Tekst koji je pred nama  je rijetko arhaičan. Zato je dobro posadašnjiti, onda će nam stvari biti jasne.

R 5 sl: Bog obećava bogato, prebogato potomstvo. I Abraham vjeruje Božjim obećanjima (r.7) Bog se prikazuje kao Bog koji ide zajedno (Bog koji  je izveo Abrahama iz  Kaldeje - biblijsko ime za Babilon), obećanje potomstva proširuje i na obećanje zemlje.(R. 8) Nakon rečenog čina vjere, u Abrahamu se ipak budi sumnja u Božja obećanja.

RR 9 i sl:  Znakovito komadanje životinja je stari znak zaključivanja ugovora među ljudima. Moglo bi se smatrati nekom vrstom samouništenja  ako bi neka strana prekršila zakletvu: onda bi se trebalo meni ovako dogoditi. R 11: Grabljivice koje napadaju  predstavljaju zlo, sile mraka, koje žele u posljednjem času omesti zaključeni ugovor.

R 12: prema post 2,21 Bog pušta nad Adamom dubok san („tardema") za vrijeme kojega Bog  čini sasvim novo i veliko: stvaranje žene.  Ista se riječ i ovdje javlja: Abraham pada u dubok san, vrijeme za nekakvo otvaranje za Božju objavu.  Abraham ovo naslućuje i reagira sa strahom - kao što uvijek Božja prisutnost  i njegovo djelovanje bude u ljudima strah. R 17: „peć koja se dimi" „goruća baklja" podsjeća na Božje pojavljivanje na Sinaju (Izl 19,18)  ili možda na Izaijin poziv (6,4.6) U našem odlomku sam Bog se krije u ovim znakovima.  On doista sklapa s Abrahamom sasvim osobni savez.

R 18: sadržaj ugovora je obećanje zemlje (jasno obećane zemlje „ graničnog potoka" na zapadu  - pa tako i Sinaj  - i „Eufrata" na istoku bi bile granice svete zemlje.  Nad ovim tekstom bi se mogli probuditi fundamentalistički  krugovi i onemogućiti podnošljivi mir.)

Teološki je važno naglasiti   da se Bog služi ljudskim običajima da bi učinio da mu djela budu vidljiva.

Tekst kojega smo čuli sastoji se od dva dijela (rr 17-19 i rr 20-21; 4, 1). Pavao se žali na neke kršćane u Filipima da zemaljski misle i da se zemaljski ponašaju, a prije svega na neprijateljstvo prema križu Kristovu. To je bila teška zadaća na početku kršćanstva, predstaviti križ kao sredstvo spasenja dok je križ vrijedio kao sredstvo mučenja i smrti, kao kod nas vješala.  Danas je sasvim drukčije: kršćani slave križ i on postaje znakom svemoći. Činjenica da ga i nekršćani nose kao ukras je vrlo upitna i nevjerodostojna.  Pavao je bio prvi u prakršćanstvu koji je razvio teologiju križa (usp  1 Kor 1,18;21-24; 15,3).  Drugi dio čitanja je tema kojom se isplati baviti pa nam se čini da je dobro malo je pobliže upoznati.

Pavao naziva nebo našom domovinom: u grčkom originalu: politeuma, ako bismo doslovno preveli:  građanstvo ili građanska pripadnost.  Misli se na svijest o pripadnosti: ja pripadam tamo, odatle me ne može istjerati nikakva vlast svijeta.  Domovina se, podrazumijeva se, izjednačuje sa sigurnošću i doživljajem biti na sigurnom. Naša pravu sigurnost nalazimo tek u Božjem svijetu, ali ne kao zaslugu naših vlastitih nastojanja,  nego  konačno po Kristu. I zato on ovdje dodaje: „Odatle očekujemo Gospodina našega Isusa Krista kao Spasitelja. (r 20 b) Pavao je živio, kao i cijelo rano kršćanstvo, u nadi blizog Kristovog dolaska da će Gospodin (Kyrios) doći brzo, vrlo brzo.  Tada će nam biti darovana vječna domovina. On to pokazuje sa dva suprotna pojma „bijedno tijelo" (postojanje) i „proslavljeno tijelo (postojanje). Naše zemaljsko postojanje će biti promijenjeno  u nebesko postojanje u kojem već sada živi Krist. S obzirom na našu situaciju možemo učiniti tri koraka: očekivanje blizine - kašnjenje paruzije - očekivanje daljine... Ovdje nam padaju na pamet tri pitanja: Zašto se Bogu svidjelo da okasni s ponovnim dolaskom Kristovim?  Možemo i kod Boga pretpostaviti tri stvari:

-          kod Boga i u nebeskom svijetu vrijeme ne igra nikakvu ulogu; vrijeme pripada stvorenju

-          ovdje se može raditi o tome da pojmovi blizu i daleko ne moraju biti samo vremenski shvaćeni: blizu je onaj koji je sa mnom, blizu onoga što se mene tiče. Daleko je ono što je nedostižno, što mi nije na raspolaganju. U tom smislu kraljevstvo Božje nam može biti  i blizu i daleko.

-          Najlakšim razlogom za kašnjenje Kristova dolaska možemo smatrati i to da Bog ostavlja vremena da se čovječanstvo upozna s  Evanđeljem.

Isus koji nam je predstavljen u današnjem evanđelju, nije zemaljski Isus. Njegovo se lice izmijenilo, a haljine postale svijetleći bijele.To je nebeski Krist. On nije onakav kakvog ga susrećemo u evanđelju do smrti, takvoga ćemo susresti tek poslije uskrsnuća.  Uskrsli, proslavljeni Gospodin, je od početka prisutan u evanđelju. Tako nalazimo odlomke u evanđelju u kojima se veoma usko preklapaju zemaljski i nebeski, proslavljeni Krist.  K tima pripada i pripovijest o preobraženju.

Akteri Petar, Ivan i Jakov su najuži krug učenika, njih ćemo susresti i na Maslinskoj gori. Oni svjedoče početak Isusove muke i tako ulazak u njegovu slavu.  Drugi akteri su Mojsije i Ilija - stari zavjet -  Mojsije za zakon (Tora - mudrost), a Ilija za proroke. I oni sjaje u slavi, jer dolaze iz Božjeg svjetla.  Kad Isus razgovara s ovom dvojicom, onda nam to govori da sve ovo što će na Isusa doći u Jeruzalemu stoji u vezi s onim što je zapisano u Starom zavjetu.

A Bog - pojavljuje se u oblaku. To nije u Bibliji čisto meteorološki pojam, nego ukazuje na sakrivenu prisutnost Božju. Bog potvrđuje i svjedoči da je  Krist njegov sin.  Još jednom se jasno pokazuje da sve one strahote koje ga čekaju u Jeruzalemu - muka, križ i smrt - ne ispadaju iz Očeve ljubavi i brige Božje. Zato i riječ: „Ovo je moj ljubljeni sin."

Naravno, cilj još nije postignut, još nije došla egzistencija slave, još predstoji muka i zato ne mogu graditi nikakvog trajnog boravišta. Isus, s tri učenika, opet silazi s brda (usp Mk 9,9). Svagdašnjica opet počima  putem u Jeruzalem.

Evanđelisti Mt, Mk i Lk su izvještaje o preobraženju stavili na određeno mjesto. Ispred je navještaj muke (r.22) i navještaj patnje, čak i križa za učenike ( rr 23).  Nakana evanđelista je bila pokazati učenicima i zajednici  da muka i smrt nisu zadnje. Oni su poput tamnog tunela na čijem kraju svijetli uskrsno svjetlo.  Ili, drukčije rečeno: najava muke za Isusa i učenike i nakon toga preobraženje su  i evanđelje u evanđelju.

Gospodin, koji svakog pojedinog zove u svoje kraljevstvo, neka bude s vama.

Descendentibus - onima koji silaze - je posvećena mala kapela na obroncima brda Tabor za koje se drži da je brdo preobraženja. Ovo nas treba potaknuti na razmišljanje da naši životni putovi imaju samo malo trenutaka osunčanih i lijepih visina. Većina tih putova vodi po nizinama svagdašnjice, po običnim banalnim stvarima. I kad god se orijentiramo prema Isusu i idemo svojim putem, naši putovi neće zalutati, nego će voditi u život.

Promislimo u čemu smo mi, proteklog tjedna, lutali i  molimo Gospodina da nam oprosti.

Gospodine Isuse Kriste prije nego što si ušao u svoju uskrsnu slavu, trebao si proći putem poniženja i muke. U našim potrebama vapimo k tebi:

v  Daruj svim ljudima koji zdvajaju u tminama svoga života trenutke svjetla, molimo te

v  Jačaj u vjernim ljudima vjeru, povjerenje u tvoga Boga i Oca, molimo te

v  Pomozi svima koji ne mogu vjerovati da nađu smisao života i da se njega drže, molimo te.

v  Daj da mi kršćani budemo, svojim životom, svjedoci nade koja nadilazi ovaj život i prelazi u vječnost, molimo te

v  Podari našim pokojnima radost tvoje slave, molimo te

Iznesimo u tišini svoje potrebe i molitve:

Bože, Oče  Gospodina našega Isusa Krista i svih ljudi, pomozi svima nama da ovako mislimo i radimo i tako nađemo život kojega prosvjetljuješ u Kristu Isusu, Gospodinu našemu.

O sunčevu zalazu

sklopio si savez s Abrahamom.

u svojoj gozbi podižeš visoko onu baklju

koju tvoja ljubav pali u kruhu

tvoju žrtvu

i gori u vinu

tako da postane krv,

krv na križu za nas prolivena.

U Isusu Kristu je

Novi savez

S nama sklopljen.

Mi ga jedemo i pijemo

Našim ustima

I našim duhom.

I kad bi sunce potamnjelo na svijetu

Bog ostaje uz nas

I čini što je obećao.     Silja Walter, Kommunionpsalter.

1.

Započnimo s vrlo interesantnim pitanjem: koliko je često bio Isus iz Nazareta u Jeruzalemu? Sasvim točno to baš i ne znamo, ali možemo dokučiti, s velikom sigurnošću. Sigurno je da Isus nije nikada bio u Jeruzalemu po službi, jer on nije bio službeni svećenik.  Svećenici koji su službovali u Hramu trebali su tamo biti po rasporedu. Isus je bio samo pobožni Židov i kao odrasli Židov shvaćao je dužnosti vrlo ozbiljno i zato je, tri puta godišnje, bio u Jeruzalemu na hodočašću. Tri prigode su bile: Pasha  koja je podsjećala na čudesno djelo Božje oslobađanja iz Egipta, a večer u oči  je bilo blagovanje Pashalnog jaganjca. Pedeset dana nakon Pashe je bila Pedesetnica,  a mi toga dana slavimo Duhove. Tada su Židovi slavili uspomenu na sklapanje Saveza. I na taj blagdan je trebao pobožni Židov ići u Jeruzalem. A treći je bio Blagdan sjenica koji je podsjećao na hodanje kroz pustinju i zato nitko nije smio boraviti u svojoj kući, već vani u šatoru. Ta tri hodočašća je Isus sigurno bio u Jeruzalemu, a inače je živio u Galileji.

Ako gledamo evanđelja po starosti dakle Mk, Mt, Lk - onda ćemo dobiti zanimljivo otkriće. Po tome je Isus bio samo jednom u Jeruzalemu i to od Cvjetnice do Velikog petka, odnosno Uskrsa. I što je sada ispravno?  Evanđelisti nisu opisivali Isusov život i djelovanje u tančine i kronološki (povijesno),  nego samo ono što je važno za navještaj vjere.  Tako su oni razdijelili Isusov život  na tri razdoblja i tako svojim evanđeljima dali svjedočansku strukturu.

Prvo razdoblje zahvaća Isusovo djelovanje u Galileji, a posebno na obalama Genezaretskog jezera.  Naviješta kraljevstvo Božje i govori o Bogu, ozdravlja, sakuplja učenike među muževima i ženama, među njima bira krug od dvanaest učenika, a među tima su bila trojica od posebnog povjerenja: Petar, Jakov i Ivan koje spominje i današnje evanđelje.

Drugi dio je putovanje prema Jeruzalemu, koje je trajalo prilično dugo i sve se išlo pješke. Uz put je Isus koristio prigodu za naviještati i ozdravljati.

U trećem dijelu Isus ulazi u Jeruzalem, slavi posljednju večeru, biva uhvaćen, osuđen; trpi smrt na križu. Konačno ga Bog uskrisuje od mrtvih, tako da je mogao sresti svoje dan iza Vazmene subote.

Pred početak Isusovog puta s učenicima i učenicama, dakle u prijelazu iz prvog u drugi dio javnog djelovanja, događa se preobraženje o kojem smo čuli u evanđelju.  Neposredno prije preobraženja, Isus naviješta svoju muku i smrt. Isus je trebao pravovremeno priznati da će ga ljudi odbaciti, tako da će to biti za njega opasno.  Doznao je i o uhićenju Ivana Krstitelja i njegovom smaknuću. Isusu je bilo jasno: ako želi ostati vjeran svojoj zadaći i njemu će se dogoditi, prije ili kasnije, ista sudbina. Reakcija učenika je duboko razočaranje, malodušnost i rezignacija, depresija. Isus ih, jeftino, ne umiruje, ne okoliša, nego naglašava: „Tko želi biti moj učenik, taj neka se odreče samoga sebe, uzme svoj križ i ide za mnom." (Lk 9,33) Muka i križ ne čekaju samo Isusa, nego i sve one koji ga budu nasljedovali. Zaprepaštenje je bilo vrlo veliko.

U ovakvoj situaciji se Isus uspinje, s tri učenika: Ivanom, Jakovom i Petrom na brdo koje se pobliže ne označava (prema ranokršćanskoj predaji radilo bi se o brdu Tabor koje nije daleko od Nazareta). Tu se preokrene Isusov izgled. Njegova odjeća je bila sjajno bijela. Jasno: ovdje nas ne susreće zemaljski Isus kojega su učenici poznavali i s kojim su se družili, sjajni Krist je uskrsli Krist, uzvišeni, nebeski Gospodin.  Preobraženje je neka vrsta predokusa, jedno predukazanje uskrslog Krista kakav će biti na uskrsno jutro.  Tri učenika su smjela pogledati unaprijed, u božansku Isusovu slavu.  Sada, na početku puta u Jeruzalem, gdje su svi bili pogođeni strašnim najavama, smjeli su za kratko vrijeme, gledati konac, uskrsno svjetlo.  Kako je to moglo djelovati na njih?  Oni su bili rastrgani bolju zbog Isusove najave muke i smrti, križa  s jedne strane  i veličanstvene vizije Isusova postojanja poslije muke, s druge strane.  Pa ni naša situacija vjere nije ništa drugačija. Ispovijedamo muku i smrt i uskrsnuće Isusovo kao središnjicu vjerovanja.  Odatle nam može biti jasno zašto su Mk, Mt i Lk tako komponirali svoja evanđelja: najava muke i preobraženje su evanđelje u evanđelju - i za nas predskazanje Uskrsa.

Uz Isusov sjaj pojavljuju se i starozavjetni likovi: Mojsije i Ilija. Oni su u sjaju, znak da i oni dolaze iz nebeske sfere. Mojsije predstavlja Zakon (Toru, mudrost Božju), Ilija je predstavnik proroka.  Oba su sadržaj staroga Zavjeta.  Oni razgovaraju s Isusom o onome što predstoji u Jeruzalemu: muka, smrt i uskrsnuće.  Ono što će se dogoditi u Jeruzalemu nije nikakav slučaj gdje su samo ljudi oni koji odlučuju, nego je i ispunjenje obećanja. Povezano je sa Svetim pismom Starog zavjeta.

Nad glavnim likovima Isusom, Mojsijem i Ilijom pojavljuje se oblak. Njegovo spominjanje nije nikakav meteorološki znak. To je, za Sveto pismo znak za skrivenu prisutnost Božju.  Bog sam okružuje ovu trojicu: Isusa, Mojsija i Iliju. To se naznačuje time  što ih je oblak zasjenio.  Bog prati Isusa na putu u Jeruzalem, on ga prati i na skriven način kroz patnju i smrt.  To se potvrđuje još i riječju: "Ovo je moj izabrani sin, njega slušajte!" (r.35). Muka i smrt ne ispadaju iz Božje brige za njegovog Mesiju. Otac mu je blizu i onda kada na križu osjeća osamljenost, poniženje, ruganje i sasvim sigurno nije imao pred očima Uskrs.

Isusovo preobraženje s najavom muke i smrti  i odlaskom u Jeruzalem - s iskustvom Maslinske gore - osude, križa i neprocjenjive vrijednosti uskrsnuća odgovara očekivanju mlade zajednice, koja treba sama, pa i mi s njom, doživjeti - možemo to nazvati - iskustvo tunela. Čovjek ulazi u tamna i mračna bespuća koja izgledaju bez izlaza, u potpunu tamu i mora cijelo vrijeme izdržati sam, bez utjehe i oslonca u nadanju.  Tek pri kraju se opaža jedno malo, sićušno svjetlo, koje dolazi sve bliže i bliže, postaje sve veće i veće i na kraju će nas odvesti u sjajno, sunčano svjetlo.

Danas, na drugu korizmenu nedjelju,  nalazimo se u situaciji trojice učenika. Veliki tjedan je još daleko. Usprkos tome smijemo baciti pogled na uskršnje svjetlo  kojemu idemo u susret. I ovo naše nedjeljno slavlje bi, u sebi, trebalo nositi oznake Uskrsa.

2.

Abrahamova povijest počima izvanredno kratkom rečenicom: «Tada reče Bog Abrahamu...» A mi bismo željeli znati još mnogo toga. Da li je Bog Abrahama prije poznavao? Kako mu je govorio? U snu? U nekoj viziji? Ili jednostavno tako da mu je položio misao u srce? Pripovjedača to, ama baš ništa, ne zanima. Njemu je važno jedno: Bog reče Abrahamu.

Iz toga proizlazi prvi preduvjet Abrahamove vjere: na početku stoji Božji govor. Drukčije rečeno: kad Bog ne bi ništa govorio, čovjek ne bi mogao vjerovati. Vjera je dakle ODGOVOR. Ova činjenica je vrlo važna, jer nas naš jezik može zavesti. Mi mislimo da bi čovjek mogao vjerovati, a da nitko ništa nije govorio. Tako, npr ako netko nešto promisli i drži da je to tako, u hrvatskom jeziku, to označavamo pojmom „vjerovati". Tako mislimo kad kažemo da vjeruje onaj koji malo dublje misli i dođe razmišljanjem do višeg bića.

U hebrejskom jeziku je takva mogućnost isključena u riječi vjerujem. Kao što nitko ne može odgovoriti ako ga netko nije ništa prije pitao, tako i nitko ne može «vjerovati» ako od Boga prije nije primio riječ. I zato izvještaj počima sa: «Tada Bog progovori Abrahamu».

I što mu je Bog rekao? «Otiđi  iz svoje zemlje, svoga roda, svoje obitelji u zemlju koju ću ti pokazati.» Ako smo očekivali nešto izvanredno, onda smo razočarani. Bog mu ne otkriva nikakve tajne. Sigurno, Bog je to mogao učiniti i kasnije je učinio. Ali sada, ovdje, na početku vjere on to ne čini. To znači da otkrivanje nekih tajni, u biti, ne spada na vjeru. Ova kratka rečenica koju Abraham sluša, opominje nas da i mi budemo pažljivi.

Bog šalje Abrahama na put u zemlju koju će mu on sam pokazati. To znači: Bog će sam ići s njim. Tako se Bog objavljuje kao vođa koji pokazuje put. To se dobro uklapa u Abrahamovu situaciju, jer je za njega od velike važnosti - naći pravi put. Može li on poželjeti što boljega, nego da mu baš njegov Bog želi pokazati put?

Često puta se opisuje Boga Staroga zavjeta kao Boga koji traži poslušnost. Ovdje, na početku vjere, Bog se pojavljuje kao vođa koji ljudima pokazuje put. Tema o «Božjem vodstvu» provlači se kroz cijelu Bibliju. Pa i u kasnijem židovstvu religija se nazivala  «Put». Bog se nudi kao vođa.

Ovaj izraz se može vrlo krivo razumjeti, jer Bog ne stoji na nekoj pijaci i govori: «Tko želi sa mnom ići!» On ne čini neobavezne ponude. On govori «Idi». Na ovom vođi je nešto čemu se ne može suprotstaviti. On pozna sasvim dobro put, ima čvrsti plan, ne ljulja se,  nije bespomoćan kao neki nomad koji često ne zna kamo mora ići. To mu daje autoritet. Tako, u kratkoj rečenici leži nešto obvezujuće, nešto što budi povjerenje, nešto što osvjedočuje, nešto što uklanja razočaranje i stare rane. A koji je to put kojega Bog pokazuje?

«Idi iz svog roda i iz svoje obitelji». Abrahamov rod je bio uvijek na putu. Oni su se tada nalazili u sjevernoj Siriji, ali tu su bili stranci. Zato mu nije bilo teško napustiti tu zemlju. Ali ostaviti svoj rod, za Abrahama je bilo vrlo teško. To je značilo, za stare narode, nomade, živjeti u smrtnoj opasnosti. Da bismo to potpuno razumjeli, trebali bismo razumjeti stari socijalni red koji se zadržao do danas kod beduina.

U pustinji se događalo malo ubojstava. Jer ako je netko nekoga ubio, morao je bježati vrlo daleko. Čitavo pleme ubijenog bi ustalo i tražilo ubojicu i ne bi mirovali dok ga ne bi ubili. Zato se svatko klonio nekoga ubiti, jer bi odmah imao problema s cijelim plemenom. Pojedinac je bio toliko jak, koliko i njegova rodbina. Ali teško pojedincu, samcu. Svatko ga može napasti. On je slobodan poput ptice. Što više ima, tim više mu je život u opasnosti. I baš to Bog zahtijeva od Abrahama. On mora ostaviti svoj rod. To je za Abrahama bilo nešto neočekivanoga. Tako se isprepliću Božje obznane i njegovi računi i planovi.

Tome treba dodati da taj put traži od Abrahama njegovo potpuno zauzimanje. To nije bio skok na sljedeći put, nego je morao usmjeriti, prema tomu, cijeli svoj život. I nije mogao računati na povratak nakon nekog vremena rizika i puta, da se mirno opruži uz oganj i računa na zaštitu drugih. Za njega nije bilo povratka. Kad je spakirao svog magarca i krenuo prema zapadu na put, to je bila odluka njegova života.

On je trebao napustiti svoj rod, a ipak sam nije mogao živjeti. Zato mu Bog nudi zajedništvo s njime. Abraham je, tako reći, trebao pripadati Božjoj obitelji. On će biti jak kao Bog, jer se Bog očitovao da će biti s njim solidaran. Bog se vezuje na Abrahama. On želi s njim ići i ne napuštati ga na njegovim putovima.

To je jedno obećanje, ali ne i jedino.

Do sada je Božji govor bio strog, skoro zastrašujući. Neka tajnovita moć vuče Abrahama iz njegove sigurnosti. Ta sila nešto s njim planira. A što mu to prvotno obećava? Tada Bog progovori: »Učinit ću od tebe velik narod, blagoslovit ću te, tvoje ime ću učinit velikim. Bit ćeš blagoslov. Blagoslovit ću one koji tebe budu blagoslivljali, a prokleti one koji tebe budu proklinjali", tada je glas govorio tješeći i obećavajući.

«Blagoslivljat ću te» U toj riječi je sve drugo sadržano: obećanje brojnog potomstva, zemlja, slava, sreća. Bog obećava Abrahamu spasenje. Spasenje jednom rečenicom: »U tebi će se blagoslivljati sva plemena na zemlji.» To znači: svi će narodi govoriti «O, kad bi nama bilo tako dobro, kako je bilo Abrahamu.»

«I tada Abraham, krene na put. Nije otišao jer je poslušao, nego jer se povjerio. On se oslonio na Boga i uzeo ga za svog vođu. To baš nije razumljivo samo po sebi, jer se Božja ponuda ne može prije kušati. Abraham ne može sjesti i proračunati svoje izglede. On čak i ne zna kamo ide. Ne može se osigurati ni informacijama. Za njega postoji samo jedna mogućnost, kasnije istraživati ponudu kad sve prihvati. I samo kad on bude taj put uistinu prošao, vidjet će kako je živjeti u savezu s Bogom.

Abraham je prevladao sve nesigurnosti, jer je uvjeren i zna da se na Boga može osloniti. Hebrejska riječ  za vjerovati znači »osloniti se na», «učvrstiti se u», «čvrsto se držati". Abraham je uvjeren  da se na nikoga i ništa ne može tako čvrsto osloniti kao na Boga. To znači on vjeruje. On ne može riječ Božju provjeravati, ali osjeća da je on prema Bogu, usprkos svih računa i nepovjerenja, malen. Zato se  čvrsto veže na Boga da se više nikad ne može odriješiti.

Ovdje moramo uzeti u obzir da riječ «vjerovati» u hebrejskom jeziku ima isti korijen kao i riječ «dijete koje se nosi» i «odrasli koji obuhvaća dijete» Drugim riječima: čovjek koji vjeruje je  kao dijete koje pušta da ga nosi otac. Što je put opasniji, to se čvršće drži oca. I ako bi otac trčao prema ponoru, neće se odlijepiti od njega, nego se uz njega priljubiti, usprkos velikom strahu, jer dijete zna da se ni za koga i ni za što ne može tako uhvatiti kao za oca. Gdje je otac, tu je moj spas.

Je li ova Abrahamova vjera i naša vjera? I mi smo primili riječ od Boga. I mi se moramo, poput Abrahama, postaviti prema toj riječi, jer Bog koji nama govori je isti Bog koji je govorio Abrahamu. I nas želi voditi putem kojega mi nismo izabrali i koji izgleda tako težak i zahtjevan i iziskuje sve naše sile. I nama je Bog obećao da će s nama stupiti u zajedništvo i našu stvar učiniti svojom stvari. I mi ćemo taj spas naći tek kad dođemo na kraj puta - kad prijeđemo cijeli put.

Ako Boga izaberemo kao vođu, ako se na njega čvrsto oslanjamo - a mnogo će nas od toga odvraćati - tada i mi vjerujemo poput Abrahama. Tada je i nama Abraham otac vjere.

3.

Isus uze nasamo Petra, Jakova i Ivana i popne se na brdo da moli. I dok je molio, promijeni se izgled njegova lica, odjeća mu postade bijela. Tada progovori glas iz oblaka: «Ovo je Sin moj ljubljeni, slušajte ga!» (Lk 9,28-35)

Friedrich Nietzsche, sin dubokog vjernika, protestantskog župnika, bio je jedan od najvećih Isusovih protivnika. Njegovo djetinjstvo i rana mladost bili su prožeti osobnom religioznošću. U 12. godini je vjerovao da je vidio Boga u svoj njegovoj slavi. I zato je još čudnija promjena u psovača koji traži Boga koja se dogodila za vrijeme njegovog studija. Možda je i razlog u tome da, u to vrijeme, nije mogao naći učitelja koji bi ga mogao usmjeriti prema vrijednom životnom cilju i zato ga je sam tražio na vlastitom putu. I gdje je završio?

Nietzsche je slavio ništa. Njegovo uvjerenje je bilo da je samo jaki pozvan vladati. «Što kani pasti, to treba udariti.» Možda je, pri tom, mislio na Izaijinu riječ: «...prelomljenu trsku neće slomiti i stijenja koji tinja neće ugasiti.» (Iz 42, 3)

Posljednjom snagom pokušao je dionizijski osjećaj života prikazati kao pobjedu. Pri tome je mislio da ime Dionizije znači reći da svim neograničenostima života u svim njegovim oblicima. Dionizijsko životno držanje je trebalo zamijeniti kršćansku poruku, jer Dionizije, kao simbol života koji nastaje, ne može podnijeti Raspetog kao simbol života koji silazi. I zato je borba «Dionizija protiv Raspetog» cilj njegova života. Jer tvorca kršćanstva kojeg je on smatrao ponekad površnim, on je odbijao, odbacivao ga je kao nekog koji prezire i odnosi se neprijateljski prema ljudskom životu. «On sam bi povukao svoje učenje kad bi došao na moj oltar! Dovoljno bi bio plemenit kad bi sve opozvao.»

Da su Isus i Nietzsche bili potpuno različiti duhovi, jasno je iz ove kratke skice. Jer Isus nije bi na strani ni jakih, ni moćnih. Moćnima se nije uklapao u koncept, jer je zastupao previše ljudsku liniju. Od početka se stavio na stranu slabih, bolesnih, nevoljnih i grešnika, smatrao se njihovim odvjetnikom. U svoje prijatelje je ubrajao siromahe i one koji su bili slomljena srca. Nosio je teret poniženih i okrenuo se prema nebranjenima i bespomoćnima. Znao je da postoji snaga gdje sve završava, riječ gdje svaka ljudska mudrost zašuti. Isus je poznavao jedan TI i kad  svi koji ne znaju dalje padaju u duboku osamljenost. Znao je život tamo gdje za sve koji zdvajaju ostaje samo smrt. Istina i ljubav određuju njegov život, a ne uljuđena diplomacija. Jer je zastupao ljudsku ljubav, rušio je, na svakom koraku, mir i red odgovornih.

Ova njegova ljubav prema onima koji su pali, za koje Nietzsche nema srca, privlačio je na sebe oštrinu i bezosjećajnost njegovih protivnika i jer za njih njegov put nije za njih bio ispravan, sve više su pokušavali ukloniti ga s njegova puta. A Isus ljubio svoje, htio ih je do kraja ljubiti.

Zato ovdje nalazimo razlog zašto je Isus s Petrom, Ivanom i Jakovom napustio ravnice i doline ljudskih intriga i ljudske težnje za vlašću i penje se na brdo, na visoko da tu moli. Tu su bili bliže nebu i njihovo je srce bilo otvoreno za glas Božji. Kako je bila duboka volja za istinom koja je u Isusu živjela i kakva je svjetlost bila sakrivena u njegovom licu trebala je doživjeti jedna mala grupa da znaju što je on u stvarnosti bio.

Što je Isusa tjeralo na brdo? U molitvi je htio Bogu dati svoje putove i osluškivati njegovu volju. Zato mu se činilo i potrebnim pitanje da li je do sadašnji put besplodan i je li ravan, treba li ići do kraja ili možda Bog s njim ima druge planove. Recimo točnije: u molitvi je Isus htio doživjeti da li treba ići u Jeruzalem, gdje se u međuvremenu toliko zaoštrilo da mora računati sa smrtnim završetkom svoga života ili je možda svrhovitije taj grad izbjegavati. Evanđelist opisuje kako je Isus razgovarao sa oba stupa Staroga zavjeta. Mojsije je onaj koji je čitav narod izveo iz ropstva i kroz pustinju uveo u slobodu. Prorok Ilija je čovjek koji je srušio poganske idole. Mojsije i Ilija utjelovljuju slobodu ljudi i obavezno povjerenje u Boga. Oni se ujedinjuju u Isusu i daju mu spoznaju da Bog potvrđuje njegovu zadaću.

Moliti znači: svoje putove izložiti pred Božje lice, s Bogom o tome razgovarati i njega u njima naći. Ako mi, dakle, ono što nas muči i brine i ono što neprestano u sebi nosimo, donesemo u molitvi pred Boga, pročišćavaju se naši pogledi, naše čežnje i želje, naše požude i htijenja, jer sve to, kroz molitvu, iznosimo pred Božje lice i doživjet ćemo kako se, kroz molitvu, sve razjašnjava. Knjiga mudrosti govori: «Molio sam i bila mi je dana jasnoća» (7,7). Molitva koja razjašnjava, prosvjetljuje i molitelja. U takvoj molitvi, molitelju je dana snaga da može pred Bogom hodati određenim putovima. Takva molitva je moguća svakome. Potrebno se samo pitati kojim putovima ideš, jesu li to tvoji vlastiti putovi ili ćeš reći da su oni od Boga određeni? Nietzsche je bio svjestan čemu se protivi i zato se okrenuo od Boga i pošao svojim putom. Posljedice je izrazio vrlo jakim riječima: «Nećeš više nikada moliti, nikad se klanjati, nikada otpočinuti u beskonačnom povjerenju. Zakazao si sebi pred posljednjom mudrošću, posljednjom dobrotom, posljednjom snagom da ostaneš stajati da bi zaštitio svoje misli. Nemaš više nikakvog čuvara i prijatelja za sedam osamljenosti. Živjet ćeš bez pogleda na brdo na čijim vrhuncima je snijeg, a u srcu plamen. Ne postoji, za tebe, nikakav osvetitelj, nikakva ruka koja će stvar poboljšati, ne postoji više razum u kojemu ima više od onoga što se događa, nikakva ljubav od one koju živiš, u tvom srcu više nema mira, gdje više ništa nema za naći, niti za tražiti. Boriš se protiv nekakvog posljednjeg mira i želiš vječni povratak rata i mira. Čovječe odricanja, hoćeš li se odreći svega toga, tko će ti dati snagu za to? Još nitko nema takve snage!»

Tko će potvrditi naše životne putove, Nietzsche ili Bog?