Uvod

Danas je svečanost Bogojavljenja. Betlehemsko dijete, čije smo rođenje slavili na Božić, nije samo izraelski Mesija, on je svjetlo poganima, spasenje svim narodima. Kao njihovi zastupnici, pred jaslice danas, dolaze mudraci ili, kako ih mi nazivamo Tri kralja,  da mu se poklone.

Ovaj se blagdan još zove Epiphania. Ova grčka riječ znači: iz skrivenosti stupiti na svjetlo dana. Da, Božja skrivena slava je, po Isusu Kristu, postala vidljiva. U djetetu u jaslama, pred kojim klečimo, svijetli Božje svjetlo u tamu našeg svijeta.

Molimo ga da u našim srcima i našoj duši ukloni tamu koju smo grijesima nanijeli:

Molitva vjernika

Bože, naš Oče, ti ljubiš sve ljude i želiš im darovati svoje spasenje. Zato si poslao svog sina Isusa. Po njemu te molimo:

Daj da radosna vijest o tvojoj očinskoj dobroti dopre do svih ljudi i onih koji je još nisu čuli,  molimo te

Udijeli misionarima, misionarkama i svima koji rade u misijama radost zbog njihovog djela i pomozi im kad dožive razočaranja,  molimo te.

Daj nam razumijevanja i dobrohotnosti prema svima koji su drugačiji od nas,  molimo te

Daj da naši pokojnici, nakon zemaljskog putovanja, dospiju k tebi u vječnu domovinu molimo te

Meditacija

Propovijedi

1.

Tri kralja - Božićni, Božji poklon

Kad se Isus rodio u Betlehemu judejskom, za vrijeme kralja Heroda, dođoše s istoka magi u Jeruzalem i upitaše: «Gdje je novorođeni kralj židovski? Vidjesmo, naime, gdje izlazi njegova zvijezda i dođosmo mu se pokloniti.»(Mt 2,1-2)

Naravno da znamo da nisu bili kraljevi. Evanđelist Matej ne govori o kraljevima, nego o ljudima poznatima zbog njihove mudrosti. Tako isto, nema razloga da govorimo da su bila samo trojica, ni o tome ništa ne govore evanđelisti. Pa ako i ozbiljno uzmemo, bilo je vrlo teško, po položaju jedne zvijezde na nebu, zaključiti gdje je neka određena kuća na zemlji, iznad koje se, da tako reknemo, ta zvijezda nedvojbeno zaustavila. Zato nije moguće niti promatrati, u tome, neko određeno, poznato nebesko tijelo. To je jednostavno bio znak Božjeg vodstva.

Bogu hvala, znamo i to da se u evanđelju današnjeg blagdana ne radi o svim tim stvarima. Kao katolici znamo da, za razumijevanje, ne trebamo stajati čvrsto uz tekst, nego moramo ugraditi i tradiciju i povijest, a to nas onda čini otvorenima za odnos prema Bogu i Boga prema nama.

I tako ću nesmetano govoriti o trima kraljevima i drago mi je da ih mogu nazvati Gašpar, Baltazar i Melkior i da znam da se njihove kosti nalaze u veličanstvenoj katedrali u Koelnu, iako znam da su, za današnje poimanje, tu dospjele na jedan prilično ružan način. Zašto mogu tako govoriti?

Odgovor je jednostavan. Pripovijedanje o svetim, trima kraljevima i pobožno bavljenje njima davalo je ljudima, kroz stoljeća, toliko životne pomoći, toliko sigurnosti, toliko snage za prelaženje preko teških životnih situacija da bi samo to bilo dovoljno da promatramo sveta tri kralja kao Božićni poklon dragoga Boga.

Na ovom temelju takvih pozitivnih gledanja prema sveta tri kralja, potaknut sam da ova tri muža malo iskoristim i vidim što bi oni nama, dobra i korisna, mogli donijeti. Padaju mi na pamet tri stvari koje su, na poseban način, vlastite trima kraljevima. Upravo te tri stvari i tvore njihov karakter.

Prva karakteristika: oni traže i ispituju, traže Boga i uče prepoznavati ga u ljudima. Tko se upusti u takvo traženje, vrlo brzo će uočiti s koliko se nesigurnosti mora susretati; da je otvorenost za eksperiment preduvjet, da kod različitih načina života današnjeg svijeta različito treba tražiti i različito prokušavati. Bio bi blagoslov, tako mislim, za našu župu, biskupiju i Crkvu kada bi postojao takav mentalitet traženja, ispitivanja, takva otvorenost i hrabrost za eksperimente.

Druga karakteristika: padoše ničice i pokloniše se. Boga tražiti, u ljudima ga susretati i zbog toga osjećati duboku radost. To je vodilo tri kralja da padnu na koljena i da mu se poklone. Tko moli, jasno pokazuje da ne prihvaća, kao po sebi razumljivo tko, što i kako ga susreće, da ne previđa čudesa u svagdašnjici, da uzima vremena za razmišljanje i prihvaćanje. Dakle, za jedno osmišljeno prihvaćanje. Mislim da bi bio blagoslov za župu, biskupiju i Crkvu kad bismo, razmišljajući, prihvaćali i imali poklonstvenu osjetljivost za Božje pojavljivanje u i među ljudima.

Treća karakteristika: oni su darovali svoje blago. Tri kralja nam se pokazuju kao davatelji. Ne žele zadržati za sebe ono što im je vrijedno i stječu iskustvo da su najviše darovani onda kad sami daruju. Po vjeri smo krenuli na takav put. Taj put se hrani uvjerenjem da smo najviše darovani onda kad sami darujemo. No, iz iskustva znamo kako brzo padamo u napast da budemo sakupljači i lovci, umjesto darovatelji i davatelji. Mislim da bi bio blagoslov za župu, biskupiju i Crkvu ako bi se jače, među nama, osjećalo davanje i darivanje. Zašto, prema tome, stoje tri krune svetih triju kraljeva? One stoje za zajedništvo tražitelja, molitelja i davatelja, one stoje za Crkvu današnjice.

2. K Mt 2, 1-12

Zvjezdani trenuci

Poznati dirigent i violinski virtuoz Jehudi Menuhin piše u svojoj Autobiografiji: „Kad sam prvi put otišao na sat violine i kad mi je moj učitelj prvi put postavio violinu na rame i dao gudalo u ruke, tada sam najednom znao: sada znam, zašto trebam živjeti. To je bio zvjezdani trenutak moga života."

Zvjezdani trenuci su oni trenuci koji pokreću život naprijed. Oni pokazuju smjer kojim čovjek može ići ako ne želi proigrati životne šanse.  Jedan zvjezdani trenutak otključava tamu mog života koja leži preda mnom. Svaki čovjek treba, za svoj život, takve trenutke i ima ih.

Zvjezdani trenutak mudraca s istoka

O jednom takvom zvjezdanom trenutku, koji može čovjeka odvesti u sasvim nepoznatom smjeru, pripovijeda današnje evanđelje. Mudraci, zvijezdoznanci kako ih Matej naziva, vidjeli su ondje gdje su živjeli jednu zvijezdu kako izlazi. I oni su osjetili: ovdje naš život ide dalje, to je put koji će nas odvesti tamo, gdje je naš cilj. Isplati se ići za zvijezdom, tamo ćemo naći ono što našem životu daje pravi smisao.

I zvijezda vodi ove mudre ljude, muškarce koji traže i pitaju, mimo veličanstvenih građevina prividnih gospodara Jeruzalema, sve do neuglednog i nemoćnog, u malo mjestašce Betlehem. Tu su ostali. Tu im se ispunja život. Tu je prekretnica koja iz mnoštva lutajućih staza kojima ljudi idu, vodi prema putu gdje se nalazi stvarni život. Malo dijete, u krugu svoje obitelji, daje mudrim ljudima odgovor na pitanje: Gdje ću naći cilj moga života.?

Evanđelist Matej pripovijeda o darovima koje su donijeli: zlato, tamjan i miru - ono što smo mi ljudi, po svom biću ako se prepustimo božićnoj blagovijesti.

Jer  u Isusu Bog pokazuje da je čovjek, pa makar kako bio prekriven pogreškama, bijedom, jadom,  ipak dragocjen poput pravoga zlata. Od one božićne noći ne smije se više ni jednog čovjeka gurnuti po strani. Zato je zlato  dar zahvalnosti.

Bog je u Isusu ljudima pokazao svoje ljudsko lice. Uzeo je svoje mjesto na zemlji među nama ljudima. To pokazuje tamjan. Gdje se ljudi nalaze oko Isusa, tu spoznaju: Bog sudjeluje na našem životu. On je stvarno među nama.

Često govore ljudi da je njihov život prožet bolju i razočaranjem. Da, to je otrov našega života. Da možemo nositi takve doživljaje, da usprkos svemu naš život može biti spašen, pokazuje mira.

No, to može osjetiti samo onaj koji je otvoren za taj novi put Boga s ljudima. Za mudrace s istoka je susret s djetetom u jaslama bio zvjezdani trenutak njihova života. A što je za nas ljude 2013.g. zvjezdani trenutak našega života? Slavili smo Božić, evo božićni blagdani završavaju, da li je nama zasjalo ono što će voditi naš život? No, čovjek može zvjezdani trenutak i prespavati i previdjeti, kako to priča stara ruska legenda.

Previđeni zvjezdani trenutak

Pred mnogo, mnogo godina, bila je jedna mala kućica, sasvim sama, nasred polja i livada. Tu je stanovala stara babuška. Ljeti su pjevale ptice u krošnjama stabala, ali zimi, zimi je bilo sve tiho. Polja i livade su bile prekrite snijegom.

Jednog dana mela je i čistila stara babuška svoju malu kućicu. Jer je bila sama i imala vremena, čistila je i prala polagano i dugo, sve dok se nije smračilo. Iznenada stane babuška.

Nasred stepenica je čula glasove ljudi kroz vjetar i snijeg. Izgledalo je da ih ima mnogo.

Kad je babuška pogledala kroz prozor, nije mogla očima vjerovati. Najprije su išla tri bijela konja, koji su bili bogato nakićeni, s lijepim sedlima. Na njima su sjedila tri muškarca. Prema odjeći vidjelo se da su stranci. Svaki od njih je nosio tešku krunu ukrašenu draguljima. Onda su došli još drugi, brojni ljudi, neki na konjima, neki pješice. Red je bio dugačak, a prvi su već stajali pred malom babuškinom kućicom.

Kad su pokucali na vrata, babuška se htjela sakriti. Plašila se i dugo je čekala. Tada ipak priđe k vratima, otključa, otvori ih i stupi pred kućicu. Jesu li to kraljevi što su stajali pred vratima?  U tami se prisjećala stara babuška da se ljude koji nose krune naziva kraljevima.  Jesu li bili strogi i zločesti kako su joj to pripovijedali?  Ali se tada jedan od stranaca nasmiješi i prijateljski progovori staroj babuški: " Ne plaši se, mi slijedimo jednu sjajnu zvijezdu i tražimo mjesto gdje se rodilo dijete, koje će nama svima donijeti radost i spasenje. Zar nećeš ići s nama, babuško? Izgubili smo put u dubokom snijegu. Pomozi nam naći put da bismo mogli djetetu donijeti naše poklone."

Kratak zimski dan je išao kraju. Babuška pogleda u snježnu mećavu. „Uđite u kuću, ogrijte se malo. A ja ću dovršiti svoj posao u kući pa ću u jutro zajedno s vama. No, tri kralja odbiju ponudu. „Ako ne želiš s nama, babuško, mi trebamo ići dalje. Za nas nema zaustavljanja."

Babuška je još dugo gledala za njima. Svi koji su bili s kraljevima pođoše kroz vjetar i snijeg dalje, kroz veliku zemlju. Babuška se vratila u kuću i požurila je i posljednji kutak očistiti. Još dugo je sjedila za stolom  i razmišljala o novorođenom djetetu o kojem su joj pričala tri kralja: da će ono  svima donijeti radost i spasenje. „Da sam makar pošla s njima," mislila je babuška „ Bila bih vidjela izabrano dijete svojim očima." I pokajala se što je ostala. Kad je legla spavati, babuška nije nalazila mira, nije mogla zaspati. Jedva je dočekala jutro. Duboko u srcu imala je samo jednu želju: naći dijete i darovati mu darove, kako su kraljevi rekli.

Već u cik zore babuška pođe na put. Korak po korak, sa štapom u ruci, pošla je od sela do sela. Prijateljski su je ljudi primali i uzalud je svuda pitala:"Znate li put do izabranog djeteta?"

I išla je sve dalje i dalje stara babuška po snijegom prekrivenoj  zemlji. Putovi su neizmjerno dugi u toj zemlji i nitko ne zna da li je našla dijete.

( iz  Wilh. Böhm, Lieder, Texte und Bilder zum Kirchenjahr 1.)

Zbog mnoštva stvari starica je previdjela zvjezdani trenutak. Želim svima nama da ne promašimo put k jaslama. Jer i naš život može ovo dijete obasjati novim svjetlom. I to bi bio lijep život, zar i vi to ne mislite?