SUSRET SA TI

Učenici su upoznali u Kristu lice Božje, susret sa čovjekom Isusom im je otkrio Boga, način govora, gledanja, doticaja, susreta sa drugim ljudima im je otkrio Boga i doživjeli su ga.

To je tajna utjelovljenja Božjega da je Bog postao vidljiv u ljudskom naličju, da je Bog dobio ljudsko srce koje osjeća, ljubi i trpi. Doživljaj Boga nije bio samo za učenike nego i za prvu crkvu i prve kršćane doživljaj Isusa Krista. To je pokazivalo prije svega Ivanovo Evanđelje koje još nazivamo mistično evanđelje. U oproštajnom govoru govori Isus o sebi: Tko je mene vidio je i oca. « Tko je mene vidio.» (Iv. 14.9) Tko gleda u Isusove oči gleda u Božje oči. Tko Isusove riječi sluša, sluša Božje riječi. Bog iskače iz naših iskustava i zato mi može  biti velika pomoć ako imam pred oči Isusove riječi i dijela . Tu Bog postaje stvaran. Ali ne mogu ni Isusa zadržati. Nema fotografije, niti film, niti audio zapis. No u propovijedanju evanđelista mogu naslutiti Isusovu tajnu a time i tajnu Božju, tu  Bog postaje stvarni ti , netko tko mi stoji nasuprot ,netko tko mi govori, tko me gleda, tko me dotiče. Za mene je meditiranje pred Kristovom ikonom pravi put da izgradi osobni odnos prema Kristu a time i prema Bogu. Ipak moram se uzdići iznad slike i po slici gledati  nenaslikanog Boga. Ne možemo samo u Isusu doživjeti Boga nego i u svakom čovjeku. U prijašnjem monaštvu je vrijedila riječ :» Tko vidi brata, vidi Boga.» Sam Isus se izjednačio u govoru o sudu kod Mateja 25, 31,46 sa bolesnima, siromasima, golima i beskućnicima. U siromasima mogu upoznati Krista uglavnom razumijemo riječi Isusove kao moralizirajuće. Moramo tako postupati sa bolesnima kao što je to činio Isus. To nam često budi zlu savjest. Preduvjet za drugačije ponašanje je drugo iskustvo. Tko je upoznao na licu ljudi koje trpe samoga Krista taj će ga drugačije susretati i sa njim postupati. Ne možemo Boga neposredno u ljudima upoznati. Trebaju nam oči vjere da bi smo u konkretnom čovjeku više od onoga što mi padne u oči. Moram meditirati o tajni čovjeka, ne smijem druge postaviti na ono što ja vidim. U svakom je tajna koja ga nadilazi Božansku srž, da sam Bog prebiva u svakom čovjeku. Ako se stvarno uronim u tajnu svakog čovjeka  upoznat ću koliko malo znam kako udaram na nešto što više ne mogu opisati to je Bog koji  svijetli u braći i sestrama.

Mjesto na koje mogu upoznati Boga u drugim ljudima je ljubav. Ako nekog čovjeka ljubim, osjećam se da me je začarao i ako nježnosti drugih svjesno prihvaćam i kušam onda izbija prije svega pitanje: Tko je ovaj kojega ljubim? Što je to što osjećam u ljubavi? Zar to ne pokazuje na nešto što nadilazi mene i ljubljenu osobu i ulazi u tajnu ljubavi konačno tajnu Boga ? Kad pogledam u oči ljubljene osobe koga vidim i što uočavam ? Jeli to konkretni čovjek kojega poznajem ili svijetli u njemu nešto drugo što ne mogu dokučiti, zar mi to ne svijetli sam Bog. U svakoj  dubokoj ljubavi dotičem konačno tajnu Boga. U svakom intenzivnom susretu sa drugim čovjekom susrećem se sa Božanskom tajnom, sa Božanskim TI. No taj susret ne mogu jednostavno na silu dobiti. To su uvijek  darovi ako dvoje ljudi u njihovoj ljubavi dotiču tajnu Boga , to je uvijek milost nikada vlastita zasluga. Oni dotiču ono što nemaju u ruci. Ponekad će doživljaj njihove ljubavi sama priroda oko njih. Tu negdje ih okružuje šuma. Sunčeva zraka obasjava njihova lica ili se duga pojavi iznad njihova zagrljaja a tada vrijeme za njih staje i znaju da su sami dotakli Boga .

Eli Wiesel opisuje nekog mladića koji je u koncentracionom logoru bio obješen na vješala. Bila je to stravična i sadistička scena . Mučitelja na takav način javno smaknuli jedno dijete na pitanje gdje je bio Bog odgovorio je Eli Wiesel :» On ondje visi «. U ovom izmučenom tijelu djeteta umro je zarobljeni Bog to je bio ekstremni trenutak u kojem je Eli Wiesel vidio u umirućem djetetu Boga. No ponekad upravo u pogledu na umiruće imamo doživljaj svjetla koje izlazi iz umirućih. Neki savjetnik u žalosti kaže da je za njega svaki umirući dokaz Boga. Tu on doživljava kvalitetu koja nadilazi ono ljudsko i daje mu da osjeti tajnu Boga. Stari Monasi su pripovijedali da je lice ponekog starog umirućeg oca bilo kao lice anđela. O svecima se govori da su ponekad susretali Boga u licima siromašnih i bolesnih. Kad je Martin dao komad svoga ogrtača siromahu u snu je vidio Krista koji mu je objavio da je on sam bio taj siromah. Kad je Franjo poljubio gubavca on je u njemu upoznao Krista. Upravo u ljudima koji nad izvan nemaju ništa privlačno može se upoznati tajna Božja, možemo uvježbavati da druge promatramo očima vjere, no potrebna nam je milost Božja da mognemo u drugima doživjeti samoga Boga to je uvijek trenutak kada nam bog u drugima svijetli a onda ga više ne vidimo. Događa nam se kao učenicima iz Emausa. U trenutku lomljenja kruha « otvoriše im se oči oni ga prepoznaše, a onda ga više nisu vidjeli « ( mt. 24,31) Ne možemo doživljaj Boga u licu braće ili sestre zadržati. U trenutku u kojem nam se to dogodi on opet nestane. Anselm Grün ako želiš doživjeti Boga otvori svoja osjetila.

Misno slavlje

Molitva vjernika:

Razmišljanje

Propovijedi

1.

Koliko dug je put do Boga

Duh Gospodnji je na meni jer me Gospodin pomaza. On me posla siromasima naviještati veselu vijest , zarobljenima slobodu i slijepima  vid , da oslobodim potlačene i navijestim godinu milosti Gospodnje. Lk 4,18.

Američki misionar Stanley Jones je dugo godina bio misionar u Indiji i u svojoj knjizi « Krist za okruglim stolom « govori o mnogim razgovorima koje je vodio sa brahmanima. Sve se svodilo konačno na pitanje « koliko je dalek put do Boga «. Odgovor indijskih mudraca je bio uvijek jednak : « put do Boga je neizmjerno dalek i on je toliko dalek da je jedan ljudski život kratak da bi se svladala razdaljina i zato  su potrebna brojna ponavljanja života. «

Ovom mišljenju suprotstavlja Stanley Jones radosnu vijest : « u Isusu Kristu sam Bog je pošao da prevlada ovu razdaljinu, on traži najprije blizinu onih koji su bili u tami i sjeni smrti. Na to su većina slušatelja klimali glavom da je to prejednostavno da bi bilo istinito, ipak se događalo da je ponekad primio kršćansku vjeru, a onda je priznao da je nakon određenog vremena ušao u mir i radost u njegovo srce koje mu nije mogla pomoći ni joga, ni zen meditacije.

U Isusu Kristu sam Bog se pokrenuo da smanji razliku, on traži blizinu onih koji su u tami i blizini smrti. Da je ovo bitno u kršćanskoj vjeri potvrđuje i propovijed koju je Isus držao u sinagogi svog grada Nazareta,  jer je među Židovima bio običaj da svaki odrasli Židov ima pravo čitati Pismo i tumačiti, i on je to pravo iskoristio i obratio se svojim sugrađanima. S obzirom na mjesto koje je našao kod proroka Izaje ( 61,1/2), koje je našao pod vodstvom Božjim, a koje je on povezao sa izjavom ispred toga ( 58,6 ) pokazao im je središte svoga božanskog poslanja.

I što je bilo središte ? Što je bio najnutarniji smisao njegovog božanskog poslanja. Isus je to stavio u riječi proroka Izaije : Duh Gospodnji je na meni, jer me Gospodin pomaza. On me posla siromasima naviještati veselu vijest , zarobljenima slobodu i slijepima  vid, da oslobodim potlačene i navijestim godinu milosti Gospodnje. Lk 4,18.

Ovo mjesto je Isus rasvjetlio time što je dodao:» Danas se ovo pismo ispunilo» Htio je svojim sumještanima i slušateljima reći: Ova proročka riječ se u meni ostvaruje, jer ja sam od danas nada za sva beznađa, svjetlo koje prosvjetljava one koji su u tami i sjede u sjeni smrtnoj. Ovim «danas», sasvim sigurno, Isus ne misli na ondašnji dan u Nazaretu. To je dan koji je danas i nama svanuo, jer siromašni, slijepi, zatvoreni, to smo mi sami.

Siromašni smo, jer na svakakve načine trpimo zbog osjećaja neke manje vrijednosti ili malodušnosti. Iz ovog osjećaja raste želja za našim blagostanjem, priznanjem i ljubavlju. Zarobljeni smo mi sami zbog više povezanosti i ovisnosti koje nas sprječavaju da dođemo k samima sebi, i tako nas sprječavaju da pronađemo put prema našem vlastitom životu. Iz takvog zarobljeništva raste strah koji nas na više načina blokira. Slijepi smo, jer ne spoznajemo dovoljno naše pravo stanje, i zbog toga nam izmiče naš pravi poziv. U susretu s Isusom naše siromaštvo se pretvara u bogatstvo, naše slijepilo u gledanje, naše zarobljeništvo u slobodu.

Sigurno, sada će mi mnogi reći: Osjeća se tako malo od spasenja za siromašne, od toga da slijepi vide, i slobode zatočenika. Iako ne mogu dati potpuni odgovor na to, pokušao bih ipak nešto malo razjasniti: Zar razlog ne leži i u tome što mi  shvaćamo Isusovu poruku kao nekakav «socijalni program» tako da mislimo Isus zapravo samo daje apel, poziv: «Ti bi trebao nešto učiniti» Sigurno da konačno i glavna stvar leži u tome da kršćanski život znači:» Dati svjedočanstvo» Dati svjedočanstvo može samo onaj koji je, makar jednom, bio duboko, osobno zahvaćen Isusovom porukom.

Evo samo dva primjera: kad kasnije Isus govori o obraćenju, on ne misli da će me Bog nagraditi zbog mojeg obraćenja. Mnogo više želi mi reći da mi je Bog već darovao svoju ljubav i svoje milosrđe. Zato «obraćenje» ne znači ništa drugo nego moj odgovor na ovu ljubav i milosrđe. Jer me Bog me tako ljubi, ne mogu ništa drugo učiniti nego da mu se vratim i da živim iz zajedništva i u zajedništvu s njime. Ili ako nas Isus poziva na neke kreposne i moralne čine, kao bratska ljubav, ljubav prema neprijatelju, tada on nema na pameti da bismo mi tako trebali živjeti da jednog dana dođemo u nebo. Ne, njegova poruka je mnogo dublja:» Jer te je Bog oduvijek prihvatio u svojoj ljubavi i milosrđu, zato možeš po njegovim uputama živjeti.»

Ondje gdje nas pogađa njegova ljubav i milosrđe, tu će sve biti novo u našem životu, tada ćemo spoznati u neko vrijeme, da se u nama osjeća mir i spoznaja koju ne možemo ničim drugim dohvatiti. Recimo to preciznije: jer u svojoj bijedi smijemo doživjeti spasenje, pokušavamo i druge spašavati, jer su nam se oči otvorile zbog njegove blizine, onda ćemo i našim bližnjima pomoći da budu oni koji će vidjeti, jer nas je on oslobodio grijeha i krivnje, možemo i mi drugima oprostiti. Bert Brecht je jednom rekao: »Najprije se mora promijeniti čovjek, da bi mogao promijeniti svijet.» Upravo je tako. Danas, sada, ovog trenutka nudi nam Isus svoje spasenje. Dopustimo mu da nas izmijeni.

A sada zamislite kad bismo svaki dan započimali rečenicom: «Znam da me Bog ljubi i prihvaća. danas mi on daruje svoje spasenje!» kako bi bio sasvim drugačiji tok toga dana?

2.

Danas je dan Božji

Šanse za danas

"Što možeš činiti danas ne ostavljaj za sutra" je bila vrlo često pedagoška formula kojom su me kao dijete poticali da ništa ne ostavljam za sutra, što se može učiniti danas. U onom danas živjeti, ovdje i sada, biti prisutan, znači ne dopustiti da me zahvate brige sljedećeg dana, ali isto tako ni one iz prošlosti. To je vrhunska životna umjetnost za koju se isplati boriti.

Ne mali broj kršćana pušta da ih zarobi budućnost. Zbog neke bolje budućnosti oni se odriču sadašnje sreće. S nepovjerenjem gledaju one koji današnji dan žive prividno bezbrižno.

Drugi opet ovise o prošlosti i promatraju je kao mjerilo svih stvari. Teško se prepuštaju novom, jer je prije "sve bilo drukčije". Neki čak i misle da je prije sve bilo bolje.

Negdašnji danas u Nazaretu

Jedna rečenica današnjeg evanđelja nas sili da evanđelje promislimo malo ozbiljnije. Evanđelje donosi prigodu kad je Isus, nakon svog  javnog nastupa, posjetio rodni grad Nazaret i tada bio na subotnjoj molitvi u sinagogi i čitao iz Pisma: "Duh je Gospodnji na meni, jer me pomaza. On me posla blagovjesnikom biti siromasima: proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje."

Govori li to prorok o prošlom ili budućem? Kako to razumjeti? Kada će Bog učiniti taj zahvat da političkim zatvorenicima vrati slobodu, a slijepima vid i navijesti godinu milosti Gospodnje?

Isusovo iznenađujuće tumačenje: Danas, ovdje, na nama koji smo se ovdje okupili, ispunja se ovo Božje obećanje.

Na dva načina je njegovim suvremenicima bilo vrlo teško prihvatiti ovo njegovo tumačenje: on je ipak jedan od nas, običan čovjek poput mene i tebe, nema čak ni posebno školovanje.

Ako Bog nastupa, onda se po sveopćem mišljenju mora dogoditi nešto posebno, a danas je obična subota, kao i svaka druga. O, što tu treba biti nešto posebno?

Ovdje i sada

Kao i nekoć, tako i mi danas vrlo rado stavljamo najpogodnije vrijeme za susret s Bogom ili doživljaj Boga za neko prošlo ili buduće vrijeme, ali danas? Poneki i danas čeznutljivo očekuju da bi ih Bog intenzivno susreo kao što to poznaju iz biblijskog pripovijedanja ili iz povijesti svetaca. Oni se pripravljaju za taj susret molitvom, meditacijom, vjerskim pobožnim vježbama. Neki uče od drugih religija kako se intezivnije može meditirati i ne plaše se nikakvog napora. Neki pomiču svoju pripravu na susret s Bogom kao neku dobru odluku i kažu: "U korizmi ću postiti" ili "poći ću na neke duhovne vježbe."

Drugi se opet povlače u djetinjstvo i mladenaštvo kad je njihov odnos prema Bogu bio tako jasan i razumljiv. Ili oni žele doživjeti Boga tako blizu, poput onih ljudi koji su Isusa doživjeli neposredno ili im je Bog govorio poput Abrahama, Mojsija ili proroka.

U Evanđelju nam Isus govori: Danas je dan kad se ispunjaju Božja obećanja, a oni koji su s tim suočeni

to smo mi. Osoba preko koje Bog ulazi u tvoj život je tvoj bližnji. To me ne treba ometati da ovo ili ono što mi je spasonosno, što mi čini dobro, planiram i počnem provoditi, ovo ili ono naučiti ili vježbati. Dan Božji je danas.

Naučiti razumjeti znakove vremena

Ponekad se zabrinem za budućnost Crkve kod nas. Sa zabrinutošću gledam kako sve manje mladih dolazi u crkvu. Poneki dolaze samo ako je nešto izvanredno. Sve je manja spremnost na suradnju u Crkvi i preuzimanje bilo kakve odgovornosti. A ne smije se  prešutjeti ni manjak svećenika.

Na jednom sastanku je postavljeno pitanje: kakvu nam radosnu vijest o Bogu donose današnji ljudi koji su se povukli iz Crkvenog života? Nakon prve zabezeknutosti  došli smo do nekog zaključka. Zaključak bi nas trebao zamisliti:

Možemo taj zahtjev i ovako formulirati: Što nam Bog želi reći ovdje i sada preko "znakova vremena"? Koju mi radosnu vijest Bog danas i ovdje kao evanđelje želi objaviti? Zašto mi danas on otvara oči? Što mi dopušta vidjeti, možda ono što ne želim vidjeti.? Kakvu nam on danas slobodu otima od nas, od mene?

Danas i ovdje Bog govori meni! Ovdje i sada Bog mi otvara oči. U ljudima koji nas sada i ovdje susreću nas susreće Božji Mesija, Bog ulazi u naš život.

Zahtjevi današnjeg dana

Danas, kako Isus naglašava, je više od pedagoškog savjeta ili životne mudrosti. Danas je dan Božji.

Isusova riječ :"danas se ispunilo ovo što ste čuli."učinila me malo smirenijim. Mislim, Bog je više na djelu nego što mislim. On mi govori kroz događaje koji me zabrinjavaju. Čak i u neuspjehu mogu pročitati poruku koju mi Bog šalje.

Istodobno i učim, moram otkriti i učiti način i oblik kako Bog danas govori preko znakova vremena, zato nisu dovoljni ni čitanje Biblije, ni tumačenja na koja sam navikao. Moram danas i ovdje prihvatiti: " Radost i nadu, žalost i strah današnjih ljudi" i pustiti da djeluje u meni, raščlaniti i pitati se: što Bog meni danas poručuje?

Tako je dragocjeno za mene šetanje po prošlosti, promatrati i prihvaćati iskustvo Boga i susrete Boga i drugih vjernih ljudi, koji su živjeli prije mene. No, za mene je isto tako zahtjevno i inspirirajuće otvoreno prihvaćanje onoga što mi Bog govori kroz znakove vremena.

3.

Često se čuje pitanje: jesu li novozavjetni tekstovi istiniti? Nekada se takva pitanja nisu ni postavljala, a postavljanje se smatralo skandaloznim. A danas pak izgleda da je čovjek kritičkoga duha ako biblijska pripovijedanja smješta u legende . Ovdje se ne radi o pričama, nego o povijesti.

Luka ne želi pričati nekakve pričice kao što to piše pisac 2. Petrove poslanice: „Jer nismo povjerovali nikakvim mudrim izmišljotinama kad naviještamo veličanstveni dolazak Gospodina našega Isusa Krista, nego smo mi bili svjedoci njegove slave i veličine." (2.Pet 1,16) Istu riječ o svjedocima (očevidcima) upotrebljava Luka u svom iskazu. Na početku cijele predaje stoje svjedoci (očevidci) i time je njegov izvještaj mjerodavan i vjerodostojan.

Sigurno da Lukin izvještaj kao dokument u kojem je riječ po riječ, precizno i detaljno, naviješteno što je Isus učio i radio, nije pao s neba. Mnogo više je riječ o procesu nastajanja koji obuhvaća tri etape.

1. Zemaljski Isusov život

Isus sam nije ništa zapisao samo usmeno naučavao. Pri tom je vrlo često upotrebljavao način govora koji se lako pamtio, prije svega slike usporedbe, ritmička ponavljanja, paralelizme i antiteze kao npr: „Prvi će biti posljednji, a posljednji prvi." (Mt 20,16) Takve rečenice se pamte kao neki propagandni slogan i apostoli koji su to često slušali, nisu ih ni trebali zapisivati već su ih mogli bez problema pamtiti.

2. Usmene propovijedi apostola

Odmah nakon uskrsnuća (silaska Duha Svetoga), apostoli počimaju propovijedati o Isusu. Crpili su znanja iz svog bogatog iskustva s Isusom i tako živo pripovijedali, koliko god im je to bilo moguće, ali nisu imali nakanu pripovijedati povijesni slijed Isusova života. Iznosili su sad ovo, sad ono što im  je  tog časa izgledalo korisno za slušatelje da ih ojača u vjeri. Nisu im bile važne pojedinosti, površinsko nekog događaja, nego im je bio važan onaj najdublji smisao koji je stajao iza svega, a što su jasno shvatili tek nakon Uskrsa. Da li je bilo 4000 ili 5000 muškaraca kod umnažanja kruhova, dali je takvo čudo učinio jednom ili više puta,  nije im bilo uopće važno i zato se danas to ne može jasno rastumačiti.

3. Napisana evanđelja

Otprilike 30 godina nakon Isusove smrti, počeli su neki autori zapisivati propovijedi apostola koje su doprle do njih usmenom predajom. Prema svemu sudeći, već su tada postojali neki manji zapisi pojedinosti.  Luka napominje da je bilo mnogo onih koji su počeli zapisivati što je do tada propovijedano. Neke je imao i pred sobom, druge je sam sredio iz temelja kako je sam rekao i ispitivao od očevidaca. Pa jasno je da je sve to morao jako preraditi i staviti u literarni oblik: biranjem boljih tekstova ili razjašnjenjem nekih pojedinosti te prilagoditi jednom određenom redu i rasporedu  koji nije trebao uvijek biti kronološki. Onda se tu vidi i neka određena boja i težina prema vlastitoj naklonosti i uzimanju u obzir potreba čitateljskog kruga.  Dok je npr. Matej pisao židovskim kršćanima i ugradio brojne citate iz Staroga zavjeta da bi dokazao da su u Isusu ispunjena proroštva, Marko je pisao za kršćane iz poganstva i morao im je tumačiti propise o čišćenju. Luka piše malima i siromašnima (Lk 4,18), njegovo evanđelje jače naglašava djelovanje Duha Svetoga kojega Luka spominje a Matej govori o Dobrom (Lk 11,13; Mt )

Ove razlike među evanđelistima ne umanjuju temeljnu istinu. One pokazuju samo da to nisu nikakve povijesne knjige u modernom smislu, nikakve detaljizirane ili neke dosadne kronike događaja koji s nama nemaju veze. Nego, poruke žele doći do slušatelja, pa su i za nas danas od velike važnosti, nakon tolikog vremenskog razdoblja i mi se prema evanđeljima ne možemo odnositi distancirano i neutralno, nego moramo oživjeti svoju vjeru, pokloniti goruću ljubav i predanje, donijeti radost i angažiranje.

Novi zavjet je nešto jedinstveno u svjetskoj literaturi. Ovdje se susreću religiozna dubina i povijesna pouzdanost, kao što to nije nigdje drugdje slučaj. Mi kršćani se ne trebamo ni pred kime sakrivati s našom Biblijom.  Nismo povjerovali nikakvim mudrim pripovijetkama.

4.

Koje ste vjere?  - Katolik!

Danas se sa malo kojim vjerskim pitanjem i odgovorom toliko barata kao sa ovim. Maše se na sve strane kako je Hrvatska 90% katolička a hrvati katolici. Pa po čemu smo mi to katolici. Ako se računa krštenje i upis u matične knjige, onda je podatak ispravan.

Ako se računa po nekakvim slavljenjima blagdan, održavanjem nekih običaja (ne jesti meso u petak u korizmi ili ne jesti meso na Veliki petak. Onda bi podatak moga biti približno ispravan. Isto je to i sa blagoslovom kuća (nekada se znalo da se kuće komunista ne blagoslivljaju). Krstiti djecu poslati ih na prvu pričest i krizmu, podatak bi mogao biti ispravan. Tako je i sa crkvenim sprovodima. No kod vjenčanja već nije tako. Koliki katolici uopće ne mare za predbračnu čistoću. Mnogi žive „u braku" a da nisu crkveno vjenčani. Ima katolika koji iz pomodarstva žive u  homoseksualnim brakovima. Ima katolika koji sklapaju crkveni brak zbog lijepe ceremonije a nakon godinu dvije ili više:  razlaz. Po  životu u braku prema katoličkim načelima, ajme meni, majko moja, podatak je strahovito lažan. I tako bih mogao nabrajati, ali samo ovi glavni ukazuju da nešto ne vrijedi. A gdje to ne vrijedi?

Liturgijske poruke početka ovog dijela crkvene godine: kroz godinu  nam daju odgovore a posebno evanđelja. Pa pođimo redom:

1. Nedjelja krštenja Gospodinova. Slušali smo u Evanđelju da se nakon krštenja Isusova čuo glas s neba: Ovo je moj ljubljeni sin. Po sakramentu krštenja postajemo djeca Božja i subraća Kristova, tako nas uči Crkva, znači da je i nad nama Bog za vrijeme krštenja rekao: Ti si moj ljubljeni sin - kćrka, moje ljubljeno dijete.. A sada vas pitam: Tko od katolika do toga drži. Što to jednom katoliku Hrvatu uopće znači? Budimo iskreni i recimo jednom vrlo malom broju znači, a ogromna većina u to uopće ne vjeruje niti im išta znači. I ovdje leži temeljni problem našeg odnosa prema biti katolik. Koja je to karikatura: priznaješ se da si katolik a ne vjeruješ nti ti je stalo do onoga po čemu si katolik.  I ovo je činjenica pred kojom ne smijemo zatvarati oči.

2. Nedjelja kroz godinu. Evanđelje nam govori  o prvom znaku - čudu kojeg Isus učini u Kani Galilejskoj pretvorio je vodu u vino. Hm. Tko u to danas vjeruje. Pa koliki danas čine vino od vode.. A  tko danas vjeruje u čudesa o kojima govore evanđelja.. pa ruku na srce koliki vjeruju da je Isus stvarno uskrsnuo. A ako učinimo korak dalje i postavimo pitanje koliko katolika vjeruje da se Isusovo čudo  događa i danas u svetoj misi. Da se po Isusovoj riječi kruh i vino pretvaraju u tijelo i krv Isusovu. Katolici danas trče za čudesima,čudesnim ozdravljenjima a tu na dohvat ruke čudo nad čudesima. Koliki od onih koji su ovdje u  ovoj crkvi na misi vjeruju to da se stvarno događa čudo pretvorbe. A idu na pričest.

A koliki broj vjeruje i dopušta Isusu da od vode njihova života učini dobro vino (ljude kreposna i svetačka života) Ima ih tako malo ali su oni upravo dokaz da je moguće i da bi tako trebalo biti.

I po ovome, jer ne vjerujemo u čudo euharistije i u čudo pretvorbe gornji podatak o 90 % katolika Hrvata je strahovito lažan!

3. Nedjelja kroz godinu: Danas čujemo kakao je narod plakao (na žalost taj odlomak se ne čita) kad su čuli riječi zakona:  Tore. Tko danas plače kad čuje riječi Biblije. Isus govori: Duh je gospodnji na meni ... navijestiti godinu milosti Gospodnje.. Ma koga se to danas među našim slušateljima tiče. Mi kao katolici trebali bi slušati Bibliju, čitati posebno evanđelja. Što mi danas slušamo i čitamo, koga slušamo: TV Dnevnik, koji tako manipulira sa ljudima, mediji svih vrsta. Horoskopi, Sai Babe - uzeto kao sinonim -  više nam vrijedi horoskop nego Biblija... nekada sam slušao kao dijete: Jesi čuo što se pjeva u Crkvi: „Kopao je jamu i iskopao ju i pade u jamu koju je načinio..." ili „Jer zao čovjek ili za to živi da se popravi ili da se po njemu dobar čovjek vježba.." Danas čujem „televizija rekla ovo, rekla ono.."  Ovaj političar rekao ovo rekao ono..."

Osvrnut ću se na jedan današnji problem u društvu o kojemu bruje mediji a zove se nasilje u školi ili među mladima. Danas su razne međunarodne instiitucije naredile kakao će se odgajati djecu i teške kazne propisane ako to prekršiš. Među ostalima i kažnjavanje djece, ogtaničavanje djece.. I svi se pozivaju na deklaraciju oi pravima djece.  A mi katolici gdje je Biblija. Ma tko gleda što piše Biblija: Posebno što piše Knjiga Sirahova poglavlje 30 o odgoju djece (ovdje je pročitati na propovijedi iz Biblije) I kad bi mi više slušali Bibliju a ne razne deklaracije mnogo bi nam bolje bilo. Samo mogli bi me pozvati na odgovornost da sam protiv države i državne politike...

A Biblija je najstarija knjiga na svijetu. U njoj sakupljeno tisućugodišnje iskustvo. A Biblija je za nas  sveta knjiga, Bogom nadahnuta u Bibliji je temelj kršćanstva. Koliki katolici to vjeruju, do toga drže i po Bibliji žive.

Znači ne vjerujemo u krštenje, ne vjerujemo u čudo euharistije, ne vjerujemo i ne poštujemo Bibliju. Onda što smo mi po vjeri? Katolici - agnostici! I nikako čudo da većina katolika bira za predsjednika agnostika.. Neki se tome čude...

Može li se promijeniti situacija. Na normalan način ne vjerujem. Staro stablo presađivati ne može se. Staro stablo presavijati ne ide - puca. Jednostavno idemo u propast ove katoličke generacije kakao u Hrvatskoj tako i u Evropi. A Biblija, evanđelje govori: Bog može podići djecu Abrahamovu iz ovog kamenja. Da možda i iz muslimana koji sve više nadiru. Amen!