Prvo čitanje je uzeto iz knjige o Jošui. Ona gleda na početke Izraela u zemlji, ali nema nakanu davati točne povijesne izvještaje o zauzimanju zemlje. Ovdje se radi o teološkoj dramaturgiji koja stavlja u središte pažnje važnost Boga i njegovog djelovanja u povijesti Izraela.

Teološka tema knjige je određena i samim imenom: Jošua znači „Jahve je pomoć". U grčkom jeziku Jošua ima isto značenje kao Isus i time je, teološki, postavljen centralni most između Starog i Novog zavjeta.  Kao što je Bog spašavao i izbavljao po Jošui, tako će isto spasiti po muci i smrti Isusovoj.

Razdoblje koje obuhvaća pripovijedanje knjige koja se zove po Jošui počima prelaskom rijeke Jordan do svečanog okupljanja Izraela u Sihemu. Knjiga se dijeli u dva glavna dijela: poglavlja 1-12 (zauzimanje zemlje) i poglavlja 13 - 22 (dijeljenje zemlje).U 23. poglavlju se nalaze najvažniji teološki naglasci.

Naše kratko čitanje je uzeto iz prvog dijela knjige. Temelj ovog dijela su pripovijesti o zauzimanju mjesta. Odlučujuća točka ovog pripovijedanja je sljedeća: zauzimanje mjesta preko Jordana nije plod neke mudre vojne strategije i jače izraelske vojske, nego se pripisuje i zahvaljuje jedinstvenom djelovanju Božjem.  U vremenima kraljeva je s time jasno povezana i poruka: pomoć i sigurnost Izraela, Jude i Jeruzalema ne može garantirati vojna sila, nego samo i jedino Božja pomoć.  Na paradoksan način pripovijedanja o zauzeću zemlje su kritika naoružanja i nasilja.  Odlučujući je faktor zauzimanja zemlje: nisu to izraelski ratnici koji su zauzeli zemlju, nego je Jahve, Bog Izraelov, njima to dao u ruke.  Čitavo pripovijedanje knjige Jošuine  treba čitati kao kritiku nasilja i opomene da se ne uzdamo u vojnu silu. Samo Jahve pomaže (Jošua/Isus).

Od temeljnog značenja za shvaćanje današnjeg čitanja je redak 3,10. Po tome se može spoznati da je među Izraelcima živi Bog, koji će protjerati narode koji žive u toj zemlji.

Jahve sam, aktivno, djeluje i tjera narode pred Izraelcima, tako da oni mogu zauzeti zemlju. Ulaskom u zemlju završava žalosno poglavlje „tlačenja u Egiptu", završeno je i postalo je prošlost (usp Još 5,9 a). I zato je vrijeme slavlja. Može se slaviti prva Pasha u zemlji (usp Još 5, 10-12). Mana koja je hranila Izraelce kroz 40to godišnji hod kroz pustinju, može izostati. Više ne treba, jer narod može živjeti od plodova zemlje. Sa zemljom se dobila i podloga za život, koju im je sam Jahve darovao. Garancija za život nije nikakva vojnička sila, nego živi Bog koji je među Izraelcima.

Pripjevni psalam (odsjek prvog dijela psalma 34) prihvaća, zahvaljujući, ovaj motiv Božje dobrote. Molitelj će doživjeti i slaviti Boga kao spasitelja. I naći će snagu i jakost u Bogu, jer je izabrao njegovu zaštitu. To je dobro za ljude. Tko se povjeri dobrome Bogu, tome neće ništa manjkati. I tu se očitovalo održavanje života Izraela kroz 40to godišnje lutanje kroz pustinju, baš preko darovane mane i darovane zemlje u kojoj je moguć dobar život.

Drugo čitanje je uzeto iz druge poslanice Korinćanima. Ona spada u teološke vrhunce Novoga zavjeta. Pavao obrazlaže  sveobuhvatno i temeljno svoje samo razumijevanje. Na to su ga prisilili njegovi  žestoki protivnici.

Povijest ove poslanice pokazuje dramatičnost sukoba Apostola s ovom zajednicom. Druga poslanica Korinćanima se sastoji iz više dijelova koji su se povezali u jednom kompliciranom  redakcijskom procesu, koji se teško može rekonstruirati.

Nakon jednog iznenadnog posjeta Korintu došlo je do sukoba s protivnicima i Pavao piše zajednici takozvano „pismo suza", koje se nalazi u 2. Kor 10 -13. Tu Pavao, svom retoričkom strogoćom koja mu stoji na raspolaganju, piše protiv protivnika koji su sumnjali u njegov apostolski autoritet.

Kad je konačno Tit, njegov pomoćnik u misionarskom poslu, donio dobre vijesti iz Korinta, Pavao reagira „pomirnim pismom". Sve zaokružuje sa 2 Kor 1-9. Nakon ove razdiobe dolazi takozvana Pavlova apologija (2 Kor 2,14 - 7,4), u oba poglavlja o sakupljanju za Jeruzalem. (2 Kor 8,-9)

Današnje čitanje je uzeto iz Apostolove apologije i blizu odlomka u kojem on prikazuje svoju službu pomirenja kao čuvanje svoje apostolske službe. (usp 2 Kor 5, 11-19).

Odlučujuća je teocentričnost ove perikope. Veza s Kristom vodi, po krštenju, u novo stvorenje čovjeka (r. 17) A ipak je samo Bog na djelu, po Isusu Kristu. Sve dolazi od Boga koji nas povezuje sa  sobom, po Kristu (r.18). Subjekt djelovanja jest i ostaje sam Bog. Za jačanje protiv onih koji bi mogli nevjernički sumnjati, Pavao još jednom dodaje: „Da, Bog je pomirio svijet sa sobom u Kristu!" (r.19) .

Središnje Božje djelovanje označuje riječ pomirenje. Ova središnja tema - pomirenje  zahvaća i dnevnu molitvu koja govori o  pomirenju  ljudi s Bogom,  u njegovu Sinu.

Pomirenje znači isto što i mijenjanje, razmjenjivanje. Nešto se mijenja razmjenom. U čemu se sastoji ta razmjena  označava završna rečenica današnjeg čitanja: Bog je Isusa koji nije poznavao grijeha, za nas učinio grijehom da bismo mi bili Božja pravednost. (r.21) Ovdje se, sada, govori o nečuvenoj razmjeni: bezgrješni Isus je preuzeo na sebe grijehe ljudi, u svoju smrt na križu. Točnije,  Bog je ovako djelovao. On je bezgrješnog učinio grijehom. Namjesto grijeha nastupila je Božja pravednost. Čudesna razmjena se, za ljude, sastoji u ovome: Božja pravednost umjesto teret grijeha i smrt kao posljedica.

Krist je uzeo smrt na sebe, bolje: Bog je stavio na njega smrt. I zato je dobro naglasiti da Isusova smrt na križu nije posljedica njegovih osobnih grijeha. Zamjenički je, po razmjeni uzeo na sebe posljedice grijeha. A za svijet, nasuprot, ta smrt znači spasenje, nadvladavanje smrti, kao što to govori današnja darovna molitva.

Pavlova uloga i njegovih suradnika se sastoji u tome da budu poslanici Božji (r.20) I kao takvi su opunomoćeni da zastupaju onoga tko ih je opunomoćio. I ništa se višega ne može zamisliti. Njima je povjereno da naviještaju riječ pomirenja. (r.19). U njima sam Bog dolazi do riječi.

Njihova posebna se služba sastoji  u tome da po čitavom svijetu prenose poruku pomirenja pa i takozvanim poganima. Oni naviještaju svim ljudima evanđelje pomirenja. I govor, odnosno ton, nije neka zapovijed, nego molba (usp r.20) I zato Pavao moli da se zajednica u Korintu pomiri s Bogom. A onda može nastupiti čudesna razmjena: pravednost i slava Božja na mjesto grijeha i smrti.

U današnjem evanđelju smo slušali jedan od najpoznatijih tekstova. Često ga se naziva „Evanđelje u evanđelju" A istovremeno je vrlo teško dati paraboli jedan sveobuhvatan naslov. To ovisi o tome koja je figura dominirajuća u našem opisu.  Tradicionalno se naziva „Parabola o izgubljenom sinu", ali bi mogla biti, vrlo zgodno, i „Parabola o milosrdnom ocu"

Liturgijski  koncept više govori o drugoj opciji. Čitanja ove nedjelje vuku zlatnu nit: teocentričnu perspektivu. U knjizi Jošue sam naslovni lik daje ton koji, sasvim jasno, ukazuje na Boga i njegovo djelovanje. Na grčkom Jošua znači „Bog je pomoć". Misli se sasvim isključivo: samo Bog spašava i pomaže, nitko drugi. Ne može se očekivati ni od koga i ni iz čega pomoć, nego od Boga jedinoga.

Pavao potvrđuje ovu liniju veoma izričito  u teološkom obrazloženju obrane svoga apostolskog poslanja. Sve dolazi od Boga, naglašava Pavao. On nas je pomirio sa sobom, po Kristu. I da bi otklonio svaku sumnju Pavao još ponavlja: Da, Bog je pomirio svijet sa sobom u Kristu.

Na istoj liniji je i današnje evanđelje o opraštajućem ocu. Najprije nam čitanje skreće pozornost na „zalutalog sina". On traži svoj dio nasljedstva, napušta roditeljsku kuću. Svoje imanje je rasuo. Što znači i da je otpao od svoje naslijeđene religije.  U razgovoru sa samim sobom, dolazi do spoznaje da bi bilo puno bolje za njega vratiti se k ocu. I zaključuje vratiti se k ocu.

Onda u igru ulazi otac.  Njegovo ponašanje, bez riječi, ukazuje na povezanost koja je ostala s izgubljenim sinom. Naređuje da sluge pripreme veselu gozbu. To je za njega jedno uskrsnuće, jer mu je sin bio mrtav, a sada opet živi.

Možda je peti dio (redci od 25-32) sekundarna dopuna evanđeliste na Isusovo osnovno pripovijedanje. U svakom slučaju, sada nastupa i drugi sin koji pokazuje svoju ljutnju zbog nerazumljivog očevog ponašanja. Njega otac pokušava prijateljski udobrovoljiti da se pridruži slavlju povratka brata koji je bio umro.

Kako pripovijest dalje ide, ostaje otvoreno. To bi moglo biti pravo „prazno" mjesto za  slušatelje/ice parabole: kako biste se vi ponašali ako biste se identificirali sa sinom koji je ostao kod kuće i radio? Biste li i vi bili spremni ispuniti želju opraštajućeg oca? Ili biste ustrajali u svojoj odluci biti moralno promišljen?

Isus je i onako ovu parabolu ispripovjedio kao obranu svog postupanja s grešnicima. Cijelo 15. poglavlje Lukina evanđelja je posvećeno ovom problemu. Carinici i grješnici dolaze k Isusu. Farizeji i pismoznanci se srde što se on druži s njima.  Isus se brani protiv njihovih napada parabolama o izgubljenom sinu i izgubljenoj drahmi. (Lk 15, 3-10) i usporedbom o opraštajućem ocu.

Slika oca je, na poseban način, istaknuta u Bibliji, a to poznamo iz najpoznatije molitve - Oče naš! I ova slika oca je isključivo biblijska. Samo je Bog otac i nitko drugi! Time se zatvara krug iz starozavjetnog ulaska i zauzimanja zemlje, gdje je Bog prikazan kao otkupitelj i pomoćnik. Bog koji spašava je Otac koji pomiruje, koji ponovo uspostavlja razlomljene ljudske odnose.  Nitko to nije sposoban učiniti, nego samo Bog. To je biblijska ispovijest vjere u Boga. I nitko ne može stajati na mjestu Boga. To bi bila psovka.  I zato je ljudima zabranjeno hvatati se sredstava nasilja, rata i progona ili skrivenim, preciznim sredstvima političkog nasilja. Ova antipatrijarhalna  vjeroispovijest  u Boga, milosrdnog i opraštajućeg oca, zabranjuje kršćanima  rješavanje konflikata ratom, koji ionako donosi samo smrt.

Pozdrav: Isus Krist, koji nam želi dati oproštenje i pomirenje, neka bude s vama!

Prve riječi ulazne pjesme „Veseli se Jeruzaleme" su uzete iz knjige proroka Izaije.U ovom radosnom raspoloženju skupili smo se mi, novi Jeruzalem, Crkva, da proslavimo ovu euharistiju i zato je i boja misnice ružičasta, a ne ljubičasta.Ova nedjelja ima poseban naziv «Letare». Zašto se veseliti? Zato, jer je ljubav Božja prema nama tako velika da imamo pravi temelj za radost. Po križu Isusa Krista smo mi uzeti u neizmjernu ljubav Božju. Molimo ga za oproštenje ako smo pogriješili i sagriješili protiv njegove ljubavi.

Molitva vjernika: /zgodno bi bilo pjevati Bože, daj mir jedinstvo/

Obratimo se, puni povjerenja, dobrom i milosrdnom Ocu:

Za Crkvu na cijelom svijetu, daj da neprestano daje svjedočanstvo života za tvoju oslobađajuću, blagu vijest, molimo te

Za kardinale sakupljene za izbor novoga Pape: okrijepi h svojim Duhom i prosvijetli da izabru osobu koja će mudro, sveto, razborito voditi kormilo Crkve, molimo te

Za upravljače država, daj im snage i odvažnosti da shvate svoju zadaću kao služenje pravdi i miru u svijetu, molimo te

Za one sve odbačene i prezrene, pošalji im ljude koji će se pokazati, riječju i djelom, kao blagi vjesnici ljubavi, molimo te

Za sve koje si po smrti pozvao iz naše sredine, otvori im vrata vječne, očinske kuće, molimo te

Tebi, dobri Oče, neka bude hvala i slava, po tvom ljubljenom sinu, Isusu Kristu, u jedinstvu s Duhom Svetim, sada i u sve vijeke vjekova. Amen

Uzmi me za ruku, jer sam

Malen

Neiskusan

Slab

Bespomoćan

Uzmi me za ruku, jer ne poznam

Ni cilja

Ni puta

Ni svijeta

Ni smisla

Uzmi me za ruku

Jer je opasno ići sam

Jer je neizdrživo biti nepodržan

Jer je neutješno biti bez utjehe

Jer je bolno biti bez pratioca

Uzmi me za ruku!

Uzmi me za ruku jer

Ti si velik

Ti si iskusan

Ti si jak

Ti si spreman pomoći

Uzmi me za ruku

Jer poznaš cilj

Jer poznaš put

Jer poznaš svijet

Jer poznaš smisao

Uzmi me za ruku

Jer je bezopasno s tobom ići

Jer je utješno kad ti tješiš

Jer čini sretnim kad ti pratiš.

Uzmi me za ruku

Kroz zemlju

Koja mi je sasvim nepoznata.

Uzmi me za ruku!                 Marianne Kawohl

A)

Čitanja današnje nedjelje imaju zajedničku zlatnu nit: sam Bog i njegovo djelovanje su središnja misao današnjih čitanja. Pripjevni psalam zbija sve u sliku o Božjoj dobroti, o dobrom Bogu.  Povjeriti se ovom dobrom Bogu je dobro i za ljude. Blaženim se naziva onaj tko kod njega traži utočište. „Kušajte i vidite kako je dobar Gospodin svima koji se k njemu utječu" (Ps 34,9) glasi pripjev današnjeg dana s ovim dodatkom blaženstva.  U čemu se sastoji ta dobrota Božja o kojoj govori molitelj? Po čemu se vidi? To je tema pojedinih čitanja.

Prvo čitanje je uzeto iz knjige o Jošui. Jošua, prevedeno na hrvatski znači: „Bog pomaže." U grčkom Jošua znači Isus. U Isusu nas susreće centralna biblijska slika o Bogu: Bog je pomoć i spasenje svima koji mu se povjeravaju. To nam govori i  pripjevni psalam koji slijedi prvo čitanje. Bog izbavlja molitelja svih njegovih strahova (usp 34,5). Tko se boji Gospodina, ne treba se ničega plašiti.. Pomoć i sigurnost nudi samo on - Bog.  I primjerena reakcija je izražavanje radosti.  Lice sjaji radošću.  Današnja prikazna molitva nas unosi u tu radost  s kojom želimo prinijeti naše darove. Pripjevni psalam to lijepo izražava: „Gledajte u njega i lice će vaše svijetliti i ne trebate se ničega stidjeti." ( r.6)

Time je izrečena,  psihološki interesantna, a vrlo teška ovisnost koja nas vodi u prvo čitanje: radost ne zamjenjuje samo strah, nego i skida sramotu i stid. Čitanje iz Jošuine knjige podsjeća na događaj ulaska u Obećanu zemlju nakon prelaska preko Jordana jednim, na prvi pogled, neobičnim i zagonetnim izrazom: „danas sam s vas skinuo sramotu egipatsku", govori Bog Jošui. Uvađanjem u Obećanu zemlju završeno je oslobađanje iz Egipta.  To se doživjelo kao skidanje stida i srama.  Tako je, poput kamena, otpao stid s Izraelaca. Zagonetno je da se žrtve osjećaju stidljivo zbog sramotnih djela drugih.  Oni se osjećaju posramljenima zbog onoga što se njima dogodilo. Tako, njihova situacija postaje još nesnošljivijom.  Prije svega, to se događa siromasima. Pa i onda kad oni nisu ništa krivi zbog svog siromaštva.  Pripjevni psalam je molitva siromaha, koji je iskusio da mu je Bog pomogao. Ova pomoć je za njega i oslobođenje od osjećaja stida koje se odražava u crvenilu lica.

U vremenima masovnog osiromašivanja ljudi, koji su osiromašili zbog svjetske krize, ovo dobiva na žalost, na neslućenoj aktualnosti. Osiromašeni ljudi, koji više ništa ne mogu izgubiti, normalno se utječu nasilju. Kako se osloboditi ove napasti nasilja?

Prevladavanje nasilja je jedna od važnijih zadaća našeg vremena. I Biblija u nasilju prepoznaje središnji problem svijeta. Ona ga naziva grijehom svijeta. Po ulasku nasilja u odnose među ljudima došao je i prekid odnosa s Bogom.  Samo u prevladavanju grijeha nasilja može uspjeti pomirenje između Boga i svijeta.

Pavao predstavlja ovo pomirenje svijeta i Boga kao najveće Božje djelo. Njemu je vrlo važno naglasiti da je Bog onaj koji će izvesti ovo djelo pomirenja. Inače bi se moglo, s kršćanskog stanovišta, krivo misliti da je Isus Krist donio ovo pomirenje. „Ali sve to dolazi od Boga", kaže Pavao. On se ograđuje od moguće zablude: Netko bi mogao misliti da je netko drugi učinio ovo djelo. No, to je bilo djelo samoga Boga. Po Isusu Kristu sam Bog je ostvario ovo djelo. Isusova smrt na križu je, prema Pavlu,

središnji događaj pomirenja Boga i ljudi.  Pavao smatra vrlo važnim naglasiti da Isus nije imao nikakve krivice radi čega bi zaslužio smrt. Tako isto, mnogi ljudi, zbog svjetske krize, nisu krivi zbog svoje situacije, kao što ni Isus nije bio kriv za svoju sramotnu smrt. Pavao to govori na provocirajući način: Bog je onoga, koji nije počinio grijeha, za nas učinio grijehom, da mi budemo u Božjoj pravednosti (r. 21). Mogao bi postojati krivi dojam s obzirom na Isusovu smrt da je on sam kriv za svoju strašnu smrt.. No, to je velika zabluda. Bog se sam solidarizira sa žrtvama u Isusu Kristu i njegovoj sudbini smrti. „Da, Bog je u Kristu svijet pomirio sa sobom, tako da ljudima nije uračunao njihove grijehe", kaže Pavao.

I iz toga izlazi hitan i veliki apel (poziv) u obliku molitve: „Pomirite se s Bogom!", govori Pavao Korinćanima.  Ovo je i sadržaj darovne molitve: pomirenje čovječanstva s Bogom, po Isusu Kristu, njegovu Sinu. Tako nas drugo čitanje povezuje s evanđeljem.

Motiv za pomirenje i poziv nalazimo u današnjem evanđelju. Poznatu prispodobu Isus pripovijeda u kontekstu  Lukinog evanđelja da bi opravdao svoj kontakt s carinicima i grješnicima nasuprot njegovih kritičara, književnika i farizeja.

Tradicionalno se ova prispodoba zove „parabola o izgubljenom sinu." Ipak je otac glavna ličnost ove parabole. Zato bismo je možda mogli nazvati i „Parabola o opraštajućem ocu!" Slika Oca je najpoznatija biblijska slika o Bogu, ona se najbolje očituje u najpoznatijoj molitvi Oče naš.  U slici tog oca susreće nas sam Bog. Čini se da je središnja Božja nakana slavljenje pomirenja.

Pomirenje je potrebno između oca i izgubljenog sina. Ali je pomirenje potrebno između obojice braće, to jest s onim koji „nije izgubljen" i ostao kod kuće s ocem. Čini se da je ovaj dvostruki zahtjev najvažniji.

Otac se izmiruje sa sinom pokajnikom koji se vratio kući bez drugih pitanja. On sam odlučuje prirediti veliku svečanost pomirenja. Ovo slavlje nosi naznaku i uskrsnog slavlja: „Jer moj sin bijaše mrtav i živi, izgubljen i opet se našao. I slavili su radosno slavlje." (r.24) Slavlje koje je označeno radošću. Prikazna molitva uključuje uskrsni motiv radosti u kojoj mi prinosimo darove.

Odlučujuće pitanje koje otvara ova prispodoba glasi: Da li je sin koji je ostao kod kuće, sudjelovao u ovom radosnom slavlju? Na ljutnju sina koji je ostao u kući reagira otac ponavljanjem razloga zbog kojeg slavi  „ovo slavlje: "Jer tvoj brat bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se ." (r 32). Da li se ovaj sin koji je ostao kod kuće pomirio s ocem i bratom i tako sudjelovao na slavlju uskrsa? Kako bismo mi reagirali na njegovom mjestu?

1.

Zaključak koji nedostaje

Ovdje još nedostaje zaključna rečenica. U najmanju ruku, nedostaje rečenica koja bi trebala glasiti: »I obradova se stariji brat, uđe s njim unutra i pozdravi mlađega brata, te zajedno s njim se veselio - i njihova sreća je bila trajna.» Samo, ta rečenica, na žalost ne postoji. Isus nije ispričao svoju usporedbu do kraja. Ne znamo što čini stariji brat. Ne preostaje nam ništa drugo, nego da pretpostavljamo što je stariji brat učinio - je li ušao unutra ili je ostao vani.

Imamo nekakve pokazatelje da možemo odgovoriti na pitanje. Za razliku od mlađega, stariji brat je ostao u kući. Nije razdijelio svoj dio nasljedstva. Nije rasipno potrošio novac. Zato je bio pošteđen teškog doživljaja bijede. Dok je mlađi, svojom krivnjom, ležao u blatu, stariji je svjesno kod kuće radio i zato ima pravo na potpuno nasljedstvo.

No, on je ljut. Nitko ga nije na polju informirao da je taj rasipnik došao doma. On treba ispitivati i doznaje: »Tvoj brat je došao i tvoj otac je zaklao tele ugojeno, jer se vratio živ i zdrav.» Očeva radost zbog povratka je neizmjerna. Isto tako i pravedna ljutnja starijeg sina. I zato otac izlazi i nagovara starijeg sina: «Dijete moje, ti si uvijek bio sa mnom i sve što je moje, tvoje  je, ali ipak sada se moramo radovati što je tvoj brat bio mrtav i oživio, izgubljen i našao se.»

Da li ga je uspio nagovoriti?

Nikad nećemo znati što je stariji brat učinio. No, to je tako i tako samo prispodoba. Ipak, možemo sasvim dobro promotriti kako bismo mi, u toj situaciji, reagirali - ili kako smo već davno reagirali. Možda smo i sami to već davno prije doživjeli. Jer namrgođenosti ima na svim krajevima svijeta.

Namrgođen je onaj koji ima pravo. Mislim, u najmanju ruku, onaj koji ne samo misli da ima pravo, nego objektivno ima pravo. Po zakonu i pravu, po svemu, njegov mlađi brat je prokockao pravo na nasljedstvo. Po svakoj zdravoj, ljudskoj logici nerazumno je slaviti zato što je došao kući gladan i sada ga treba nahraniti.

Naš osjećaj prava je vrlo nategnut kad se radi o držanju prava. To se vidi na raznim stupnjevima kad svatko želi imati svoje pravo. Ako se ne prizna zasluga, ako se nekoga ne pozdravi, ako se nekom ne dodijeli odlikovanje i sl.

Prva primjena: priča se da je u drugim zemljama vjera mnogo jača i življa. I za starije bi ovo trebalo biti vrlo bolno, jer  se u  Njemačkoj zna kako se živjelo i radilo u pedesetim godinama. Može se radovati da vjera raste u Africi ili Indiji. No, sasvim se drugi tonovi čuju ako se radi o istočnoeuropskim zemljama, gdje još nema prave slobode. Radost u Poljskoj, u njihovoj Crkvi nailazi na više odbijanja, nego priznanja. Stariji brat ostaje izvan svečanosti.

Druga primjena. Koliko često stoji netko na rubu nekog slavlja, jer se on u svom samopoštovanju osjeća povrijeđenim. Negdje je vrlo zgodna zabava, ali gazda kuće je namrgođen i neraspoložen odlazi. U kući su gosti i zabavljaju se, ali mlađi ne prihvaća svu tu radost, jer se osjeća zapostavljenim. Možda se i ne osjeća sam zapostavljenim, nego ga ljuti netko tko je tu prisutan, a taj je «svo tvoje imanje potrošio sa bludnicama...»

Konačna primjena: jedva je došao, a otac slavi svečanost. Božju radost ne možemo mjeriti našim mjerilima. Oproštenje i pomirenje nadilazi svaki razum. Sav svijet, svi grješnici koji ne izgledaju dostojnima, oni dolaze, jer Bog s njima želi slaviti slavlje vjere. Pravo i razum, ovdje ili ondje - ali ipak bi bilo šteta ne biti pri takvoj svečanosti vjere.

Evanđeoska prispodoba nam govori o dva brata. Koliko god mi prividno imamo iskustva s  karakterima te dvojice, ipak mnogo toga ostaje otvoreno. Ostaje otvoreno pitanje zašto mlađi odlazi. Što ga je na to tjeralo, što je bio njegov motiv. Ne znamo ni kako je, u međuvremenu, bilo starijem. Kako on gleda mlađega,  što mu je bilo u srcu nakon što je onaj otišao, a on ostao u kući.

On je otišao, jer mu je izgledalo da će tamo negdje, vani imati puno ljepši i slađi život. Jedni slijede taj slatki poziv i odlaze - drugi ostaju i zbog toga su žalosni.

­ Nakon protjerivanja iz raja, čovjek je u vlastitoj domovini stranac i u sebi čezne za zemaljskim rajem. U sadašnjosti nije kod kuće, u domovini stranac pa preostaje čežnja  i traženje drugog mjesta i rađa se zavist i ljutnja na one koji su otišli. U usporedbi Lukinog evanđelja  ne opisuje se domovina iz koje je pobjegao mlađi sin. Ovdje su granice  prispodobe, jer on nije blizu oca.

Mlađi sin ne postaje izgubljenim slučajno, niti je zlobno zaveden. On kreće nakon osobne odluke, napušta povrijeđene roditelje i brata i slijedi obećanje nekog drugog života, novog i nepoznatog. On traži izgubljeno. Vlastito iskustvo je da je i ono novo tako otrcano, čemerno kao i staro. Čak i gore. Ono što je imao, to je izgubio, rasipa svoje talente, mora živjeti sa (nečistim) svinjama i izgubio je svo dostojanstvo.

Na sličan način je razočaran i stariji brat. Nije bio dovoljno brz da otiđe s mlađim bratom i zato je ostao kod kuće. On se proždire zbog zavisti što je mlađi ostavio mir kuće i pobjegao

Rukom možemo opipati situaciju za stolom u obitelji, stariji sin ne razgovara, a ipak svaki za stolom je kriv što bi mlađi mogao izgoriti. Upravo zato što bi i on rado s mlađim bio otišao, gubi svaku radost za planove za budućnost.

Bijes zbog  odbjeglog mlađeg brata okreće se, vrlo brzo, protiv  vlastite okoline. I svaki će u brodu nešto dobiti. Slatka onostranost, toliko daleko, zagorčuje sadašnjicu. Nada koju sam nisam mogao ostvariti, put kojim ja nisam mogao ići, okreće se protiv samoga života.

Evanđelje o izgubljenom sinu je radosna poruka o mogućoj domovini - za one koji su otišli i za one koji su ostali kod kuće, za obojicu u njihovim pogreškama. U napetosti između stvarnosti  i nade, između izgubljenog i promašenog raja, nastupa otac koji nije velik u računanju krivnje i skupljanju uvreda,  nego u radosti zbog ljudi, njegovih kćeri i sinova.

Mlađi sin, odbjegli i koji je otišao u strano, nepoznato ne vjeruje samo da više nema pravo na domovinu, nego ne vjeruje i u samu mogućnost. Evanđelje je poruka očeve radosti zbog povratka, umjesto neugodnog predbacivanja, obračunavanja zarađenog i propuštenog. Povratak je moguć na svakoj točki života, jer je Bog, na svakoj točki života, prisutan.

Za nas je mnogo jasnija  i stvarnija situacija starijeg brata. Evanđelje je oslobođenje i za njega, kod kuće izgubljenog sina; i njemu je život moguć kod kuće.  «Ne trebaš obavezno slijediti obećanje novog i nepoznatog. Ne trebaš se topiti u nepotrebnim pitanjima o upropaštenom životu.  Kraljevstvo Božje počima sada i ovdje, jer je Bog postao prisutan i postao čovjek.

Na ovoj prisutnosti, a ne na upropaštenim šansama, treba graditi život. Jer živim ovdje i sada, ne u nekom slatkom, sanjivom, niti gorkom životu, nego u stvarnom i u Božjoj blizini.

Američki vestern filmovi su napravljeni po vrlo jednostavnom obrascu. Na jednoj strani su zli koji su spremni  učiniti svako zlodjelo. Kradu, ubijaju, pale. Na drugoj strani su dobri, šerif ili ljudi koji se bore za pravdu. Nije teško pronaći na kojoj strani bi čovjek htio biti. Naravno da smo na strani dobrih. Možda ponekad i vas spopadne želja da budete u neopisivoj dubini zla i propali.

Sve isto kakav film ili kazališni komad gledamo, stalno smo u prilici identificirati se s nekim od likova koji nam se tu prikazuju. Kako inače rastumačiti činjenicu da ljudi u kinu sjede i najednom cijeli redovi počnu jecati. Samo onda nam nešto ulazi pod kožu kad se identificiramo i sebe prepoznamo u nekoj osobi.

I ponovo smo slušali usporedbu o izgubljenom sinu. Možete li se identificirati s nekim od sinova  koji su tu opisani?  Možete li reći: da, tako slično je bilo i u mom životu?

Tu je najprije mlađi sin. Prepoznajete li sebe u njemu? Možda i vi niste već mogli izdržati kod kuće? Sve vam je postalo tako usko. Onda ste krenuli i pošli tražiti širinu. Otišli ste u daleki grad, državu. Tu ste živjeli ono što ste smatrali da je sloboda. Možda ste probali sve što vam veliki svijet nudi, pa ste provodili i nerazuman život.

Možda niste imali blaga da ga možete spiskati. Ali ono što ste dobili od roditelja, temeljito ste zapustili: bacili ste iza leđa i zapovijedi i zabrane. Čak i odnos prema obitelji, jer ste sebi govorili: »S takvom malograđanskom sredinom ne želim više imati kontakta.» Možda se još uvijek nalazite na toj poziciji.

Možda ste spoznali, jednom, u kakvom ste glibu. Možda vam je postajalo, polagano, jasno da ste odbacili ono što je nosilo vaš život. Ako u takvom trenutku niste bili previše oholi, vratili ste se natrag roditeljima  i otkrili ste, na sasvim nov način, da su vam roditelji jaki oslonac. I ako su roditelji imali takvu ljubav koja čeka, onda ste je ponovo  upoznali i naučili cijeniti.

Ili se možda bolje možete  identificirati sa starijim sinom? Onda biste mogli kazati: „Ja sam bio uvijek dobar. Uvijek sam činio što su mi roditelji naređivali i što su oni željeli. Ali ako sam iskren, onda moram reći da nisam zadovoljan životom,  jer sam propustio odvojiti se od njih i sam uzeti život u ruke.»

Mnogi su ljudi zavidni, ljubomorni i zločesti, jer kasnije žale za propuštenim prilikama. S jedne strane su bili preplašljivi učiniti korak, a s druge strane uviđaju kako im je momentalno prošao život, jer nikad nisu proživjeli ni vrhunce, ni dubine.

Pripovijedanje o izgubljenom sinu nam ne želi dati nikakvu pouku kako se trebaju djeca ponašati prema roditeljima. To je pouka o našem ponašanju prema Bogu. Tako se može dogoditi da jednoga dana dođem na ideju živjeti bez Boga: «Želim biti svoj gospodar, zašto trebam zapovijedi i naredbe. Moj život će biti  mnogo ljepši i zanimljiviji ako se ne osvrćem na Božje i Crkvene zapovijedi." S te strane razumijemo sve one koji sa svim tim prekidaju. I mnogi napuštaju Crkvu. Hoće li se time rasipati blago?

Pod blagom ovdje razumijemo sve što smo primili od Boga. To je najprije život. Mnogi uništavaju zdravlje time što  žive nerazumnim životom. I roditeljska kuća spada u to blago. Tko jednostavno otiđe od roditeljske kuće, taj uništava nešto od onoga od čega bi trebao živjeti. A glavno je ono što  nam Bog daruje - svoju naklonost. Tko misli da bez toga može živjeti i ne opaža čega se odriče.

Jednom će doći na  točku kada će se pitati o smislu života. Dobro ako do tada ne zaboravi da ima  oca koji ga, raširenih ruku i sa čežnjom, čeka da se vrati. I bit će gozba i za njega i za oca kad se vrati.

Mnogi kršćani su, prema mom mišljenju, više kao stariji sin. Nikad nisu tako teško sagriješili i tako se udaljili od Boga. Iako su uvijek trebali znati da su u ljubavi očevoj, u njima živi zavist prema onom koji može činiti sve što hoće i želi. Umjesto da se raduju svom blagu koje im otac daruje, vide samo da nisu imali hrabrosti osloboditi se.

Ne može se reći: »Ljudi najprije se udaljite od Boga, napustite Crkvu.»  Ali tko ne spoznaje što je ljubav Božja, jer ju je uvijek posjedovao, taj je siromašniji od onoga  tko je trebao doživjeti da bez Boga i  njegove ljubavi nema života.

Isus upotrebljava ovu pripovijest kao usporedbu za put Boga s čovječanstvom i sa svakim pojedinim čovjekom.  Isus Krist nam kaže, u ovom evanđelju, istinu o Bogu i ljudima. Onaj tko sluša ove riječi, spoznaje zaista situaciju čovječanstva i svoj vlastiti položaj. Iako je stanje svijeta često puta potišteno, mi se smijemo, pored svega, nadati, jer Bog ljubi, Bog je otac koji čeka, koji ne zaboravlja niti jednog pojedinca, niti jednu generaciju.

U pripovijesti o mlađem sinu otkriva se pustolovina ljudske slobode. Vlastitom odlukom sin napušta kuću svoga oca, upada u grijeh i nevolju i kroz vlastitu odluku vraća se nazad.

Bog je čovjeku dao dar slobode. U svojoj slobodi može on uređivati i oblikovati ovu zemlju, može stvoriti divna djela ljudskoga duha; znanost i umjetnost, privredu i tehniku, cijelu kulturu. Sloboda osposobljava ljude za jedinstveni oblik ljudske ljubavi koja nije posljedica prirodnog privlačenja i instinkta, već slobodan čin srca. Sloboda je ona iskra božanskog veličanstva koju Bog dopušta čovjeku kako bi spoznao njegovu sliku. Ona ga  osposobljava, kao najviši čin ljudskog dostojanstva, da Boga ljubi i obožava.

U čovjeku živi duboka glad za slobodom. On ne može bez nje dostojno  živjeti. Nitko ne smije ljudima uskratiti slobodu. Onaj tko mu oduzme slobodu, ne samo da ga sprječava u razvoju njegovih najviših sposobnosti, već poništava, također, i njegovo dostojanstvo.

Sloboda ima svoju cijenu. Svi koji su slobodni, trebaju se upitati: da li smo mi u slobodi sačuvali naše dostojanstvo? Sloboda ne znači raspuštenost ili samovolju. Čovjek ne smije sve činiti što može. Ili što mu se sviđa. Ne postoji sloboda bez povezanosti. Čovjek odgovara za sebe samoga, za svoje bližnje i za cijeli svijet. Njega će Bog pitati za ponašanje. Društvo koje bagatelizira odgovornost, zakon i savjest uzdrmava temelje ljudskog  života. Čovjek bez odgovornosti upast će u užitke ovoga života i kao izgubljeni sin, stići do ovisnosti i izgubiti svoju domovinu i slobodu. On će, u bezobzirnom egoizmu, zloupotrebljavati ili prigrabiti sebi materijalna dobra. Tamo gdje nisu priznate veze uz posljednje vrijednosti, raspada se brak i obitelj, tamo se omalovažava život drugoga, naročito nerođenog, starog i bolesnog čovjeka. Umjesto štovanja Boga nastat će štovanje novca, prestiža ili moći. Neodgovorna upotreba znanosti i tehnike ukazuje na najveću negativnu dimenziju slobode. Ne samo da ona nudi strašnu mogućnost da ubije milijune ljudi u jednom trenutku, već može zemlju učiniti nenastanjenom.

Nije li cijela povijest čovječanstva, također, i povijest zloupotrijebljene slobode? Ne idu li mnogi od nas putem izgubljenog sina? Oni stoje pred skršenim životom, pred iznevjerenom ljubavlju, u osobno skrivljenoj nuždi, puni straha i očaja. «Oni su sagriješili i izgubili su veličanstvo Boga». (Rim 3,23) Oni se pitaju: gdje sam dospio? Gdje se nalazi izlaz?

U prispodobi pokazuje Isus oca koji čeka. Ovaj čeka sa strpljenjem. On ugleda svoga sina i žuri mu u susret. To je razlog naše nade: Otac koji čeka. Niti jedan čovjek ne može tako daleko zalutati, a da se ne bi mogao vratiti kući, svome ocu. Niti jedan sin, niti jedna kćer ne treba očajavati, sebe izgubiti ili pasti u mržnju protiv sebe. Naš Bog je milostiv i prijazan Bog. «Ako nas srce optužuje, Bog je veći od našega srca i on zna sve». (1 Iv 3,20) Kroz krivnju i grijeh nije posve uništena ljudska sloboda. Svatko se može, u svojoj nuždi, obratiti Bogu Ocu i moliti za njegovu milost. Ali nitko nije pošteđen odluke da se obrati i promijeni svoj život. Obraćenje je čin ljudske slobode, kroz koju čovjeku opet biva poklonjeno izgubljeno dostojanstvo.

Bog kojega naviješta Isus je «otac milosrđa i Bog svakovrsne utjehe». (2 Kor 1,3). Današnje evanđelje vodi nas do temeljne spoznaje: prapočetak svega bića i svake etike je Bog kao ljubav. Neusporedivo je to izrečeno kod Ivana: «Bog je ljubav i tko ostaje u toj ljubavi, taj ostaje u Bogu i Bog ostaje u njemu». (1 Iv 4,16) Prispodoba o izgubljenom sinu je istovremeno parabola o raspadnutom bratstvu. Stariji sin koji je ostao kod kuće, postao je tvrdokoran, izgubio je ljubav. On ne može razumjeti ponašanje oca i podijeliti njegovu radost; on odbija ući u kuću u koju se vratio njegov brat. Otac ga nuka da bude milostiv, kao što je i on milosrdan.

Tako ova usporedba postaje jednim zadatkom milosrđa i pomirenja. Upravljena je svakom čovjeku koji je upravo postao samovoljan i nepomirljiv u izvršenju zadataka i dužnosti. Istodobno je to kritika društvenog i političkog sistema koji ne dozvoljava prostor za ljubav i smilovanje, te tako zavodi ljude na nepomirenje. To je osuda i za Crkvu, za ondje gdje god je nemilosrdna.

Temelj ljudskoga života je pravednost. Pravednost se izopači tamo gdje se rastavi od ljubavi. Čovjek potrebuje ljubav koja nadilazi pravednost, nadasve onu ljubav koja se naziva milosrđe. Praslika ovog milosrđa je Bog koji se, u Isusu, okreće siromašnima i bolesnima te prima grješnike kao braću i sestre. Tamo gdje nedostaju ljubav i milosrđe, čovjek gubi domovinu, a svijet mu postaje tuđina. Starijem sinu je očeva kuća postala tuđom. Ako nema ljubavi, za mnoge ljude obitelj, susjedstvo, radno mjesto, država, čak i Crkva postaju jedno hladno, anonimno okružje.

Bez ljubavi je čovjek bespomoćan u odnosu na krivnju. Samo ljubav može probiti demonski krug zla. Onda kada oprašta  i otplati  krivnju, stvara prostor za novi početak. Ona liječi rane od kojih čovjek pati.

Naročito čovjek koji je opterećen krivnjom, a to je svaki;  on, ne samo da potrebuje ljubav milosrdnoga Boga, već i milosrdnih bližnjih. Sin ili kćer koji se vraćaju kući trebaju (moći) očekivati  i ljubav brata i sestre.

Bez opraštanja nema sretnog braka i sretnog zajedničkog života između roditelja i djece. Smilovanje i opraštanje su preduvjet za zajednički život generacija, socijalnih grupa, klasa, naroda i država. Milosrđe nije slabost, nije omalovažavanje zloga; ona naziva nepravdu nepravdom, pravo pravom, ali ona pobjeđuje zlo dobrim i omogućuje pomirenje. Isus koji nam donosi blagovijest od Boga ljubavi i milosrđa, istupa  riječju i djelom protiv nemilosrdnosti, bilo da se to očituje  u ponašanju pojedinca ili u formalističkom mišljenju o zakonu. On veliča milosrđe i milosrdne naziva blaženima, «jer oni će zadobiti milosrđe» (Mt 5,7). Onaj tko sam oprašta, njemu će se oprostiti, kao što je to naš Otac nama obećao.

Isus je, svojom vlastitom smrću, pomirio svijet s Bogom. On nas pomiruje u Svetom Duhu s Ocem i osposobljava nas da budemo milosrdni i da se pomirimo s bližnjima.

Današnje evanđelje nam hoće dati nadu. Razlog naše nade je milosrdni Otac koji je vratio ljudima, u Isusu Kristu,  njihovo dostojanstvo i pomirio ljude međusobno.