulomaka.

Da li su učenici shvatili da je cijelo vrijeme Isus imao i njih na pameti? Njihova iskustva treba ovdje posebno ugraditi:

- ljudi ne trebaju pomoć riječima i djelima onda kad nama odgovara,

-  realizam koji ima pred očima samo činjenice ne taži ni duhovnu, ni tjelesnu glad ljudi,

- pomoći može onaj koga vode kreativnost i ljubav

Pripovijest o čudesnom hranjenju pet tisuća ljudi nudi nam različite mogućnosti da sebe vidimo u tom pripovijedanju.

Tu su najprije razočarani učenici. Nismo li i mi bili kiseli kad smo se trudili za kraljevstvo Božje i konačno htjeli imati mir, neko vrijeme tišine za šetnju ili dobar razgovor, a onda eto netko od nas nešto traži? Možda bismo, s apostolima, trebali naučiti ono  što apostol Pavao piše o svom iskustvu i doživljaju: „U svojoj sili Bog vas može obilato obdariti svakovrsnim darom da u svemu svagda imate svega dovoljno za se i izobilno za svako dobro djelo" (2.Kor 9,8)

Možda ćemo se naći kod ljudi, koji vide svoj razlog doći k Isusu i slušati ga i gledati njegovo spasiteljsko ozdravljujuće djelovanje  pa da možda isposluju i izmole za sebe. Živi li u nama uvjerenje  da Isusu ne možemo nikada biti dosadni? Da k njemu smijemo doći sa svime? Što mu želimo sada staviti na srce?

Ili se želimo identificirati s Isusom i njegovim ponašanjem? Možda nas fascinira potpuna sloboda  nasuprot vlastitih potreba (on je sam želio ići s učenicima u osamu) i njegova, po sebi razumljiva, spremnost na djelovanje i pomoć kad vidi ljude koji traže; ili njegovo postupanje s učenicima: on im povjerava da sami razviju svoju maštu da mogu susretati bijedu i nevolju.

Isus govori ljudima, time i svojim učenicima, o novoj stvarnosti kraljevstva Božjega. Oni osjećaju da to za njega nije nikakva teološka veličina, niti nauka ili formula. U njegovom naučavanju, njegovim riječima, njegovom spasiteljskom djelovanju, a posebno u njegovom načinu ophođenja s učenicima, kraljevstvo Božje je živo.

To znači za nas danas sasvim konkretno: ondje gdje se mi nadahnemo Isusovim primjerom i životom, gdje stupamo njegovim stopama, bit će kraljevstvo Božje vidljivo ovdje i sada. Gdje strpljivo slušamo kad nam čovjek po x-ti put pripovijeda isto, kad se odreknemo svoje vlastite zaslužene pauze, jer nas netko treba, ako se ne skrivamo iza brda s našim doživljajem vjere, ondje gdje mi sami sebe povjeravamo Isusu sa svim našim brigama i brigama ljudi s kojima živimo, gdje hranimo duhovnu i tjelesnu glad drugih ljudi, kad i gdje trebaju, ostajemo oni koji traže učenje u kreativnosti za ljubav.

Svaki čovjek ide u neku procesiju. «Gospodin Isus, one noći kad bijaše predan, uze kruh, zahvalivši, razlomi i reče: Ovo je tijelo moje - za vas. Ovo činite meni na spomen! Tako i čašu po večeri govoreći: Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi. Ovo činite kad god pijete, meni na spomen. ( 1 Kor 11,23-25) .

Pisac Herman Hesse priča o učitelju koji se, s učenicima, približavao zidinama nekoga grada. Pred gradskim vratima bila je sakupljena velika masa ljudi. Kad su došli bliže, vidjeli su čovjeka u zatvoru izmučena kojega su vukli prema stratištu. Mnoštvo mu se izrugivalo, pljuvalo na osuđenog i promatrali su njegovo mučenje i smrt s velikom radošću.

Tko je ovaj i što je učinio, pitali su se međusobno učenici, da je mnoštvo tako oduševljeno pozdravljalo njegovu smrt. Učitelj žalosno odgovori: «Vjerujem da ga smatraju heretikom.» Učenici su se raspitivali o imenu i zločinu toga čovjeka. «On je čarobnjak», odgovarali su ljudi iz mnoštva.

Zapanjeno su se učenici vratili k učitelju i upitali  ga: «Kako si to mogao otkriti ?» Tiho odgovori da je on bio ubojica ili lopov, ili razbojnik, imali bi nad njim sažaljenja, ali tu gdje netko ima svoju vjeru, tu prestaje svako sažaljenje.

Nije naročito teško uočiti paralele između ovog smaknuća i smaknuća Isusova. I Isusu su se rugali i pljuvali ga. Njegovo oslobođenje zamijenili su s čovjekom imenom Baraba, a za Barabu se govori da je bio uhapšen zbog pobune i ubojstva. ( Lk.23/25). I Isusa su mučili toliko teško da više nije mogao niti nositi križ, i Isus je bio ubijen izvan grada, jer su ga smatrali čarobnjakom. Time su htjeli reći: «On više nije jedan od nas, s njim ne želimo imati nikakvo zajedništvo.» Trebamo poći od toga da je Isus i računao na jedan takav završetak života, njegove eksplozivne riječi i djela trebale su jednom prouzročiti takav sukob pred moćnicima. Također trebamo shvatiti da je Isus učenicima, u posljednje vrijeme svoga života, govorio o tako nasilnoj smrti. I to je bio razlog da je, u svijesti o skoro prijetećoj smrti, s učenicima slavio oproštajnu večeru. Isus je shvatio ovu večeru kao oproštaj sa zemaljskom zajednicom za stolom, a u isto vrijeme gledao je, kroz tamnu noć smrti, obnovljenu zajednicu stola u kraljevstvu Božjem. Pri tome je položio svoju budućnost, u neograničenom povjerenju, u ruke svoga Oca. Njemu je povjerio zadnju riječ, a tu riječ je Bog rekao kroz veličanstveno Isusovo uskrsnuće.

To što je Isus, kod posljednje večere sa svojima učenicima, izgovorio riječi: «ovo je moje tijelo, ovo je moja krv», kao da je rekao: pod prilikama ovih darova želim i preko smrti ostati kod vas, to je i jedan uobičajeni postupak među ljudima, neki čovjek nam se želi darovati. Zato upotrebljava potpuno jednostavnu stvar, ona izvanjski ostaje ono što je bila, ali u svojoj biti se ona promijenila tako da je darovatelj, na čudesan način, u njoj prisutan. U tim darovima je on ovdje za nas, jer se on, u tim darovima, nama predaje.

U slavljenju svete euharistije ovo se događa na jedan sasvim čudan način. Jer u njoj Isus ulazi, na nedohvatljiv način, po svojoj riječi, u blagoslovljeni kruh i blagoslovljeno vino. Kako to trebamo shvatiti, govori Toma Akvinski riječima: «Pod obje prilike koje ovdje služe kao znak, sakriva se božanstvo cijelo».

A što to znači s obzirom na današnji dan: Tijelovo. Tog dana mu zahvaljujemo, u prvom redu, za njegove riječi: «Uzmite: ovo je moje  tijelo, ovo je moja krv.» U tim riječima susrećemo onu dobrotu koja je karakterizirala cijeli Isusov život. Možemo li se izvući iz ove dobrote? Na to pitanje odgovara arški župnik: »Ne govorite da ga niste dostojni. Točno je da ga niste dostojni, ali vi ga trebate. Da je Gospodin gledao na naše dostojanstvo, on nikada ne bi ustanovio sakrament svoje ljubavi. Ali on je mislio na našu potrebu i zato ga svi trebamo»

Kada iz tog razloga primamo tijelo Gospodnje, preobražavamo našu zajednicu u jedno tijelo Kristovo. To je smisao riječi „Tijelo Kristovo" koje nam svećenik govori prije nego nam podijeli pričest. Malo smo zaboravili da «tijelo Kristovo» ne označuje samo euharistijski dar, nego i cijelo tijelo vjernika. Pripadat ćemo ovom tijelu Kristovu ako živimo jedan za drugoga onako kako je Isus za nas živio. Zato nam je dao potresan primjer u pranju nogu. Što ja činim po snazi euharistijskog dara na oživljenje i  obnovu zajednice Isusa Krista?

Konačno, u zajednici vjere nosimo u procesiji onoga koji je izvan grada bio raspet  i uskrsnuo. Ovo ne činimo zato da bismo demonstrirali, protestirali ili nekome imponirali, nego na ovaj način želimo objaviti da je gospodin Isus  prisutan u našoj sredini pod prilikama kruha. Svaki čovjek ide u neku procesiji, svatko vrši neku službu i tako pokazuje ono što mu je važno. Vjernici idu za svojim Gospodinom da javno pokažu da smo u ovom životu hodočasnici i da je s nama Gospodin, u sredini našega puta.