Uz biblijska čitanja:

Svadba u Kani

Biblijski tekst o svadbi u Kani nije  puki izvještaj o svadbi koja nije dovoljno dobro pripravljena, a s dobrim završetkom uz Isusovu pomoć. U biti, više se radi o ljudskom životu s njegovim mogućnostima i udarcima, o reakciji ljudi na to i o  Isusovoj ulozi u životu ljudi. Evanđelist Ivan je, poput pjesnika, utkao sve ove teme u izvještaj o svadbi u Kani.

Neka obitelj je planirala svadbu. To je trebala biti velika svečanost s mnogo gostiju. Isus je bio pozvan sa svim učenicima. I sad se dogodilo nešto što se rijetko događa na takvim svečanostima, a što se tijekom života, među ljudima, često događa. Čovjek se prevario i u Kani je nestalo vina. I da je bilo svega drugog u izobilju, bez vina, svečanost bi brzo završila.

Treba poći od toga da su zaručnici i njihovi roditelji i braća, sasvim sigurno, pažljivo pripremili svadbu. Ali i najbrižnije planove se neočekivano križa. Pri tom ne treba, uvijek, doći do katastrofe. Nitko na svadbi u Kani nije bio u opasnosti, tijelom ili imanjem. Ali sigurno bi činjenica da je nestalo vina bila više od blamaže, koja bi se nakon nekog vremena potpuno zaboravila. Ovaj događaj pripada onoj vrsti sudbine koji ne donose propast ljudima, ali bi mogli ostaviti traga na cijelom životu. Uvijek bi se ponavljalo pitanje: je li se ovo moglo izbjeći, boljom i pažljivijom pripremom?

Život je pripremio brojna ovakva loša iznenađenja, moramo li događaj pripisati sudbini ili slabo pripremljenoj stvari? Dobro pripremljeni đak ili student će na ispitu dobiti baš ono pitanje gdje mu najviše zapinje. Iako je sve drugo dobro pripravio, ispit se nije pretvorio u nešto sjajno, nego završava dosta žalosno.  Na skijaškom odmoru jedan član obitelji slomi nogu. Iako su postojale sve druge okolnosti za izvanredan odmor, time su za tu obitelj završili dani lijepog i radosnog odmora. Neki otac je svoju radnju tako unaprijedio, nadao se da će je sin preuzeti. Obojica su se prevarila i radnja ide jedva dišući. Neka župa bira župno vijeće, tu su mladi ljudi puni planova i elana, tu su svi potrebni prostori za djelovanje, ali od svega planiranoga samo neki bijedni koraci.

Reakcije ljudi na ovakve situacije su različite. Iako nam raspoloženje i ponašanje gostiju na svadbi u Kani u ovakvoj situaciji nije detaljno opisano, ipak bismo ih mogli zamisliti. Njihovo ponašanje bi se moglo prenijeti i u naše dane.

Neki će - poput Marije - misliti da je šteta što su mladenci upali u takvu situaciju. Ona trpi s njima. Drugi su možda razmišljali: trebali su prije dobro promisliti. Možda su se među gostima nalazili i oni koji su se veselili ovoj nesreći koja bi mogla naškoditi mladencima i njihovim obiteljima. Roditelji i braća izgledaju kao uzeti. Od njih nikakve riječi, ni pokreta. Izgleda da samo Marija govori o nevolji. No, i njoj je jasno, ona sama ništa ne može pomoći.

Ovdje se nameće pitanje zašto sam Isus nije djelovao kad je znao da bi mogao čudom spasiti stvar? Zašto je dopustio da svi primijete u kakvoj se neugodnoj situaciji našla obitelj? Ne možemo pretpostaviti da je Isus bio vezan da napravi čudo na neki određeni sat. Sigurno Isus nije bio toliko sebičan da će učiniti čudo tek onda kad sve oči budu na njega usmjerene. Morao je postojati jedan drugi razlog.

Njega se dade iščitati iz teksta. Dok su svi drugi potišteni gosti stajali bespomoćni i razočarani, Isus naređuje da se vrčevi napune vodom. Voda je u Palestini piće obične (normalne) svakodnevice. Njome se ne može slaviti nikakva svečanost, ali se može sasvim dobro živjeti. Isus dakle, prihvaća inicijativu među zapanjenim i «ošamućenim» gostima. On pokazuje zaručnicima i svima prisutnima put iz bezizlazne situacije. Možda ljudski planovi i računi nisu potpuno ispunjeni kako se očekivalo, ali to ipak nije nikakav razlog da se opet ne krene u normalan život. Zato ne treba nikakvo čudo, nego jednostavno prihvatiti sebe sa svojim neuspjehom. Tko raspolaže sa šest posuda od sto litara punih vode, može živjeti i djelovati, iako njegov život ne sliči nekom piru. Isus odbija da ga se nepotrebno nagovara na čudo, naročito onda ako on time pomaže ljudima da uzmu životnu sudbinu u svoje ruke. Situacija na piru u Kani nije nikakva životna drama. I Isus ne želi da to postane. Jednostavno, mudro i oprezno on sve usmjeruje na svagdašnjicu. S puno simbolike naređuje da se vrčevi napune vodom.

Nakon što se Isus pokazao kao pravi čovjek i pravi prijatelj, nakon što je situaciju postavio na  realno tlo stvarnosti, dolazi njegov čas objaviti se kao onaj koji, iznad svega, želi biti za ljude - Gospodin koji mijenja svagdašnji život i životne sudbine. Mladi par je pozvao Isusa kao prijatelja, iskreno i pravilno, a ne kao nekakvog čudotvorca, koji bi im pomogao u slučaju nevolje. Zato nisu zaručnici ni došli na pomisao Isusa moliti za čudo. Isusovo čudo je slobodni dar koji se ne može isposlovati niti molitvom, niti na silu. Tako je Isus htio pokazati svoju slobodu djelovanja s jedne strane, a s druge ne (potpaljuje) «bocka» sa svojim čudom, jer i mladi par i svi ljudi trebaju znati: Tko želi imati Isusa za pravog i istinitog prijatelja, taj će osjetiti njegovu velikodušnu pomoć. Kao prijatelju ljudi, okretanje svagdašnjice njegovih prijatelja vrijedno je čuda. Isus neće, sa svojim čudesima, uvijek čekati situaciju u kojoj ni jedan čovjek više ne može pomoći. On je često u svagdašnjici, neočekivano, sa svojim zahvatom na mjestu gdje ljudi na to uopće ne računaju, niti su za to molili. I pri tome će Isus ljudske pretpostavke i zamisli toliko nadići. To je simbolizirano promijenjenom vodom  koja će postati prekrasno i ukusno vino, kakvog ljudi prije nisu kušali.

Ovu ulogu Isus želi zadržati među ljudima. Svi trebaju spoznati: neočekivano i iznenadno on pomaže, prije nego što nastupi neka životno opasna situacija, ali na način koji je izvan uobičajenih ljudskih ponašanja i postupanja. Isus je mnogo više od zakrpe na krivo napravljenim planovima, ili onaj koji uklanja životne udarce i sudbinski negativna iznenađenja. On želi nama prepustiti da mi to sami učinimo, jer smo za to sposobni i zreli. On je Gospodin koji mijenja naš život, kroz svoju prisutnost i čudesno djelovanje, u veću kvalitetu. Tko iskusi (osjeti) Isusove darove, taj će biti gladan i žedan nečega što do sada nije poznavao. Moglo bi se pretpostaviti da su zaručnici iz  Kane i njihovi roditelji, uz pomoć Isusa prijatelja, mogli kasnije izdržati sasvim drukčije životne sudbine. Oni se ne oslanjaju na Isusa kao na onoga koji će zakrpati situaciju, nego će sami stvar uzeti u ruke. No znaju da ih Isus ne ostavlja na cjedilu nego je posred njih. On će onda svoja čudesa činiti. To se može dogoditi ondje gdje zaručnici ili bilo koji drugi ljudi, nepromišljeno, bezobzirno raskidaju sa razumijevanjem i ljudskom naklonošću. Možda su se dotični već pitali: zar to nisam trebao predvidjeti? I onda su u svom razočaranju kao uzeti. I u tom slučaju se Isus može poslužiti jednom mišlju, propovijeđu, TV emisijom, čovjekom i neopaženo dovesti ovakvo mračno stanje u jednu sasvim novu kvalitetu većeg razumijevanja i dubljeg odnosa koji nadilazi svagdašnji život. Slično se može dogoditi i tu gdje udarci sudbine ne dozvoljavaju razvoj života u svoj njegovoj punini i radosti. Dokle god postoji istinito i ispravno prijateljstvo s Isusom, on će iznenaditi čudesima. Ovu poruku želi Isus reći ljudima čudom u Kani.

PREMA Ivanu ovo je bio početak Isusovih čudesa. Spektakularna čudesa, ozdravljenja, uskrsnuća mrtvih, oproštenja grijeha će tek slijediti. No, ova čudesa svojom fascinacijom ne smiju prekriti čudesa u svakodnevnom životu, jer Isus nije samo Spasitelj u izvanrednim situacijama. Svojim čudesnim djelovanjem on želi ljude pratiti na njihovom životnom putu.

Postojat će ljudi kojima se Isusov način ne sviđa. Oni bi ga radije htjeli imati kao onoga koji će krpati rupe, kao nekoga tko će spremno reagirati na sve želje i migove, onako kako to odgovara zamislima pojedinaca. Jer se Isus ne želi pokoriti takvim željama, treba se svaki čovjek  odlučiti hoće li on ući u prijateljstvo s Isusom pod takvim uvjetima. U takvim situacijama biti će od vrlo velike pomoći naići na ljude - poput Marije-  koji će poticati da se oslone na Isusa: što vam reče: činite.  Oni ne mogu dati Isusu nikakvo vrijeme da čini čudesa, nego zasvjedočiti da će se dogoditi i to na jedan način koji će izazvati iznenađenje i divljenje. Evanđelist Ivan spada u osobe koji ukazuju na Isusa i daju svjedočanstvo za njega. Svima, koji se ne zatvaraju njegovim riječima, stavlja Ivan pred oči zaručnički par iz Kane. On ne koristi samo Isusovu poruku, nego je s Isusom u prijateljstvu dijelio život. Ovo je preduvjet, tako želi Ivan reći, da bi Isus mogao djelovati i ljude darivati. jer on ne želi učiniti sretnima samo zaručnike iz Kane, nego vrijedi: gdje ga ljudi pozivaju k sebi i dijele s njim život, on će tu biti. On će s njima plakati i smijati se, žalostiti se i slaviti. On neće uzeti u ruke sve neuspjehe svojih prijatelja i servirati im neki sjajan svijet. Ali u određenom času, on će svagdašnjicu ljudi pretvoriti u svadbu i oni će tek slutiti što predstoji za dan kada će zemaljski život završiti u beskrajnoj svadbi na nebu.

Klemens Nodewald: jednostavno  slušati, biblijske meditacije

Misno slavlje

Pozdrav: Gospodin, koji nam je u Novom savezu objavio i daruje svoju slavu, neka bude s vama.

Uvod: Nakon krštenja u Jordanu, Isus objavljuje svoju slavu  i na svadbi u Kani. Svojim prvim "znakom", čudom on upućuje na svoje zadnje čudo, na svoj zadnji znak, kojim je "njegov čas" došao do kraja, u kojemu je sklopio savez sa čovječanstvom u svojoj krvi. Ovdje smo došli da se na to podsjetimo, da to produbimo i da to obnovimo.

K tome spada i stalno nastojanje kršćana za jedinstvom. Molitvena osmina pred blagdanom Obraćenja sv. Pavla je znak da samo u Kristu tražimo zajednički put i povjerimo se danas, kao i nekada, njegovoj vlasti, da se obratimo i tako pridonesemo jedinstvu.

Molitva vjernika:

I.

Sjedinjeni u Kristu Isusu, po vjeri i krštenju, obratimo se Bogu, našemu Ocu, darovatelju svakog dobra.

Meditacija

Propovijedi
1.

Učini od života svečanost

Trećeg dana bila je u Kani svadba, bila je tu i Isusova majka. I Isus je bio pozvan sa svojim učenicima. (Iv 2, 1-2)

Neprestano rastu obaveze svagdanjeg života. Poneki osjeća obavezu vjere. Čak i nedjelja je prepuna obaveza. Osjećamo se kao pretovareni magarac. To pokazuju naša lica, kao i naše ponašanje. Jedan od razloga leži i u tome što nemamo hrabrosti baciti sa strane  sve što nas vuče amo tamo. Kad bismo do toga došli, onda bismo sebe i druge sasvim drugačije doživljavali.

Kako je lijepo kad ljudi, nakon zajedničkog dovršenog posla, sjednu zajedno i smiju se, kad muzika svira, kada kuckamo čašama, ili nekim drugim načinom pokazujemo simpatiju. Ovdje se pokazuje: vino, jelo, muzika, ples, zaljubljenost i ljubav su nam dani da bismo imali radost života. Zato i nije pravi čovjek onaj koji ne bi tražio radosno druženje i društvo. To nije nikakvo izgubljeno vrijeme, jer veselje je mnogo jače od propisanih tableta. Veseliti se nije nikakva nevažna stvar koje bismo se mogli odreći. Veseliti se pripada našem bitnom biti čovjek. Tako je htio Bog, O tome se može čitati u Bibliji.

Pogledajmo na Isusa. On nije dovoljno pobožan pobožnjacima. U njemu su gledali nekog proždrljivca i pijanca. Kako su došli do ovih pretpostavki? Isus nije dopuštao da se Boga gleda, u prvom redu, kao neki zahtjevni autoritet. On ne želi da se okrenemo od njega kad slavimo svečanosti kao da bi to bilo protiv njegove volje. Naprotiv, Isus svojim ponašanjem pokazuje da ondje gdje tražimo Božju blizinu ne smije zamuknuti naše pjevanje, tu ne smije umrijeti ni muzika, ni ples. Mi kršćani često mislimo vrlo uskogrudno: Bog je daleko i neće dopustiti da ga degradiramo na naše zabave i veselja.

Iz ovoga možemo razumjeti i zašto Isus nije započeo svoj put  grmljavinom propovijedi, niti posjetom bolesniku. Još više, nalazimo ga na jednom piru, veselju. To je uočio i poznati ruski pisac Dostojevski. U svom poznatom romanu Braća Karamazovi svadbi u Kani posvećuje cijelo jedno poglavlje. O tome piše: »Veoma volim ovo mjesto, svadbu u Kani, prvo čudo. Isus nije tražio patnju, nego je tražio ljudsku radost kad je učinio svoje prvo čudo i tu im pomogao. Tko ljubi ljude, taj ljubi i njihovu radost...bez radosti se ne može živjeti.»

Svima nama je predano ovo pripovijedanje. Isus sudjeluje na jednoj radosnoj zabavi. Tu se smije, pjeva i nazdravlja. Biblija nam ne spominje nikakvo Isusovo religiozno postupanje. Niti je držao zdravicu, a niti zaručničku propovijed. Niti se tražilo od njega da izrekne samo jednu molitvu. Ne pripovijeda nam se ništa o onom što bi neki angažirani katolik htio čuti. Isus jednostavno sudjeluje. Čak ni blagovanje nije najvažnije, važno je da možemo sudjelovati na ovoj radosnoj zabavi, slobodno, neukočeno, nepropisano. Tako možemo uživati u raspoloženju i razgovorima.

Evanđelje nam govori i više. To da je Isus prisutan već je svečanost, jer Isusova prisutnost potiče radost onakvu kakvu možemo doživjeti na svadbi. On nam dopušta da shvatimo kako je naš život dar Božji i zato vrijedan slavljenja. Istodobno se podsjećamo kako će on, kasnije, često govoriti o «nebeskoj gozbi» ili o «kraljevskoj gozbi». Gozba je, za Isusa, slika za vječnu sreću, vječnu radost. O tome govori Ivan mnogo više nego drugi evanđelisti.

Ovdje možemo razumjeti zašto je Isus spasio slavlje kad je nestalo vina. On nam daje znak koji nas sili na divljenje. Njegovo prvo čudo nije hranjenje gladnih, nego pretvaranje vode u vino da bi se radosno druženje moglo, bez prekida, dalje nastaviti

Isus ne pretvara samo vodu u vino. To je samo znak za pretvorbu koju želi da svatko od nas doživi, jer smo baš mi ti koje on želi promijeniti. Njegova božanska snaga želi promijeniti našu ravnodušnost u sudjelovanje, tako da ne gledamo samo naše potrebe i zahtjeve, nego prije svega tražimo drugoga, da mu se približavamo, da mu govorimo poticajne i ohrabrujuće riječi, riječi koje će ga razveseljavati i pomognemo onom tko je u nevolji.

Ili možda želi našu nepokretnost preokrenuti u pokretljivost. Ovim će naša fantazija biti življa, i izniknut će u nama  sasvim novi interesi. prestajemo gubiti naše vrijeme. Isus želi najprije promijeniti naše slabe odnose u vjeri, u vjeru koja traži Boga, koja računa sa Bogom, u Boga koji daje sasvim novi smjer našem životu.

Ili Isus želi promijeniti naše nezadovoljstvo u  zahvalnost. Tako upoznajemo kako nam je dobro, kako je dobro jelo, kako je dobro vino. Jedno je sigurno - kao izmijenjeni živimo svjesnije, slobodnije i radosnije. Može biti da smo kroz jednostavno konzumiranje, potrošnju zaboravili  na uživanje.  Vino ne smije srušiti ni zdravlje, ni karakter, ni život ljudi, nego treba radovati ljudsko srce. No, znamo i to: nećemo biti automatski radosni ako slavimo svečanosti. Poznajemo i bijedu ovih trenutaka. Osjećamo da nešto nedostaje. Ponekad propadne svečanost, jer je netko sebe stavio u središte, u centar pažnje.

Iako se Isus ne gura u prvi plan, ipak je on  potajno središte cijele svečanosti. Njegova veličina se ne sastoji u tome da se uzdigne iznad drugih, nego im stoji sa strane, bude s njima i pomaže im gdje je to potrebno. I zato nam ovo evanđelje poručuje: Ako Isusu  prepustimo da bude nevidljivo središte naših slavlja i svečanosti, onda će oni uspjeti. I tako će biti predokus i znak vječne gozbe koju će Bog, u svojoj vječnosti, s nama slaviti.

2.

1. Pred nekoliko godina je zamjenica predsjednika Njemačke republike primila 53000 potpisa protiv dječjeg rada u tvornicama tepiha u  južnoj Aziji. Posebno bi trgovci trebali označavati takve proizvode i izbjegavati ih.

Zastrašujuće je bilo saznanje da već 8- 12. godišnja djeca, a ne odrasli rade 12 sati dnevno da bi otkali naše lijepe tepihe. Strahota je u tome da ova djeca  rade taj posao, iz dana u dan, jer nemaju nikakve naobrazbe, a time nemaju nikakve šanse da bi bilo što drugo mogli raditi.

To je pravi pakao: iz dana u dan isti zaglupljujući rad. Ako je to određeno za djecu, onda nas duboko pogađa.

Prema staroj predodžbi dolazi do izražaja ljudsko dostojanstvo i po tome da  on prekida red radnih dana da bi sedmog dana duboko udahnuo, da bi slavio neki blagdan, svečanost. U tome je čovjek Bogu sličan, smatra himna stvorenja u Bibliji. Ovako se opjevava stvaranje svijeta Božjom rukom: sedmog dana otpočinu on i čovjek koji ga u tome nasljeduje pokazuje svoju sličnost s Bogom.

2. Svečanosti prekidaju našu svagdašnjicu. Oni je ne brišu, niti zamjenjuju. Blagdani imaju značenje za svagdašnjicu u radosti očekivanja i uspomena.

Isusov javni život počima najvećom svečanošću, koju je Orient mogao ponuditi -svadbom. Ovim uvodom kojega nam nudi Ivanovo evanđelje ono nadilazi vanjski znak: Isus nudi puninu vina, puninu radosti, puninu prisutnosti, puninu milosti Božje.

I do sada je bilo vina. Život bez Isusa bi bio tužan. No, tu je vino, koje nestaje (i Marija zna o tome). Isus daje bolje vino (time prekida stare običaje). No i ovo vino nije samo radi sebe. Kraljevstvo se nebesko ne iscrpljuje ispijanjem 600 litara vina. To je prvi znak kojega Isus učini.

3, Iz ovog znaka vidimo sve što nam želi Isus navijestiti o Božjoj prisutnosti. Iz ovog znaka razumijemo čak i križ u kojemu će biti prekinuta naša krivnja i naše križeve po neizmjernoj prisutnosti milosrdnog Oca.

Slavimo naše svečanosti da bi ovo obećanje za nas posadašnjili. Kruh u euharistiji i vino u Kani su isto - znak Božje prisutnosti. Vino nestaje, ali nam ostavlja trag predokusa. Slavlje koje slavimo daje nam predokus radosti i punine, koje nadilazi naše poimanje i pretpostavljanje. Tradicija to imenuje: Milost Božja u kojoj se on sam daruje, kao kruh koji nam se daje na ruku.

3.

Čuda i izvještaj o čudima u Novom zavjetu

Isusovo služenje ljudima nije se odražavalo samo u riječima pouzdanja i ohrabrenja, već također i u djelima.  Stoga je nesumnjivo da je Isus mogao činiti čuda i da ih je i činio.

Evanđelisti pak izbjegavaju uobičajeni grčki izraz za čudo i govore o Isusovim «znakovima» i «moćnim djelima» koja pokazuju ozdravljujuću snagu Božje vladavine. Pored izvještaja o ozdravljenju bolesnika i istjerivanju demona, nalaze se i pripovijesti o drugim neuobičajenim Isusovim djelima (čudotvornim poklonima). Ne radi se ni o kakvoj reportaži o konkretnim, jedinstvenim slučajevima, već  evanđelisti hoće iznijeti ono Isusovo posebno i tipično. Ovi izvještaji su utvrđeni blagoviješću Uskrsloga i uključuju kasnija vjerska iskustva, tako da je za nas danas teško rekonstruirati stvarni tok događaja.

Ljudima novijeg vremena, koji razumiju čudo kao nadvisivanje prirodnih zakona, ovi su izvještaji teško shvatljivi. Ljudi tadašnjeg vremena računali su s mogućnošću Božjeg zahvata u svijet. Za Bibliju ne sačinjava  karakter čuda ono neobjašnjivo, već promjena koja se odvija na ljudima. Stoga evađelisti stavljaju pripovijesti o čudima u službu svojih izvještaja da je Isusov život, smrt i uskrsnuće   najvažniji  zahvat Božji u našoj povijesti.

Čudesa danas

Poneki ljudi našega vremena su upravo zarobljeni «opsjednutošću čudima». Iz raznih dijelova svijeta dolaze izvještaji o Kristu koji plače ili o kipu Marije, o ukazanjima, objavama i vizijama. Često su dovoljne jednostavne pretrage, kako bi se ustanovilo da se tu radi o varci, prijevari ili bolesnom umišljaju.

Mi ne bismo trebali tražiti čuda u senzacionalnim i spektakularnim postupcima koji nam nisu objašnjivi. Možda možemo čuda vidjeti tamo gdje ljudi puni povjerenja u Boga pokreću čudnovato i nepredviđeno, gdje ljudi pravednošću, hrabrošću i požrtvovnosti premeću, naoko, nesavladiva brda.

Lopez Weißmann, prevela Katica Kiš, preuzeto iz: Predigtforum der Redemptoristen