Duh Isusa Krista koji ispunja svijet milošću i životom, neka bude sa svima vama

Današnjom svečanošću slavimo jedan od vrhunaca liturgijske, Crkvene godine. Danas slavimo Pedesetnicu - pedeseti dan nakon Uskrsa. Duhovi nas podsjećaju na silazak Duha Svetoga. Ovo ime je i program, jer danas stvarno slavimo uskrsnu svečanost. Po uskrsnuću se Isus vraća k Ocu, ne da bi ljudima i svijetu rekao zbogom, nego da zauvijek ostane s nama po svome Duhu, kojega on obećava i šalje. Ovaj radosni događaj danas slavimo.

Molimo za dolazak Duha Svetoga da nas prosvijetli i očisti od grijeha i krivnje.

Za mnoge je možda slika golubice kao simbola Duha Svetoga nešto što ih smeta. Ipak, prihvatimo to kao simbol za suverenitet Duha Božjega, koji puše gdje hoće, da on prožme sve s čime dolazi u doticaj

v  cijeli svemir, koji je određen za krajnje ispunjenje

v  cijelu povijest, koja vodi spasenju

v  sve nas, okupljene ovdje, na ovom bogoslužju

v  euharistiju koju samo on može posvetiti

v  našu krivnju koju samo on može očistiti

Krist nas je ovdje okupio u Duhu Svetomu, njemu se utecimo u duhovskoj radosti

v  Duše Božji, ti prožimaš cijeli svemir i cijelu povijest. Potakni kršćane na obnovu zemlje

v  Duše Božji, ti ujedinjuješ svoju Crkvu i posvećuješ je po cijelome svijetu. Prosvijetli sve koji u Crkvi vrše neku službu i otvori srca ljudi njihovoj riječi

v  Duše Božji, ti zagrijavaš sve  što je ohlađeno, daj ovdje okupljenima vjerodostojnost pred onima koji su se udaljili od Crkve

v  Duše Božji, tebe je Uskrsli poslao kao Tješitelja, uvedi u vječno savršenstvo naše pokojnike.

Jer si ti, Duše Sveti onaj koji u nama moli, u tebi neka bude hvala i slava Ocu i Sinu, sada i u vijeke vjekova.

Po tebi se

Duše Sveti

Može sve obnoviti

Daj nam nove misli

Daj da mislimo nezamislivo

Daj nam nove osjećaje

I daj da osjetimo nedohvatljivo

Daj nam nova djela

Da činimo nemoguće

Daj nam novo srce

Da stvorimo neobuhvatan prostor

Učini sve novo

I daj da budemo tvoj svijet

Sada i ovdje na zemlji

1.

Govor o Duhu Svetomu je, za mnoge ljude danas, opterećujući. Kad dostojanstvenici opravdavaju svoje zahtjeve, teolozi svoje nerazumljivosti, kad mnogi ekscentrični žele obraniti svoje pozicije, često se pozivaju na Duha Svetoga....

Osjetljiv, a ipak neobuhvatljiv, silan, a nevidljiv, potreban za život poput zraka, nezadrživ poput oluje, tako su ljudi starih vremena predstavljali i zamišljali Duha Božjega, djelo Božje. Od ženske (!) tišine «ruah» u Postanku 1,2 do Djela apostolskih 2,2 «Božjeg vihora» koji prožima cijeli svemir i vodi ga ispunjenju: Duh, ne kao u modernom svijetu, nešto suprotno tjelesnom, osjetilnom, nego mnogo više Božja sila, koja djeluje stvarateljski, koja čisti dajući život, koja kritički prožima svu povijest, posebno povijest izabranog naroda, «koji je govorio po prorocima»

Prema židovskom učenju smatralo se da je Duh ugašen s posljednjim prorokom. No, prema Joelovu proročanstvu, na kraju vremena Duh će biti izliven ne samo na pojedince, nego  i na «svako tijelo», ne samo na starce, nego i na mlade, ne samo na sinove, nego i na kćeri, ne samo na gospodare, nego i na robove i sluškinje. I zadivljujuće je kako je prakršćanska zajednica gledala da se ovo ispunilo u Isusovu uskrsnuću. Hoće li i može li Crkva prijeći preko ove granice između privilegiranih i neprivilegiranih?

Duh Sveti nije nikakav magijski, misteriozni, dinamistički ili animistički fluid, nikakva stvar između Boga i ljudi, nego sam Bog u osobnoj, spasavajućoj blizini kao što to govorimo u Vjerovanju: „Koji izlazi od Oca i Sina i koji se s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi.»

v  Duhovski šum dovodi «Božji vjetar» stvaranja i ispunja cijelu kuću (Dj 2,2)

v  Oduševljenje zahvaća poput ognja (!) učenike (Dj 2,3)

v  Duh Božji djeluje suprotno od babilonske pomutnje jezika, jer je svatko čuo učenike govoriti «njihovim jezikom» (Dj 2,7)

v  Duh daje posebne darove: nalog, osposobljenje, vlast, legitimnost i kontinuitet, on je konačno onaj koji daruje vjeru i omogućuje ispovijedanje vjere (1 Kor 12,3), on krštava, zaređuje i posvećuje (usp. Epiklezu),  on oprašta grijehe (Iv 20,22)

v  Duh Božji ujedinjuje u jedno različite darove (1 Kor 12,4),  on daruje svakome karizmu da drugome koristi (1 Kor 12,7), jer po Isusovoj smrti i uskrsnuću treba shvatiti i Duh Božji kao Duh uzdignutog i proslavljenog Isusa.

v  Kao Duh uzvišenog Gospodina, on je u Crkvi «Tješitelj», «Posvetitelj» koji ostaje uvijek (Iv 14,16), koji će nas poučiti svemu što nam je Isus govorio. (Iv 14,26)

Zar ne bi trebao Duh Božji stalno biti kod nas koji smo Crkva u..... i u cijeloj Crkvi? Ima li kod nas nešto drugo, da bismo uvijek iznova zazivali:  „Dođi Duše presveti»? Ne bismo li trebali vapiti «ostani» Duše Sveti? Ostani svojom vjernošću uz nas, usprkos naše nevjernosti. Crkva nije nikada izgubila slobodnog Duha Božjega usprkos grješnosti. To nije po sebi razumljivo. Nego, to je čudo Božje vjernosti, koju ne treba podrazumijevati, nego uvijek iznova moliti i vjerovati.  (Hans Küng)

2.

"U svakom početku se nalazi jedan čarobnjak"

Tako se pripovijeda. I mislim, s pravom.

Danas se sjećamo jednog početka. Slavimo Duhove - silazak Duha Svetoga, rođendan Crkve.

"U svakom početku se nalazi jedan čarobnjak"

Kakav je čarobnjak bio u počecima Crkve? Ovo pitanje bi htio danas malo slijediti, u vremenu u kojemu izgleda kao da Crkva djeluje prilično bez Duha i kad izgleda da je izgubila čarobnjaka nad ljudima.

Pogledajmo malo preciznije na sam početak. Možda ćemo otkriti ono čarobnjačko što je tada iz nje izlazilo. Poslušajmo početak Crkve, prema Djelima apostolskim:

"Kad je došao dan Pedesetnice, svi bijahu na istome mjestu. Tada, iznenada dođe s neba kao šum jakog vjetra i ispuni svu kuću u kojoj su bili. I pokazaše im se kao ognjeni jezici, koji se razdijeliše nad svakim pojedinim od njih. I svi su bili ispunjeni Duhom Svetim, i počeše govoriti jezicima, kako im je dao Duh govoriti."

Iznenada,  s neba, dođe Duh Sveti na učenike.

Iznenada - učenici nisu sami nekako izmislili Duha Svetoga, niti ga sami doveli. Niti je izlijevanje Duha Svetoga uslijedilo nakon nekakvog ugovora između Boga i učenika. Duha Svetoga ne možemo zahvatiti, on nam ne stoji na raspolaganju.

Duha Svetoga ne možemo zaslužiti. Jedino što možemo  jest biti otvoreni, kroz molitvu, za dolazak Duha Svetoga, no ne možemo prisiljavati Duha Svetoga prema geslu tri Očenaša - tri dara Duha Svetoga.

Duh Sveti je dar, čisti poklon, sama milost.

U čemu se sastoji taj dar, taj poklon?

U Ivanovu evanđelju sam Isus, darovatelj, govori o svom daru: „Tješitelj, Duh Sveti,  kojega će Otac poslati u moje ime, sve će vas poučiti i podsjetiti na sve što sam vam ja govorio."

Duh Sveti poučava vjernike.

On poučava Crkvu u Isusovoj nauci. Ako baš netko hoće: Duh Sveti, duhovskog dana,  je garant da Crkva upoznaje, u punini, Evanđelje i da ga danas shvaća.

Duh Sveti je naučitelj  Crkve. On poučava Crkvu da ona može dalje prenositi i davati što je i sama primila, poruku spasenja.

Duh Sveti dolazi s neba.

Inicijativa dolazio odozgo. Crkva nema svoj početak, svoj izvor u zapisanim dogovorima učenika, niti u nekoj konferenciji učenika, niti je ona neki častan izbor Isusovih pristaša, ona nije, u svojoj najdubljoj biti, nikakva demokracija.

Ona je, iako to danas mnogi ne žele čuti - hijerarhija. Ova riječ iz grčkog jezika znači: sveti početak, sveti izvor, sveta pravila. Crkva je bila uvijek Crkva odozgo, od Boga. Ona raste odozgo prema dolje.

To ne znači da u njoj ne postoje demokratski dijelovi. Zato postoje predstojnici, savjetnici, pastoralne konferencije. I oni ispunjavaju važnu zadaću u pastoralnom poslanju Crkve. I ovdje djeluju darovi Duha Svetoga.

Crkva je, u svojoj biti, zajednica odozgor, ona raste snagom Duha Svetoga koji je na dan Pedesetnice došao nad apostole, prvi Duhovi. Duh Sveti je Čarobnjak, koji od početka boravi u Crkvi.

Duh Sveti je onaj koji je začarao ljude svih vremena, nacija i naroda,  radosnom viješću spasenja i razotkriva sve režime i ideologije protivne čovjeku.

Bez djelovanja Duha Svetoga Crkva bi bila bez duše, mrtva.
Duh Sveti je onaj koji oživljava Crkvu. I usprkos svih suprotnih poziva, to čini već dvije tisuće godina.

I mi danas želimo moliti Duha Svetoga, u teškom i odgovornom vremenu za Crkvu, za našu biskupiju, kad ima sve manje svećenika i svećeničkih zvanja.

Molit ćemo za svijet,

za sve ono što nam leži na srcu

Činjenica je da se današnjeg čitanja boje mnogi lektori, (čitači) zbog tolikog mnoštva imena naroda, jasno pokazuje da Duhovski blagdan, s prevladavanjem svih jezičnih barijera, nije imao stalnog učinka.

Činjenica da mi ljudi govorimo mnoštvo različitih jezika ne otežava samo godišnji odmor i ujedinjavanje Europe, nego još nešto što nam je, često, u svagdašnjici poznato.

Jednostavno,  uočavamo da s mnogim ljudima ne možemo naći razumijevanja, da dugi razgovori u kojima sam vidio dobru volju ne mogu ukloniti iz svijeta nesporazume, nerazumijevanja, povrede. Pa i između generacija, starih i mladih, često se kaže da govorimo različitim jezicima. Čak između muškaraca i žena, kao što to piše u knjizi koja ima naslov: "Jednostavno, ne možeš me razumjeti" i razumijevanje nije samo tako teško, nego, ponekad, i nemoguće.

Zašto je tako teško imati razumijevanja za drugoga? Zar događaj Duhova o kojemu smo danas čuli u čitanju, više nije djelotvoran?

Odgovor na ovo pitanje nam daje sv. Pavao, u svojoj poslanici Korinćanima:"Pokazat ću vam jedan drugi put, koji sve druge nadilazi: kad bih govorio sve ljudske i anđeoske jezike, a ne bih imao ljubavi, bio bih mjed što ječi i praporac što zveči."

Dar Duha nije genijalna sposobnost poznavanja jezika: neće primanjem krizme biti suvišno učenje francuskog, ni engleskog. Dar Duha je materinji jezik Crkve: ljubav.

Ljubav, ta neophodna potreba, obratiti se drugima puno, potpuno, sasvim se predati drugima, bez sustezanja, htjeti drugoga razumjeti (!) je ključ za prevladavanje svih jezičnih barijera. Pogledi puni ljubavi, zajedničko djelovanje, međusobno poštovanje su riječi  koje nas uči Duh.

Zato nije ispravno ako govorimo da se uopće ne možemo razumjeti. Više od  toga, mi ne želimo shvatiti što se nalazi u drugima. Strah izgubiti svoje vlastito uvjerenje, bojazan sebi samom postati nevjeran, izgubiti podršku čini da ne dopuštamo prihvatiti tuđe poglede pa bilo to mladih, starih, stranaca, drugih kultura, religija.

Upravo ovdje nas podržava Duh Božji. Ne gubimo naš identitet, našu vlastitost ako ljubimo, jer i nas Bog ljubi onakve kakvi jesmo.

Duhom prožeti ljudi su ljudi koji imaju svoj stav i zato su tako slobodni da mogu prihvaćati druge. Tko samog sebe shvaća, može donijeti mnogo razumijevanja. I to je naša milost: da nas je Bog zahvatio i da nas drži.

Uzmimo Duhovski blagdan kao "odmor jezika" kad ćemo mi, samo po Crkvi i od Crkve, učiti ponovo naš materinji jezik. Jer materinji jezik Crkve niti je grčki, niti latinski - materinji govor svih kršćana je ljubav.

Pred dvadesetak godina, u Njemačkoj, je izašla knjiga pod naslovom "Opasno je govoriti o Bogu". U toj knjizi Tatjana Goričeva, ruska feministica i intelektualka, opisuje kako je našla put kršćanskoj vjeri - usprkos tadašnjem komunističkom režimu. Nakon hapšenja, postupanja s njom kao s psihičkim bolesnikom i progona zbog neprijateljstva prema režimu, pobjegla je na Zapad i od tada živi, velikim dijelom, u Njemačkoj.

"Govoriti o Bogu je opasno", bila je gorka stvarnost za Tatjanu Goričevu (a to znamo i mnogi od nas) i danas je u mnogim zemljama opasno govoriti o Bogu, ne samo u javnom, nego i u privatnom životu. To vodi u progon i smrt.

Duhovi, blagdan Duha Svetoga, nam dovodi pred oči ovu opasnost. Duh je prisilio apostole da izađu iz zaklona zatvorenih soba i da idu na ulice,  i da tu propovijedaju vjeru. I tada to nije bilo bez opasnosti.

Za mnoge kršćane to izgleda sasvim drugačije, pa i za nas danas. Živimo u slobodi i sigurnosti. Svatko može govoriti što god misli i vjerovati. Progona nema.

Tatjana Goričeva opisuje, u svojoj knjizi, svoj životni put. I kad je došla na Zapad stoji- citiram - «Na televiziji sam vidjela prvu vjersku emisiju u svom životu. I zahvaljujem Bogu da je kod nas ateizam i nema «nikakvog vjerskog odgoja». Bilo je dosadno, loši sugovornici, s mehaničkim i isforsiranim gestama. Nije imao nikakvog lica. Po prvi put sam shvatila kako je opasno govoriti o Bogu.»

Braćo i sestre, i kod nas je opasno govoriti o Bogu. Jer sve više ulazi u naše društvo pravilo da je manje direktnih napada  i bijesa na kršćansku vjeru, a sve više gledanja po strani. I zbog toga nisu kršćani bez krivnje.

Evanđelje se otuđilo od onih koji bi trebali biti njime ispunjeni. Oni koji svake godine slušaju poruku o uskrsnuću, nekad više ne čuju, niti ikad više žele slušati, a niti hoće o tome govoriti.

Nakon što je  na duhovski dan  Duh ispunio učenike i nad njih sišao, apostoli su otišli na ulice i propovijedali. Sate dugo. A što biste vi govorili? A što biste vi propovijedali po ulicama, sada na kraju službe Božje?

O Bogu je opasno govoriti - jer je Duh otišao od nas. Kod nas se vjera iscrpljuje u floskulama, koje više ne razumijemo. U tradicijama i predajama koje vučemo sobom, ali u kojima više ne živimo.

Pravo oduševljenje vjerom - stvarno djelovanje Duha Svetoga - se ne događa u prolomima oduševljenja kao na nogometnim stadionima. Osim što tamo ljudi, s vremena na vrijeme, viču «aaaaaaa» «goooooool», nema nikakve poruke. Djelovanje Duha  je neizbježna potreba htjeti saopćiti. Darovati oduševljenje življene vjere.

Početak nekog života, prava propovijed je, ljudima reći nešto što im neće biti dosadno i što neće gušiti vjeru. To je molitva Duhu Svetom

Duh Isusa Krista neka bude s vama!

U jednom kafiću se poveo razgovor o tome što se slavi na Duhove. Oba su se gosta odlično izvukla i rekla: »To ne možemo znati, jer smo pogani.» I ja sam tada rekao: «Kršćani tada slave silazak Duha Svetoga», a na to mi odgovore: «To nam baš ništa ne govori»

Duhovi, nepoznati blagdan. To ne dolazi samo odatle što su mnogi zaboravili značenje toga dana, nego to dolazi odatle što, za mnoge ljude, dolazak Duha Svetoga nema nikakvog značenja.. Djelovanje Duha Svetoga je, za mnoge katolike, prije nekakva priča ili neka metafora, nego članak vjere.

I govorimo svake nedjelje da vjerujemo u Duha Svetoga, a da to  zapravo ne vjerujemo. U Apostolskom pak vjerovanju molimo: Vjerujem u Duha Svetoga, svetu katoličku Crkvu, općinstvo svetih, oproštenje grijeha, uskrsnuće mrtvih, život vječni.

Duh sveti vodi Crkvu, zato je ona sveta Crkva, nepogrješiva u svojoj vjeri. Duh djeluje preko papa, biskupa, svećenika. On povezuje vjernike međusobno, ali i s onima koji su pred nama otišli. Duh Sveti djeluje po sakramentima, on nas stvarno mijenja. Mi smo drugi ljudi kad smo se krstili i krizmali, kad se ispovijedamo ili idemo na pričest. Ono što je uvijek odlučujuće je da nam on oprašta grijehe i uvijek iznova nas pomiruje s Bogom. Tek po našoj povezanosti s Bogom možemo uskrsnuti od mrtvih i imati život vječni.

Sve to ispovijedamo u Vjerovanju. Ali što od toga vjerujemo? Mi ne možemo pravilno ni zamisliti kako Duh Sveti stvarno djeluje. Sjedi li Duh Sveti papi na ramenu pa mu šapće istine u uho? Povezuje li nas on sa svetima, poput nekakvog goluba listonoše?

Jedna od slika za Duha Svetoga je «Prst Božji». To je najnepoznatija slika Duha Svetoga, ali slika koja nam može mnogo toga razjasniti: Bog dotiče našu dušu, donosi u nju osjećaje, poticaje, životnost. Kao što jednom nepažljivom čovjeku prstom po ramenu udaramo ili pažljivo budimo pozornost, tako je Duh Sveti prst Božji koji pokreće našu dušu. Potiče odvažnost i poniznost, pokajanje i osjećaj krivnje, usmjeruje pažnju na stvari koje previđamo. Duh Sveti djeluje preko duše ljudi koji su osjetljivi za Boga.

U svakom sakramentu, svakoj molitvi, svakom susretu Bog nas dotiče - u Duhu Svetomu. Ovim poticajima, koji su uvijek nježni, i u većini slučajeva, neopisivi, vodi on ljude, a da ne povrijedi njihovu slobodu. I ljudi, koji se  njemu puste voditi, potiču tako druge ljude. Cijela župa, duhovne zajednice, da i cijela Crkva, tako dobiva nove pravce, ali samo preko ljudi koji su voljni i spremni svoje ptice u glavi zamijeniti za golubicu Duha Svetoga.

Duh je tješitelj, to je sam Isus rekao. Dobar tješitelj se povlači u pozadinu i pušta da sami radimo, ali njegov kažiprst je uvijek spreman i njegovi poticaji. Dobar tješitelj ne stoji nikada u prvom planu. Možda je i zato za Duha i kompliment da ne može biti shvaćen.

Mi katolici bismo trebali imati jedan sasvim drukčiji odnos prema našem tješitelju. Konačno, odlučuje vjera u Duha Svetoga, hoćemo li se mi, u našem svijetu, smjeti osjećati sigurno ili osuđeni na samoću.

6.

Broj tri  nije tako popularan. Božić je, za većinu, tako dragi blagdan. Uskrs su mnogi otkrili za sebe. Duhovi vidljivo otpadaju. Blagdan nije tako privlačan kao Božić i Uskrs. Teško je i rastumačiti što mi ovdje slavimo.

Ako bi kršćani trebali polagati račune o svom kršćanstvu i duhovnosti, onda moramo priznati da bi mnogima bilo vrlo teško bilo što započeti sa Duhom Svetim. Da se Bog, Stvoritelj svijeta, objavio u Isusu Kristu, to je već dovoljno vjerska tajna.

No, Vjerovanje jasno govori da je Duh Sveti kao Bog povezan i sa Ocem i sa Sinom. Duh izlazi od Oca i Sina, i slavi se i časti zajedno s Ocem i Sinom. Ne možemo o Bogu govoriti, kao kršćani, ako ne mislimo na ovu trostrukost. U svakom znaku križa se to pokazuje. To pravi poteškoće prije nego li nam olakšava. Nedokučivi Duh je Duh Sveti.

Postoji iskustvo upadanja u krizu, a da se zapravo ne zna u čemu je bit. U najmanju ruku, postoji stvaran razlog, no ne kao neka prigoda. Moglo bi se tu situaciju gledati kao pijesak koji curi među prstima. Nekada više ništa nije tu.

Ako nekome vlastiti život protječe među prstima, to može biti zbog više razloga: zbog previše posla. Izgaranje je bolest preaktivnih. Ne treba to biti prevelik rad. Pogođeni imaju dojam kao da nemaju čvrstog tla pod nogama. Još točnije, oni uočavaju da su već davno izgubili čvrsto tlo pod nogama. I obratno, neprestani doživljaj nedostatka priznanja, kao i nezaposlenost, može lagano voditi k tome da čovjek ostane u zraku.

Ovaj doživljaj nam može otkriti pristup  Duhu Svetomu. Nikada nećemo shvatiti što su to Duhovi, što je Duh Sveti ako tražimo nešto što se pridaje stvorenju i spasenju. Duh Sveti nije nešto što bi pripadalo Bogu, nego je jedan od tri osobe u kojima se objavljuje trojedini, nepodijeljeni Bog.

Tako Duhovi nisu nešto što prije nije postojalo i sada kao nešto novo. Duh Božji spada u bit stvorenja. Biblija govori da je Bog stvorio život time što od svoga Duha daje ne samo čovjeku, nego svemu stvorenju. Dah kojega Bog udiše ljudima čini nas živima, daje ljudima dušu. U mjeri u kojoj smo izgubili vezu s Bogom, u toj mjeri nam nestaje život.

To je razlog zbog kojega, kod većine ljudi, Duh Sveti ne igra nikakvu vlastitu ulogu. On se uzima tako jednostavno, kao činjenica da živimo. Tek onda kad nam očito ponestane daha, opažamo kako je on važan.

Vjerovanje govori da je Duh Sveti «Gospodin i životvorac». Duhovi nam čine jasnim da je, po križu i uskrsnuću Isusovu, ovaj Duh obnovljen. Krštenje bi nam trebalo biti novo rođenje u tom Duhu koji potiče život.

Duh nam, prije svega, želi probuditi vjeru u neograničenu Božju ljubav

«Tješitelj, Duh Sveti, kojega će poslati Otac u moje ime, poučit će vas o svemu i podsjetiti vas na sve što sam vam govorio.»

Vjerojatno, ne mali broj nas ima poteškoća s Duhom Svetim. To je zato  što se Duh Božji nije nikada neposredno pokazao. Mi ga prepoznajemo tek u onome što naše oči vide ili čuju naše uši. To znači da ne doživljavamo Duha u sebi, nego u konkretnim životnim situacijama. Što se time misli, označava nam jedan od najčitanijih romana svijeta, F. Dostojevskog: «Zločin i kazna.»

U ovom glasovitom djelu radi se o 23. godišnjem studentu Raskoljnikovu. U svojoj oronuloj studentskoj sobici zaključi on ubiti staru unajmljivačicu da bi opljačkanim novcem financirao svoje studije. Jedno planirano ubojstvo je slučajno postalo dvostruko kad se, na mjestu zločina, pojavila polusestra ubijene starice. Slijedio je psihički slom i osamljenost Raskoljnikova.

To je zločin kakvih nalazimo svakoga dana u našim novinama. No, što se dalje dogodilo možemo rastumačiti samo Duhom o kojemu se ne može, iz novina, baš puno pročitati. Izlaz i spas tog mladića, iz te ogromne tragedije, događa u susretu sa Sonjom, neobičnom mladom ženom i ozdravljujućom snagom njene velike i čiste ljubavi.

Sonja je religiozna žena. Prevelika patnja u njenoj obitelji učinila je njezino srce osjetljivim. Kad je Raskoljnikov pita «da li se moliš Bogu» i odmah znatiželjno nastavi «i što ti on za to daje?» Nježno mu prošaptala »daje mi sve».

I Raskoljnikov promisli, takvom se čovjeku mogu povjeriti i najveća zlodjela. I tek što joj je priznao svoje veliko nedjelo, ona ustane priđe k njemu i zagrli ga i privuče k sebi. Raskoljnikov je potpuno izvan sebe: »Sonja kako si čudesna. Ti si me zagrlila nakon onog što sam ti priznao.Ti nisi pri sebi.» Sonja mu odgovori: »Sada nema na svijetu nikog nesretnijeg od tebe.» Tada obuze njegovu dušu nepoznat osjećaj i na jednom je postao mekan. Suze mu dođoše na oči.

«Nećeš me dakle ostaviti ?» - upita je on. Odgovori mu: «Nikada, nego ću te svuda slijediti. I pođe s njime na policiju. Pošla je s njime u Sibir. Po svojoj neograničenoj ljubavi probudila je u njegovu srcu one zakopane izvore ljubavi  koje opisuje pisac zaključujući svoj roman. »No, ovdje započima jedna nova pripovijest, povijest neobične obnove jednog čovjeka, neobičnog prijelaza iz jednog svijeta u drugi, poznanstvo s jednom, njemu do sada, skroz nepoznatom stvarnosti.»

Ovaj roman pokazuje, najprije na liku Raskoljnikova, što to smatramo pod zlim duhom. On se uvijek pokazuje kao onaj koji, na bilo koji način, ruši život. Svi znamo da se to može dogoditi na više načina. Mislimo samo na to kako riječi mogu ubiti.

Nemojmo ovdje, ipak nešto previdjeti. Tko na bilo koji način sruši tuđi život, srušio je svoj vlastiti. Na Raskoljnikovu opažamo da takovo samouništavanje  počima lošim mislima. Ako se ne zaštitimo od loših misli, one nam sve više i više uzimaju duhovnu slobodu i konačno nas prisiljavaju na djelo. Tako se potvrđuje riječ: ono što danas misliš, sutra ćeš učiniti.

Ima li to nešto zajedničkog s Duhovima? Od Duhova dobivamo snagu da kontroliramo svoj duh i sve zle, negativne, destruktivne ideje i da ih pretvaramo u dobre, snažne, ozdravljujuće, izgrađujuće snage. Na taj nam način rastu oči za  sasvim nove vrijednosti. Tako može postati i naše vlastito iskustvo ono što na kraju svog romana piše Dostojevski o Raskoljnikovu. Doživjet ćemo neočekivanu obnovu i prijelaz iz našeg uobičajenog svijeta u jedan sasvim novi svijet Duha. To znači da počimamo Boga gledati kroz sve. On će postati, za nas, životvorna stvarnost. Njegov Duh nas čini nutarnje jakim, daje nam novo samorazumijevanje i samopouzdanje.

U liku Sonje postaje vidljivo nešto od ovog duhovskog Duha. Zbog njenog religioznog iskustva, ona govori da će joj Bog dati sve štogod ga zamoli. Duh Božji je osposobljava za čistu i nesebičnu ljubav po kojoj se ona može usaditi u dušu duboko nesretnog Raskoljnikova, po kojoj ona potpuno osamljenog grli, jer u tom času nema nikoga koji je nesretniji od njega. To je onaj dobri Duh koji ga ne napušta na njegovim teškim putovima, kamo god ga oni odveli, koji s njim ide i tako u njegovu srcu budi već davno zatrpane izvore ljubavi.

Ovdje vidimo što znači prava ljubav: buditi u drugima zatrpane izvore ljubavi. Tako mi trebamo jedan drugoga, tako želi Bog. Zato nam je darovao svog Duha. On nam ga je dao da bi naš hod s ljudima postao doživljaj Duha. Kako često moramo biti uz čovjeka i da mu bez predrasuda pružimo blizinu, da tako s njim idemo njegovim teškim putovima i da na tim putovima ostanemo uz njega.

Ako, na kraju, promislimo da Božja ljubav prema nama nadmašuje Sonjinu ljubav, onda ćemo naslutiti da Duhovi u nama žele probuditi vjeru u neograničenu Božju ljubav. I on, prije svega, on nas grli u našim najtežim grijesima i on nas ne napušta u našim najtežim situacijama i na našim najtežim putovima. To je Duh Božji koji je živio u Isusu, koji je bio opipljiv u Isusovu djelovanju među ljudima. To je Duh Isusov o kojem on govori: »On će vas poučiti i podsjetiti o svemu što sam vam govorio.»

Duhu Svetom bivaju odavna pripisivani darovi koje mi, kao ljudi, smijemo također nazvati svojima. Bog nam ih je darovao u krštenju i potvrdi. To znači: već sada imamo osnovnu sposobnost. Ali vi i ja točno znamo da možemo uvijek ponovno moliti za ove darove. Jer našoj slabosti dolazi Bog ususret kako bismo mogli živjeti onako kao što on hoće: kao ljudi koji su stvoreni po njegovoj slici.

Tako nam je Bog darovao poklon razuma. Razum: dobro je osloniti se na svoj osjećaj. Takoreći iz trbuha, donositi odluke, osjećaje istinski i ozbiljno uzeti. Razum nije, pri tome, podređen. On je poput naočala kroz koje smijemo shvaćati život. Osjećaji i razum spadaju nedjeljivo zajedno. On nas čuva od prebrzih i nepromišljenih odluka. On nam pomaže kod svih veza na gore, u nebo, da ne izgubimo tlo pod nogama. Molimo stoga Duha Svetoga za dar - razuma!

Bog nam je povjerio svijet. On nas je pozvao na istraživanje, na pronalaženje, time da postavljamo pitanja odakle dolazimo i kuda idemo. Odgovornost za stvoreno nam dozvoljava nositi. Njegovom pomoći prodiremo u nezamislive dimenzije. Mi istražujemo postanak svijeta, snage koje spajaju atome. Mi slušamo zujanje prvobitnog prapraska iz beskrajne daljine. A ipak, nalazimo uvijek ponovno Boga  u malom, kao i velikom. Kako divna je tvoja tvorevina veliki Bože! Podari nam Duha znanja kako bismo se naučili čuditi! Daj nam prepoznati svijet i sačuvati njegovo veličanstvo!

Prava riječ u pravo vrijeme, na pravom mjestu: zaista je jedna mudrost koja sve to može uzeti u obzir. Tko donosi odluke, taj zna kako može biti teško biti uvjerljiv. Onaj tko hoće vladati svojim životom, zna kako  može biti teško održati se. Biblija govori  o mudrosti kao o kćeri Boga - ona je putna pratilja koja vodi u život. Ludi žive na površini - mudraci su bogatiji nego moćnici i velikani zemlje. Dobri Oče, podari nam Duha mudrosti kako bismo naučili razlikovati dobro od lošega!

Dobar savjet je skup -  drugim riječima, onaj tko ne zna dalje, sluša svaki glas koji hoće ukazivati na izlaz. Mnogi glasovi nam danas kažu kako trebamo živjeti, što čini zadovoljstvo, kako se postaje uspješan, lijep i bogat. Ali dobar savjet nije lako naći. Ljudi koji zaista slušaju, pomažu sebi pri tom, slušati glas duše te  nalaze rješenja koja izlaze iz njihove unutrašnjosti - takovi su postali zaista rijetki. Blago onome koji ima takove prijatelje čiji savjet dolazi iz srca. Podari nam, Bože, takove putne pratioce s darom dobrog savjeta!

Pobožnost ne podrazumijeva kvantitetu tj. mnoštvo već kvalitetu - iskrenost naših molitava i naše povezanosti s Bogom. Bog nam je u Sinu sve poklonio što je imao. Na kraju i nadu vječnog života da smrt nema zadnju riječ. Osobna molitva i nedjeljno slavljenje službe Božje je odgovor Crkve na to što je Isus na nama učinio i još uvijek čini. Onaj tko izostaje od nedjeljnog okupljanja zajednice, ostaje dužan odgovor Isusu i udaljuje  se od Crkve. To nije malenkost. Mi smo tu za Boga, jer je on tu za nas. Podari nam, Bože, duboku spoznaju za tvoje obraćanje nama i ne daj nam zaboraviti što si ti za nas učinio! Podari nam Duha pobožnosti!

«Jedno je oko koje sve vidi»; onaj tko Boga shvati kao knjigovođu koji pedantno vodi knjigu o grijesima svakog pojedinca, taj nije ništa razumio o Isusovoj blagovijesti. Božja ljubav je tako prekomjerno velika da ja za  to ne nalazim riječi. Isusova blagovijest predstavila nam je Boga kao sve-opraštajućeg, punog ljubavi i beskrajno dobrog Oca koji ne kažnjava, već spašava, koji ne uništava već podiže.  Strah od Boga, to držanje kršćana, nije ponižavajuće-ropski podložno, već je uspravno stajanje i nijemo čuđenje pred Božjom ljubavlju koja je veća od malodušne ljudske pravednosti. Podari nam, Bože, Duha čuđenja pred tvojom ljubavi!

Bog koji je svemoguć uzeo nas je u svoju veličinu. Čovjek nije neznatan i najmanji u svemiru: on je slika beskrajnoga, svemogućeg i jakog Boga. Mi smo ljudi čije dostojanstvo je slika o svetosti Boga. Ona unutrašnja snaga i jakost ne može i ne smije biti nikome oteta. Stoga se ljudi nadrastaju, kada se radi o tome, da sačuvaju svoje dostojanstvo i dostojanstvo drugih potlačenih ljudi. Molimo za Duha jakosti da u vjernosti položimo svjedočanstvo za sve ljude koji su stvoreni na sliku Boga, kako bi se obnovilo lice zemlje.