Molitva

Doživljaj razlike

Tema ući / izaći nalazi se samo kod Luke u opisu Petrova ribolova i dobiva teološku stvarnost. Isus propovijeda iz Šimunova čamca ljudima na obali Genezaretskog jezera. Kad je dovršio svoj govor, potakne Petra da isplovi na pučinu i baci mrežu za lov. Petar se usprotivi: lovili su cijelu noć, a ništa nisu ulovili, ali ipak, na njegovu riječ, on još jednom želi baciti mrežu.

Otpada normalna misijska strategija. Isus ne drži Petra čvrsto. Isus nije nikakav zemljoradnik, nikakav ribar. Ne želi ih fascinirati riječima. Ni jednom ne spominje Petru njegov život i ne pita ga o djelovanju svoje propovijedi na njega, nego ga šalje na njegov posao, odmah od sebe u rizik vlastitog iskustva. I ovaj ribar, u svom ribarskom poslu,  prihvaća savjet sina jednog drvodjelca. Čini nešto protiv svoga iskustva i onoga što mu govori razum. Uspjeh nije izostao. Toliko je došlo iz dubine da je bila opasnost da se razderu mreže, pa su ribari trebali i drugi čamac i oba su se skoro potopila od silne težine.

Takav uspjeh je zastrašujući. Tolika masa vraća misao na prošlu, bezuspješnu noć. Puno i prazno se blizu izmjenjuju tako da Petar (i njegovi sudrugovi) osjećaju sveto uznemirenje i Petar se baca na koljena i govori Isusu: "Odlazi od mene, Gospodine,  jer sam čovjek grješnik." (r.8) Zašto? Zar ne bi bilo mnogo korisnije da misli ili da se hvali, da se veseli da je ribolov konačno uspio. Zadivljujuće je i ostaje. On ne govori ovu rečenicu zato što je ulovio, nego zato što je neobično puno ulovio. Nikakva pokornička propovijed, nikakva moralna oluja ne vodi tom priznanju, čak ni nikakav neuspjeh. Petar nije slomljen, niti depresivan. Njegova radikalna izjava ne dolazi od izgubljenosti, niti iz doživljaja nemoći ili iz pokajanja, nego iz zaprepašćujuće radosti potpunog iznenađenja.

Kakvo je to priznanje grijeha? Što ovdje znači "grješan"? Što podrazumijeva ovdje rečenica: „Odlazi od mene, grješan sam čovjek." Pokušavam prevesti ovako: Tvoja stvarnost nije moja stvarnost. Ne živimo u istom svijetu i ne možemo zajedno postojati. Ti si prejak. Ravnoteža je ovdje izgubljena. Plašim se. To znači: Božja stvarnost ulazi i podiže. I zato Petar ne može ostati i pada k zemlji. Poput Izaije koji ne može opstati kad se Bog pojavi i krši ljudske granice.  Zato ljudi trebaju, ponekad, isto tako Božju udaljenost, tako nepodnošljivu kakva je. Božja udaljenost i Božja blizina, obje se teško podnose. "Biti grješan" ovdje znači (i često) ne činiti nešto zlo. Onda bi ljudi ostali po samima sebi definirani, kvalificirani i diskvalificirani. "Grijeh" u teološkom smislu cilja na ponor između našeg svagdašnjeg iskustva i pune Božje stvarnosti. Grijeh u svom korijenu nije antropološki pojam, nego teološki. On ne govori o našim većim i manjim padovima, propustima, promašajima nego o doživljaju, nego o razlici, suprotnosti i protivljenju između Boga i ljudi. Kršćanska propovijed o grijehu ne čini ljude malenima, uništenima,  ne učvršćuje i ukorjenjuje nepovjerenje, niti nevjeru i sumnju. To se tek sve može sagledati i izmjeriti sa strane punine, čudesa i neočekivanog. Prava spoznaja grijeha slijedi "iskustvo" evanđelja.

To je jedno sveopće pravilo: Mi spoznajemo jedno tek u ponovnom gledanju i promatranju s obzirom na drugo. Kako sam bio zdrav, znam tek onda kad postanem bolestan. I sve drugo je tako. Kako sam ljubio i kako sam bio ljubljen, spoznat ću tek kad ljubav umre. Što je bezbožnost znati ću tek kad Bog dođe. Svijest i spoznaja cvjetaju i rastu na granicama, na prijelazima i na lomovima.

I što odgovara Isus? On mu ne spominje ispovijed. Niti se na nju ne osvrće. Jednostavno govori: "Ne plaši se." (r.10)  A to se može protumačiti: Što ti smatraš nemogućim povezati, ja ću povezati. "Kraljevstvo Božje" nije ništa drugo nego prodor Božje stvarnosti. Tu gdje ti vidiš provaliju između moje propovijedi i moje vlasti na tvom svijetu, s druge strane ću sagraditi most. Ne postoje dva svijeta, nego "jedno stvorenje: nebo i zemlja".

Možda čak to i nije ništa novo. Svakako ostaje sasvim razumljiv sljedeći korak, a to je da će Petar od ribolovca postati ribar ljudi.  "Od sada ćeš ljude loviti". Petar i njegovi sudrugovi su činili ono što će sada činiti. Oni tek sada svoje iskustvo ne smiju odbaciti. Kao što je Isus učinio kad mu je Petar posudio čamac. Isus uzima u posjed ono što pripada nama, kao znak da ćemo mi pripadati njemu.

Petar se neće osloboditi razočaranja u sebe i u druge ljude, on će naići na odbacivanja, na nerazumijevanja, ali i na svoje zatajenje Gospodina. Vrlo često će se ponašati protiv razumnih iskustava, očekivanja, razmišljanja. On će se i dalje čuditi i riskirati. Petar i drugovi će morati isplovljavati na pučinu kad drugi ostaju u plićini. Često će i bol doživljavati da usprkos blizine Kraljevstva Božjeg  kojeg je najavljivao Isus, Bog i čovjek ne žive u jednom svijetu punom pitanja. A ipak često će njegov čamac biti pun. Plašit će se da će mnogo od dna doći na površinu i da ga s njim ne povuče. U svakom slučaju neće to biti sramotan i nezahtjevan život.  Prestrašiti se ostaje znak Božje blizine u njegovu i našem životu. "Ne boj se!"

Gerhard Marcel Martin: Vogel-frei

Misno slavlje

Pozdrav:

Milost Gospodina našega, koji vas je pozvao, neka bude sa svima vama.

Uvod:

Sestre i braćo, sakupili smo se ovdje da slavimo susret sa Gospodinom našim, Isusom Kristom. On jedini svet, on jedini Gospodin je sada među nama.

Tog Boga možemo sada doživjeti u njegovoj riječi i kruhu pričesti u kojem nam se sam dariva. Da, ako se pred Bogom otvorimo, onda će doći do susreta, koji nas može promijeniti, kao što je  promijenio proroka Izaiju, Pavla ili kako je promijenio Petra. To nam žele pokazati današnji tekstovi.

Prije nego poslušamo riječ Božju i slavimo Kristovu žrtvu, stavimo se pred našeg uzvišenog i milosrdnog Boga i molimo ga za oproštenje.

Molitva vjernika:

Sveti Bože, pred tobom smo svi mi grješnici, koji trebaju tvoje milosrđe. zato te molimo:

Bože, čudesno je tvoje djelo među ljudima, zato hvalimo tvoje ime sada i u sve vjekove.

Meditacija:

Nasljedovati Krista je uvijek povezano s Kristovim križem. U tom križu nema beznađa, jer se u njemu osjeća blizina Gospodinova. Svaki osobni križ je mjesto susreta s Bogom. Moj DA ovome križu je i dar za sve ljude.

Propovjedi

1.

1. Preplašiti se Boga

2. Strahote ljudskog nasilja

Vrijednost straha pred Bogom možemo usporediti i izmjeriti ako pogledamo figuru smaknutog patra Alfreda Leppa pred narodnim sudom 1944. Uspravan i smiren stoji pred svojim sucima. Nakon neuspjelog atentata na Hitlera 20. srpnja 1944. Delp je bio uhapšen, jer je sudjelovao u nekim krugovima na izradi prijedloga za Novu Njemačku, nakon barbarstva. I zato je doveden pred «narodni» sud Rolanda Freislera.

Postoji dovoljno slika i filmskih dokumenata da možemo, još i danas, vidjeti kakva je bila atmosfera toga suda. Tu se, u samosigurnosti, širi ideologija straha. Tu se jedan stavlja na stranu jačih i uništava druge, slabije i tako je doveo pravni poredak do farse. Dugi niz smrtnih presuda su instrument ovoga straha.

I u posljednjim recima koje Delp u samici, čekajući smrt, piše vezanim rukama, govori o živom patriotizmu. Tu izbija njegova neprestana ljubav prema narodu kojemu otvara oči da spozna razliku između straha Božjega i straha pred Rolandom Freislerom. U brizi za ljude Bog budi strah pred sobom -  koji pobjeđuje strah  pred diktatorom, jer taj strah pred Bogom ojačava ljude.

3. Protivljenje

Biblija, mnogo puta, opisuje ljudski strah pred Bogom. U tom strahu postaje uočljivo tko je Bog, a tko je čovjek. Postaje jasno kako je Bog prisutan - ne protiv čovjeka, nego po čovjeku, koji je tako drukčiji nego Bog. Upravo po tome što iskustvo Boga može potresti čovjeka i jer to iskustvo može izbaciti čovjeka iz kolotečine samosigurnosti, on dobiva potporu.

Na zauzimanje, posebno  Francuske, spriječeno je da u novom ustavu Europe bude spomenuto ime Božje. Upozoravanje pape posebno ističe da nasljednici revolucije giljotine misle da je dovoljno pozvati se na «vrijednosti» europske tradicije. Kod trgovačkog ocjenjivanja vrijednosti ljudskog embrija (začetka) vidi se na što se svodi ta vrijednost. Svi propisi, konvencije, ograničenja nisu, u određenim trenucima, ništa vrijedni, jer nema izgleda za profit.

Bez straha Božjega prijeti da se svaka vrijednost sruši, jer se čovjek postavlja iznad interesa drugog čovjeka, tamo gdje se korist čini dovoljno velikom. Zbog standarda ili zdravlja jednih, žrtvuju se drugi: umirući, nerođeni, slabi.

Petar je sreo Boga u propovjedniku kojem je posudio svoj čamac da može propovijedati mnoštvu. Petar je trebao mnogo naučiti, ponekad je krivo shvaćao. No, on nikada nije zaboravio onu neograničenu veličinu koja mu je došla u susret, u Bogu.

«Otiđi od mene, grješan sam čovjek» je bila reakcija Šimuna Petra. A Isus je toga Petra ipak izabrao za ugaoni kamen svoje Crkve. Alfred Delp nikad nije proglašen svetim. Imao je mnogo krivina i kutova. U odlučujućem trenutku, osjetio je veličinu Božju i tako u licu smrti vidio svoj život.

2.

Smijem  li s tobom putovati u tvom životnom čamcu?

Dok je Isus stajao na obali Genezaretskog jezera, narod je hrlio k njemu da čuje riječ Božju. Tu on opazi dva čamca na obali. Ribari su bili izašli i prali svoje mreže. Isus uđe u čamac koji je pripadao Šimunu Petru i zamoli ga da se odveze malo od obale. Tada sjedne i učio je narod. (Lk 5, 1-13)

Jedan moj subrat pripada još staroj školi. Bilo da ide u grad ili se vozi metroom, uvijek ide u redovničkoj odjeći. K tome ima svoj vlastiti način putovanja. A to se redovito događa autostopom. Rijetko kada mora duže čekati na rubu ceste dok ga netko ne uzme. I zanimljive razgovore je, na ovaj način, u autu vodio, često su se razvili i u ispovjedne razgovore, iako ti ljudi nikada nisu htjeli pristupiti k ispovjedaonici.

Biste li vi uzeli nekog takvog u auto? Ili se možda plašite ovakve avanture. Sam sam češće uzimao ljude u auto. Jednom je došlo do neugodne situacije. Bio je to susret s jednim pijancem kojega sam se jedva oslobodio. Bila je to avantura kad je Šimun Petar dopustio Isusu da uđe u njegov čamac. I on ga se više nije mogao osloboditi.

Kako biste vi postupili kad bi vam Isus rekao: «Pusti me u svoj čamac»? Možda  biste mu odgovorili: radije drugi put, ovaj put ne mogu, cijelu noć sam radio i sada sam umoran, perem svoje mreže, a onda imam slobodnu večer. Idem kući, popit ću pivo ili čašu vina i leći u krevet.U jutro moram biti spreman za noćnu smjenu.

Možda biste Isusu i rastumačili: «Ako me opravdaš na radnom mjestu, rado možeš ući. Konačno moram hraniti obitelj. Ako prošle noći ništa nisam uhvatio, želim nešto na crno zaraditi.»

Ili bismo rekli: «Isuse vidim da te ljudi pritišću sa svih strana, dođi, uđi, osjećam da imaš nešto važno reći."?

Biste li pustili Isusa u svoj čamac - nije nikakvo teoretsko pitanje, jer on stvarno želi ući u vaš čamac, u vaš životni čamac. I zato vas pita: »Jeste li spremni prihvatiti me u svoj život?» Ovim pitanjem: «Smijem li putovati s tobom, u tvom životnom čamcu?» - Isus nam dolazi svakog jutra. Prema tome, naša jutarnja molitva bi mogla značiti: Gospodine, putuj danas sa mnom, u mom životnom čamcu.

3.

Susret s Isusom

Uzalud

«Opet uzaludno čekao!»  «Svi napori su bili uzaludni!» «Moja dobra volja bila je uzaludna!» «Uzalud uložio toliko snage i vremena!» Ne poznajemo li ovo  -  ovaj doživljaj, ovaj osjećaj  «uzaludnoga» - uzaludno se trudio - ništa se nije zapravo promijenilo...

Zadržimo,  pri tome, još jednom, kratko pred očima situaciju koju smo upravo čuli iz evanđelja: Genezaretsko jezero, mnogi ljudi koji se tiskaju oko Isusa, koji očigledno hoće nešto od njega. Čamci, muškarci koji na obali peru svoje mreže. Oni su umorni, iscrpljeni, izmoreni i vjerojatno razočarani, jer cijelu noć nisu ništa ulovili. Oni upravo, na svojoj koži, doživljavaju situaciju «uzalud se trudio - uzalud se mučio.» A Isus ulazi u jedan čamac. Pripada Šimunu. Isus ga zamoli da ga odveze nešto dalje od obale. Mi ne znamo što je Isus rekao ljudima na obali. Mi samo znamo da se obratio direktno Šimunu u čiji je čamac ušao: «Vozi dalje gdje je duboko, tamo baci mreže za lov!»

Ali, na ove riječi očituje se Šimunovo razočaranje, frustriranost, dugi uzaludni sati na jezeru, neprospavana noć, uzaludan trud. On je umoran i ne može (ništa)  više.

«Učitelju, mi smo radili cijelu noć, uzalud se trudili.» A ipak je moralo nešto mnogo više zazvoniti u Isusovim riječima, jer Šimun odgovara dalje: «Ipak, ako Ti kažeš, bacit ću mreže.»

Isus i Šimun - jedan susret koji nadilazi razočaranje. Jedan susret koji daje hrabrosti da se započne iznova. Jedan susret koji izvodi iz  -  uzaludnog iskustva  -  samo zbog jedne riječi - na Njegovu riječ.

Ja sam čekao na jednu riječ

«Ja sam čekao na jednu riječ!», čula sam ponekad razočarane riječi i to poznajem kod sebe također vrlo dobro, ili: «Tvoje riječi su mi pomogle!»

Što se to događa kroz jednu riječ na koju čekam, odnosno koja je riječ koja mi pomaže?

Ja mogu, iz vlastitog iskustva, potvrditi kako ja kroz tu riječ osjećam da sam osobno dotaknuta. Meni samoj je upravljena ta riječ. Takova jedna riječ može pomoći da se izađe iz čvrsto uhodane situacije, može pomoći donijeti jasnoću...

Tko od nas ne poznaje (osjećaj) da duši godi kada netko, poslije svađe, jednom riječju pokloni oproštenje?

Ili: koliko godi konačno kada se opet, poslije duge šutnje između subraće, djece i roditelja, progovori oslobađajuća, prijateljska riječ koja omogućuje novi početak?

Dozvoliti Isusu da uđe

«Riječ koja ti pomaže, ne možeš je sam sebi reći!» - glasi jedna etiopska uzrečica. Ne čekamo li mi, možda prečesto, na velika čuda koja trebaju najednom sve promijeniti?

Šimun je dozvolio Isusu da uđe u njegov čamac - jedna slika za njegov vlastiti život. Isus je s njim zaplovio po vodi života. Šimun se usudi povjerovati riječi koju mu je Isus priopćio. U početku, bez sigurnosti - jednostavno samo na njegovu riječ.

Vjerujem da je Šimun spoznao taj trenutak i nije ga propustio, jer mu je bio tu, posve osobno ukazan slijedeći korak na njegovom životnom putu, od Onoga većega.

«Ne možeš sam sebi reći riječ koja ti pomaže!»

Nemojmo se plašiti upuštanja u novo, međusobno opraštanje i pomirenje, promjenu...

Nemojmo se bojati saslušati riječi koje su nam upućene i njima dozvoliti da djeluju u našem svakidašnjem životu. Na njegovu riječ, smijemo se i mi usuditi na sljedeći korak. Amen.

4.

1.  Početak

Ono što vidimo u evanđelju je nastanak Crkve. Sve počima time što je Isus naviještao Božju riječ. Po njemu, njegovoj osobi Božja riječ dobiva zvuk i glas. I ljudi žele to slušati. Oni su tražili čovjeka potpuno ispunjenog Bogom tako da po njemu Božja riječ postaje prisutna i posadašnjena.

Isus ulazi u čamac ribara Petra. S jezera govori okupljenom mnoštvu na obali. Sjedne u čamac u kojemu su ribari bili cijele noći na ribanju i nisu ništa ulovili. I on ne treba ništa više, nego mjesto u čamcu da bi bio za mnoge prihvatljiv.

Šimun je potpuno nezainteresiran. Isus traži od njega da baci mreže još jednom i najednom se u njemu nešto pokreće. On je trebao ovu riječ i ima povjerenja da, potpuno neočekivano, još jednom počne ribariti.

Crkva počima ondje gdje ljudi počimaju djelovati potaknuti Isusovom riječi. Sve drugo dolazi kasnije, u preciznom smislu riječi, je drugotne važnosti. Šimun će spoznati svoje poslanje: apostol, - poslanik- temeljac Crkve. No, najprije je potrebno ono što je temeljno, bitno ovom poslanju: povjerenje, vjera u Isusa Krista. To je temelj ovog našeg skupa koji je Crkva.

2. Koraci k pozivu

Poziv nije konac, nego početak. To je postalo jasno i Petru, kao i svakomu tko ga nasljeduje u apostolskoj ili petrovskoj službi. Ono što vrijedi za poziv u službu, vrijedi i za svaki poziv. Zlobno je pitanje da li se ispunja ono zašto me Bog zove u nekoj zadaći ili službi. Onda se to pitanje jednostavno rješava krštenjem. Krštenjem nas Bog već poziva. Tu je Isus ušao u naš čamac. I sada, odatle, on želi ljudima donijeti svoju riječ. Iz čamca svakog pojedinog krštenika.

Zato se isplati, još jednom, pažljivo promotriti sve korake u kojima se događa poziv u današnjem evanđelju. Prvi kontakt s Isusom je Petar imao, prema Lukinu evanđelju, kad je ušao u njegovu kuću i izliječio majku njegove žene.(Luka gleda na Crkvu u kojoj su mnogi, preko obitelji, došli u dodir s Isusom), a onda dolazi situacija kad Isus ulazi u njegovu lađicu.

Odgovor Petrov je povjerenje: „Ali na tvoju riječ bacit ću mreže..." Na ovaj početak povezuju se dva pola koja se inače ne mogu povezati. Jedno je iskustvo obilnog ribolova, a drugo je ono što je Petar, pun divljenja i straha, rekao: „Odlazi od mene, Gospodine, grješan sam čovjek." Petar nije Isusa stavio u svijest svoga savršenstva. Isus ga je uzeo u svoju službu i otkriva kako je malo pripravan i pogodan da bude pozvan po Duhu Svetom.

3. Živjeti poziv

Luka povezuje početak Crkve s pozivom apostola. Onda dolazi sve više učenika k Isusu. Za mnoge je to poziv u Crkvenu službu, za druge poziv znači naći Isusa u sredini životne situacije, kao muž ili žena, sam ili u partnerstvu, ovim i onim sklonostima i darovima, u siromaštvu ili bogatstvu.. Neke Isus poziva da napuste dosadašnji način života i počnu jedan sasvim drugi. Mnogi su pozvani posvećivati ono mjesto gdje žive i rade ili studiraju. Poziv je uvijek samo početak.

Što će slijediti nakon ovog početka, razvija se iz povjerenja u Isusa. On nas uzima u naukovanje, manje riječima, a više po onome što čini. Njegovim načinom moljenja, njegovim pristupanjem ljudima, u njegovim osjećajima za nepravdu, ograničavanje, možemo naći polazne točke i uporišta kako bismo mogli živjeti.  I poziv će se produžiti u život, da se ja naučim, na ovaj Isusov način, živjeti i gledati i tako dobijem predosjećaj kako mogu postati «drugi Krist». Za to je potrebno čitati Pismo i slušati izvještaje o pozivima.

Ono što ovaj poziv nikako ne podnosi je samopravednost. Ne možemo htjeti slušati Boga ako sami želimo biti Bog. Nikad nećemo doživjeti svetost Božju ako ne pustimo mogućnost osjetiti strah koji je zahvatio učenike u čamcu. Odvažnost slijediti Isusa  ne dobivamo iz precjenjivanja naše vlastite snage, nego po Isusovom ohrabrenju: „Ne boj se, odsad ćeš ljude loviti!" I riječ upućena Petru vrijedi svakome od nas: „Ne boj se, od danas..." i za svakoga ova rečenica ima vlastiti nastavak posred našeg života.