Sva četvorica evanđelista  nam prenose izvještaje o muci i smrti Isusovoj i pripovijedaju o doživljaju njegova uskrsnuća: Isus živi! Njihovo živo opisivanje Isusovog puta na križ pozivalo je već ranokršćanske zajednice da prodube tajnu muke i uskrsnuća Isusova i da na taj put pođu, u vjeri, zajedno s Isusom. U vrijeme mučeništva mnogi su kršćani taj put bolno osjećali na svome tijelu - Isusov križni put je davao smisao vlastitim patnjama (usp. Mk 8,34-38). Kasnije kad je kršćanstvo postalo državna religija, posjećivali su pobožni hodočasnici i hodočasnice (Egeria, hodočasnik iz Piacennze, Helena) u vjerničkom sjećanju, mjesta Isusovog trpljenja u Jeruzalemu.

Naši križni putovi sa svojih 14 postaja, kako ih se nalazi u crkvama ili raznim „Golgotama" na otvorenom, uglavnom su nastali iz običaja hodočasnika u 15 st.  da idu putem kojim je Isus išao u Jeruzalemu.  Pri tome se išlo raznim  putovima i na raznim postajama se razmišljalo o muci Isusovoj. Ova pobožnost je, u narodu, bila vrlo obljubljena.

Naših 14  postaja u crkvama ima svoj korijen u biblijskom pripovijedanju muke, ali ne baš sve postaje. Neke su nastale u kasnijoj pobožnosti. Uzalud bi se tražio, u evanđeljima, trostruki pad Isusov pod križem (u srednjem vijeku se neko vrijeme govorilo o čak 7 padova). Lik Veronike je nastao iz jedne poslije biblijske legende iz 6. stoljeća. Njeno ime dolazi od latinskog „vera icona" = prava slika.  Pripovijest opisuje da je na rupcu kojega je Veronika pružila Isusu ostala, krvlju otisnuta, prava slika Isusova. I susret Isusa i njegove majke (4. postaja) nema utemeljenja, iako je Marija sigurno stajala pod križem Isusovim (Iv 19,25 sl).

Daljnje pripovijedanje i kićenje biblijskog pripovijedanja muke svjedoči da je, uvijek iznova, Isusov put patnje  shvaćan i prebacivan u život ljudi. Vlastita patnja, bijeda, nevolja, doživljaji s nemoći, bolesti i smrti ogledaju se u  postajama križnog puta.  Pa i ženski pogled, majčinska samilosna ljubav Božja, u liku Isusove majke, njena patnja na putu, stavlja se u središte pažnje.  Uvijek se išlo za životvornim posadašnjenjem riječi Božje i ponovnim prepričavanjem poruke u konkretnim situacijama ljudi, s njihovim vlastitim patnjama, nevoljama i brigama. Meditirati istovremeno Isusov put i vlastitu patnju, vlastitu nevolju donijeti u dijalog, daje utjehu i  snagu  i tako dopušta ljudima dublji ulazak u poruku kršćanske vjere.

Tumačenje zašto 14 postaja nalazimo već u 4. stoljeću kod crkvenog oca Augustina. On podsjeća na to da je Isus umro 14. nisana (tako se zvao židovski mjesec). Crkveni otac tumači ovaj datum upućujući na polovicu mjesečeve mijene „kao prijelaz iz jednoga u drugi život" (pasha) i kao „promjena iz vanjskog k unutarnjem" kao što se to lijepo vidi kroz mjesečeve faze između rasta i smanjivanja.

Broj 14 tvori dva puta sedam. Sedam je sveti broj koji povezuje Božju puninu (3 - Trojstvo) i svijet ( 4 - četiri strane svijeta). Poznamo taj broj iz sedmodnevnog ritma stvaranja (Post 1.) i poznamo ga iz tradicije sedam darova Duha Svetoga kao i sedam svetih sakramenata. Nije na odmet spomenuti da broj 14 susrećemo u broju od 14 zaštitnika u nevolji i 14 anđela čuvara.

Pustinja je mjesto s vrlo malo ljepote, a oštrih napora. Pustinja je mjesto opasnosti, suše, žege i žeđi, tame i noćne hladnoće, samoće, bespuća i nepreglednih daljina, bez orijentiranja i velike smrtne opasnosti. U pustinjskim časovima našeg života ovi znakovi pustinje u našoj duši postaju mješavina, tako da više ne možemo jasno vidjeti tko smo mi sami. To su vremena u kojima ne spoznajemo jasno tko smo i što smo i gdje trebamo ići.

U pustinjskim vremenima života trpimo zbog svojih razočaranja i rana: možda ne možemo otpustiti  našu vlastitu mržnju, zavist, niti naše vlastite misli i mišljenja. Osjećamo se zatvorenima, napuštenima, ne možemo van, ne možemo dalje, niti sami, a ni s drugima pa i s težom situacijom u kojoj izgleda da nema rješenja problema. Pustinjska vremena, u kojima nam budućnost izgleda tako crna, jer nas je zadesila nekakva bolest, nezaposlenost nas pritišće ili uzdišemo pod teretom posla kojeg ne volimo, pa jednoličnost svakodnevice, mogu nam uništavati dušu.

Potpuna šutnja pred boli zbog konačnog rastanka s jednom voljenom osobom. Bilo zbog rastave ili smrti. Takvi događaji se obaraju na nas iznenada i ruše nas u krizu. Ili ona dolazi neprimjetno. Tu se mijenja naša životna sredina u zonu mraka, beživotnosti

Teolog Johann Baptist Metz je pokušao, prije nekog vremena, definirati smisao i cilj religije.  Pri tome mu je uspjelo da ono što religiju čini religijom, ono za što ona stoji i što ona omogućuje, opisati samo jednom riječju. Najkraća definicija religije je, po  Metzu , „raskid  (prekid)". Religija prekida.  Ona prekida svakodnevnicu, navike, vlastiti životni obrazac, predrasude, vladajuću logiku - sve ono što, po sebi, izgleda razumljivo. U prvom čitanju susreće nas upravo ovo svojstvo religije. Ovdje je govor o jednom posebnom obredu iz Ponovljenog zakona koje prekida neki čin: nakon  branja prvih plodova, otac obitelji treba doći u Hram i tu izvršiti obred zahvale.  Otac obitelji predaje svećeniku košaru s prvinama plodova  i izgovara ispovijest vjere. Sadržaj vjeroispovijesti je oslobođenje Izraela iz Egipta i dar ove zemlje, iz koje sada ljudi imaju žetvu.  Posred radosti zbog plodova, posred umora, usred smjeti uživati plodove, ljudi to prekidaju i okreću pogled prema Božjem spasonosnom djelovanju. Po ovom  prekidu ljudi mogu  spoznati i dokučiti da njihova egzistencija  nije plod njihove marljivosti, nego  da je trebaju zahvaliti posebnoj inicijativi Božjoj.  Konačno, ovaj prekid cilja na zahvalnost za svijet, za zemlju, za plodove. Isusovac Piet von Breemen je jednom napisao: „Ne brinem se za čovjeka koji je zahvalan!" Prema tome, suprotno od zahvalnosti nije nezahvalnost, nego ravnodušnost.

Kao što se u središtu prvog čitanja iz Ponovljenog zakona  nalazi kratka formula vjere, tako nas u središtu drugog čitanja iz poslanice Rimljanima, susreće kratki oblik vjeroispovijesti. Oba puta se radi o Bogu  koji uzima inicijativu, o Bogu koji čini i oslobađa.  Dok prva, kratka vjeroispovijest govori o oslobođenju Izraela iz Egipta, u poslanici Rimljanima radi se o Isusovom oslobođenju od smrti: „Bog ga je uskrisio." Po ovoj Božjoj inicijativi prva vjera, prvo naslućivanje ljudi koji su nasljedovali Isusa, dobija neočekivanu potvrdu.  Gledajući na uskrsnuće oni spoznaju da se ovdje radi o stvarnom Božjem djelovanju (izvornik ge-gott-et = „bogovao je" Gottfried Bachll).  Gledano s aspekta uskrsnuća postaje jasno: „U Isusovom cijelom životu, njegovom cijelom naviještanju, ponašanju, sudbini Božja riječ i volja je uzela tijelo, to jest  ljudski lik: Isus je u svom govoru, djelovanju i muci, u svojoj cijeloj osobnosti  naviještao, manifestirao i objavio Božju riječ i volju."  (Hans Küng) I zato se, s obzirom na ovo iskustvo, ne može o Isusu govoriti drugačije nego s pogledom na Boga  i ne može se o Bogu više govoriti, nego s pogledom na Isusa.  Jedno ukazuje na drugo.  To se i misli kad se ispovijeda da je Isus Gospodin/ Kyrios. I onaj koji piše ove rečenice (Pavao) je to doživio, tokom svojih godina prepunih pokreta, u svim svojim visinama i dubinama. „Tko u njega (uskrslog i raspetog) vjeruje, neće propasti." (Rim 10,9)

Evanđelje prve korizmene nedjelje je onaj tekst iz Lukina evanđelja koji predstavlja prijelaz (i gramatički) prema Isusovom javnom djelovanju. Dok Luka u evanđelju djetinjstva  i djelovanju Ivana Krstitelja odgovara na pitanje  odakle Isus dolazi ( obiteljski i religiozno) i u čije ime nastupa, napastovanje jasno ukazuje  čije je on „duhovno dijete" i kako on sebe promatra i smatra, i kako će nastupati.  Pri tome se, u trima napastima,  zgušnjavaju zavodničke (napasničke) alternative koje obećavaju atraktivne i djelotvorne putove - slavu, ugled. Konkretno, radi se o tri odlučujuća pitanja: Od čega i zašto živiš? Pred kim ili čim klečiš? Drukčije rečeno: Kome i čemu poklanjaš povjerenje - vjeruješ?  Ako bolje promatramo, ova tri pitanja odgovaraju trima etapama Isusovog života (kraljevstvo Božje - praksa  i - navještaj; politička očekivanja i Isusova odbacivanja tih očekivanja, posljednji dani u Jeruzalemu - završavaju u skandalu križa). Konačno, u napastovanju se radi i o shvaćanju Mesije. U Isusovom odgovoru vide se sasvim jasna Isusova shvaćanja: Isus nije svoju moć zloupotrebljavao (za sebe), nego je upotrebljava na korist i dobro drugih. Odriče se utjecaja, bogatstva i moći i do krajnjosti se povjerava Bogu. Čak i na križu zdvajanje nije jače od povjerenja (ps 22).  Pripovijest o napastovanju možemo promatrati kao neki uvod u Isusovo javno djelovanje. Kao što uvertira neke opere ima najvažnije motive i elemente djela koje slijedi, tako i pripovijedanje o napastovanju sadrži najvažnije teme iz Isusovog života i shvaćanja samoga sebe.

Odlomak Lk 4,1-13 je sastavljen kao pouka u čijem središtu stoje tri Isusove izreke (apophotegmata). Pri tome treba uočiti da su Isusu u usta stavljene, tri puta, riječi iz Ponovljenog zakona. A to pokazuje: Isus je bio pravi Židov - i živio je u  i iz vjere svojih „otaca". Sve što je činio proizlazi iz ove vjere s trostrukim uvjerenjem: „Čovjek ne živi samo o kruhu." (Pnz 8,3b) „Klanjaj se jedino Gospodinu Bogu i njemu jedinome služi." (Pnz 6,13) „Ne iskušavaj Gospodina, Boga svoga." (Pnz 6,16).

Milost Gospodina našega Isusa Krista, ljubav Boga Oca i zajedništvo Duha Svetoga neka bude sa svima vama.

Pod posebni blagoslov trojstvenoga Boga stavimo danas, na prvu nedjelju korizme (na koju vas sve srdačno pozdravljam) cijelo pokorničko vrijeme. Pripazite malo, makar danas, na Zbornu molitvu. Zbijenim riječima govori se ono što je cijelo pokorničko vrijeme i što nam želi donijeti: to je svetih četrdeset dana; oni su dar Božji, on nam dolazi u susret da bismo Isusa dublje upoznali i življe u njega vjerovali. Na taj će način njegova snaga otkupljenja i spasenja na nama i u nama  biti učinkovitija.

Neka nas Bog, u svom milosrđu, tako sada pripremi da se to i vidi na našem životu: Bog nam je darovao blagoslovljeno vrijeme, vrijeme obraćenja i pokore.

Priznajmo, iskreno pred Bogom i jedan pred drugim, da smo sagriješili i da nam je potrebno oproštenje.

Gospodine Isuse Kriste, riječ Svetog pisma je tebi bila pomoć protiv napasnika. U povjerenju u Božju riječ i snagu molimo:

Za Crkvu u cijelom svijetu: obnovi je u vjeri i očuvaj je od vlasti Zloga: Kriste čuj nas....Kriste usliši nas

Za sve koji se u ovom korizmenom vremenu pripravljaju na krštenje: ispuni ih svojim svetim Duhom, Kriste čuj nas....Kriste usliši nas

Za siromašne u svijetu, koji trpe zbog gladi, nevolja i bolesti: pokreni srca ljudi prema pravednosti, spremnosti pomoći u ljubavi, Kriste čuj nas....Kriste usliši nas

Za našu zajednicu: jačaj nas u svim napastima i daruj nam milost obraćenja  tebi i tvojoj riječi. Kriste čuj nas....Kriste usliši nas

Bože i Oče. Ti si vjeran i ne ostavljaš nas same.. Hvalimo te i slavimo, po Kristu, Gospodinu našemu. Amen

Gospodine,

Imam vremena.

Imam svoje vrijeme za sebe.

Sva vremena koja si mi dao

Pripadaju meni:

Godine moga života

Dani mojih godina

Sati mojih dana.

Na meni je da ih ispunim,

Mirno i opušteno

Ali ispuniti ih do vrha,

I tebi ih prinijeti

Da ti i iz njihove loše vode

Napraviš plemenito vino

Kao što si to jednom učinio u Kani

Na gozbi ljudi.

Gospodine, ne molim te danas za vrijeme,

Da učinim ovo ili ono.

Molim te za milost

Da u vremenu kojega mi daješ

Svjesno činim ono

Što ti želiš da učinim.

1.

Napasti su nam poznate. Napast misliti samo na sebe, napast slijediti samo svoju volju, napast ići lakšim putem. Napasti su kod nas svakodnevna stvar.

Isus pozna napasti. Odgovor na napasti, za Isusa, postaje odluka. U pustinji se Isus odlučuje za svoj put.

Put u pustinju nije bila nikakva stranputica, niti lutanje. Evanđelist naglašava, čak dva puta, da je  Duh Sveti onaj koji je Isusa odveo u pustinju. Pustinja je mjesto  gdje će svako odstupanje, svaka komotnost, svaka svagdašnjost završiti naopako. Pustinja je mjesto gdje je čovjek sam sa sobom i sa svojim Bogom  Tamo Duh Božji odvodi Isusa.

Napasti nije baš tako lako prepoznati. Tri  napasti u pustinji  su pranapasti: ovisnost o blagostanju, vladati nad drugima, Boga učiniti oruđem  svojih interesa.

Napasnik govori Isusu:"Ako si ti Sin Božji, zapovijedi da ovo kamenje postane kruhom."  On traži od Isusa da svoju moć upotrijebi u svoju korist.  On bi trebao pretvoriti kamenje u kruh da tako nasiti svoju glad. Napast da sam sebi bude bližnji, da se brine za svoje vlastite ovce. Nasuprot tome Isus govori ono što čovjeka čini čovjekom. Čovjek ne živi samo o kruhu: Isus se daje kao kruh za mnoge. U tome što odbija napast da se brine najprije za sebe, pokazuje da je Sin Božji.

Druga  napast:  "Dat ću ti sva kraljevstva svijet ako mi se pokloniš." U stvari Isus je došao da bi uspostavio kraljevstvo, kraljevstvo Božje među ljudima. Ali ne tako da on ovlada ljudima i da ih pokori, nego kao slobodnu Božju ponudu nama ljudima. Tako što on ovu napast odbija, pokazuje da je njegovo poslanje od Boga.

Treća napast je vrlo lukava, jer argumentira Biblijom:"Baci se dole, jer je Bog obećao da će svoje štititi" To možda i zvuči točno i dokazujuće, no Isus odgovara na ovaj prijedlog odbijanjem: ne stavljaj svoga Boga na kušnju. Isusov put je put križa, patnje i smrti. Prihvativši smrt, on je  pobjeđuje.

Isti prijedlog će se Isusu još jednom ponoviti. I to na križu.  Tu su podrugivači zahtijevali:"Ako si Sin Božji, siđi s križa. Ako si Mesija, pomozi sam sebi. Isus se odupire ovoj zadnjoj napasti. U tome se pokazuje da nije došao pomoći sam sebi, nego nama ljudima.

Tako nam se, u te tri napasti u pustinji, pokazuje Isusov život u cjelini i u tome je značenje četrdesetodnevnog boravka u pustinji. Isus se otvoreno postavlja prema napasniku i suprotstavlja mu se. Duh Božji odvodi Isusa u pustinju i tu, na njemu, pokazuje svoju snagu.

Danas pozivam nebo i zemlju za svjedoke. Stavljam pred tebe život i smrt, blagoslov i prokletstvo. (Pnz 30,19)

U 40 dana pokorničkog vremena  ne radi se o strogoj pokori i opterećujućem odricanju, nego o novim putovima slobodnijeg, sretnijeg života.  Poziv korizme je da životu damo veću vrijednost.

40 dnevni post, nalazimo u Crkvi već od 4. stoljeća. Dani između Čiste srijede i Uskrsa slove kao dani pokore.  Nedjelje su izuzete od posta, jer su spomen na Isusovo uskrsnuće. Svaka nedjelja je mali Uskrs. Iz ovog razloga dodalo se još 4 dana  za četiri nedjelje pa korizma počima na Čistu srijedu, 44 dana prije Uskrsa.

Broj od 40 dana nalazi svoj korijen u židovsko- kršćanskoj tradiciji i ima veliko značenje. Opći potop je trajao 40 dana i 40 noći. Samo je Noa preživio, s onima u korablji. 40 dana je putovao Ilija kroz pustinju do Božje gore Horeb i anđeo ga je hranio kruhom i vodom. 40 dana je Mojsije bio na brdu kad je primao Deset zapovijedi. 40 godina je trajao je put Izraela kroz pustinju nakon ropstva u Egiptu kad ih je Gospodin oslobodio jakom rukom. U pustinji su ljudi mrmljali protiv Mojsija i protiv Boga i čeznuli su za egipatskim loncima punima mesa. A ipak ih je Bog jakom rukom vodio.

Prije nego je Isus započeo svoje javno djelovanje, postio je 40 dana u pustinji. Evanđelist Matej piše (Mt 14) „I kad je postio 40 dana, ogladnje."  Tada mu pristupi napasnik. Nema puta kroz korizmu bez napasnika. Svatko će biti stavljen na kušnju. Isus odgovori đavlu (Diabolos) (doslovno:" onaj koji sve razmeće"): „Čovjek ne živi samo o kruhu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz Božjih usta."  Od čega živi čovjek ? Od čega stvarno ja živim?  Iz kojih izvora crpim za svoj život? Što mi daje snagu i sigurnost? „Ipak čovjek ne može, na duže, živjeti od hladnjaka i škrinja za zamrzavanje, politike, financija i rješavanja križaljki. Jednostavno se od toga ne može živjeti.  Ipak, čovjek ne može živjeti bez  boja, bez mrtvljenja, bez ljubavi" piše Antoine de Saint - Expery. Od čega mi stvarno živimo?

Danas možemo doživjeti fantastična iskustva na nekoj dijeti, čak možemo živjeti od nekoliko gutljaja vode. Onda se postavlja temeljno pitanje: što je najvažnije u našem životu? Sigurno to nisu prepuni hladnjaci. U što ulažem svoje snage? A ponekad stavljam na kocku i svoje zdravlje.

Ja tražim put koji je mnogo više od izmjene prehrane, smanjivanja hrane ili težine. Tražim put, koji je mnogo više od karijere, uspjeha i srčanog udara. Ja tražim put koji je mnogo više od zadovoljstva i razočaranja. Tražim put koji je mnogo više od JA.

Čovjek ne živi samo od kruha, on umire od samoga kruha.

Izazivački, škakljivo i puno uživanja - tako poziva reklamna  napast. Najbolji primjer je jedna vrsta sladoleda s imenom „Napast", odnosno „temptation". Vjerojatno ste čuli ovaj ili sličan slogan „najslađa napast otkad postoji". Pa čovjek bi bio glup kad ne bi ovoj napasti podlegao, sigurno bi nešto promašio. Drugačije se odvija u današnjem evanđelju gdje se radi također o napasti, ali ne okusa i doživljaja osjetila. I ne samo o jednoj napasti  zbog koje se „isplati" podleći. Napast o kojoj se ovdje govori ide mnogo dublje. Ono o čemu se ovdje radi tiče se cijeloga života,  uspjeha ili propasti života.

Današnje evanđelje počima tako da je Isus ispunjen Duhom išao 40 dana pustinjom. Pustinja je, u Bibliji, mjesto čišćenja i Luka je svjesno odabrao to mjesto za sljedeću scenu. Na tom znakovitom mjestu je „proces čišćenja" predstavljen kao dijalog između sotone i Isusa . A sotona je, na ovom mjestu u originalnom tekstu, nazvan diabolos - doslovno prevedeno: onaj koji sve razbacuje, razmeće - Sotona želi poremetiti, razbacati  sve Isusove prioritete, njegovu vjeru, kao i njegovo samoshvaćanje. Tako Isusa, u pitanjima sotone, susreću zavodničke alternative i atraktivni putovi, koji obećavaju  slavu, ugled, uspjeh. Prema tome kako Isus - s njim povezujemo i ljude -  odgovara na  ovo pitanje, ono će se u očitovati u samorazumijevanju,  u vlastitim prioritetima i vlastitoj praksi s odgovarajućim posljedicama. Pitanja o kojima se ovdje radi glase: od čega i zašto živiš? Pred kim ili čim si spreman kleknuti? Kome ili čemu se ti povjeravaš, odnosno vjeruješ?

U napasti je sotona želio Isusa navesti da kamenje pretvori u kruh? Od Isusa se traži da brzo nahrani sebe i ljude. Razumljivo je da Isus zna kako je elementarno nasititi tijelo. On sam se identificira, u svom govoru o koncu svijeta (Mt,25,35), s gladnima. Gladnima dati jesti jest jedno od mjerila za ulazak u kraljevstvo nebesko. „Bio sam gladan i dadoste mi jesti."(Mt 25,35). No, ujedno mu je jasno da se čovjeka ne može svesti samo na trbuh.  Ima još jedna glad: glad za smislom, glad za ispunjenim životom,  glad za pravdom, glad za ugledom, blizinom, podrškom. Zato Isus dobacuje „prevrtaču svega" da čovjek ne živi samo od kruha. Kao što tijelo treba hranu u obliku kruha, život ljudi kao bića koje traži treba smisao i spasenje.  I Isus doživljava na sebi samom: što se više čovjek otvara, što više Bog ulazi u  njegov život, koliko se god više pusti drugoj, Božjoj logici i pusti da ga nadahnjuje Božja velikodušnost, njegova čovjekoljubivost i njegova spasiteljska volja, bit će sve bogatiji, ispunjeniji, sitiji - pa i u teškim situacijama. Isus je garant da Bog ne oduzima ništa od života, naprotiv, on obogaćuje, ispunja. Tko se oslanja na ovoga Boga i sluša njegove riječi, taj preokreće život drugačije, taj će biti osjetljiviji za druge ljude, za svijet i za sebe. Da bi mogao napredovati, da bi stvarno bio sit treba mnogo više nego „kruha i igara". Potrebno je i oslanjanje na Boga, na onoga Boga  koji ne odgovara „starim mješinama", starim navikama, i predodžbama. Austrijska liričarka  Christine Busta je jednom napisala sljedeći tekst: „Ponekad je to vlat žita, mnogi zahvaćaju u vjetar". Na to, dalje dodaje „poneke  dah riječi čini da lebde." Busta time označuje snagu koja može izaći iz Riječi, od žive i vitalne riječi, od riječi koja izlazi iz Božjih usta...

Kod druge napasti se radi o pitanju: pred kime ili čime klečiš u životu? Tako Sotona obećava Isusu pristup utjecaju i moći, ugledu i bogatstvu ako bi se on pred njim poklonio, njega slavio, sebe povezao s njim.  Kako je pomamna ova napast pokazuju, na đavolski način, nacionalsocijalizam (nacizam) i komunizam. Da bi dobili vlast, moć i utjecaj da budu važni, ljudi - muškarci i žene su se ugradili u  ideologiju, slavili je, sebe sjedinili s brutalnim uništavanjem i ponižavanjem ljudi.  I danas postoji, iako, hvala Bogu ne u usporedivom obliku,  spremnost služiti „određenim ljudima" da bi od toga imali koristi. Pomislimo samo na povećanje dobitka i uspjeha pod svaku cijenu.  Što god se ljudi više klanjanju pred ovom napašću  i pobožanstvenjuju ove principe, postoji veća opasnost da „proigraju svijet" i proizvode nespasenje.  Druga napast jasno pokazuje da postoje posljedice onoga čemu se klanjamo i što određuje naše ponašanje. Willhelm Willms piše, u jednoj pjesmi: „ Već prema onom što je kod nas gore, to će sići na nas dolje/... Ako je prvi princip mamon, onda na nas može doći samo duh mamona/... gledajmo samo što je iznad nas, tko je iznad nas..." Ovi redci nas potiču na budnost. Oni nam žele izoštriti pogled i pojačati sluh da uočimo kakvom se duhu ljudi danas izlažu  i kakvom duhu dopuštaju da im prožme život i vrijeme.

U trećoj se napasti radi o odnosu između čovjeka i Boga. Sotona - onaj koji sve razmeće- želi Isusa navesti da na, neki način, iskuša Boga. On, sin Božji, treba se baciti s hrama i njega će nositi anđeli Božji. Ono što sotona želi je da Isus, na neki način, prisili Boga i da ga stavi pod kontrolu prema paroli: „Povjerenje je dobro, ali kontrola je bolja!" No, ova „igrica među odnosima" Isusa i Boga pa prema tome i ljudi i Boga, nije pravilna, ni ispravna. Isus je Boga doživio kao nekoga kome se treba bezuvjetno povjeriti. Sve ostalo ide mimo ovog odnosa, umanjuje ga i time i „truje" Na koji način i kako je bio prožet odnos između Isusa i njegovog Oca pokazuje Oče naš! U toj molitvi i nas Isus uzima u taj odnos. Temeljna misao ove molitve je povjerenje i fascinacija i zato je Isus moli da on smije doživjeti i iskusiti ovu Božju oslobađajuću i usrećujuću blizinu (sveti se ime tvoje -„ja sam koji jest"). Bog uvijek treba biti u njegovim mislima, riječima i djelima  i tako djelovati (dođi kraljevstvo tvoje, budi volja tvoja). Isus se povjerava potpunom Božjem, bezuvjetnom, oproštenju i potiče sebe na oproštenje (oprosti nam duge naše, kako mi otpuštamo našim dužnicima...") i konačno doživljava Boga kao onoga koji nas može izbaviti iz svih nespasenjskih životnih oblika (mustri) (nego izbavi nas od zla). S pravom je teolog Gottfried Bachl  napisao ove riječi o Isusovom odnosu s Bogom:  „Nigdje kod Isusa ne osjećamo  da je ukočen, da drži osjećaje zatvorene, nekakav strah od izražavanja, nigdje nema nekakvog prikrivenog držanja, koji se plaši da ga netko ne promatra, nego  sasvim otvoreno živi u povjerenju." Kako je životvorno i ozdravljujuće povjerenje  prema Bogu i u Boga.

Poput Isusa i pred nas se uvijek postavljaju ova tri pitanja: zašto i od čega živim? Pred kim ili čim se klanjam? I u koga vjerujem, odnosno poklanjam povjerenje! I pravilan odgovor na ova pitanja prožimat će naš život i ne samo kroz korizmu.

Za  naš život može biti vrlo važno da se naš gospodin Isus odupro napastima. -  Ali ja poznam mnoge situacije gdje sam podlegao napastima, gdje sam potezao sa sobom pogreške i grijehe.

Vrlo rijetki su trenuci kad mi se zlo suprotstavlja sasvim jasno i uočljivo. Mnogo češće se sakriva iza normalnosti, užurbanosti, svakodnevice bez razmišljanja. U svagdašnjoj jednostranosti leži velika napast. I  nedostaje odluka da se suprotstavimo toj napasti tako da priznamo sebi pogrešku i počnemo sasvim novi život.

Na pogreške se možemo tako lako naviknuti. Ako imamo u kući svoje roditelje, onda smo se navikli na nekakav način ponašanja s njima. "Starci" se ne uzimaju tako ozbiljno. Često gubim strpljenje "I ako oni ovdje žive, trebaju i oni nešto raditi." I ne opažam da način na koji s njima postupam ne vrijedi. Ali na to sam se navikao.

Jednog dana dođe k meni prijatelj. On, kad je kasno na večer odlazio, reče:" Ti, tvoji roditelji su tako interesantni ljudi, zašto postupaš s njima tako zajedljivo? I ode.

To boli, to boli, jer je istina.

A tada ne mogu sakriti đavla u sebi.  Da, mogu brzo pobjeći, upaliti televiziju, ljutiti se zbog bezobraznog prijatelja, koji se miješa u moje privatne stvari. Jer je teško, u meni, "gledati đavlu u lice." Ili se mogu podsjetiti da je Duh Božji bio onaj koji je Isusa odveo u pustinju. Da se mi oslonimo na snagu Božju,  pa se odupremo đavlu. A tada mogu obući svoj ogrtač i cipele i nekoliko kilometara šetati da bih, u sebi, pogledao "đavlu u lice"

Jer samo ako sebi priznam krivnju, imenujem je, samo onda mogu pokušati ići novim putem. Započeti ponovo. Ako smo jednom vidjeli svoju krivnju, ako smo čuli roktati nutarnju svinju, onda ćemo opet iznova upoznati ako se đavao  želi ubaciti u svakodnevicu. Onda imamo šansu protiv njega. To neće donijeti potpuno spasenje svijetu. Ali zar nije puno kad se kaže: A onda ga đavao napusti za neko vrijeme?

I vjerujem da ovako treba razumjeti radosnu vijest o napastovanju: mi trebamo ići u pustinju da se odlučimo spasiti naš život. U pustinji se trebamo suočiti s našim grijesima, Bog će nam pomoći da izaberemo jedan novi put kojim bismo krenuli da spasimo svoj život. Četrdeset korizmenih dana su prigoda da malo krenemo šetati, ili biti u tišini jednog dana, iako nam to teško pada, pogledati krivnju u našem vlastitom životu, iako nam teško pada, u ispovijedi ili razgovoru jasno reći što se to sakriva u našem srcu. Ali jer se Isus odupro napasniku u pustinji, možemo i mi to pokušati. U snazi Duha Božjega.

5.

Reći jedan da velikom cilju zahtijeva vrlo mnogo ne!

Koliko putova i ulica ima u nekom gradu, a koliko u nekoj zemlji,  koliko tek u svijetu? Nitko to ne može znati. A ipak, svakoga dana ljudi po njima idu ili se voze. Čovjek bi trebao jednom razmisliti kroz koje je sve ceste i putove išao ili se vozio u jednom tjednu. To razmišljanje bi nam moglo pomoći, ne samo da doznamo koliko je tih cesta i putova bilo, nego i koliko je od tih svih putova bilo dobrih, a koliko loših, zaobilaznih, lutajućih ili čak putova u krivom smjeru, a svi ti putovi tvore jedan veliki put kojeg nazivamo životom.

Dobro je i nad sljedećim malo razmisliti. Postoje toliki životni putovi na ovom svijetu. Koliko li ih je već bilo, a koliko će ih još biti? Na kolike se sve načine ti putovi odvijaju - a ipak svi ti putovi imaju samo jedan cilj. Kako se zove taj cilj? Na ovo pitanje imamo samo dva odgovora: jedan je onaj vjernički, a drugi je onaj nevjernički. Nevjernički odgovor glasi: «Smrt je cilj svih životnih putova.» A vjernički odgovor glasi: «Cilj ovog, zemaljskog života je Bog.»

I kršćani koji vjeruju u ono što je Isus objavio, imaju veoma dobre savjete. Kad je vidio da njegov životni put završava, Isus je svojim prijateljima rekao: »Idem k Ocu» (Iv 14,28). S ovim pravilom može se vrlo dobro živjeti, jer ta riječ kaže: «Kojim god putem išao, uvijek se nalaziš na putu kući gdje je tvoj Bog, tvoj Otac koji na tebe čeka». Od ovog cilja naš životni put dobiva usmjerenje i najdublje značenje. Kad bi smrt bila posljednji cilj, onda bi se život morao raspasti i prije smrtnog časa. Tako slično je razmišljao i veliki engleski kardinal, Henry Newmann kad je napisao: »Svijet je bez Boga apsurd, a s Bogom velika tajna.»

«Idem k Ocu», tek ova vjera postaje izvorom svih životnih snaga, ali je poznato kako čovjek može, vrlo brzo, zalutati i pretvoriti svoj životni put u nekakvu pustinju. Ovdje mislim na one trenutke u kojima čovjek više neće biti shvaćen, u kojima nam se čini velika nepravda, na trenutke bez osjećaja ljubavi, bez uspjeha, trenutke osamljenosti, napuštenosti u kojima život postaje surov i težak, zdvojan i neizdrživ.

U takvim trenucima - a ima ih svaki život -  može Bog tako otići u pozadinu da čovjek misli da Bog više nije tu. To  nas može odvesti  u najgluplje ideje i u nama probuditi takve sile, koje se očituju kao vrlo jake i zato vrlo opasne, a to su zadovoljavanje strasti, želja za senzacijama i želja za vlašću, gospodarenje nad drugima. Nigdje i nikad drugdje se čovjek ne osjeća tako osamljenim kao u tim napastima. U takvim trenucima čovjek se mora odlučiti i u njima postaje jasno da reći da jednom velikom cilju zahtijeva puno ne!

Takvih trenutaka je bilo u Isusovu životu (Mt 4, 1-11) i on je proživio u pustinji taj izvanredni osjećaj biti sam, od svih napušten, osamljen i ostavljen. A jer je Isus u svim ovim trenucima ostao vjeran, može nam reći kako se trebamo ponašati da se sami ne izgubimo

Što uočavamo kod Isusa u ovim teškim trenucima njegova života? To je najprije njegov duboki nutarnji mir, kojega nisu mogle uništiti ni napasničke zavodljivosti. (4,3) ni fantastična obećanja (4, 5-6) ni agresivna, žestoka traženja (4,8-9). On ostaje miran u sebi, tako da se čovjek pita otkuda mu taj mir. Biblijsko pripovijedanje nam govori da je njegov život bio ukorijenjen u Božjoj riječi. Tri puta se suprotstavljao zavodniku i objašnjavao mu da su njegovi zahtjevi protivni volji Božjoj i zbog toga ne dolaze u obzir.

Za Isusa je jedini princip djelovanja volja Božja. Otuda i njegova čvrstoća.To je kao da bi se Isus pitao, svaki put prije nekog djela ili odluke: «Što bi Otac (Bog) na to rekao?»  Jedino je to za njega važno.  Sljedeće nam jasno ukazuje što to za nas znači: «Tko ove moje riječi sluša i po tome se ravna, sličan je mudrom čovjeku koji sagradi svoju kuću na tvrdoj stijeni. I ako dođu vjetrovi i bujice navale na tu kuću, ona se ne ruši, jer je sagrađena na čvrstoj litici. A tko ove moje riječi sluša i po njima se ne ravna, sličan je nerazumnom čovjeku koji sagradi svoju kuću na pijesku. Dođu vjetrovi i navale bujice i sruše tu kuću i bi velika njena ruševina.» (Mt 7, 24-27)

Djelovanje po Božjoj volji je uzrok njegove beskompromisnosti. U pismu kojega je pisao Dostojevski Sofiji Aleksandrovnoj Ivanovoj nalazimo jednu misao koja nam ovdje dobro dolazi: «Idite kroz život ravnim putovima, bez kompromisa. Učvrstite u sebi svoje dobre osjećaje, sve mora biti dobro učvršćeno, jer ako se samo jednom veže čast i savjest za jedan kompromis, ostat će, za dugo vremena, u duši slabo mjesto, tako da se vi, pri izboru male poteškoće s jedne strane i prednosti s druge strane, odmah odlučite za prednost i poteškoće izbjegnete. Ovo što vam sada govorim smeta i meni.»

Budući da je Isus išao svojim putem bez kompromisa, u njegovu životu ne nalazimo slaba mjesta - slabe strane.  I jer je znao, kao nitko drugi,  da jedan da velikom cilju zahtijeva mnogo ne, nikad nije izgubio cilj iz očiju. Zato i njegov beskompromisni: «Odlazi sotono!»

Mir, čvrstoća, beskompromisnost. Tko ove tri stvari vježbanjem uvodi u svoj svagdašnji život - taj će opstati i u trenucima napastovanja. On će ponovno otkriti sebe i brzo će postati prijatelj samome sebi. I osjetit će da se nebo nad zemljom otvara i da božansko svjetlo ispunjava njegovo srce. U tom svjetlu će upoznati da smrt nije propast, nego početak života. Za to nam upravo i služe trenuci napastovanja koji nam pokazuju da je naš životni put pravi put k očinskom domu.