Odlomak je uzet s početka knjige koja se pripisuje Deuteroizaiji (poglavlje 40-55).  Židovi se nalaze u babilonskom progonstvu. U ovom žalosnom i bezizglednom stanju prorok prognanicima naviješta povratak u domovinu.

Pri tom ih podsjeća na djelovanje JHVH, a to je označeno slikom Gospodina koji je sagradio put kroz more i veliku vodu. U toj se slici odražava oslobođenje iz Egipta, pred faraonovim vojnicima. U  tumačenju ove slike, u homiliji, se može iskoristiti sve opasnosti slušatelja i slušateljica. Kakve  „velike vode"  nama prijete u životu? I kako ćemo naći put koji će nas kroz njih provesti? A možda imamo, u životu, iskustva s opasnostima i izbavljenjem od opasnosti?

Ako se osvrnemo na Evanđelje i ženu koju su starješine dovele pred Isusa, za tu je ženu Isusovo postupanje  bilo „gradnja puta". To je poticaj za ženu da može naći novi put za svoj život. Bog joj ga je  sagradio i ona mora samo njime ići.

U Izaijinom tekstu dolazi i drugi vid  koji je vrlo važan za početak novoga puta: „Ne mislite na ono što je prije bilo, na ono što je bilo ne trebate se obazirati." (r. 18) Sigurno je ispravno da nas prožima prošlost, ali isto tako je važno da li poznam ta prožimanja i da li dopuštam da me to ovladava. Oni koji su time pogođeni ne trebaju se valjati po podu u svom samosažaljenju i samoosjećanju, nego biti otvoreni za JHVH koji sve čini novo i njegovo djelovanje, biti spremni za put iz poniženja.

Dobro je da ovu poruku gledamo u dva smjera. Jedan smjer su Židovi u progonstvu. Za nas je u propovijedi - homiliji - važna jednako tako i druga strana.To su oni koji stoje naokolo -  kao što to evanđelje govori. Ne smijem mom protivniku nikada predbacivati njegovu prošlost. (najbolje se to odnosi na zatvorenike koji su otpušteni).  No, to vrijedi i za svagdašnji život u obitelji, školi, na poslu. Svatko je u životu nakupio „hrpu smeća" i to mu se neprestano predbacuje. Nasuprot toga stoji  riječ JHVH: „ Evo sve činim novo, već se vidi" (r 19) Mislim da ovdje imamo mnogo mogućnosti. Dosta je samo otvoriti oči.

U pismu zajednici u Filipima Pavao govori o svojoj prošlosti. Po susretu s Kristom, on je napravio potpunu promjenu  ljestvice vrijednosti. Pri tome treba, u homiliji, malo pripaziti. Kad Pavao govori da je sve predao, pa i ono što mu je prije bilo važno, da sve smatra „nerazumnim", onda misli na svoje židovske korijene.  Na drugom mjestu ne govori tako općenito o  svojoj prošlosti, nego sasvim jasno govori kršćanima da korijen nosi granu, a ne obratno. Može se kao „nerazumno" misliti i na to da on misli na progone kršćana. Ako se u homiliji od toga polazi, to je dobro mjesto za upitati se: kako stoji kod nas s vlastitom prošlošću. Pri tome se ne ide za tim sebe opravdati, tražiti razloge starih pogrešaka, nego jednostavno vidjeti te stare pogreške. Da li je tada dovoljno govoriti o obećanju pravednosti, koje Bog daruje po vjeri, ostaje otvoreno.  Iskustvo pokazuje da se mnogi ljudi osjećaju grješnima usprkos ispovijedi  i dobrom i uspješnom novom početku.

To znači da treba razlikovati između obećanja, ti možeš započeti novi život, i činjenice da netko stalno nosi svoju prošlost sa sobom. Izaija to čini jednostavnim u prvom čitanju kad poziva da se više ne spominje što je prije bilo.

Odlučujuće je za Pavla da se ne osjeća da je još sasvim na sigurnoj strani, nego to  da je na sigurnom putu. Odlučujuće je za njega da gleda što je naprijed, a ne što je nazad i da to gledanje unazad utječe na njegov apostolski rad.

Mnogima se predbacuje njihova prošlost. Ima jedna poslovica koja kaže: „Tko jednom laže, ne vjeruj mu ni kad govori istinu". Svatko od nas uvijek ima šansu za novi početak. Prošlost nas prožima. Protiv toga nemamo što reći, ali ta prošlost nas ne smije pritiskati, ni kočiti.

U homiliji je važno naglasiti da sam Pavao ne misli da se on već spasio. I on je netko tko čezne za spasenjem.

Sa homiletskog stajališta ovo evanđelje je vrlo složeno i nudi nam različite naglaske razmišljanja.

Najprije sve izgleda jasno i otvoreno. Ako želi slijediti zakon - u kojemu se ne smije mijenjati ili dokinuti ni jedna „jota", mora ženu proglasiti krivom i prepustiti da se kamenuje. Situacija ukazuje na tri vida koja se trebaju uzeti u obzir kod tumačenja.

Najprije tu je žena koja je uhvaćena u preljubu. Zanimljivo je da se ne govori ništa o muškarcu. Prema  Pnz 22, na kojega se pozivaju tužitelji, trebalo je kamenovati i muškarca, jer je zaveo ženu drugoga. Prema židovskom tumačenju zakona, žena je trebala biti u braku. Izlazom iz vlastitog braka prekršila je ženidbu svoga muža.

Ako nije bila udana i bila je  s „oženjenim čovjekom", onda nije nikakav preljub, jer se muškarac, u svako vrijeme, mogao okrenuti drugoj ženi, a da pri tom nije kršio brak (činio preljub).

Tako smo došli do drugog vida. Čin žene, koja se od svog muža upustila s drugim, je i povreda vlasništva. Žena je posjed muža i ako se ona udalji od ovog odnosa posjeda, onda predstavlja vrstu krađe.

Odbijanjem kamenovanja žene Isus ne bi doveo u pitanje samo ženidbeno pravo, nego i imovinsko pravo. Ovdje se ne radi, u prvom planu, o seksualnom deliktu protiv 6. zapovijedi, nego se radi i o 10. zapovijedi. Žena je vlasništvo muža i ne može se izvaditi iz ovog odnosa samo svojom požudom. Ako se Isus ne bi podložio ovom zakonu, doveo bi u pitanje cijeli društveni odnos između muža i žene.  Radi se o poimanju žene i u braku i u društvu. U tome je eksploziv za društvo.

Ovdje je u pitanju pravo muža da određuje ženi. Jer ako se događaj tumači kako to tužitelji hoće tumačiti, samo s perspektive šeste zapovijedi, gubi se potpuno ovaj emancipacijski vid.

Treći vid se očituje u rečenici: „Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen na nju". Ova rečenica postavlja cijelo sudište u pitanje. Ako je tako, onda samo onaj koji je bez grijeha može učiniti prvi potez kazne. Time pada svaka shema osude. Oni koji se nešto razumiju u pravo, starješine,  prvi napuštaju mjesto kazne. Ovo temeljno postavljanje u pitanje biti suda - pa i za naše vrijeme -se baš puno ne uzima u obzir kod tumačenja perikope. Često puta je kazna kao  osveta. Često puta strah da će čovjek kojega se ne ukloni i dalje činiti zlodjela. Kada se reformirala ideja o kaznama, 70 - tih godina prošlog stoljeća, onda se prestalo gledati na osvetu i kaznu, a više se gledala kazna kao uvođenje (prilagođavanje) počinitelja u društvo - to se tada nazivalo resocijalizacija. U tom smislu se nalazi rečenica koju je Isus rekao ženi: „Idi i ne griješi više." To se može i ovako reći: Idi i ne gubi iz očiju  svog cilja, životnog cilja na koji si pozvan. Ako se ufaš na to uputiti, onda učini. Da li bi se udaljili od evanđelja ako bismo govorili u smislu resocijalizacije?

Isus Krist, koji nam želi dati oproštenje i pomirenje, neka bude s vama!

Uvod: U korizmenom vremenu smo pozvani na obraćenje, da se ponovno okrenemo prema Bogu. Orijentaciju nam daje Isus Krist, svojim životom i svojom smrću, svojom riječju i svojim djelima. Danas stoji pred nama Isus, koji treba izreći svoju presudu, ali on to ne čini. Ako sada, u tišini, promislimo i pustimo da mimo nas prolaze ljudi, koje smo prošle sedmice susreli, mogli bismo se upitati: Kako smo ih susretali? S predrasudama? Kako smo ih osuđivali?  Jesmo li ih unaprijed osudili?  Bog ne osuđuje, on oprašta.

Smijemo li ga sada zamoliti da nam oprosti naše osuđivanje i predosuđivanje drugih?

Pomolimo se: Gospodinu našemu i bratu Isusu Kristu, u kome je milosrdni Bog  i koji nije nikome krivo presudio:

Za našu Crkvu, posebno za papu našega Franju, da bude uvijek svjesna da je ona sveta, ali i sastavljena od grješnika, molimo te

Za sve one državnike koji vode ratove, da nađu misli i planove za mir, da tako mogu svi ljudi živjeti u miru, molimo te

Za sve koje su drugi osuđivali i osudili, da nađu i susretnu ljude kod kojih će osjetiti da ih ne osuđuju, molimo te

Za sve koji rado druge osuđuju i sebe postavljaju kao suca, daj da spoznaju svoje vlastite grijehe i krivnju, molimo te

Za bračne drugove, koji su zapali u poteškoće, da budu spremni uvijek iznova započinjati i da jedan drugom opet i opet opraštaju, molimo te.

Ti, Gospodine Isuse Kriste, ti si nam svojim životom pokazao bezgraničnu ljubav i dobrotu nebeskog Oca. Nauči nas ići tvojim putem da te možemo hvaliti i slaviti u vijeke vjekova.

Kako često molimo Očenaš - vrlo često bez ikakva razmišljanja. Danas bi nas zaziv «I oprosti nama duge naše kao što mi otpuštamo dužnicima našim..» trebao prisiliti na razmišljanje. Isus je tako postupao. Molimo, u Isusovu duhu, molitvu koju nas je on naučio...

Za znak mira

«Tko je od vas bez grijeha, neka se prvi baci kamenom...» govori Isus književnicima i farizejima.  Danas ne bacamo kamenje na druge, ali bacamo riječi, predrasude i osude koje uništavaju.

Učinimo ono što je Isus učinio: napišimo riječ oproštenje na pijesak, postupajmo poput Isusa, onda će nastati mir...

Gospodine, farizeji i književnici su doveli k tebi ovu ženu uhvaćenu u preljubu. Ne pitaju ništa, ni za njezinu situaciju, ni za okolnosti kako je do toga došlo. Oni poznaju samo zakon. Po njemu ona mora umrijeti. Njihova osuda je čvrsta, očekuju da ti potvrdiš tu presudu.

Takav sudac je i u meni - koji prosuđuje po zakonu - kod drugih.. I ja dovodim ljude pred tebe i pred druge, ratne dezertere, samohrane majke, rastavljene, mlade koji žive zajedno bez vjenčanja, strance i azilante,  nezaposlene, one koji su napustili Crkvu ... proglašavam ih krivcima.. Od tebe očekujem da potvrdiš moju presudu. I Gospodine što ti kažeš? «Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen ...!»

Gospodine, naš Bože, ti nas pratiš svakoga dana našeg života  i želiš da danas i u ovoj korizmi osjetimo tvoju spasiteljsku riječ i tvoju blizinu. Molimo te: čini nas budnima za potrebe i nevolje današnjeg vremena, bilo u nama ili oko nas. Učini nas osjetljivima za brojne prikrivene uzroke nespasenja i bolesti, učini da suosjećamo s patnjama zbog rana našeg vremena, da se sami obratimo gdje je potrebno.

Udijeli nam  hrabrost da poželimo biti potpuno zdravi, puni povjerenja da samo od tebe može doći potpuno spasenje, da budemo odgovorni za naše zdravlje na duši i tijelu.

Usadi nam, duboko u srce, spremnost da se obratimo tebi, da oprostimo jedan drugome krivnju, da u bolesti jedan za drugoga molimo, da zajedno nosimo križeve našeg vremena, da budemo ozdravljeni ondje gdje bole rane našeg vremena.

Sačuvaj nam život da bude, u tvom duhu, pun smisla i vrijednosti da mi ozdravljamo život ondje gdje je bolestan, da biramo život ondje gdje je život ugrožen, da zadobijemo život, ondje gdje ga se odričemo u postu, odricanju i žrtvi, da osjetimo za Uskrs tvoju spasonosnu i oslobađajuću snagu. Amen.

A

Vrlo ružna situacija. Muškarci uhvatili ženu u preljubu. Doveli je k Isusu. Stegli čvrsti krug da žena ne može pobjeći i traže kamenovanje. Tako predviđa zakon.

U čemu se sastojao preljub? Ona je prekršila vlastiti brak, to znači da je otišla od svog muža drugom. Ili je samo s njim spavala? Ostaje nejasno koje su bile točne okolnosti. U svakom slučaju, nije nikakva prostitutka kao što se često misli.

Što treba Isus učiniti? On ne može odobriti da je otišla drugom čovjeku. Ali isto tako ne može prihvatiti da je se zbog toga kamenuje.

Možda ju je natjerala ljubav prema drugom čovjeku.  Možda je to bila čežnja za ljubavlju, prihvaćanjem, blizinom, pažnjom zbog čega je pobjegla iz vlastitog odnosa. Ne znamo ništa. No, ostanimo kod toga da je motiv bio čežnja za ljubavlju i prihvaćanjem. Ovo prihvaćanje doživljava žena, na poseban način, po Isusovom postupku.

No, idemo po redu!

Najprije Isusovo ponašanje ne sliči na prihvaćanje. Nije čak niti rečeno da ju je Isus pogledao. Više je gledao na zemlju, nešto crtka po pijesku, teško pogođen. Egzegeti povezuju pisanje po tlu s jednim stihom proroka Jeremije :" Ti nado Izraelova,. Gospodine! Svi koji su te napustili, propast će, koji se od tebe okreću bit će zapisani u pijesak."  Misli se da će njihova imena nestati kao što nestaju imena zapisana u pijesku kojega raznosi vjetar.

Mogu zamisliti situaciju i osjetiti kako se žena tu osjeća samom, usamljenom. Prijeteći muškarci naokolo, drugi tu sjedi, niti je ne opaža. Tada gleda naokolo, ali još ne i ženu. Govori muškarcima. I to je smrtna osuda: Da kamenujte je (je li nam stvarno jasno da je Isus odobrio zakonski propis kamenovanja zbog preljuba?) Ali Isus nastavlja, „tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen na nju." Situacija je još uvijek opasna. Kako žena može biti sigurna da nije ipak tu netko prisutan tko nema grijeha? I još uvijek je on ne gleda. Isto kao da je odsutan, on dalje piše po pijesku. Sekunde se pretvaraju u minute. I opet Isus gleda,  svi su otišli. Još su tu samo on i žena. Oni je nisu osudili, nisu je prokleli.

Sada Isus pogleda ženu. I dolazi do susreta. I sada oslobađajuće riječi: „Nitko te nije osudio?" „Nitko Gospodine". I Isus je ne osuđuje, nego joj daje jednu riječ za put: „Idi, i od sada više ne griješi."  Možda bismo mogli reći i ovako: Promaši put, ali ne i svoj cilj. A to je mnogo više nego ne kršenje zakona. To znači: gledaj na ono što ti je dano kao životni put, kao životni cilj.  Dobro, nekada nam to baš nije tako jasno, ali nam je dano da za tim težimo, tražimo razviti osjećaj za ono što nam je dano. Ponekad je to samo malo budnosti i pažnje za ono što nam dolazi u određenim situacijama kao dar i zadatak. Na tom putu prema cilju naći ćeš ljubav koju si tražila. Mislim da se tako može shvatiti Isusov zahtjev, ili kao ponuda, kao poticaj.

A drugi? Koji su bili uvjereni da imaju pravo? Isus ne može odobravati kršenje zakona. Ali isto tako se suprotstavlja osveti drugih.

Mi ne znamo često što ljude vodi i potiče da krše zakone, da drugim ljudima nanose bol. Ali smo vrlo brzi druge osuđivati. Često puta nam nije do toga da neko određeno djelo proglasimo dobrim - udaranje, ranjavanje, krađu ili čak ubojstvo. Radi se o postupku sebe smatrati boljim nego onoga tu.  Kad čujem o takvim zlodjelima, onda opažam kako bih ja htio ići protivno, u meni se dižu bijes, ljutnja, zdvajanje. No i ovdje bih trebao imati na pameti Isusovu riječ: Ja te ne osuđujem , idi i ne griješi više.

Ovo nije jednostavno proglašenje slobodnim. Nije rečeno: To nije bilo ništa loše, što si učinila. Nego : idi, uzmi svoj život u svoje ruke. Ti možeš to postići. Pri tome je sigurno da ljudi na tom putu trebaju pomoć i poticaj.

Ne znamo iz Pisma što je bilo sa ženom, ali znamo da se Isus protivi svakoj samopravednosti, da je protiv mišljenja da postoje tako jasno suprotstavljene strane: na jednoj dobri, na drugoj zli.

B

1.

U ulaznoj pjesmi smo pjevali »Dosudi mi pravo, Bože i spasi me od čovjeka bezbožna i nepravedna, jer ti si jakost moja, Bože moj.»

Čovjek u svojoj nevolji vapi  Bogu. Ne obraća se zajednici u kojoj živi. Osjeća da ga ljudi, u njegovoj okolini, ne razumiju. On se ne smatra bez krivnje. Pozna svoje pogreške. No, dolazi k Bogu u uvjerenju: bolje je pasti u ruke Boga, nego u ruke ljudi.

U evanđelju smo vidjeli kako je čovjek koji je pogriješio pao u ruke svojih sugrađana, sumještana. To su ljudi koji imaju veliku odgovornost za zajedništvo, suživot ljudi. Pismoznanci i farizeji nisu bili državni tužitelji, niti pravobranitelji - oni su trebali biti učitelji u narodu, mudri ljudi koji su narod trebali upućivati i osposobljavati za život pred Bogom. No, umjesto da nude životnu pomoć, pretvorili su se u kaznitelje i koljače, koji su pravili konopce i križeve ako su ljudi pogriješili i sagriješili.

Evanđelje opisuje jedan, čisto ljudski, svagdanji problem: kako postupamo s grijesima i pogreškama ljudi?

U evanđelju nalazimo ljude koji jednostavno osuđuju i vjeruju da su u pravu. Takve ljude, koji smatraju da su u pravu, nije lako susretati. Oni su naumili Isusu postaviti klopku. On se sam treba spotaći o svoj vlastiti postupak s ljudima. Njegovo čovjekoljublje mu sada treba prisjesti: On koji ima ljubavi za grješnike, koji ima simpatije prema ljudima u duhovnoj potrebi, sada treba uočiti kako stoji prema zakonu i gdje će sada ostati sa svojom osjetljivošću za grješnike. Tako se ne može održavati red u jednoj zajednici.

No, Isus se ne da zavesti u raspravu o pravu i zakonu. Ne govori ništa, nego samo stavlja znak: piše po zemlji. Možda ih je time htio podsjetiti na riječ proroka Jeremije: »Svi koji te napustiše, propast će, koji se okreću od tebe, bit će upisani u pijesak.» (17,13) To bi bila naznaka da je samo Bog sudac. Ni jedan čovjek nema pravo drugoga osuditi.

No, tužitelji vole imati pravo. I tu im Isus želi razjasniti da se zajednički ljudski život ne može postići i održati samo zakonima. Ovdje bi se mogli podsjetiti na jednu kinesku poslovicu koja kaže: »Narod koji ima samo zakone, blizu je propasti." U svakom slučaju, zajednički život se može učiniti paklom ako se zakoni upotrebljavaju bez srca i milosrđa, ako se pri tom ne gleda na sudbinu svakog pojedinog. Pravedno može postupati sa zakonima samo čovjek kojemu je jasno da je on sam podložan pogreškama i grijesima i da sam, dnevno, mora živjeti od milosti i oproštenja.

No, to ne smije značiti da se sve mora prekrivati pokrivačem zaborava. Baš to Isus želi kazati. U evanđelju se jasno govori da je on mogao osuditi, ali nije htio, nego daruje i potiče novi početak. To se ne događa zbog njegovog neobuzdanog veselja darivanja, nego zato jer Isus pozna ljude,  on zna da čovjek može upasti u takve sukobe iz kojih ne može izaći bez krivnje. A tada mu najmanje pomaže osuda ljudi.

I mislim da nam Isus današnjim evanđeljem želi reći: Ne osuđuj nikada, misli na vlastite propasti i grijehe, budi vrlo pažljiv i pun razumijevanja ako ti netko pripovijeda kako je nešto u njegovom život neobično prošlo. Što svima nama najviše pomaže jest solidarnost u ljudskoj bijedi i slabosti. Ima riječ koja kaže: ako osudiš, možeš se prevariti, ako oprostiš, nikad se nećeš prevariti. Samo zakonima se ne može uređivati zajednički život, tu obavezno spada i opraštanje i milosrđe - i ljubav koja sve nosi.

Bio bi bolje učinio - Pripovijeda se,  u jednoj anegdoti, kako je nekog jutra, vrlo rano, ustao neki Muhamedov učenik da se moli i došao se potužiti Proroku: »Svi još leže i spavaju. Ja sam se sam digao da se molim Alahu.»  Prorok mu odgovori: „Ako misliš da možeš Alaha hvaliti tako što optužuješ braću, onda ti je bilo bolje spavati."

Kako često ljudi misle

Svjesno ili da na to i ne misle:

Bit ću veći,

Ako druge učinim manjima.

Moglo bi se svijet poboljšati,

Tako da se objave pogreške drugih.

«Tako neka ne bude među vama»

rekao si, Gospodine, svojim učenicima.

I danas nam pomozi tako postupati. Amen

2.

Iako Isus ne želi osuditi preljubnicu (to govori izričito: «I ja te ne osuđujem»), naziva je grješnicom. Time on jasno govori ono zašto je ljudi osuđuju: preljubnica.

Nije li to nekonzekventno? Najprije šuti, onda  druge potjera pa potom sam ženi u lice govori: »Idi i ne griješi više.»

Ne bacati prvi kamenje, ne osuđivati, ne gledati odozgo, to Isus odbacuje. Ali se ne stidi farizeje nazivati: »Licemjerima, zmijskim leglima», čak ih naziva i «obijeljenim grobovima", izvana tako lijepi, a unutra puni truleži.

Zar to nije neozbiljno? Nije li Isus također dvolični farizej, s jedne strane zabranjuje osuđivati, a s druge strane  sam osuđuje druge?

Iako mi ovaj događaj često shvaćamo kao da ne smijemo druge osuđivati, ovdje se radi o tome da mi druge rado uništavamo da se sami ne bismo trebali udarati u prsa. Jedva se nas netko dohvati, odmah ćemo naći drugoga koji je još lošiji od nas. To nam jasno pokazuju djeca: »... a što je s onim tamo, on je još više lagao nego ja."  Kao da će naši grijesi biti manji ako druge bacimo u blato!

Da, vjerujemo, mi smo ipak bolji, jer se bolje ponašamo nego većina, nego prosjek. Da bismo sami sebe obranili, uvijek pokazujemo prstom na druge: «A što je s onima.  Oni su još gori! Ti kradu još i više. Što je moj susjed sve učinio, a ja sam ipak najredovitiji u crkvi od svih mojih vršnjaka i poznanika." I tako dalje. Mogli bismo pomisliti da u Bibliji postoji zapovijed: «Budi bolji od drugih.» No, takvu zapovijed nisam nigdje našao.

U Bibliji stoji mnogo više: «Budite dobri» «Budite savršeni», ali od boljeg i savršenijeg nego drugi nema ništa. Ono što nas interesira ne bi smjelo biti što drugi čine, nego što Bog hoće i želi od mene. A tu svi mi zaostajemo. Tu svi mi imamo iznimku, svi mi imamo «putra na glavi.» Mi smo grješnici, o tome nema sumnje. To nije lijepo, kao da to Bog ne zna. Ali najgore je sada bacati kamenje na druge s čvrstom nadom da neće promašiti.

Protiv toga se Isus bori: Tko je od vas bez grijeha, neka se prvi baci kamenom. To znači kao da je rekao : Ne uzvraćaj.

Time što Isus govori grješnici, nas potiče: »Ne trebate svoje grijehe sakrivati. Ne trebate nikakvog žrtvenog janjca. Reci meni što si učinio, ja ću ti oprostiti. Zato sam postao čovjekom! Ako me ljubite u malenim stvarima, ne puno, samo malo, onda dođite k meni i primit ćete oproštenje! Zato sam došao na svijet i samo to čekam i želim.»

Grješnica nije svojom voljom došla, doveli su je farizeji i književnici. Mi, naprotiv imamo slobodan poziv.

Šteta da se time rijetko koristimo.

3.

Siromaštvo nije sramota, tako kaže jedna poslovica. Ali ruku na srce, zar ne mislimo da je jedan veći dio svjetskih siromaha sam kriv?  U pismu jedne liječnice koja je radila s onima koji traže azil stoji: »Kad gledam, tako, ispred mene Afrikance, onda ne mogu predstaviti da oni u svojoj domovini toliko rade, onda mogu zamisliti da je u Africi toliko bijede.» Toliko liječnica.

Takve predrasude i paušalne osude su zle. Čine nepravdu onima koji su, bez vlastite krivnje, upali u bijedu. Isus nas, danas u evanđelju, opominje da se čuvamo takvih predrasuda: „Tko je od vas bez grijeha, neka se prvi baci kamenom." Kako se često govori za drugi svjetski rat - pa i s pravom - «Nijemci su sami krivi zbog tog rata. Što bi trebali slati, novac i pakete? Nijemci trebaju učiti na svom tijelu, a što to znači ako ne, bacati druge narode u bijedu i rat

Tko je bez grijeha, neka se baci prvi kamenom, govori Isus. Time je spasio jednu ženu od osvete naroda. Njemu je bilo važnije pomoći, nego optuživati. Možda je  ta žena doista sagriješila. Ali je vrlo važno omogućiti joj novi početak.

Možda su mnogi u afričkim zemljama i drugdje krivi, ali  važnije od pitanja tko je kriv, je naša kršćanska zadaća - drugima dati novu šansu.

Siromaštvo nije sramota za siromašne. Ali za bogate, za nas je sramota ako ništa ne činimo protiv bijede i s visoka gledamo na siromašne.

Grijeh preljubnice je bio oprošten. No, posramljeni su oni koji su je htjeli kamenovati. A što mi imamo u ruci kad se radi o siromaštvu u svijetu? Kamenje koje ćemo baciti na njih, jer ne proizvode dosta, koliko bi htjeli bogati? Ili kruh kojeg ćemo pružiti da bi im omogućili novi početak?

Jednom je papa Ivan Pavao II. kazao: «Kako će povijest prosuditi jednu čitavu generaciju koja je imala toliko sredstava da je mogla hraniti cijeli svijet, ali je bila zaslijepljena da to učini? Kako bi svijet bio jedna pustinja i bijeda ako se ne bismo susretali u ljubavi koja daruje život?»

Dokazano je da bi se moglo cijelo čovječanstvo hraniti onim što se proizvodi, proizvodima žita, krumpira, riže. Ima toliko jagoda na svijetu da bi svaki stanovnik mogao dobiti 100 grama.

Ono što se ovdje stavlja nije dostojanstvo siromaha. To je naše dostojanstvo, koje smo sami izgubili, jer govorimo: „Ne možemo učiniti ništa." I ako je siromaštvo sramota, onda je to naša sramota.

Isus nam je jasno rekao u čemu se sastoji naše dostojanstvo: u oproštenju i spremnosti drugima pomoći, ne samo jednom, nego opet i iznova. I mi trebamo tu pomoć, isto kao i svi drugi narodi svijeta.

4.

Za mnoge je sve u kamenu uklesano. Poput otiska noge u betonu, tako sve treba vrijediti jednom za uvijek. Nema odustajanja od principa, nema zaborava, nema oproštenja, nikakvog novog počimanja. Prevelik je strah da bi svijet mogao propasti ako i jedan detalj ostane nedodirljiv.

Za neke je sve u zapisano u zrak. Žive i puštaju živjeti. Poštedi ti mene, poštedjet ću ja tebe. Pluralizam poštede.Nezainteresiranost se prodaje kao tolerancija. Ni jedna riječ od danas sutra više ne vrijedi. Prevelik je strah da bi se čovjeka moglo uzeti za riječ.

Isus piše po zemlji kad su, samoproglašeni suci, dovukli k njemu ženu. Po zakonu bi oni imali pravo. A sada bi željeli dokazati Isusovu moralnu laksnost i popustljivost. Isus piše po zemaljskoj prašini. Ne urezuje u kamenu, ne piše po zraku,  nego na zemlji. Napisano na zemaljskom prahu može se lako izbrisati. No, to nas usmjeruje na temelj po kojem se krećemo.

Isus pokazuje, ovdje i na drugim mjestima, da je preljub nepoveziv sa životom djece Božje. Kako možemo održavati savez s Bogom ako raskidamo savez jedan s drugim. Evanđelja višestruko pokazuju da je Isus naglašavao nerazrješivost braka.

Savez s Bogom i savez s čovjekom je, za Isus,a savez koji bi trebao omogućiti život. S obzirom na preljub, Isus ne želi da se slomljeni život prebije kamenjem. Svojim zahtjevom «Idi i ne griješi više", Isus želi sada  obnoviti savez i tako opet omogućiti život.

Praksa Crkve za ispovijed mora se po tome mjeriti. Župnici Göttingena su prihvatili papin primjer i javno molili za oproštenje:»Mi župnici Göttingena molimo za sebe i za Crkvu oproštenje, zbog  prakse prošlosti zbog koje mnogi vjernici gledaju na ispovijed kao na nešto opterećujuće.» Sakramenat pomirenja je upravo ono što je Isus predživio, mjesto gdje se može imenovati krivnja, a da se ne uništi život.

«Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen na nju.» O pismoznancima koji su htjeli Isusu postaviti zamku i kamenovati ženu govori se da su otišli jedan iza drugog «kad  to čuše». U grčkom se ova dodatna rečenica zamjenjuje participom; «slušajući» otiđoše, jedan za drugim.

Prijevod kojega ste čuli je ispravan. No, on ne ide samo za onaj trenutak. Radi se o nečem višem: Isus čini ljude onima koji slušaju.

Poznamo samo ovu scenu i to kao jedinu gdje Isus piše po zemlji. Kao Židov, Isus je sigurno dobro čitao i pisao. Za Boga pismo ima samo posrednu ulogu. Pa i ondje gdje se riječ Božja piše, treba najprije biti izrečena. Pa i samo čitanje riječi Božje treba biti kao priprava za slušanje. Slušanje je uvijek suprotno od govora.

Riječ koja nam se govori je riječ saveza. Pismo može ubiti. Riječ Božja oslobađa za novi život. Žena kojoj je Isus govorio je čula i doživjela: »I ja te neću osuditi, idi i ne griješi više.» Pozivam vas da, u ovim danima pred Uskrs, slušate Evanđelje i svoj život  pred Bogom upišete u prah zemaljski, da možete doživjeti sakramenat pomirenja.

5.

„Pismoznanci i farizeji dovedoše ženu uhvaćenu u preljubu. postave je u sredinu i rekoše: Učitelju ova je žena uhvaćena u samom preljubu.  Mojsije je naredio takve kamenovati. Što ti na to kažeš.  On odgovori: Tko je od vas bez grijeha, neka se prvi baci kamenom na nju." Iv 8, 3-7

Tekst o preljubnici spada u poznatije i izražajnije tekstove Ivanova evanđelja. Još je čudnije ako se zna da ovo na početku nije bio sastavni dio Ivanova evanđelja, jer je prva Crkva ovu pripovijest gledala kao normu ponašanja, a kasnije ovu tradiciju uvrstila u Kanon.

Na prvi pogled, radi se o preljubu i njegovoj kazni. Na putu prema sudištu, farizeji  Isusu dovode ženu uhvaćenu u «samom preljubu». I odmah nam se nameće pitanje: zar za preljub nije potrebno dvoje? Gdje je muškarac? Zašto i njega nisu doveli? Je li im pobjegao? Ne! Govore: Mojsije je naredio ovakve žene kamenovati!

Ako pogledamo pozornije u Mojsijev zakon, onda ćemo se iznenaditi. Tamo se kaže: «Ako se uhvati čovjek kako liježe s udanom ženom, oboje moraju umrijeti, čovjek koji je legao uz takvu ženu i žena što je to zlo počinila. Ti moraš ukloniti zlo iz Izraela.» (Obn 22,22)  I što se događa. Ovdje se gleda samo na jednu stranu. Čini se da je pravi smisao zakona potpuno nestao kod književnika i farizeja, zbog zloupotrebe i zaboravljanja. Oni žele pravo, ali da ne povrijede slobodan prostor kojega su muškarci sebi dali.

Tužiteljima je jasno da optužena žena mora umrijeti. No, stavljaju Isusa pred pitanje: «Što ti na to kažeš?» Željeli su ga, tim pitanjem, iskušati da bi imali razloga optužiti ga ako se stavi na stranu grešnice zbog svog milosrđa i ljubavi i ako se zauzme da se je ne kazni. Tako dolazi u pitanje kako poštuje autoritet Mojsija, konačno i Boga. Što se ovdje pokazuje?

Iako je jasno da ženu treba ubiti, onda su je time i osudili. Treba uočiti da Ivanovo evanđelje, u tom smislu, (8,10) ne govori o osuđivanju, nego o «ubijanju» ili «uništavanju». Radi se dakle o tome da se nekoga tako veže na njegovu prošlost da se toga više ne može osloboditi. Za to je znak smrt.

Tako nam pred oči dolazi još nešto. Po tome što se tužitelji, u pokušaju da kamenuju ženu, svrstavaju na stranu dobra da bi zlo u vlastitom srcu obranili, a to je varljivo kolo. Zato Isus opominje kad govori: «zašto vidiš trunku u oku brata svoga, a gredu u svom vlastitom ne vidiš.» (Mt 7,3) Zašto se čovjek usredotočuje na trunku u oku brata? Jer čovjek ne može izdržati prihvatiti gredu u svom oku. Zato piše Pavao u poslanici Rimljanima: «Zato nemaš isprike - tko god ti bio - o čovječe koji sudiš, jer o čemu sudiš drugom, time samog sebe osuđuješ, budući da ti suče, običavaš činiti isto. (Rim 2,1)

Vrijedi li to i za tužitelje?  Koliko su i oni preljubnici? Isus koji pozna i najdublje ponore ljudskog srca, daje nam odgovor: «Tko s požudom pogleda na ženu brata svoga, već je s njom učinio preljub.» (Mt 5,28) A tko je slobodan od toga?

Pogledajmo na Isusa. Što čini? Prigiba se i piše po zemlji. Književnici i farizeji koji tako dobro poznaju  Sveto pismo, znaju i rastumačiti što  Isus čini, a to se nalazi kod proroka Jeremije: »Svi, koji su te napustili, postidjet će se, koji su se od tebe odmetnuli, biti će upisani u prah, jer su napustili Gospodina, izvor žive vode.» (Jer 17,13) Tim svojim postupkom ukazuje Isus tužiteljima na sud Božji pred kojim su svi ljudi grešni. I zato će ih Bog sve u prah zapisati.

Jer su ga pitanja pritiskala, on se diže i kaže: „Tko je među vama bez grijeha, neka prvi baci kamen na nju.» Ova riječ ne ostaje bez odjeka. »Kad su čuli njegov odgovor, otiđoše jedan za drugim, počam od starijih.»  Ostali su samo Isus i žena. Razgovor s njom Isus dovršava: «I ja te ne osuđujem...»I ovo oslobođenje nikako nije ukazivanje na bezveznu situaciju. Isus pozna sve dobre nagone u čovjeku, ali mogu biti prisutni i u grijehu. Zato on ne vezuje nikoga za njegovu prošlost, nego mu uvijek otvara put u budućnost. Zato potiče ženu kad kaže: »Idi, i od sada ne griješi.» To znači: od sada ne smiješ svoju sreću tražiti u grijehu. Živi ovu svoju čežnju mnogo više u dobru i tako živi.

Iz ovog evanđelja izlaze četiri važna pitanja za nas: kako ti prosuđuješ i osuđuješ? Zatvaraš li svoga bližnjega u tamnicu prošlosti njegovih promašaja ili mu dopuštamo da izađe iz tamnice? Ne stavljaš li ga ispod da bi se ti mogao uzdići nad njim? Vidiš li prašinu u bratovu oku da ne bi vidio gredu u svom? Takve ljude Isus naziva «licemjeri». I za njih vrijedi da su izgubili osjećaj za stvarnost.

Zato nam Isus govori: »Pazi na pogreške onih koje možeš dohvatiti, na taj način ćeš najbolje spoznati svoje probleme, posebno one koje ne želiš prihvatiti. Otkrij ih i dopusti da ti ih izliječim, da ne naneseš zlo drugima.»

Isus ne bagatelizira grijehe. I zato govori ženi, onda i nama danas: »Želim te vezati za budućnost. U tvojim grijesima stoje tvoje specifične mogućnosti, jer u tebi postoje jaki nagoni, iz kojih možeš napraviti nešto dobra, ne djeluj tako da te vode na mrtvi kolosijek, nego pođi jednim kolosijekom u daleke širine.« Amen

6

Jedno možemo naučiti iz završetka izlaganja evanđelja. Isusov pogled nije orijentiran na prošlost, već na budućnost. Ovdje se sastaju, također, sva tri biblijska teksta današnje nedjelje. Narod Izraela povlači iz pogleda u prošlost svoju nadu za budućnost. Pavao neće ostati na onome što je bilo, već se hoće  pružiti za onim što leži ispred njega. Isus neće preljubnicu  prikovati onim gdje je pogriješila, već zahtijeva od nje da gleda u budućnost, kako bi tamo korigirala svoje držanje.

Ovaj pogled mogao bi se karakterizirati kao mladenački. To je privilegija mladosti da bude orijentirana na budućnost, te tako misli i živi. Mladi nemaju još mnogo iskustva koja se moraju uvrstiti u sve buduće, već žive s pogledom na ono što će  doći. To oslobađa kreativnost, spontanost i živost. Iz toga možemo naučiti što znači staro ostaviti i novo započeti. Mi trebamo jedan drugomu, uvijek ponovno, dati novu šansu.

Još jasnije se vidi ovo držanje kod djece, koja se u jednom trenutku svađaju, a malo kasnije su opet najbolji prijatelji. Problem zapravo nisu grješke, već kako se s njima ophodimo i kako s tim idemo u budućnost.

Vjerojatno nije nikomu izmakla novo-raspaljena diskusija o smrtnoj kazni koja je provučena  kroz medije povodom smaknuća jedne žene u Texasu. Kako bi Isus reagirao u takvoj situaciji?

Nažalost, postoje također i u kršćanskim krugovima ljudi koji, ne samo da bace prvi kamen, već smatraju svojom dužnošću ljude osuditi pa čak i ubiti. Ja nalazim potresnim, smatrati kršćanskim, odlučivanje  o životu i smrti jednoga čovjeka.

Kao prvo, pri tome se zaboravlja da postoji zapovijed «ti ne smiješ ubiti» koja ne gubi svoju važnost. Kao drugo, pri tome se ne osjeća ništa od kršćanskog milosrđa, već prije mržnja i osveta. Pri tome se posve gubi, također, i opraštanje koje je Isus, živeći kao uzor, pokazao,.

Ja pozivam svakoga tko čita ili sluša ovaj tekst da se preispita, s tim u svezi. Kako često ti osuđuješ druge? Koji slobodan prostor ima onaj tebi nasuprot, kako bi u budućnosti djelovao drugačije, da bi bio drugačije ocijenjen? Kako se ti osjećaš kada si s osobom koju osuđuješ postavljen na istu razinu i najednom ti nedostaju argumenti?