Da  bismo pravilno shvatili oba dijela teksta i njihovu poruku, moramo ih čitati u njihovoj povezanosti. Izl 3, 1-16 povezuje dva događaja koji imaju vrlo veliko značenje u povijesti Božjeg naroda.

Tekst najprije pripovijeda o pojavi Boga u neizgorivom grmu na Božjoj gori Horeb. Iz toga proizlazi drugo: Mojsijev poziv. U pojedinostima možemo otkriti ove korake:

 

Izl 3, 1-6  Bog se javlja Mojsiju u neizgorivom grmu (Teophania)

 

Izl 3, 7 -10 Bog govori s Mojsijem

 

Izl 3, 11-14 Bog objavljuje svoje ime

 

Izl  3, 15-16 Bog šalje Mojsija Izraelcima

 

Konačno, cijelo događanje je Bog započeo i vodi ga. Gorućim grmom, koji ne može izgorjeti, budi Mojsijevu znatiželju i zanimanje (r 2-3). Ovaj prvi, nazovimo ga vizualni, kontakt sa slikom s jakim simboličkim sadržajem bio je vrlo kratak. Sljedeći je kontakt ništa manje impozantan, ali je akustički: Bog zove Mojsija po imenu. (r.4) Po svojoj riječi, po ovom glasu, on je bio odmah prisutan. To označuje veliku blizinu prema ljudima, no s druge strane se očituje i odstojanje i nedokučivost. Jer se Bog na ovom mjestu pokazuje, ono je sveto. Iz toga nastaje obaveza za ljude da ga drže svetim i čistim.

 

U samopredstavljanju (r.6) Bog se izričito identificira kao Bog praotaca. I tada ulazi s Mojsijem u intenzivan  razgovor  i pri tome se pokazuje kao  netko tko sluša, gleda i duboko simpatizira. To znači Bog koji suosjeća i koji trpi zajedno sa svojim narodom. I sudjeluje na teškoj sudbini svoga naroda i želi je okrenuti na dobro ( r. 7-9). To konkretno znači da će ih osloboditi egipatskog ropstva i uvesti u obećanu zemlju budućnosti. Pri tome Mojsije treba biti njegovo oruđe. (r 10). Mojsije najprije misli da nije dorastao ovoj zadaći (r.11). Njegovo prigovaranje i sumnje Bog stavlja na razinu odnosa: „Ja sam s tobom"  (r.12) Iako izgleda da se Mojsije dragovoljno prihvatio ove zadaće, ostaje jedno goruće pitanje: „A tko si ti, Bože?"  I na to mu Bog objavljuje svoje ime: „ Ja sam onaj koji jesam."  (r.14) Na prvi pogled to nije nikakvo ime, već je to prije program. Bog najprije objavljuje „tko", a ne kako svoga bića. Mnogo je ovdje otvorenog, zagonetnog, nedostupnog, izgleda kao da je ovdje Bog htio sačuvati svoju slobodu. U r. 15 će se stvarno spomenuti njegovo ime - Jahve. Ovo ime trebaju Izraelci, u budućnosti, zazivati. Sadržajno, riječ Jahve dolazi iz glagola hjh, a to je opisno rečeno u imenu Jahve.

 

 

 

 

 

 

 

Polazeći od nekih problema Pavao razvija,  u 1 Kor 7-14, različita pravila za život zajednice. Posebnu pažnju daje pitanju kako se treba zajednica odnositi prema poganskom kultu  ( 1 Kor 8-11). Usprkos kršćanski motiviranom odstojanju cijele grupe, bilo je praktično nemoguće, za pojedinca u svagdašnjem životu, da ne dođe u dodir s mesom zaklanim u poganskim hramovima (meso za žrtve božanstvima).  Na tržnicama se mnogo nudilo, a da nije bilo deklarirano odakle je to meso. Kršćani su na taj problem reagirali različito, jedni su imali s tim problema („slabi") drugi su opet imali pravo „znanje" i prelazili su preko toga („jaki"). Pavao osvjetljava različite pozicije i pokušava naći zadovoljavajuće rješenje, uz pomoć dobrih dokaza. U Kor 10, 1-22 Pavao koristi korintsko mišljenje da čovjek postaje, zbog povezanosti s Kristom, imun od poganskih utjecaja (kao npr. na sudjelovanju na poganskim kultnim jelima). Pavao ne može priznati nikakav automatizam. Naprotiv, treba biti vrlo obazriv s ovim stvarima.

 

Da bi ovo rastumačio, Pavao se poziva na primjere iz židovske povijesti  u pustinji. To sve djeluje tipski. Kruh i voda u pustinji su mnogo više od  hrane za tijelo, oni su slika onoga što u kršćanskoj Gospodnjoj večeri tvori zajedništvo s Kristom. Iako su očevi u pustinji primili  spasiteljske darove, koji označavaju Kristove duhovne darove, zbog lošeg ponašanja se, više puta, nisu svidjeli Bogu. (r 1-5) Na ovoj pozadini Pavao traži od Korinćana da ne upadaju u istu pogrešku (r 6-11). Želi pokazati da je blagovanje mesa poganskih žrtava  pogrešno ponašanje, po napomeni da čovjek stoji po kršćanskom znanju iznad stvari i da će ih  bagatelizirati. Tako oslabljuje sebe i druge.

 

 

 

 

 

 

 

Tekst je dio opomena koje je Isus rekao narodu. Radi se o trima različitim komadima koje je evanđelist spojio u jednu cjelinu. R 1-3 govori o krvoproliću kojega je učinio rimski upravitelj nad  židovskim hodočasnicima  u jeruzalemskom hramu za vrijeme žrtvovanja. Prema nekakvom židovskom poimanju onaj tko pretrpi nasilnu smrt, teško je sagriješio. Isus odbacuje takvu teoriju. Naglašava da ti ljudi nisu ništa više sagriješili od drugih. I na mjestu između govora o krivnji i kazni Isus umeće opomenu o obraćenju. I zato opomena da se svi moraju obratiti.  A to opet traži pogled u vlastite zle čine i čini nas spremnima  da se, po novom slušanju Evanđelja, pomirimo s Bogom.

 

R 4-5 govori o jednom drugom žalosnom događaju: rušenju jedne kule na jugoistoku Jeruzalema kad je dosta ljudi izgubilo život. I opet Isus odbija povezanost krivnje i kazne i opet zove sve na obraćenje.  U r 6-9  konačno zaključuje s usporedbom. Sađenje smokve u vinogradu je u Palestini bilo često (kao i nekada kod nas). U usporedbi, gospodar vinograda uzalud čeka da smokva donese rod. On sada želi povući ekonomske i ekološke zaključke i dati da se smokva iščupa ( r 7). Zaposlenik u vinogradu čini nešto neočekivano. Nasuprot zdravom razumu, treba sačuvati smokvu. Tek ako ponovno okopavanje i gnojenje ne donese ploda, treba stablo iščupati.  Da li je vinogradar naišao na razumijevanje kod vlasnika, nije bitno, da li je konačno uspio nakon svih pokušaja da stablo donese plodove, sve to ostaje otvoreno.  I pravi razlozi prispodobe ostaju otvoreni.

 

Ova neoštrina teksta je i njegova oštrina i jakost. Usporedba traži od slušatelja, a  tako i od čitatelja (bilo kao članova jednog kolektiva - Izraela - ili pojedinca pred Bogom) da zauzme svoje stajalište i da ispuni svoja „prazna" mjesta. Ako se pak uzme u obzir tekst koji je ispred ovoga, Lk 13 1-3 i 4-5  sa svojim usmjeravanjem na pojedinca,  onda ćemo biti vrlo blizu da sebe usporedimo sa smokvom i da se suočimo sa našim vjerskim životom i upitamo se: Što ja trebam, u svom životu učiniti da konačno „donesem ploda"? Kako taj „ plod" izgleda? Koliko sada dopuštam Isusu da me inspirira svojim Evanđeljem?

 

 

 

Misno slavlje

 

 

 

 

 

Pomoć je naša u imenu Gospodina. Njegova pomoć neka bude sa svima vama.

 

 

Pred gorućim grmom Mojsije treba skinuti sandale, samo tako je mogao doći bliže Božjoj tajni. Okupili smo se da slavimo najveću tajnu naše vjere. Skinuli smo kape, prekrižili smo se krsnom vodom, poklonili smo se, no je li i naše srce pobožno? Puno strahopoštovanja? Jesu li naše misli koncentrirane? Poštujemo li onoga koji s nama slavi? U tišini odgovorimo na ova pitanja.

 

Bogu se možemo obraćati, on misli o nama misli ljubavi, on traži naše zajedništvo. Zato mu se sada, svim srcem, obratimo.

 

 

Molitva vjernika /preporuča se pjevati: Bože daj mir jedinstvo

 

 

Gospodine, ti imaš strpljenja s našim slabostima i bogat si milosrđem. Tvojom milošću mi donosimo plodove spasenja. Tako se, puni pouzdanja, utječemo k tebi:

 

 

Podari službenicima Crkve hrabrosti i mudrosti da u znakovima vremena prepoznaju pravo svjetlo, molimo te.

Prati svojom milošću bivšeg Papu Benedikta XVI, svojim Duhom prožmi kardinale da iazberu novog Pastira Crkve koji će voditi  vjerni narod k tebi, molimo te

 

Podaj narodima koji se bore za slobodu, vođe koji će ih voditi putovima mira, molimo te.

 

Probudi u mnogim srcima odvažnost naviještati i našem vremenu, tvoje sveto ime koje donosi spasenje, molimo te

 

Podari zarobljenima slobodu, gladnima hranu, bolesnima zdravlje, tužnima i osamljenima utjehu, molimo te

 

Podari grješnicima milost obraćenja te budi uz nas u svim napastima, molimo te

 

Našim pokojnima budi vječna nagrada, molimo te

 

 

Svemogući Bože, tvoje ime je sveto, tvoj sud je pravedan, ti ne želiš smrt grješnika nego da se obrati i živi. Usliši naše molitve da mi donesemo dostojne plodove obraćenja koji se tebi sviđaju, koji živiš i kraljuješ Bog, po sve vijeke vjekova.

 

 

 

 

 

 

«Pjesma ljudi koji izgledaju poput stabla»

 

 

 

Gospodine, poput stabla

 

Nek bude pred tobom moj život.

 

Gospodine, poput stabla

 

 

 

Nek bude pred tobom moja molitva.

 

Daj mi korijenje koje seže duboko u zemlju

 

Da budem duboko ukorijenjen u stara vremena,

 

Ukorijenjen u vjeri mojih otaca.

 

 

 

Daj mi snage da izrastem u čvrsto deblo

 

Da uspravno stojim na svom mjestu

 

Da se ne ljuljam pa i kad oluje bijesne.

 

 

 

Daj mi da krošnju slobodno uzdignem

 

O moja djeca, Gospodine, daj da očvrsnu

 

A njezine grane, da dotiču nebo.

 

 

 

Daj mi budućnost da mi lišće buja i zeleni

 

A nakon zime nadu da će opet rasti

 

I kad je vrijeme, pravi plod donijeti.

 

 

 

Gospodine, poput stabla

 

Nek bude pred tobom moj život.

 

Gospodine, poput stabla

 

Nek bude pred tobom moja molitva.      L. Zenetti, Die wunderbare Zeitvermehrung

 

 

 

 

 

 

 

 

A)

 

 

 

 

Dozvolite mi, na početku, osobno pitanje: imate li koji poseban talent? Imate li lijep glas i možete lijepo pjevati? Ili ste nekakav sportski tip koji postiže vrijedne rezultate?  Pripovijedate li napete priče i dobre viceve i zabavljate svijet?  Ili možda znate nekoliko čarobnjačkih trikova? Ako odgovorite sa „da" ili vam pri tom padne na pamet neki drugi talent, onda se trebate takmičiti. Vas će netko hitno trebati. Tvorci televizijskih programa su bacili oko na vas. Nema studija koji ne donosi neke svoje „Talentshow".  U novo njemačkom se to zove „Castigschow". Gledatelji njemačkih programa to poznaju. Najpoznatiji su  DSDS (Njemačka traži super zvijezdu) ili  „Njemački top-model". Uz to postoje i brojne druge varijante.

 

Uglavnom konkuriraju  tri ili više kandidata za nekakav posao iz snova: kao na primjer kućni majstor na Mallorci ili kovač zlata u Pforzhajmerovom umjetničkom atelijeu.. Princip ovog šoua je uvijek isti.  Ima mnogo kandidata, a samo jedno prvo mjesto.  Tko ga želi postići, toga bez milosti rešeta jedna mala grupa, koja sebe naziva „žiri". To je mnoštvo stručnjaka ili samoprozvanih eksperata  čija je zadaća odijeliti pšenicu od kukolja. Gledatelji opažaju kako je krug takmičara sve manji i konačno ostaje „broj 1" kao pobjednik i „superstar". Na putu do te pobjede je bilo, sa svih strana, mnoštvo emocija. Prolilo se mnogo suza, netko trpi, drugi se raduje. I na kraju, čovjek razmišlja: ovako je i u životu.

 

 

 

 

 

 

Možemo se stvarno pitati da li svatko u životu dobije svoju šansu. Što onda ako se pokaže šansa koju netko ne može iskoristiti? Da li je s tim sve gotovo? Tko ide našim vremenom budnih očiju, taj na žalost mora opaziti da ne postoji jednakost šansi u svim područjima života. Mislim na ona osnovna područja našeg života, poput školovanja, posla i zdravlja. Uza sve napore političara, djeci čiji roditelji ne primaju velika primanja nije moguće uspješno završiti više  škole. Troškovi školovanja tvore veliki pritisak. Novac treba najprije zaraditi. A kako je sve manje posla sve je više nezaposlenih. Na tržištu rada puše hladan vjetar. Mlađim radnicima je teško duže vremena zadržati jedan posao. Konkurentski pritisak je ubitačan.  „Stariji" radnici, generacija 50 plus, nakon otkaza ,skoro više nemaju nikakve perspektive . Mnogi od njih nose ovu sudbinu sa sarkazmom „Nemate nikakve šanse - iskoristite ih!" I konačno, što se tiče zdravlja i tu prijete velike novčane katastrofe ako što pođe po zlu. Sve se više govori o „dvije-klase - medicine" i to s pravom.

 

Navedene primjere možemo uzeti i svakog za sebe. Nešto može biti i odlično, ali sve skupa, zadnjih godina, stvara osjećaj, da usprkos brojnim drukčijim glasovima, šanse i mogućnosti  postaju sve manje. Svim ljudima, mlađima  i starijima, je teže nego prije.  Sve izgleda da je palo pod pritisak ekonomije.  I ona, sa svojim zakonitostima i logikom, izgleda da dominira životom ljudi! Ima li izlaska?

 

 

 

 

 

 

Tko na opisanoj pozadini traži alternativno mišljenje i životni model, toga će nadahnjivati Isus i njegovi učenici. Isus je pravim očima gledao bijedu svoga vremena. Doživio je, kao dijete, rimsko gospodstvo i njegovo izrabljivanje. Njegova pokretna Božja obitelj bez imanja i posjeda je bila suprotni model kojega su etablirani mrzili, a siromašni i potlačeni očekivali i prihvaćali. Isus je išao u Božju (Očevu školu) i pokazuje nam Očevu ekonomiju ljubavi koja je sasvim drukčija od ljudske. Dobar primjer je današnje evanđelje o neplodnoj smokvi. Njezin vlasnik koristi pravila ljudske ekonomije: ono što ne donosi ploda - van!

 

Tako smokva ima vrlo loše karte u njegovu vinogradu . On ju je posadio da rodi i na taj način mu donese novac. I treba dosta vremena da naraste. I sve je bilo u redu, ali sada su već tri godine prošle, a nema ploda. Vlasnik mora sada postupiti po logici ekonomije. Sigurno da ovo stablo siše tlo i smeta drugim biljkama i treba van! Ali usporedba ima iznenađujući obrat. Nasuprot svih razumskim dokazima, smokvu treba čuvati.  I za to treba sve pokušati. Smokvu i zemlju naokolo treba okopati i pognojiti. Tek ako se onda ne pokaže ploda, treba je iščupati.

 

Da li je vlasnik poslušao vinogradara, da li je njegova muka oko stabla urodila plodom, to ostaje u prispodobi, otvoreno. Važno je, kod ove prispodobe, da donosi nešto novo, nasuprot vladajuće ekonomije. Preko intervencije vinogradara  nastaje nekakvo prazno mjesto - slobodan prostor, nova mogućnost razmišljanja.  A ova daje neku novu mogućnost djelovanja. Stvari se opet pokreću, vide se nove šanse i mogućnosti!  To je ono što Bog, u svojoj, ljubavi želi ljudima. Mislim da nas Isus želi ojačati u traženju mogućnosti s novim smislom. Ondje gdje se ljudi slijepo drže svoga smisla za realnost („ovako stoje stvari i nikako drukčije) i odatle ne vide nikakve šanse promijeniti stvari, ograničuju sami sebe.

 

 

 

 

 

 

Smisao za mogućnosti otvara i proširuje pogled. Ovaj smisao se može trenirati. Kako se to događa, uči nas Isus. Ako pođemo iz konteksta o smokvinom drvetu, onda ćemo često čuti riječ obratite se. U originalnom grčkom tekstu stoji riječ „metanoein" - metanoein. Hrvatski bismo to mogli prevesti: promijeniti način mišljenja i osjećanja - smisao,  preneseno na našu temu znači: napustite dosadašnje svoje navike i prividno sigurne putove razmišljanja. Onda ćete otkriti nove putove i konačno ćete donijeti  i prave „plodove."

 

 

 

 

 

 

 

Rijetko je kada Isus tako reagirao kako se od njega očekivalo, on je mogao šokirajuće, čak i užasno djelovati. Došli su mu ljudi puni bijesa, čak i mržnje s viješću da je Pilat jednostavno pustio da se pobiju neki njihovi zemljaci i to baš kad su izvršavali svoje vjerske zadaće. Oni, koji su mu to javili, očekivali su da će on dijeliti s njima njihov bijes, pa čak i mržnju, kako na Pilata, tako i na Rimljane koji su zauzeli njihovu zemlju. Da on,  svojim utjecajem, potakne ljude da se pobune i da takve stvari jednom dokrajče i tako odbace rimski jaram. Isus ne čini ništa od toga. Samo govori: zločin koji je koštao života neke Galilejce, trebao bi za vas biti pitanje jeste li i vi, u konačnici, svoj život tako uredili.

 

 

 

 

 

 

Znam, takve vijesti o katastrofama uvijek u nama bude neka pitanja. Pokušajmo mi sami sada - konačno vrijeme je korizme. Isus nam, pri tom, pomaže usporedbom o smokvi. Trebali bismo, još jednom, sami sagledati što čini vlasnik smokve - gleda ima li ploda. Pod smokvom se misli na naš život. Vlasnik je Bog, kojemu se konačno dolazi i kome, u biti, pripadamo. Pitajmo se jednom sami: Što je moj život do sada učinio, kakav plod donio? Što sam učinio, a ima trajnu vrijednost? Teče li život kojega živim dobrim tokom? Ovakva pitanja ne trebam čupati poput kose. Ona sama nailaze. Posebno ako su moje godine već brojnije, moglo bi me to dovesti do očaja. Znam točno: ne mogu više donijeti nikakvog ploda. I kad sve bude gotovo, onda ću tu stajati praznih ruku

 

Takva pitanja me ne štede niti u srednjim i mlađim godina. Jesam li išta postao zreliji? Ili živim li ja još uvijek u svijetu malog djeteta oko kojega se sve okreće? Imaju li još uvijek drugi na mene utjecaja svojim pogledima na svijet, mišljenjima, položajima i podržavaju li moj osjećaj samovrijednosti? I ovdje: više nemam vremena donijeti propuštene plodove.

 

Kako mogu opstati pred ovim i sličnim pitanjima? Prešućujem ih, koliko se mogu prešućivati i prekrivati, rezigniram, stojim poput smokvina stabla.

 

 

 

 

 

Dovoljno smo se gnjavili pitanjima i gledajmo ponovno sliku kojom nam Isus pomaže kod pitanja.

 

I još tu netko stoji kod smokvina stabla koji, na prvi pogled, ne izgleda tako zainteresiran. Netko tko nije toliko rezigniran, niti na neki način pritisnut. Vinogradar je Krist. On još ne osuđuje stablo. On se ne želi predati, nego želi, još jednom, pognojiti i tako želi u stablu probuditi novi život. Izgaženo, otvrdnjelo zemljište oko debla moga života treba nanovo raskopati, pognojiti da bi kiša doprla do žila, da bi događaji, susreti mogli doprijeti do mog srca i tamo postati milost. Da bi prokopao, vinogradar, Krist mora kopati duboko u zemlju, jako udarati u zemlju, a to boli.

 

Želi i pognojiti. Možda zato i treba otpatke koji leže u mom životu. Sada on mora doprijeti do korijena.

 

I trebam to prihvatiti, bilo kao bolest, psihičke slabosti, razočaravajuće ponašanje ljudi s kojima živim - što ne mogu promijeniti - pripada mom životu.

 

Isus mi govori sliku o stablu smokve: Bog još nije pronašao da je moj život propao ili u takvom stanju da ga treba odbaciti. Poduzima sve, pa čak i motikom - samo da bi me potaknuo na novi život.

 

Pomoću slike o smokvinom stablu razmišljati o svom životu  i zato bi trebao, jednom u korizmi, uzeti vremena i mira. Božja nada da u meni ima još nešto velikoga, trebala bi me na to potaknuti.

 

To nam govori Krist i daruje mi da on baš ne hrani moj život otpadom koji već leži u meni. Sada, u euharistiji, on osvježava moju ustajalu krv svojom krvlju i tako me oživljuje da bi moj život postao plodan.

 

 

 

 

 

 

Noćas, bilo je to čak rano ujutro, kad dolaze snovi, onda jedan dođe i k meni. Što se tada dogodilo ne znam, ali bilo mi je rečeno. Jesam li ja to rekao ili je rečeno meni i to ne znam.

 

Bilo je, dakle, rečeno: kad se čovjek rodi onda mu je dana  riječ i bilo je važno što se mislilo: ne neko tumačenje, nego neka riječ.

 

Rečena je u njegovo biće, u njegov bitak, poput lozinke za sve što će se tada događati.

 

To je snaga i slabost zajedno. To je zadaća i obećanje. To je obrana i opasnost. Sve što se tada, tokom godina, dogodi je plod te riječi, to je tumačenje i ispunjenje. I sve ide od toga da je onaj kome je to rečeno - svaki čovjek, jer svakom je ta riječ dana - razumije je i s njom dolazi u jedinstvo.

 

«Romano Guardini, izvještaji o mom životu.

 

 

 

 

 

Ljudi dolaze k Isusu s pitanjima koja ih muče. To je sasvim razumljivo. Ako je Bog u njemu postao čovjekom, onda bi nam on mogao dati odgovor na neka pitanja.

 

I ljudi su došli k Isusu sa sljedećim pitanjem: Kako moramo razumjeti to da neke pogodi nesreća, a druge ne? Tu je bila neka grupa iz Galileje koji su pali kao žrtva jednog masakra kojega je naredio Poncije Pilat.. Prema onome što o Pilatu znamo, to bi njemu i odgovaralo, da je pokazivao svoju moć za vrijeme žrtvovanja u Hramu i da je pri tom došlo do krvoprolića. S te strane je slučaj razjašnjen i jasan. Ali ne i sa strane žrtava,

 

Sam Isus je donio još jedan primjer. Rušenje kule na jeruzalemskim zidinama stajalo je 18 ljudskih života. Osamnaest od nekoliko desetaka tisuća stanovnika. Zašto baš ti? Zašto je ona djevojka postala žrtvom nasilja? Zašto je poplava uništila onu zemlju, a poštedjela onu drugu? Zašto je taj umro od raka? Zašto je netko stradao u saobraćajnoj nesreći? Zašto ovaj, a ne onaj?

 

 

 

 

Pitanje ima dva pravca. Ljudi koji su onda došli k Isusu kao da su pitali: Što je u životu ljudi to prouzročilo? Da li se tu osvećuje krivnja koju su oni na sebe natovarili? Pitanje bi moglo zvučati drugačije: Zašto je Bog to dopustio?

 

Poznam mnoge, brojne koji zbog ove druge verzije, to jest Boga, imaju velike poteškoće i razapinju ih sumnje: Zar može postojati Bog koji takvo nešto dopušta? No, čini mi se da je i prva verzija aktualna kao i nekada. Ljudi traže razloge za nesreće koje se događaju pojedincima.

 

postoje tipovi koji nikada neće ugaziti na fugu između dviju podnih ploča, jer to donosi nesreću.

 

tu je mnoštvo ljudi koji pažljivo čitaju horoskop.

 

tu je sigurnost da su svi koji su u zatvorima neki zločin i počinili

 

ili tiho uvjerenje da je SIDA  zaslužena kazna.

 

fasciniranje koje mnogi dožive kod upoznavanja s idejom karme i ponovnog rođenja posve su blizu ove linije.

 

 

Oba pravca pitanja su religiozna, obje verzije miniraju fizički svijet. Sumnja u Boga, kao i traženje nevidljivih uzroka nesreće su štap kojim bodemo maglu nadzemaljskog.

 

 

 

 

 

Razočaravajuće je da Isus nije odgovorio na pitanja. Sin Božji nam je ostao dužan objašnjenja nutarnje strukture sudbine. Njegov odgovor iskače iz pitanja: «Mislite li da je samo onih 18 na koje se srušio  toranj u Siloamu bilo grješno, a drugi Jeruzalemci ne? Ne, nego ako se ne obratite, svi ćete isto tako izginuti.»

 

Isus pokreće pitanje. Umjesto informacije o tajnoj strukturi nesreće - karme - on zahtijeva preobrazbu, promjenu ljudi. Mi se trebamo obratiti. «Preokrenuti se«  znači ( metanoeim ) okrenuti se promjenom smisla. Za Isusa je to vrlo ozbiljno pitanje. On nam ne želi govoriti o našoj pogođenosti. A još manje nam zadovoljiti razumsku znatiželju. Pogledom na unesrećene i ubijene trebamo sami vidjeti i pitati: Što iz toga slijedi za mene? Kakav god bio uzrok i smisao nesreće, važnije pitanje za mene je: Kako reagiram na to svojim životom?

 

Isus misli ovdje na nas i na vrijeme koje pritišće. Jednostavno, ne smijemo tako činiti kao do sada. Tri godine stoji smokva na plodnom tlu. To je usporedba koju Isus nalazi za situaciju. Tri godine su dovoljne za smokvino stablo da donese plod, koje naravno vlasnik očekuje, no stablo ne donosi ništa.

 

Protiv automatizma  «neplodno izguliti« Isus pokazuje napor koji želi vinogradar učiniti. On želi tlo još jednom  prekopati i zagnojiti. Želi sve  učiniti da stablo  donese ploda.  Zato moli za vlasnika za još jednu godinu. Još ostaje nešto vremena da se donese plod.

 

Pitanja koja su Isusu postavljena pritišću i muče. Isus zahtijeva još više, da se ljudi promjene i obnove. Za tri tjedna ćemo slaviti Veliki petak. Onda ćemo razmišljati o smislu  sudbine. Sada je vrijeme da obnovimo duh i život.

 

 

 

 

 

Postoje mjesta u  Pismu koja, na prvi pogled, nemaju ništa s našom situacijom. Kod nekih tekstova se vidi da su usko povezani sa situacijom onog vremena, bilo povijesnom ili kulturnom, da nama današnjim ljudima ništa ne govore.. Iskustvo me uči da mi neki tekst iz evanđelja odmah ne govori: »Halo, ovo je moja tema.», jer smo mi tu temu tako umjetno opkolili i ugradili da jednostavno ne možemo više prepoznati, niti otkriti smisao. Današnji odlomak iz evanđelja mi izgleda takav.

 

Dok je Isus govorio mnoštvu, neki ljudi su došli k njemu s, za to vrijeme, tipičnim pitanjem: Pilat je dao masakrirati grupu hodočasnika za vrijeme žrtvovanja. Ne znamo nikakvu povijesnu pozadinu. Sigurno su to bili pobožni ljudi, a tako su stradali. Prema nauci onog vremena koju su farizeji naglašavali, takva nesreća je bila kazna za počinjene grijehe. Kako se moglo dogoditi da tako pobožni ljudi imaju takve grijehe da su tako kažnjeni? Zašto ih je pogodila nesreća?

 

Sam Isus je donio još jedan primjer. Kod rušenja jedne kule poginulo je osamnaest ljudi. Prema tadašnjem mišljenju Bog je dopustio da na njih dođe takva nesreća.

 

Čini se da je nas već minulo mišljenje da su nesreće kazne Božje. Najviše što se može dogoditi jest da se neki pitaju: kako je Bog ovo mogao dopustiti? Inače, naša slika svijeta je već davno oslobodila Boga odgovornosti za događaje. Znanost objašnjava uzroke djelovanja. Ako se na Boga računa, onda je on još samo odgovoran za programiranje svijeta na početku. U povijesti i događajima nema mjesta «hipotezi» Bog.

 

 

 

 

Površinski je možda Evanđelje izgubilo na oštrini. Možda samo tu. Možda i kod nas stoji, ispod površine ukrašene znanstvenom stvarnošću, svjetski osjećaj da sve može biti bez Boga, ali ne bez krivnje i pretpostavljanja krivnje. Velike nesreće možemo protumačiti meteorološki, tektonski, politički ili bilo kako. Bolesti imaju svoje uzroke. Ako nema virusa i klica onda su to geni i sve je protumačivo. Pa i nezaposlenost nalazi svoj makroekonomski komentar.

 

No, ipak ne vjerujem površini, ne mogu se osloniti, ne mogu dokazati. Mogu shvatiti naš svijet  koji ne tumači nesreće kao kaznu Božju. No, negdje u našim mislima, postoji neka misao: negdje mora postojati krivnja koja je na sebe povukla nesreću. »Nema kazne bez krivnje», glasilo je pravilo u Isusovo vrijeme. Osjećaj da pogođeni mora biti krivac svoje nesreće ima nešto zamamno, jer kad tako ne bi bilo, onda sam i ja sam u opasnosti da me pogodi nesreća.

 

Nauka se tome ne protivi. Ona prebacuje odgovornost. Ako bolest nije jasna posljedica vlastite krivice, onda je sigurno da pogođeni nije «zdravo živio».  Tko na večer ne čita razne zdravstvene i fitnes savjete, taj je krivac za svoju bolest. I ako se to ne može dokazati onda su krivi - geni. Onda nije kriv pojedinac, nego roditelji koji nisu pazili na prenatalnu dijagnostiku, nego su takvo dijete, s mogućim manama, donijeli na svijet.

 

Što vrijedi za medicinu, vrijedi i za nezaposlenost, manjak školovanja, manjak uspjeha i dobre volje u radu, i za svaku vrstu nesreće postoje osiguranja i zračni jastuci.

 

 

 

 

A sve ima svoje žalosne posljedice. U zdravstvu se raspravlja o višim premijama za osiguranje za one koji «ne žive zdravo». Slabiji ne smiju duže opterećivati jače. U višim školama diskutira se o elitnim sveučilištima. Tko dođe pod kola, sam je kriv, poput ljudi «koji su stradali pod ruševinama kule u Siloamu».

 

Isus nije isključio da su žrtve bili krivci svoje nesreće, ali okreće perspektivu. Ne dopušta neko olakšavajuće prebacivanje krivnje, nego postavljajući pitanja, postavlja i odlučujuće: «Kako stoji s vama? Tko misli da će jaki, zdravi, puni kondicije moći izbjeći, taj se neizmjerno vara: «Ne, nasuprot svi ćete ovako izginuti ako se ne obratite.»

 

Nalazimo se u vrlo jakoj renesansi socijaldarvinizma. Kasno devetnaesto stoljeće dalo je jednu vrstu znanstvenih vjernika, stvorilo biologističku ideologiju koja je dala plod rasističkog ludila 1933- 1945.

 

Još nismo, na sreću, tako daleko. No, moramo biti budni. Sudbina naše kulture će ovisiti o tome kako se odnosimo prema slabima, bolesnima: da li ih pazimo, štitimo. Trend ide ka razvijanju elite i njihovog izdvajanja. A  Radosna vijest glasi: Nesreća neće doći ako se obratimo. Amen.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Isus im reče: „Mislite li da su samo ona osamnaestorica na koje se srušila kula u Siloamu, da su samo oni bili grješni, a svi drugi Jeruzalemci ne? Ne, naprotiv: ako se ne obratite svi ćete ovako izginuti." (Lk 13, 14-15)

 

 

 

Među središnje riječi Isusovog naviještanja i propovijedanja spada i riječ: «Obraćenje» U današnjem evanđelju Isus govori dva puta o tome. »I vi ćete isto tako propasti ako se ne obratite.» Zato je dobro da jednom razmislimo o značenju te riječi.

 

Pođimo od jedne slike  koja se nalazi kod proroka Jeremije: »Narod moj napravi dvostruku nepravdu, napustio je mene, izvor žive vode da sebi iskopa bunare sa raspuklinama koji ne mogu držati vodu.» (2,13) Ova slika nas sili na razmišljanje. Uspoređuje život koji, s najboljeg puta, ide u propast. Obraćenje, s ovog stajališta, znači: napuštanje ogromnih lokvi vode, a okretanje prema nepresušnim izvorima žive vode.

 

Tko želi doći k ovom izvoru, mora uvijek plivati protiv struje. Taj zahtjev pokazuje koliko je teško u današnjem svijetu živjeti kao kršćanin. Čovjek to sam ne bi mogao kad nam Isus ne bi došao u pomoć. Njegova ruka nas zahvaća i okreće naš život, osim ako se mi ne suprotstavljamo. Spisateljica Luise Rinser pokazuje, na jednom mjestu svog romana «Potpuna radost», kako to trebamo shvatiti:

 

»Zahvatila me jedna ruka čije djelovanje najprije nisam htjela prihvatiti. Govorim «ruka», jer mi se tako čini. To nije bila misao, koja me zahvatila, nego to je bilo nešto stvarno što me zahvatilo poput ruke i njezinog dodira, a što se ne može zatajiti, mogla bih reći, koja mi je bila na ramenu i koja me je tu dodirivala, najprije nježno, a onda jako, tako kao da me okrenula u drugom pravcu. Slijedila sam protiv volje i zapanjena, ipak sam bila vrlo iznenađena da bih našla vremena da se branim... a tada, jasno, počela sam se braniti, jer nisam htjela učiti ništa novoga što bi poremetilo moj, tako brižno spremljeni, životni mir. Nisam se branila riječima, jer nije se radilo o riječima, borila sam se nijemo, cijelim svojim bićem....»

 

Gdje se neki čovjek na taj način bori protiv svog obraćenja, jer želi ostati u struji svojih dosadašnjih navika, tu sama ruka Božja, koja ga želi odvesti u drugom pravcu, gubi snagu. Tko će se onda čuditi ako Isus jednom takvom reče: «I ti ćeš tako izginuti ako se ne obratiš.»  Ondje gdje se čovjek, bez protivljenja, pusti u novi pravac života, tu će njegov život postati plodan, sretan i pun nade, i konačno zato, što pliva uz struju.

 

Gdje je taj izvor života, kojemu se trebamo okrenuti ako želimo živjeti? On leži u skrivenoj dubini našeg srca. Na to ukazuju velike osobe duhovnog života. Njima pripada i sveti Augustin. U svojim «Ispovijestima» piše: «Kasno sam te uzljubio, ti ljepoto, tako stara, a ipak tako nova, kasno sam te zavolio. Gle, ti bijaše u mojoj nutrini, a ja sam bio vani i tamo te tražio...» Slično je i s nama. Imamo izvor života u nama, a to ne znamo. Tako smo ostarjeli, a da nismo ni počeli živjeti svojim životom. A Bog čeka da se okrenemo zatrpanim dubinama našeg srca i da ga tu nađemo. U tom smislu «obraćenje» znači promjena izvana prema unutra, povratak ljudi njegovom božanskom porijeklu.

 

Time nije sve rečeno, jer bi moglo biti da, puni očekivanja, krenemo na put i ne dospijemo do tih, u nama sakrivenih, izvora božanskog života, pa sve konačno završi kao neki san. Pa bi u stvarnosti moglo izgledati kao da taj san i nije ispunjen u Isusu Kristu. Poput svih velikih učitelja mudrosti i on nam pokazuje put k izvorima života, po tome što nas poziva na obraćenje i ulazak u nutrinu.

 

No, Isus Krist je više od običnog učitelja mudrosti, jer nam on ne pokazuje samo put, nego ON je put. To je ona odlučujuća razlika. Jer on nije samo čovjek, nego i Bog-čovjek, on nas može kroz sve poteškoće provesti  k Bogu koji je u našoj nutrini, jer po Bogočovjeku, Isusu Kristu, sam Bog dolazi k nama da bismo mi mogli doći k njemu. Ovaj dolazak se događa uvijek i ponovo ako slušamo njegovu riječ i primamo njegove sakramente. Gdje se to ostvaruje, Bogočovjek ulazi u naš život da nas odvede iz ove užurbane vanjštine u dubinu, koja izvire iz vječnog života (Iv 4,14)

 

Iskustvo je da nas Bog koji je u nama izvor i temelj ljubavi, pokušava pomiriti sa stvarnošću naše smrti. Iz tog zadobivenog vidokruga ona postaje potpuni ulazak u božanski izvor našeg života. Tako smrt postaje najdublje ostvarenje čovjeka. Istodobno svaki pokušaj ulaska u nutrinu je sklapanje prijateljstva s vlastitom smrću. Na to nas potiče i starenje. Slabljenjem osjetila popušta i kontakt s vanjskim svijetom, a sve se više i više okrećemo nutarnjem svijetu, sve dok u smrti ne dođemo do najveće dubine. Tada smo potpuno kod Boga. A to blaženo stanje je nebo.

 

 

 

 

 

Božje ime

 

Postoji više imena za Boga, nije to nikakva dogmatska nesreća. To je odraz mnogostrukih, različitih, živih odnosa koje mi imamo prema Bogu i Bog prema nama.

 

 

 

 

Prekrasno je iskustvo očekivati dijete. Svi se, u obitelji, okreću i ravnaju prema novom stanovniku zemlje.To često ne prolazi bez poteškoća. I mnogim roditeljima je posebno teško naći ime za svoje dijete. Čitav lanac rodbine se prelazi: kakvo ime odgovara našem djetetu? Ili se traži po bilo kakvim imenima, biografijama svetaca, kalendarima ili drugim knjigama. Za neke je važno da ime djeteta zvuči dobro prema prezimenu obitelji. Drugi hoće ime puno sadržaja, ime puno osjećaja ili nade, koje povezuje roditelje s njihovom djecom. I ako je nađeno ime koje se svima sviđa, onda u posljednjem času roditeljima padne na pamet da takvo ime nosi netko s kojim već imaju loša iskustva...

 

 

 

 

Nešto od ove bespomoćnosti koje osjete roditelji kod imena djeteta osjetio je i Mojsije kad se sreo s Jahvom, Bogom. Svakako, iz gorućeg grma govori nešto kao nesigurnost. Bog je nazvan s dva imena. Mojsiju je bilo dano, u ovoj povijesti o pozivu iz gorućeg grma, kakvo će ime za Boga prenijeti Izraelcima. Prvo ime podsjeća na zajednički put, kojega su izraelski patrijarsi prošli zajedno s Bogom prije nego je Jakov sa sinovima došao u Egipat. Podsjeća na povijest Abrahama koji je napustio svoju zemlju, na Izaka koji je u kasnoj starosti bio darovan svojim roditeljima, na Jakova koji je prevario svog brata zbog prvenstva, a ipak se borio s Bogom, a da nije trebao umrijeti. To je ime puno povjerenja i ispunjenog života. Drugo ime je čudnovato prazno. Bog govori: «Ja sam onaj koji jesam». Kakav  svojevrsni izraz. Zvuči paradoksalno: Bog je i više, o njemu ne možemo reći ništa. On je tu, ali nedohvatljiv, iza svih stvari. On je blizu  i ujedno daleko. On je za «nas tu».

 

 

 

 

Postoje, ponekad, veoma različiti izvanjski razlozi zašto roditelji daju svom djetetu ovo ili ono ime, a ne nikakvo drugačije. Možda bi samo dijete, kad bi to moglo, izabralo sebi sasvim drugačije ime. No, zamislite jednom ovako: da roditelji ostave dijete bez imena da ono samo kasnije izabere sebi ime, kao što neki roditelji ne krštavaju odmah dijete da se ono samo kasnije odluči na krštenje. Takvo dijete bi vrlo brzo dobilo nadimak i neko, još pogrdnije, ime. Tko je rođen, treba i ime. Sigurno, tko drugome daje ime, govori nešto o samome sebi, svojim željama, strahovima,  mislima. Roditelji i rodbina traže ime za dijete. Na sreću, takvo ime nije ništa odlučujuće. Jer dijete počima to ime ispunjati svojim životom. Zajednički doživljaji, preživljene opasnosti, zajednički provedeni praznici,  učenje hodanja i govora.

 

....Iz živih susreta postaje živo ime, živa osoba. I svaka osoba ima svoju vlastitu tajnu, čije se ime nikada potpuno ne može izreći.

 

 

 

 

Izrael je imao imena za Boga koja su bila naznačena Mojsiju u povijesti o pozivu. Za izraelski narod i za nas ta imena koja su bila objavljena su ona u kojima se objavio  sam Bog. U njima je sadržano i sve ono što je Izrael doživio kroz povijest povezano s tim imenom. Kao što roditelji, u imenu djeteta, govore o svojim nadanjima i mislima, tako je i Izrael davao Bogu imena. Sam Bog je ispunjao ta imena životom, kao što dijete ispunja životom svoje ime. No, u tom imenu za Boga ogledaju se čežnje ljudi.

 

 

 

 

Može se za Boga imati mnoga i različita imena u kojima ću Bogu reći svoje molitve. Neka imena koja nas prate i pomažu u razmišljanju o našoj vjeri daje i Crkvena dogmatika. Možda ste već izmijenili ime za Boga u raznim životnim situacijama: ako se s njim svađate, jer odnosi u partnerstvu, obitelji, prijateljima ostaju nerazumljivi, ako se osjećate sigurnima, ako imate molbe i želje, ako ste iz sveg srca zahvalni. I nama se događa kao Mojsiju i izraelskom narodu. Ime za Boga ispunjamo našim životnim iskustvima. I to nije protiv dogmatike, radi se o živom odnosu. Bog je sam onaj koji, u odnosu s nama, govori svoj vlastiti jezik, unosi samoga sebe i na naš život utječe svojom voljom. Konačno, i iza svih tih imena, Bog ostaje jedna tajna koju ne možemo posjedovati, niti razbiti. To je tajna njegovog bezuvjetnog prihvaćanja u kojemu se osjećamo sigurnima. Za nas je jednostavno važno da s Bogom možemo govoriti onako kao što je Paul Roth govorio.

 

Koliko imena

 

imaš ti, o Bože?

 

I koje je posve ispravno?

 

Trebam li te nazvati Ocem?

 

Ali očevi znaju biti i tirani.

 

Znam, znam

 

Sva ta imena su samo šifre,

 

pomoćne riječi za nedokučivo,

 

za neizrecivo.

 

Ona nam govore nešto o tebi i iz tebe.

 

Ali govore još više o nama

 

i našim zamislima pred tobom.

 

Ipak, trebam s tobom govoriti.

 

želim te zazivati vlastitim imenom.

 

Bez imena se bojim,

 

ti si mi stranac

 

poput glasa koji na telefonu

 

kaže: Halo

 

Životu dati novi pravac

 

U današnjem evanđelju šokira nas Isus s izjavom: «Ako vi tako nastavite, kao do sada - tada i vama, također, prijeti propast.» Tu ćete možda vi zastati i odmah unijeti masu prigovora. To je jednostavno prejeftino i nepravedno - jednostavno sve strpati pod isti kalup. Što znači zapravo  «propast»? Kako trebamo razumjeti ovu Isusovu izjavu?

 

 

Na Pepelnicu su si mnogi kršćani  dali nacrtati na čelo križ od pepela. - s izrekom: «Prisjeti se čovječe da si prah i da ćeš se opet u prah vratiti.» Ili: «Obratite se i vjerujte Evanđelju!» Ove dvije rečenice trebaju nam biti i ostati pratioci i opomena u 40-dnevnom korizmenom vremenu pokore.

 

U odnosu na današnje evanđelje - s izrekom koju smo čuli - smijemo i moramo mi činjenicu i pitanje o propasti, o osobnoj smrti, dozvati u svijest.

 

Od filozofa Martina Heideggera potječe rečenica: «Tek što čovjek dođe do života, već je dovoljno star za umrijeti.» Smrt iznenađuje i prati nas, iz dana u dan. Naročito drastično u slikama i vijestima o katastrofama i ratovima s mnogo žrtava. Ili pak kada nam bliski ljudi, od danas do sutra, bivaju ugrabljeni i zahvaćeni podmuklom bolešću. Ili kada saobraćajne nesreće, od jednog do drugog trenutka, okončaju životne planove i ciljeve bližnjih. Mi svi se nalazimo na istom putu. Niti jedan ne može pobjeći sudbini smrti.

 

 

 

 

Isus govori, nesumnjivo, o plaći i kazni više puta prilikom dolaska Božjeg kraljevstva. To znači sud i veličanstvo istovremeno. On se ustručava izjednačiti ovaj dolazak sa zemaljskom nagradom i zemaljskom kaznom. Isus osporava, istodobno, svako pravo ljudi na Božju plaću. Bog daje također i zadnjem, jer je dobar (usp. Mt 20, 1-15). Svojom propovijedi Isus nas oslobađa od svakog «trgovačkog razmišljanja» u odnosu na Boga, ali i od  svakog straha. On nas hrabri da odluke za naše životno opredjeljenje donesemo iz dana u dan ili obnovimo tj. učvrstimo. Ovoj odluci pripada i poziv na obraćenje.

 

 

 

 

Ovaj poziv na obraćenje ne vrijedi samo za vjerne ljude koji se nalaze u Crkvi i službi Božjoj. Ne, to vrijedi za sve ljude. Bilo bi lakomisleno kada bismo shvaćali obraćenje samo za nas kršćane, za nas vjerne ljude. Božja riječ - Božji poziv na obraćenje - upravljena je svim ljudima, bez obzira na kulturu i religiju. Tako pripada i misao posta i povratka (novog osmišljenja) suštinskim elementima u gotovo svim religijama svijeta.

 

Ostanimo pak, danas, mirno kod nas samih. Obraćenje na koje nas Isus poziva i koje, upravo u vrijeme posta, zauzima jedno tako istaknuto mjesto  -  mora kod nas, kod mene samog, kod svakog od nas započeti. Uvijek ponovno pitam: Jesam li na dobrom putu? Ne potrebujem li jednu korekturu u svom životnom planu? Dozvolimo se mirno - upravo u ovim danima - učiniti također nesigurnima i priupitati se:

 

«Kako izgleda s mojim drvom života? Kako izgleda s mojim planovima? Kako s mojom vjerom? Kako s mojim djelima milosrđa, mojem udjelu na solidarnosti ozdravljenja koje i ja pospješujem?

 

Kako izgleda s mojom odgovornošću i pozvanjem kao kršteni kršćanin - u slavljenju i učvršćivanju sakramenata, također i sakramentu pomirenja? U svjedočenju i priznanju koje, u zajedničkim Božjim službama nedjeljom, trebam i smijem izjaviti? Kako izgleda s mojom voljom za pomirenje - također kao jednim znakom obraćenja? Pomirenje sa samim sobom, s bližnjima, s Bogom?

 

 

 

 

Obraćenje znači također: promijeniti jednu ili drugu prividnu «malenkost» u našem životu, njoj dati jedan drugi pravac, ili pojačati započeti dobar pravac. Poneka «malenkost»  je već promijenila i spasila život.

 

Obraćenje znači također: Boga ne objašnjavati, već smjeti iskusiti (usp. Mojsije ispred gorućeg grma, Pavao pred  Damaskom).

 

Obraćenje znači: odustati od kumira ovoga svijeta, ostati skeptičan u odnosu na privredne bogove konzumiranja i kulturu razonode.

 

Obraćenje znači na kraju: vjerovati u obećanje za izbavljenje, u mjesto kod Boga, u odgovore na tako mnoga pitanja ljudi o njihovoj sudbini i njihovom cilju.

 

Trebamo ozbiljno uzeti današnju  Isusovu opomenu i ne relativizirati je ili lakomisleno protumačiti. Istovremeno smijemo vjerovati i graditi na obećanju Isusa Krista: «Ja sam s vama, u sve dane, do svršetka svijeta» i «Ja sam vam pripremio mjesto kod Oca.»