Gospodin je od nas otišao i ušao je u nebo, gdje sjedi s desna Ocu, odatle će doći, - kao što smo ga vidjeli da odlazi u nebo. Vrijeme između ova dva pola, međuvrijeme, je naše vrijeme, naša situacija.

Tjelesno će nam biti predočena u osobi đakona Stjepana, koji nam dolazi u susret u ovom čitanju.  Kao prvo, on nam dozvoljava da osjetimo pokret, kojim jeruzalemska općina prelazi svoje granice i govori Židovima, koji više ne razumiju aramejski, nego govore grčki. Blaga vijest se ne naviješta u malom krugu, nego se prenosi svim ljudima na ondašnjem svjetskom jeziku - grčkom.. Stjepan im govori što je u vjeri doživio: nebo je otvoreno, Bog više nije sakriven, Krist više ne sjedi, nego stoji s desne strane Boga, pripreman na polazak da dođe na zemlju, da prizove budućnost. Poruka o novom putu dolazi do slušatelja, krug vjerujućih raste, ali time prouzrokuje i različita protivljenja. Mladi ljudi sakupljeni oko poleta mladog Saula, ne žele gledati u ovu budućnost i dokrajče propovjednika novog  puta kamenovanjem. Iako i kod nas više ne leti materijalno kamenje - onda se kočopere vrhovi pera, ironične riječi u medijima, a još više je uočljiva ravnodušnost javnosti  prema pitanjima vjere, materijalna pozicija mnogih i u župama, sve to djeluje danas, onako kako se to dogodilo Stjepanu nekada. Glas vjernika šuti, više se ne sluša riječ Crkve- situacija međuvremena je ista onda i danas.

Ipak, Stjepanova poruka postaje glasnija u njegovoj šutnji. U njegovom umiranju svijetli Krist, koji je na križu molio za svoje ubojice i koji je, u neshvatljivom predanju, predao svoj život u ruke Božje - Krist koji je pobijedio smrt u svom uskrsnuću, koji ne napušta svoje, nego nam priskače i blizu nam je, koji nam daje osjetiti da će on, svojim dolaskom, završiti bijedu i nevolju međuvremena. Taj Krist dolazi i u našu sredinu u Euharistiji.

Tekst iz Otkrivenja nam daje prigodu razmišljati, sasvim razumljivo, o budućnosti. No, usprkos onom „skoro", tekst ne govori o budućem svijetu, kojega tek naslućujemo, nego o našoj sadašnjosti.  Isus je Početak i Svršetak, Alfa i Omega u sadašnjem vremenu, što nam potvrđuje poslani anđeo, što se tiče zajednica o određenoj situaciji: Krist je deblo stabla, koje je ukorijenjeno u predvremenu, a raste u budućnosti, a stoji nam pred očima kao podrška.  Krist je zvijezda jutarnja, koja naviješta nadolazeći dan, a koja sada i ovdje sjaji okupljenoj zajednici koja je u tami i daruje joj nadu i povjerenje. Vjera i nada su snaga koja nam sada i ovdje daje povjerenja, hrabrosti i ustrajnosti; kad svijet kojemu je obećana i propovijedana nju napušta. Posljednja knjiga Novog zavjeta želi zajednicu koja živi u nevoljama i opasnostima ovog vremena, ohrabriti, ona želi Božji narod, koji često zdvaja zbog budućnosti osokoliti, da ustraje u napasti i da gradi na onome koji je budućnost. U ovoj neuništivoj vjeri i povjerenju je prva zajednica molila: dođi, Gospodine Isuse! Tako zovemo i mi njega koji obasjava, poput svjetla, okupljenu zajednicu: dođi, Gospodine Isuse da ne izgubimo budućnost u našim danima, da ustrajemo u napastima, koje nas žele prekriti u svijetu, koji vjeruje samo u sebe i koji zaboravlja na onoga koji jedini otvara vrata vječnoga života.

„Velikosvećenička molitva" kojom Isus zaključuje oproštajni govor, u prvom redu shvaćamo kao Isusovu molitvu za jedinstvo Crkve, ali upravo zadnji odlomak, kojeg ove godine čitamo, želi nam proširiti pogled: Isus ne govori, u prvom redu, o jedinstvu vjernika, nego o jedinstvu cijelog svijeta u sveopćem pogledu. Cijeli svijet treba spoznati Oca, osjetiti njegovu ljubav, koja je uočljiva u susretu s Kristom.  Otac je sve ljude predao Kristu, da se svi oni s njim nađu kod Oca - jedinstvo vjernika, a jedinstvo vjernika treba otvoriti svim ljudima oči za jednoga i pravoga Boga. Tek jedinstvo kršćana treba otvoriti oči svijetu za bezgraničnu ljubav Očevu koja stvarno obuhvaća sve ljude. Tek kad se punina ljubavi koja nadilazi sve granice, koja izlazi od Oca i Sina poveže u jedno i ispunja vjernike i njih također povezuje u jedno, svijet može vjerovati, da je Bog i Otac poslao na svijet svoga Sina, i snagom svoje ljubavi izbaviti svijet od svih rascjepa i sjediniti u ljubavi. Krist moli za jedinstvo kršćana, jer on, po služenju jedinstvene Crkve, vodi cijeli svijet k vjeri i želi ga spasiti.  To je cilj kojemu ide naše međuvrijeme, budućnost koju priželjkuju vjernici, koji očekuju Gospodinov povratak: koji će obuhvatiti cijeli svijet  Božjom ljubavlju i po njemu i u njemu živjeti u jedinstvu i slozi.

Gospodin Isus koji je na nebo uzašao i koji sjedi s desna Ocu neka bude sa svima vama.

Krist se nije u nebu odvojio od svijeta, on je otišao k Ocu da bi svagdje na zemlji mogao biti blizu ljudima. Njegov Duh Sveti neka nam otvori srce i usta da možemo pjevati Gospodinu u slavu!

Kristu, Zvijezdi jutarnjoj, koja nam najavljuje dobru Božju budućnost, iznesimo svoje molitve:

Pošalji svoga Svetog Duha da on sakupi sve vjernike u jednu Crkvu, molimo te,

Pošalji  svoga Svetog Duha da on sjedini sve ljude na zemlji u vjeri u jednoga i pravoga

Boga, molimo te

Pošalji svoga Svetog Duha, da on zaustavi vladare na zemlji u nepravednom postupanju i

njihove korake upravi na put mira, molimo te

Pošalji svoga Svetog Duha da on čuva svijet od katastrofa i nas potakne na pomoć i

dijeljenje s onima koji nemaju, molimo te

Jer ti si jedan s Ocem i Duhom, jedan Bog, koji neka bude hvaljen sada i u vijeke vjekova. Amen

Propovijedi:

a) Život u međuvremenu

Krist je otišao, s učenicima zurimo za njim. A on će ipak ponovo doći, tako nam poručuju vjesnici Božji, anđeli.  Vrijeme do tada, je vrijeme čekanja, međuvrijeme, vrijeme Crkve, naše vrijeme, ova nedjelja koja nam o tome ima nešto reći.

Ova nedjelja nam to jasno govori: naše vrijeme, naše čekanje na spasiteljski povratak Kristov je vrijeme tjeskobe i nevolja. Današnji susret sa đakonom Stjepanom nam to jasno govori i jasno nam pokazuje da i sami možemo doživjeti.

Stjepan želi, svim srcem, otvoriti novi Kristov put svojim starim prijateljima i znancima, ali njegova poruka njih ne zahvaća. Slušali su ga, možda im je njegova riječ bila interesantna i zanimljiva, ali kad je trebalo ozbiljno nešto prihvatiti, kada su posljedice bile jasne, poruka se ne prihvaća.  Vjesnika se izvodi pred grad i kamenuje,

Poruka o Bogu koji ljubi, koji ruši sva vrata, koji nam otvara put u ljepšu i bolju budućnost ne nailazi na vjeru, kako onda, tako i danas. I danas zajednica vjernika ide sa Stjepanom putem, kojim je išao Gospodin ispred njega i nas, putem izvan grada;

Crkva se danas ne traži (osim za ceremonije), danas skoro nema ništa za reći, drži je se bespotrebnom. Mnogi je promatraju kao zapreku, žele je ukloniti, žele samima sebi sagraditi put u budućnost. Crkva se, u našim danima, nalazi u uzaludnim pokušajima da ljudima predoči i da ljudi dožive nešto od blizine Boga,  stvarnosti boljega svijeta kojega nam je samo Bog pripravio i kojega može dati samo Bog i nitko drugi.

Ova uloga Crkve nije bila samo ugrožena i sprječavana  izvana, nego još i više napetostima u samoj zajednici i njezinom nutarnjom razjedinjenošću. Krist moli za jedinstvo vjernika, u svojoj velikoj molitvi pred oproštaj, čiji završetak smo čuli u današnjem evanđelju. Kako ćemo rastvoriti sva vrata  za zajedništvo s Bogom, biti vjerodostojni ako snaga njegove ljubavi ne može sjediniti nas, njegove pristalice?  Kako će cijeli svijet naći put k Bogu, koji nam je dao da u Kristu vidimo njegovu neograničenu ljubav ako snaga te, njegove ljubavi ne učini da su oni koji su njegovi učenici budu jedno srce i jedna duša i jednim ustima njega slave?

I Crkva ne moli uzalud u ovo međuvrijeme, upravo sada između Uzašašća i Duhova za darove Duha Svetoga, da on poveže, svojom vezom ljubavi, kako odijeljenu braću i sestre u kršćanskoj vjeri, tako isto i u pojedinim zajednicama. Često molimo „daj da budemo jedno u Duhu Svetome".  Tek kad Crkva bude dovršena u ovom velikom Božjem dovršenju i darovanom jedinstvu, svijet može spoznati da je Božja ljubav u Kristu njezina nutarnja bit i najveći temelj njezina postojanja.

Stjepan nam pokazuje tjeskobu Crkve kojoj prijeti da ne ispuni svoju zadaću. Ipak, Stjepan u svojoj smrti vidi nebo otvoreno i vidi kako Isus stoji s desna Bogu spreman doći na zemlju, svojima, da pomogne.  Krist ne ostavlja svoju Crkvu na cjedilu, on je  u nevoljama bliz svojima i to onda kad izgleda da propadamo. S obzirom na njegovu zajednicu, on sebe samoga naziva njezinim korijenom, njezinim početkom iz kojeg raste njezina sigurnost, on je njezino deblo, koje neoborivo podržava i nosi. On se naziva zvijezdom Danicom - Jutarnjicom  koja svijetli u noći  i daje nam sigurnost da dan uskoro dolazi, da dolazi sunce i da će svjetlo i toplina raspršiti tamu. Crkva se osjeća kao njegova zaručnica koju on ljubi  i ona njega  zaziva: Dođi! To je i naša molitva  u brigama i strahovima naših dana: Dođi, Gospodine Isuse!

Jedan događaj: pred tri godine došao sam u jednu župu zamijeniti župnika u slavljenju Mise. Ušao sam u crkvu i nađem dvadesetak, tridesetak ljudi razbacanih po crkvi sa više od 400 mjesta. Svaki u najvećoj udaljenosti od drugoga. I to treba reći: ne radnim danom, nego nedjeljom. Oklijevao sam započeti u takvim okolnostima. Pitao sam što su ti ljudi koji su došli u crkvu, zašto su došli? Kako možemo slaviti savez u kojem nas Bog povezuje, a tako smo razbacani? Nekolicina je nakon toga napustila crkvu, ostali su se sakupili. Slavili smo Misu.

Drugi primjer: u jednoj župi je već duže vremena aktivna jedna duhovna zajednica. Motivirali su mnoge ljude da svjesno žive svoju vjeru. Uvježbali su nove pjesme koje dolaze iz te zajednice. Uklonili su stari Marijin kip, a postavili novi, koji je tu zajednicu motivirao. Tko danas dođe u tu župu vrlo brzo može uočiti da tu živi živa zajednica. Tek nakon malo dubljeg pogleda moglo bi se reći da je ovdje jedna grupa postavila svoj stil na račun različitosti, da je postavila jezik jedne grupe za jezik cijele zajednice i nije li time ograničena većina.

Na posljednjoj večeri, na kojoj je Isus bio sa svojim učenicima, ostavio im je svoju oporuku. To je «Novi savez» «savez u njegovoj krvi» kojega mi slavimo. Isus je dugo govorio učenicima. Sada je to rastanak i stavlja im na srce što im je govorio. Posebno: «Ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas.» A onda izgovori molitvu. Sve što je učinio stavio je Ocu u ruke: učenike, Crkvu koja će nastati kad budu propovijedali Radosnu vijest. Molio je za sve koji će biti, po njihovoj riječi, njegovi učenici: da budu jedno.

Sigurno je ovo evanđelje dobra prigoda za razmisliti kako stvari stoje sa sveopćim dijalogom unutar kršćanstva. Svojim poticajima za ekumenizam papa Ivan Pavao II. obilježio je svoj pontifikat, a stalo mu je i do dijaloga s drugim religijama. Za to se u Crkvi moli. No, sada je dobro da pogledamo što se ovdje događa.

Oba doživljaja koja sam ispričao, su naša. Prvo nam je mnogo bliže, nego drugo. Postoji tendencija da se razdijelimo po crkvenoj prostoriji i razumijem zašto. Za mnoge je slavljenje Mise vrlo važan dan i događaj u sedmici i vrlo važno osobno mjesto gdje se može život potkrijepiti i dovesti u jedan red, kojeg ne može učiniti nitko od nas, a niti mi svi. Ne naglašavamo uzalud sv. misa.

Trebamo dobro paziti što slavimo. Mi, kao katolici, trebali bismo imati pravi osjećaj za ono što slavimo, da ne budemo ravnodušni prema vanjskim oblicima, nego bismo trebali stajati u živom odnosu prema onome što vjerujemo: U jednoga Boga koji je, po Isusu Kristu, došao u naš život, u našu stvarnost i koji želi, po Duhu Svetome, izgraditi zajedničko općinstvo.

Bog se brine za nas, no ne brine se samo za nas. U kratkom odsjeku 8 puta dolazi sitna riječ «da bi» u grčkom hina, a to naš prijevod baš i ne naglašava. Isus jasno pokazuje da sve nema razlog samo u sebi i za sebe: jedinstvo, ljubav. Isus je naredio učenicima da ljube jedan drugoga. Za jedinstvo buduće Crkve moli Oca. Jedinstvo nije nešto samo za sebe, jedinstvo nije nešto što sami možemo učiniti nego u mjeri koja dolazi od Boga: ako smo u njemu.

To nam može pomoći da nađemo sredinu između prisilne uniformiranosti i raspršenosti po crkvenim klupama. Ne trebamo biti jedno po vojničkim pravilima: svi u jednom pravcu gledati, svi jedno govoriti svi isto činiti.

Ne trebamo biti niti kao stado bikova: kad se jednog napadne svi navale rogovima.

Trebamo biti jedno kao Isus u Ocu i Otac u Isusu dakle u odnosu ti- ja- mi. Crkva to znakom pokazuje što nam je Isus ostavio. prije je to bio poljubac a sada ruka, koju pružamo jedan drugom.

No ovdje stoji i jedan «tako da» «tako da svijet vjeruje» i «tako da svijet upozna». Nije cilj  zato da se mi osjećamo ugodno, nego način na koji živimo vjeru i pokazujemo je budemo svjedočanstvo za druge, da ovdje ne naviještamo sebe bilo pojedinačno niti  kao neki klub, nego početak zajedništva po kojem će Bog promijeniti svijet.

Isus produbljuje ljudsko u božansko

među velike njemačke pisce novog vremena spada i Stefan Zweig. Njegov život: djelo, bili su prožeti prijateljstvom sa belgijskim piscem Emile Verhaeren. nastojao se je s njim što češće sastajati i sve dublje upoznavati. Nakon mnogo godina opisao je svoje dojmove o tom čovjeku koje bi se sažele u sljedeće:

Nikad nisam imao osjećaj veličine kao kod tog čovjeka. U njegovoj blizini lomile su se sve moje sitničavosti. njegove su oči otključavale srce. Tražile su bit. Svakoga je slušao, nikoga prezirao. Njegova dobrota sličila je na patnju. sve je na tom čovjeku bilo jasno, čisto,  jednostavno. Duboka nutarnja i zrela prisnost je izlazila iz njega. ne znam da li mogu dovoljno opisati kako je čvrsto i nepokolebljivo stajao taj čovjek na svojim temeljima i kako je bila neusporediva sigurnost njegovih djela i onoga što je propuštao. S njim sam obogatio svoj život. A istodobno se njegov lik utisnuo u moju dušu.

Tko razmišlja o ovim rečenicama počima shvaćati što znači ljudskost. Istodobno mu može postati jasno da nitko ne može izaći iz svoje prosječnosti ako nema pred očima neki natprosječan uzor. Jer skladnost između bića, života i djela koji se kod takvog vidi vodi nas da sve nepravilno, sve krive zamisli ostavljamo da bi mogli svladavati nutarnju razdijeljenost. tako dolazimo do stvarnosti koja nam odnosi svu umornost.

No kako je došao onaj belgijski pisac do takve ljudskosti. odgovor je: predao je sebe u ljubavi, to znači u postupanju sa samim sobom sa puno ljubavi. «jer nekad je u njegovoj mladosti bilo ispada, pogrešaka, gluposti propuštene i promašene godine, koje zreli čovjek više nije u sebi razumio. Ovdje će biti jasnije kako sebe mogu nadmašiti u ljubavi. trebam biti prema sebi blag i pun razumijevanja kao prema prijatelju koji u meni boravi, a to ni jednom slučaju nije lako, jer mi vrlo malo shvaćamo sebe i opraštamo sebi:  samo nadmašivanje u ljubavi znači i to da pokušavamo ići do korijena do onoga što nazivamo «središte bića» samo na putu do njega dolazimo do jasnoće, do čistoće,  jednostavnosti, ljubaznosti,  do onog nutarnjeg mira, čvrstoće koje su upadale u oči kod onog belgijskog pisca.

zamislimo točak bicikle sa svim onim što sadrži. Sa žicama i centrom u sredini. Što žice dolaze bliže centru, tim više se približavaju dok u središtu ne postanu jedno. Na taj način kotač postiže svoju nutarnju čvrstoću i opteretljivost. Slično je i sa našim duhovnim silama. Bez središta stoje razbacano i u kaotičnom ponašanju. Tko je onda kaotičan? onaj koji je izgubio svoje središte.

A sada istražimo, kako mi ispravno razumijemo ovo središte, koji leži u sredini našeg srca, onda činimo kao kršćani dobro, da zatražimo odgovor ne od bilo koga nego od Isusa Krista. Pri tom smijemo biti sigurni, sve ono što je Stefan Zweig doživio od ljudskosti  na onom belgijskom piscu, da ćemo u Isus doživjeti, po njegovoj Bogočovječnosti mnogo dublje. Drugim riječima: Ne možemo nikada dovoljno shvatiti kolika je širina i dubina Isusove ljudskosti, jer središte iz kojeg je on živio zove se: «Aba- Oče»

«Aba- Oče» to je ona nerazrješiva tajna u kojoj je jedino moguće imati dom, sigurnost, mir. zato nas Isus poziva da stavimo sve u provaliju žalosti i nade, brige i gluposti, koje su u nama, jer će sve biti uzdignuto kod tog dobrog Oca.

K tome Isus napominje da Bog nije samo  moj, nego i naš otac. Kod Ciprijana iz Kartage nalazimo riječ što je i dobar komentar:» ne govorimo: Oče moj  na nebu» niti govorimo «Kruh moj svagdanji daj mi danas» nitko ne moli da se samo njemu njegov grijeh oprosti. I nitko ne smatra da će samo on biti u napasti, niti da će samo on biti oslobođen zla. Ako molimo molimo svi za sve jer smo svi jedno. Na isti način Isus nije molio Oca samo za sebe nego za svih nas. O tome nam svjedoči Ivan ( 17, 20-26)

Time postaje jasno: U jedinstvu s Bogom, koji je otac svih nas, doživljavamo najdublje međusobno jedinstvo. I tako se otkriva naše božansko ljudsko jedinstvo kao najdublje središte iz kojeg živimo.

Ovom će jedinstvu reći Isus da je odlučujući temelj vjerodostojnosti Evanđelja i njegovog osvjedočenog naviještenja, samo oni koji su u Božjoj ljubavi došli do jedinstva sa sobom naći će i jedinstvo sa bližnjim. Oni prenose Boga u svijet i vode svijet nazad jedinstvu s Bogom bilo da to znaju ili ne.

Jednodušne ličnosti

U jednoj, novoopremljenoj župnoj zajednici na rubu jednog velegrada, uspio je župnik na začuđujući način,  okupiti mnoge stanovnike ovoga dijela grada, u izgradnju zajednice. Budući da su svi oni tek prije kratkog vremena doselili u ovo područje, došlo je tu do šarene skupine s vrlo različitim predodžbama o kršćanima i životu zajednice. Zahvaljujući integrirajućoj ličnosti župnika u početku to i nije bio problem. Kada je nakon nekoliko godina taj župnik preuzeo novi zadatak na jednom drugom mjestu, a jedan drugi svećenik stupio kao nasljednik i župnik, došli su na vidjelo mnogobrojni problemi i sukobi preko kojih se prije olako prelazilo. Najčešći sukobi su se odnosili na to što su bili sada svi svjesni različitih predodžbi kako treba izgledati život u zajednici. Malo jednostavnije rečeno: pogled upućen na integralnu osobu župnika spriječio je sagledavanje razlika i njihovo razrađivanje.

Takove osobe su za divljenje. Oni uspijevaju dovesti ljude zajedno, koji inače ne bi nikako došli skupa. S druge strane pokrivaju oni mnoge suprotnosti. Bilo kada,  bit će pogođenima jasno, da je jedinstvo nešto više i da od njih više zahtijeva.

Složne snage

Druge snage mogu također složno djelovati: zajedničko porijeklo ili nacionalitet, zajednička zadaća ili ciljevi. Ponekad se nađu ljudi zajedno u inicijativi građana ili osobno-doživljajnim grupama, jer se imaju pojasniti s istim problemima. I ovdje se može dogoditi, da se nakon dužeg dijela zajedničkog puta  dođe do spoznaje, kako se u mnogim drugim stvarima nikako ne slažu.

Ugroženo jedinstvo

Što misli Isus kada tako srčano poziva na zajedništvo u svojem oproštajnom govoru i kada moli Boga za Duha jedinstva?  Bilo bi naivno prihvatiti da je Isus  molio zato, kako bi njegovim učenicima bili ušteđeni problemi koji bi ih mogli razdvojiti. Naprotiv: Isus je bio jaka integrirajuća ličnost koja je mnoge suprotnosti prekrila. Iz nadimaka apostola može se očitati, da je krug njegovih učenika bila jedna šarena skupina različitog porijekla. Oni su došli iz svih mogućih zvanja i iz suprotnih političkih pravaca. Iz apostolske pripovijesti znamo da mlada Crkva nije bila bez sukoba.

Jedinstvo po slici Isusa

Što to Isus podrazumijeva pod jedinstvom, proizlazi iz sadržaja njegove molitve. Jedinstvo i sloga koje leže Isusu na srcu, potrebuju jedan dobro noseći temelj,  a ne snage i ličnosti koje drže ljude jedno vrijeme zajedno. Isus zna vjerojatno što očekuje njegove učenike poslije njegovog odlaska, kada njegova integrirajuća osoba ne bude tu više prisutna. Isus stavlja svojim učenicima vlastiti primjer na srce: kako je on usko povezan s Bogom i sa svojom blizinom s Bogom,  a također i s onima koje mu je Bog povjerio, tako trebaju također i oni s njim i kroz njega s Ocem, međusobno ostati povezani:  uska povezanost s Bogom je upravo ona ujedinjujuća snaga.

Ovaj Duh jedinstva ne može se prepisati ili proizvesti kroz grupno-dinamičke zahvate ili crkveno-političke mjere. On nastaje iz jedne bliske veze s Bogom i Kristom.

Jedinstvo u Crkvi i jedinstvo Crkve

Isusova molitva za jedinstvo mogla bi nas potaknuti da malo razmišljamo o našim molitvama jedinstva. Ne trčimo li mi u opasnost da hoćemo graditi jedinstvo bez dovoljno dubokog temelja? Da li smo mi s Bogom, Isusom Kristom tako blisko povezani da se primamo međusobno kao sestre i braća i da si možemo dopustiti da tako živimo?

Ponekad imam utisak da je jedinstvo kršćana uvjetovano drugim motivima nego  ovom vezom s Bogom. Često nas ujedinjuju zajednički interesi i potrebe, kao potreba za dobro organiziranom službom Božjom, potreba za kontaktom ili za zajedničkim doživljajima. Često je zajednica jedna dobro-došla  platforma za zajedničke akcije i projekte. Sve to je dobro i hvale vrijedno. Također zajednički nastup na političkoj i društvenoj pozornici može povezati. Bogu hvala imamo mi toga mnogo zajedničkog. Dosta često osjećamo mi također koliko toga nas dijeli jedne od drugih i kako su suprotni naši interesi. Iskušenje da se zbog ovih ili onih razmimoilaženja okrenu leđa zajednici ili čak crkvi, je vrlo veliko. Mi si želimo ličnosti koje će sve suprotnosti prebroditi i ukazati na nužnost zajedništva.

Ja se ipak bojim da sve to nije dovoljno, kako bi se postiglo ono jedinstvo koje nam je Isus stavio na srce. Da li smo mi dovoljno pokušali pronaći jedinstvo na onom putu kojega nam je Isus  svojim životom pokazao? Dani pred Duhove su povod da molimo za Duha Svetoga. Duh Sveti je od teologa opisan kao savez ljubavi koja povezuje Sina s Ocem.  Molimo mi Boga za toga Duha  koji će nas više povezati s Bogom i Isusom Kristom. Ja vjerujem i nadam se da će On također utemeljiti jedinstvo i između nas kršćana.

P. Hans Hütter