Rimska liturgija od starine pozna, za božićni blagdan, tri  misna formulara: polnoćka (Missa in nocte), pastirska misa  zornica (Missa in aurora)  i  dnevna  misa (Missa in die). Nakon II. vatikanskog koncila uvedena je i  misa bdijenja kojom se može anticipirati ponoćka.

       Činjenica je  da je obitelj izložena velikim promjenama pa se čini razboritim izići u susret ljudima i mogućiti im obiteljskoslavljenje Božića. Iako kod nas još uvijek ponoćka ima posebno značenje, pitanje je koliko je odlazak na ponoćku obiteljski događaj.

            I uslijed brojnih drugih okolnosti simbolični sadržaj ponoćke - kao bogoslužja u sredini noći  - s vremenom se gubi. No, noćni početak prve božićne mise u kojem se naviješta rođenje Kristovo nije nastao samo tako. Već u Starom zavjetu se kaže: „Kad je noć bila u punini svoga toka, siđe tvoja svemoguća Riječ s neba, sa svog kraljevskog prijestolja! (Mudr 18,14-15) U evanđelju ponoćne mise se govori o pastirima  (Lk 2,1-14) koji „čuvahu noćnu stražu kod svojih stada." Naglašavanje noćnih sati ima dublji nutarnji smisao: sredina noći je početak novog dana.  Tako ponoćna ura euharistijskog slavlja Kristovog rođenja  simbolizira da je, ovim rođenjem, staro završilo. Sin Božji kao svjetlo svijeta, kao svjetlo nade i ljubavi dolazi na svijet koji je uklopljen u duboku tamu. Kristovo rođenje je „promjena vremena", a to  se najbolje očituje činjenicom da godine brojimo od Kristova rođenja. Veliki dio čovječanstva koji i sada slavi Kristovo rođenje baš u ponoć, želi i dalje ići tim putem, jer to daje otvorenost za simboliku.  I zato se ne bi smjelo odustajati od ove ure, jer bi to stvarno bilo osiromašenje. Božićnom ponoćnom bogoslužju se oduzima vrlo bogata simbolika.

            Posebno je bogatstvo slavljenje Božanskog časoslova prije ponoćke i na taj način se još bolje naglašava bdijenje. Pa i čuvanje naših lijepih tradicionalnih pjesama, običaja, (kao procesija sa djetićem i slično). Ne vidim ni razloga da se ne pjeva stari tekst „Božićne jutarnje", posebno ondje gdje je pretežno starije stanovništvo - kao u našim otočkim župama. I sve to  treba doprinositi ovom produbljenom slavlju.

            Slobodan sam ovdje ukazati i na moja sjećanja, na moje Božiće, kako svećeničke, tako i one prve, najranije. http://www.don-ivica.net/zivotopis/39-opcenito/240-svi-moji-bozici.html

  

 

          Isus Krist je postao naš brat. On neka bude sa svima vama!

 

            Došli smo slaviti jedan rođendan! Slaviti rođendan znači zahvaliti za dar života. Noćas ne slavimo bilo koji rođendan, nego odlučujući rođendan za sve nas. „Dijete nam se rodilo, sin nam je darovan", pjevamo to s cijelom Crkvom.  On je Spasitelj, Gospodin, Život i Spasenje za nas i za cijeli svijet, njega  ćemo pozdraviti pjesmom:

 

Kyrie eleison...

 

            Isuse, ti Djetiću u jaslama, iz ljubavi prema nama ljudima postao si nam bratom. Zato te molimo:

U noći tvoga rođenja anđeli su naviještali mir ljudima na zemlji: udijeli ovom svijetu mir i radost, molimo te

            Anđeli su javili pastirima vijest o tvom rođenju, učini i nas otvorenima za ovu blagovijest, molimo te

Pastiri su ostavili svoja stada i pošli u Betlehem, daj da i mi tebe uvijek tražimo na ovome svijetu, molimo te

            Pastiri su te našli kao dijete u jaslama, daj da tvoju prisutnost spoznamo u malim i beznačajnim stvarima i osobama, molimo te

            Zvijezda je vodila mudrace k tebi, pošalji svoje svjetlo u tamu ovoga svijeta, molimo te

Tvojim rođenjem je Ljubav nebeskog Oca dobila ljudsko obličje, ispuni ljude tom ljubavlju, molimo te

            Josip i Marija su se za te brinuli, sačuvaj našu djecu i mlade od pogubnog odgoja kojega im se nameće u školi, molimo te.

            Ti si došao na svijet da spasiš sve ljude, oprosti nam naše grijehe, a pokojne uvedi u svoje kraljevstvo svjetlosti i  života, molimo te

    Ti si danas došao na svijet, budi uz nas i sada i u vijeke vjekova.

  

 

bože

ti nisi bog sjajnog svjetla

ti si tajanstveni bog

ti si bog noći

naše noći

svatko ima svoju noć

 

ti bože ondje si

gdje je naša

najdublja

 tama najtamnija

ti si tu

i zato je ta noć

sveta noć

 

ti si skriveni bog

skriven u našoj noći

u mojoj noći

u tvojoj noći

u našoj tami

 

bože

ti dolaziš k nama

u noći

i kad ti dođeš

i kad te pustim unutra

onda će naša noć

postati

sveta noć

 

bože

ti si usred noći

zapalio svjetlo

baklju nade

dijete

čovjek

od 33 godine

je za nas postao trag svjetla

zvijezdom

koja nas vodi

 

on

stoji uz nas

svaka riječ iz njegovih usta

znači za nas

milost

oslobođenje

amnestiju

zato smo radosni

usprkos našoj noći

amen!

Propovijedi

U gostionicama nije bilo mjesta. Da li je to bio nesretni slučaj svjetske povijesti? Da su Josip i Marija pravovremeno rezervirali, sigurno bi imali neko mjesto u gostionici.

U tradiciji božićnih igara gostioničari su vrlo grubi, bezobzirni, bez ikakve sućuti odbijaju i šalju noseću ženu amo tamo. Po tome to ne bi to bio neki nesretan slučaj svjetske povijesti, nego opakost nekih gostioničara. No, Biblija o tome ne govori ništa.

Ili su gostionice bile prepunjene svakakvih ljudi. Čovjek ne želi razmišljati o tome tko je sve zauzeo sobe, tako da nije bilo mjesta za Josipa i njegovu zaručnicu.. Ni o tome Biblija ništa ne govori.

 

            Sigurno je  jedno: tu gdje se očekivalo da bi Mesija mogao doći, u gostionici, tu nije bilo mjesta. Tu Bog nije mogao doći, kao čovjek, na svijet. Biblija ne govori ništa zašto, ali je činjenica da nije bilo mjesta za božansko dijete i njegove roditelje.

            Ne vidim da se mi ne bismo mogli opravdati. Bez daljnjeg, danas postoje brojni smještajni kapaciteti, žena u visokoj trudnoći može se prijaviti u svakoj bolnici. To bi moglo odgovarati. No, time nije ništa rečeno da bi kod nas Bog lakše došao na svijet.

            Možda bi i naša tvrdokornost učinila da Boga ne puštamo tako lako u naše društvo i kod nas.  Previše neugledno je to malo dijete da bi nas baš oduševilo. A možda je i mjesto koje Bog kod nas želi zauzeti, već davno zauzeto svim mogućim suvišnim stvarima, a možda i brojnim sumnjama.

           

            Ne, to nije bio slučaj svjetske povijesti, nego je tipično za svijet ljudi da je Bogu teško naći mjesto u gostionici. I zato još jednom: to nije bio nesretan slučaj svjetske povijesti, nego dapače sretan slučaj da one noći nije bilo mjesta u gostionici.

            Jer Boga se ne može zadržati prepunim gostionicama i prepunim srcima. Bog ide putem na kojem nam njegova ljubav nezamjenjivo govori. Bog postaje čovjekom u štali, u malom novorođenom djetetu. U jaslama za hranu životinja leži sin Svevišnjega. Nemoćan je Bog - i tako pokazuje veličinu svoje ljubavi.

            Na ovom putu ne može Bog biti rođen samo u štali, nego i u srcima svakog od nas. Učinimo ono što je nekada učinjeno na betlehemskim poljima: zapjevajmo pjesmu hvale  i kleknimo pred djetetom u jaslama, kad budemo govorili: I utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice i postao čovjekom. Postao je čovjekom, iako za njega nije bilo mjesta u gostionici.

 

2.

 

 Utjeha svete noći

Sudjelovao sam na jednim duhovnim vježbama za svećenike i redovnike «ovisnike». Učinio sam to rado, jer sam s vremenom naučio da oni koji su ovisni i pokušavaju tu bolest i životnu sudbinu time povezanu, nadvladati životom po vjeri i meni je puno govorilo.

            Ipak, za vrijeme tih duhovnih vježbi postao sam svjestan kako je teška solidarnost. U istoj kući, u isto vrijeme, bile su i duhovne vježbe za bolničke sestre. Koliko mi je bilo teško odvojiti se od subraće, kolika je bila moja briga kako bih ja izgledao kao jedan od njih.

            U mojoj potištenosti zbog bolesti ovisnosti moje subraće, na tajanstven način, mi je postala jasna veličina Boga. O Isusu Kristu govori Pismo: »Nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego oplijeni sam sebe  postavši slugom  i sličan ljudima. Njegov život je bio život sličan ljudima.» (Fil. 2,6-7) I još ide dalje: na meni se mora ostvariti ono što je rečeno u Pismu za mene: «Među razbojnike bi ubrojen»

            Ovdje se nazire tajna svete noći. U Isusu Kristu je Sin Božji rođen u ljudski rod, jer on želi biti neodjeljeno među nama rođen. Dijete, umotano u pelene, položeno u jasle. Ništa neobično. Tako su ga svi zamijetili, ali ne prepoznali. Na kraju života nije čak uspio sačuvati ni izgled «dobrog čovjeka».

            Što to znači za mene? Od one svete noći, Božji sin stoji na mojoj strani.. Čak i onda ako ja njega napustim, on mene neće napustiti. Od ove svete noće on je zamjenjivo meni sličan. To je utjeha Božića. Njemu koji mi je vjeran, želim pripadati. Ali on isto tako stoji uz svakog čovjeka, pa i uz one koji mi opterećuju život. Zato želim i ja biti s njima na isti način. To je za mene zahtjev Božića.

            To vrijedi i za vas. Sin Božji pripada svakome od vas. On se vas ne stidi, nema straha da se s vama sretne. I zato očekuje da se i vi tako ponašate s ljudima. Sin Božji koji je među ljudima htio postati čovjekom, dao nam snagu da ne zakažemo na ovom zahtjevu.

       

 

Pozdrav: Krist, Spasitelj je ovdje. Njegova dobrota i čovjekoljublje neka bude sa svima vama.

Bog progovara nama, ljudima. U božićnoj noći probudio je pastire i najavio im veliku radost. Pastiri ustaju i kreću na put, žele tu vijest vidjeti. Dolaze u Betlehem, nađoše dijete i pokloniše mu se.

            U ovom liturgijskom slavlju radosna vijest se nama upućuje. Ona želi i nas pokrenuti, učiniti nas tražiteljima, pustiti nas da nađemo, da bismo se i mi uklopili u veliku hvalu Bogu, koja mu zahvaljuje, jer je svijetu poslao Spasitelja. Pokazao nam je svoju ljubav i s nama dijelio naš život sa svim njegovim visinama i dubinama.

            Molimo ga za oproštenje što ga nismo dovoljno ozbiljno shvaćali.

 

Isus Kriste, Spasitelju svijeta molimo te:

 

 Bože, naš Oče, Isus nam je objavio da je tvoje biće ljubav. Zato ti povjeravamo naše zahvale i prošnje kao našu hvalu tebi danas i u vijeke vjekova.

 

Ne tražimo te                                            Trčimo u krugu

Pa te i ne nalazimo.                                   Na istom mjestu

A ti nas tražiš i nalaziš                              Ti nas izbavljaš

Ti Svjetlo vječno.                                       Vječna Riječi

 

Premalo te ljubimo                                    Ne možemo te shvatiti

Slabo ti služimo                                         O Djetiću u jaslicama

A ti nas ljubiš i ti nam služiš                     Možemo samo

Ti vječni Slugo.                                         Prihvatiti poruku kao istinitu.

 

Otpust: Sada kad odlazimo, naša bi svagdašnjica trebala biti prožeta onim što smo vidjeli i čuli -

                 Božjom ljubavlju. Nju ponesimo sa sobom u život. Pođite u miru.

 

 

Jedna priča o pastirima pripovijeda da je neki pastirić nešto uzeo sa sobom iz jaslica. Držao je čvrsto stisnuto u ruci. Drugi pastiri to nisu ni primijetili dok mu jedan ne rekne: „A što to imaš u ruci?" „Slamku", reče on, „slamku iz jaslica u kojima je položeno dijete."- „Slamku," smijali su se drugi, „pa to je samo otpad, baci to iz ruke." No, on je mahao samo glavom. „Ne, neću odbaciti, to je za mene znak, znak za dijete. Svaki put kad držim ovu slamku u ruci, uvijek ću se sjetiti ovog djeteta i onoga što mi želi reći."

 

I što nam želi reći ovo dijete? Jedna žena pripovijeda: „Mnogo sam godina vukla sa sobom sliku ljutitog Boga koji kažnjava. Imala sam strah pred Bogom. On je znao sve, vidio je sve što sam činila. I uvijek sam vjerovala da će me on, zbog mojih grijeha, strahovito kazniti. Onda sam se vjenčala i postala sam majkom. Moje dijete u kolijevci i tada se izmijenila slika koju sam imala o Bogu. Božićno evanđelje o djetetu u jaslama me ispunilo neobičnom radošću. Ako Bog šalje svoga Sina da bude bespomoćno dijete, onda se ja ne trebam strašiti toga Boga. Bog koji to čini ne može biti jedan kažnjavajući Bog, ljutiti Bog  o kojemu su mi prije pričali. Bog koji postaje djetetom, te treba biti Bog ljubavi, pokazuje posebno veliku ljubav prema nama ljudima: to nam Bog želi reći za Božić.

 

I kako je priča završila? Sljedećeg jutra upitaju ga pastiri: "Imaš li još uvijek tu slamku? Da? Čovječe baci to i onako ti to ništa ne vrijedi." „Ne, nije to nešto bezvrijedno, na tome je ležalo božansko dijete", odgovori ovaj. „Da i..." smijali su se drugi. „Dijete je vrijedno, ali ne i slamka." „Nemate pravo", odgovori pastir, " slamka je vrijedna, na čemu bi dijete ležalo, onako siromašno kakvo je. Meni to pokazuje: Bog treba malene, bezvrijedne. Da, Bog treba nas, malene, koji ne mogu mnogo i koji mnogo ne znače."

            Zar to nije blagovijest za sve nas koji se često osjećamo tako maleni, tako bezvrijedni? Za ljude koji su nezaposleni,  za mlade koji ne vide perspektive, za bolesne, za one koji se osjećaju tako nepotrebnima i bez vrijednosti, za ljude koji su žalosni, jer su izgubili neku dragu osobu i po tome su postali osamljeni, za ljude koji su nezadovoljni u braku, koje obitelj izrabljuje. Bog nas svih treba i svih nas ljubi.

            U svakom životu postoji dovoljno trenutaka kada se osjećam odbačenim, manje vrijednim. Ponekad me pritišće misao da sam, za neke ljude, toliko vrijedan koliko mogu doprinositi. Volim te dok..., trebam te dok...

            Božić nam govori: Bog nas treba, nas koji vrlo malo možemo, nas koji smo poniženi, koji se osjećamo iskorištavani. Zato on postaje čovjekom da bi na se uzeo naše strahove, našu žalost, našu krhkost, naša posrtanja. Bog postaje čovjekom da bih ja mogao biti čovjek - u svim poniženjima i tegobama.

           

Da, pastiru je bila važna slamka iz štalice. Opet i opet ju je uzimao u ruke. Jednog dana uzme mu je iz ruku jedan drugi pastir  i stane vikati: „Ti, sa tvojom slamkom, činiš me sasvim ludim time." I samelje do u sitne komadiće slamku i baci je na zemlju.

            A onaj pastir stane mirno, sagne se, uze komadić, pogladi ga nježno i reče drugom pastiru: „Ipak gledaj, slamka je ostala slamka. Sav tvoj bijes nije ništa promijenio. Sasvim sigurno, vrlo lako je smrviti tanku slamku. I misliš, što mi znači jedno dijete kad trebamo jakog pomoćnika. Ali kažem ti, iz ovog djeteta će jednom postati muškarac, a taj baš neće biti kao mrtav. On će izdržati bijes ljudi, podnositi i ostati ono što on jest: Božji spasitelj za nas. Ne, Božja ljubav nije neka malenkost."

            Mnogi od nas ovo mogu potvrditi iz svog životnog iskustva. Istina je da Božja ljubav nije neka malenkost. Onda nam neće uspjeti život samo tako kako čovjek to očekuje: obitelj nije mjesto sigurnosti, djeca idu drugim putovima nego se očekivalo, neka teška bolest  uništi sve naše planove za budućnost, voljena osoba nam se iznenada oduzima.

            Onda se može posumnjati u tu ljubav Božju, možeš biti i te kako ljut na tog Boga koji  sve dopušta, onda će početi duga i mukotrpna borba s njim. I nakon duge borbe i hrvanja s njim, iznenada, nastupa mir. Mogu opet osjećati ljubav Božju i potvrditi da ona nije neka malenkost.

            Tu su i drugi među nama koji stoje u onoj fazi bespomoćnosti, bijesa i borbe. Oni ne mogu vjerovati Božjoj ljubavi: „Ti, s tvojim Bogom, potpuno me izluđuješ."

            Možda će i njima jednom uspjeti ovu „betlehemsku slamku" uzeti i više je nikad ne pustiti.

On će izdržati sav bijes, sve optužbe, sve prijetnje. 

            Molimo ga i mi. Gospodine, vodi i nas k ovom iskustvu. Tvoja ljubav nije neka malenkost.

 

 

2.

Što češće razmišljam o Božićnom pripovijedanju, to više mislim da se uvijek nalazilo ljudi koji traže. Tu je npr. Marija. Ona je tražila, u nevjerojatnoj životnoj situaciji, odgovor: »Kako će to biti?» (Lk 1,34) Onda je potražila utočište kod rođakinje Elizabete.

Zato se i govori, u njemačkom,  pohođenje BDM je traženje kuće (Heimsuchung). Mislim i na Josip , ovog ozbiljnog, dobrog i hrabrog čovjeka, on traži izlaz iz svoje nezavidne situacije. Onda traže oboje, i Josip i Marija, prenoćište gdje bi se mogli skloniti.

            Ne smijemo previdjeti ni pastire za koje se govori: „A pastiri čuvahu stražu kod svojih stada." (Lk 2,8) Tko drži stražu, taj traži sigurnost da se ne dogodi nešto nepredviđeno. A kad se dogodilo i oni pošli tragom događaja, našli su sasvim normalno - majku s njezinim djetetom. Evanđelist Luka opisuje to ovako: «Pastiri rekoše jedan drugome: Pođimo do Betlehema da vidimo to što nam je objavio Gospodin. Oni nađoše Mariju i Josipa i dijete koje je ležalo u jaslama. (Lk 2, 15-25)  

            Nadalje, podsjećam vas na tri mudraca, koji su došli iz daleka u Jeruzalem i pitali: «Gdje je novorođeni kralj židovski?» Čak i sam Herod traži. Iako on sam ne trči tražeći, ipak naređuje pismoznancima da traže po Pismima i krvnike šalje od kuće do kuće da traže.

            Nakon ovoga što je rečeno, možemo reći: uvijek se radi o ljudima koji traže. Zar to onda nije i naša situacija? Zar nismo i mi ljudi koji tražimo? I da rečem sasvim konkretno: jedni traže da posvoje dijete, a drugi traže kako bi se što prije oslobodili dara djeteta kojega im je Bog dao. Jedni traže stan, drugi traže mogućnost kako započeti novi život. Jedni traže sigurnost u osiguranjima, drugi traže to u mirovnim pregovorima.

            Svi smo mi tražitelji. Traženje spada u bit čovjeka. I tko više ne traži, taj je na kraju. Tražimo ljubav, priznanje, uspjeh, sreću. Svi mi tražimo odgovor na brojna pitanja koja nas dnevno muče. No, uvijek tražimo i ono što želimo, a pri tome, najprije i u biti, tražimo same sebe. I zbog toga se, veoma često, govori o potrebi «samoostvarenja.» Tako je to potrebno i ne smije biti na račun drugoga, jer tko traži samoga sebe, a pri tome ne vodi računa o drugima, taj izaziva mnoštvo suza. I konačno traženje je božićno kretanje.

            Ovdje mi nešto sasvim drugo pada na pamet. Po svom utjelovljenju Bog je postao također tražitelj. No, on ne traži sebe, nego traži mene. On traži nas sve. To je pravi božićni pokret. To je ona božićna radost koja nam se danas navješćuje: Ovdje je netko tko nas traži u našim traženjima. «Moj Bože», tako mi dolazi na pamet «koliko sam ja tebi vrijedan, koliko je tebi vrijedan svaki čovjek da si postao čovjekom da nas nađeš.»

            Ja tražim i Bog traži. Cijelog života sam jedan tražitelj, ali istovremeno i traženi. Koliko mi ovo može dati nade i hrabrosti u mojim traženjima? Ja sam netko koga Bog traži. A to znači da mu moram dopustiti da me nađe, jer kad me on nađe, naći ću i ja samog sebe. Tako u sebi doživljavam Božićnu radost.

            Ovom činjenicom stojimo  pred odlučujućim pitanjem: Iza čega se ja sakrivam.? Iza mog rada? Iza galame ili žurbe moje svagdašnjice? Iza mojih ciljeva, zamisli, snova? Ili čak svoja traženja pretvaram u svoja skrovišta, jer ne želim da me nađe? Kao da mi je važnije tako činiti, nego dopustiti da me nađe. Zašto? Imam li straha pred samim sobom? Plašim li se pokazati gol, bez maski i uloga? Zar radije, sebi i drugima, glumim nego da budem nešto i netko?

            Pa i ako je kod mene tako, Bog me ipak traži. Jer je postao čovjekom, jer mi nešto dobra želi, jer sam ja njemu nevjerojatno važan! Ako on meni govori svoj da, onda smijem i ja sam sebi reći da i to sa svim svojim slabostima, pogreškama i grijesima. Ako se ne sakrijem iza svojih traženja, ako mu dopustim da me nađe, onda ću pronaći sebe, onda ću više biti pravi čovjek.

 

3.

 

 

Čovjek bi se mogao diviti ljudima koji dugo stoje na mostovima iznad autoputova i promatraju promet. Što tu može biti zanimljivo? Tako nešto  ne bih volio, jer mi smetaju ispušni plinovi, no fascinaciju mogu razumjeti: dugi redovi automobila u neprestanom gibanju, danju i noću, nekad gušće nekad rjeđe, ali bez prestanka. U automobilima ljudi: veliki, mali, siromašni, bogati. Ljudi koji se bez razmišljanja voze, čisto rutinski,  ljudi koji imaju cilj, ljudi koji pred nečim bježe, a da ne znaju pred čim i kamo. Ljudi koji su osamljeni, ljudi koji zajedno putuju, bilo u napetoj šutnji, bilo u veselom društvu. Na tom autoputu ljudi umiru i drugi su krivci njihove smrti. A prometni tok teče i teče.

Tu, s mosta nad autoputom se može vidjeti svijet koji žuri i vozi. Može nas zahvatiti sumnja: sva ta žurba u oba smjera istovremeno ima smisla i cilja. Može se  diviti tome iz koje dubine zemlje se crpi energija koja tjera te automobile - a što onda  kad se iz zemlje ispumpa? Može se pitati kamo ja to, u svom životu žurim i gdje mi je cilj.

S mosta nad autoputom vidimo samo mali dio. Ako poletimo avionom, tada vidimo više, a iz svemirskog broda vidjeli bismo cijeli svijet. Božji pogled dosiže još dalje i dublje u ovaj svijet. On vidi ovaj svijet kojega je stvorio svojom stvarateljskom riječju da bi bio živ i vidi kako ljudi koje je stvorio na svoju sliku i priliku, lutaju bez cilja, bez razuma, bez razmišljanja, bez nade. Iako je Bog daleko i gleda ovaj svijet s velike udaljenosti, ipak se nije od njega distancirao, kao što bi se to vidjelo iz svemira. Bog je nutarnja tajna svijeta, gleda svakog pojedinog čovjeka svojim očima ljubavi. To bi bilo kao da bi naš promatrač s mosta na autoputu mogao vidjeti ljude u svakom autu i s  njima se veseliti ili tugovati zbog jedne neizmjerne i nedokučive ljubavi. Bog nije ovaj svijet nekada stvorio i ostavio ga samog, Bog stvara svijet u svakom trenutku i zato ga, u svakom trenutku, ljubi. U Ivanovom prologu evanđelja stoji da je među svoje došao, ne kao vlasnik,  nego nastavlja, u velikodušnoj ljubavi svoje starateljske riječi, potpuno se predavati za svijet. Sobičak u Nazaretu čiji pod se sastojao od nabijene gline i bez prozora, gdje je Marija čula i primila riječ Božju i štala na betlehemskim poljima tamo negdje, samo nekoliko pastira tu pokraj nisu nikakvi centri svijeta. Bog ne postaje čovjekom u palači, niti kasarni, niti centrali velikog koncerna, nego se, na jednom slabo osvijetljenom parkiralištu  autoputa, neopažen od tekućeg prometa, rađa  djetešce u kojemu je sam Bog od početka.

Nebo se raduje onome što je potpuno neopaženo, a tako veliko. Pastirima se ukazuju anđeli i opjevavaju taj trenutak u kojem kozmos zaustavlja dah. „Slava Bogu na visinama i na zemlji mir ljudima dobre volje." Promet na autoputu teče   dalje, ali postoje ljudi koje će dotaknuti ono što se tu događa,  jer im je darovan osjećaj da ovdje Bog, na svoj sasvim vlastiti način, vodi ljude k njihovom smislu i temelju i da ih povezuje sa svojim srcem.

Prvi su bili siromašni pastiri, ali i naobraženi mudraci koji dolaze iz daleka. Doći će ljudi iz svih naroda, iz svih slojeva i dopustiti da ih dotakne ovo dijete koje leži u jaslama, oni će se radovati zajedno s Marijom i pokušat će dati svojem životu novi pravac tako što će dopustiti da ih izmjeni ovaj Bog koji vidi čitav svijet i ne predviđa bijedu ni jednog čovjeka, ovaj Bog koji je stvorio svijet i njime veličanstveno upravlja, ali iz ljubavi postaje jedan koji služi. Ove noći počima povijest ljudi, Boga i početka.    

 

4.

 

 

«Svake godine opet dolazi djetešce Krist...», glasi jedna božićna pjesma. U djetešce Krista je pouzdanje. Ali tko je pod time podrazumijeva? Djetešce Krist koji donosi poklone ili djetešce u jaslicama? Dolazi li s 25. prosincem automatski i Božić? Ili je za to potrebno više? Drugačije upitano: Što je potrebno da od 25. prosinca postane Božić?

Da li je s božićnim poklonima došlo i djetešce Krist? Osjećamo li se božićno ako smo bili obdareni svim mogućim stvarima? Poneki ljudi ne dolaze u pravo božićno raspoloženje bez snijega. U prodavaonicama, već nekoliko tjedana, svira božićna glazba kako bi se kupci prenijeli u božićno raspoloženje. Ili možda tradicionalni svečani objed vama čini Božić? Možda se nadate da će svečana služba Božja učiniti da današnji dan postane pravi božićni dan. Malo se i ja osjećam pod pritiskom, kako ne bih svojim nagovorom pokvario vaš Božić...

 

Božić ima nešto zajedničko s raspoloženjem. Poneki ljudi znaju to spretno iskoristiti. U toku stoljeća u kojima su se naši božićni običaji izgradili, razvile su se sve moguće rafiniranosti kako bi se pomoglo razviti osjećaj Božića. Tko se nakon tako intenzivne pripreme na taj događaj ne osjeća božićno, tome se ne može pomoći. Ipak dozvolite pitanje: Da li je s božićnim osjećajem zaista došao i blagdan Božića?

Božić je blagdan s kojim većina ljudi spaja niz nada: dobiti dar, ono što se već dugo vremena željelo; konačno se par dana odmoriti, nekoliko dana otputovati; imati vremena za obitelj, učiniti posjetu koju se htjelo već odavno učiniti... Kada mi sve te prohtjeve zadovoljimo, da li je tada Božić?

Na službi Božjoj, na Božić ujutro, nam se pripovijeda kako je za pastire nastao Božić. Oni su bili iznenađeni Božićem, nisu imali priliku da se dugo za to priprave ili da prijeđu u božićno raspoloženje. Što se tiče njihovih potreba, nisu mogli u svom siromaštvu, ionako, učiniti velike skokove. Držim da je ova pripovijest važna, jer mi možemo naučiti od pastira što je potrebno, kako bi iz jednog običnog kalendarskog dana postao Božić.

Kod razmatranja ove pripovijesti upala su mi u oči tri držanja, odnosno tri stava koji odlikuju pastire.

Ljudi koji ustaju usred noći, jer im je rečeno da je rođen Mesija, morali su biti ispunjeni dubokom čežnjom za tim Mesijom.

Ljudi koji u novorođenčetu siromašnih roditelja mogu prepoznati izvanredno djelovanje Boga, morali su posjedovati duboko znanje o načinu kako Bog djeluje.

Ljudi koji u bespomoćnom djetetu naslućuju Spasitelja svijeta, morali su biti nadahnuti, iznad svega, velikom vjerom u Boga.

Što god mi poduzeli da Božić postane blagdanom, potrebujemo nešto od držanja pastira. Bez toga izvrgavamo se opasnosti da Božić postane rafinirano inscenirana prijevara samih sebe.

Tako vas pozivam, na ovo božićno jutro, da poslušate svoju unutrašnjost: Koliko vas čežnje za Mesijom pokreće u vašem životu? Što očekujete od Boga? Ili, želite li kao mnogi drugi da vas se pusti da idete za svojim interesima? Ili manje osobno upitano: Gdje čovječanstvo danas još treba Boga? Nije li On prije jedan koji smeta, koji nam stavlja moralne zahtjeve? Ne napredujemo li mi u rješavanju problema čovječanstva bolje ako isključimo Boga iz igre?

Povijest je pokazala da Bog ne nastupa kao jaki moćnik, koji oduzima ljudima probleme i zauvijek ih rješava. Njegova jakost jest strastvena solidarnost s ljudima, jer On ostaje kod slabih i ide s njima. Također, naš napredni svijet nije tako ružičast, a da mi ne bismo trebali Boga. Ja sam duboko uvjeren da mi ljudi, ako smo prepušteni sebi samima, izbacujemo naš svijet iz ravnoteže ako mislimo da možemo ostaviti Boga iza sebe.

Ja vas pozivam dalje da se upitate: Koliko znači za vas neznatnost, maleno, ljudsko? Mi živimo u svijetu velikih brojeva i projekata. Tu znače (mnogo) sume koje si uopće ne možemo predstaviti. Mnogi rezigniraju, jer je pojedinac ionako nemoćan, a da bi nešto pokrenuo na promjenu. Zurenjem u velike, previđamo da se događa zaista važno u ljudima kao ti i ja. Mogu li ja vjerovati da jedna prijateljska riječ, ohrabrujući pogled od meni bliskog čovjeka, može više značiti nego jedan veliki projekt koji izaziva pozornost? Kao nekad, Bog nas i danas još susreće u konkretnim, često neznatnim ljudima.

Konačno vas pozivam da se ispitate na ovo božićno jutro: Koliko ja vjerujem Bogu u svom životu? Vjerujem li da me može usrećiti, učiniti zadovoljnim? Vjerujem li da može spasiti moj život? Spasiti od pomanjkanja smisla, osobnog zakazivanja? Vjerujem li Bogu da nas može izbaviti od tjeskoba sve većeg porasta privrede? Vjerujemo li mi Bogu da nas može voditi i slijediti pri rješavanju velikih društvenih i političkih problema?

Da li je 25. prosinac više nego jedan lijepi, mirni ili svečani blagdan, ovisi konačno o tome, što mi u unutrašnjosti našeg srca mislimo kada pjevamo: «Krist, Spasitelj je tu!»

Tako vam ja od srca želim da pronađete, na ovaj blagdan Božića, one osjećaje koje trebate, kako biste se mogli ugodno osjećati. Ja vam također želim da se ispuni mnogo od onoga za čime čeznete.

Od svega pak najviše želim vam da se čežnja za Mesijom ne ugasi, da ponovno otkrijete da se Bog može iskusiti u malome i često u neznatnim međuljudskim susretima i povjerujete Bogu da će vas i sve nas konačno dovesti  u dobru budućnost.

 

BOŽIĆ -  Dnevna misa

 

Pozdrav:  Živa riječ Božja je postala čovjekom, živio je našim životom i postavio se uz čovjeka.

                     Njegov mir neka bude s vama.

 

Uvod:   Svima vama koji niste noćas slavili Misu Kristova rođenja želim od srca: Na dobro vam

                 došlo porođenje Gospodinovo, a svima skupa želim sretan i radostan dan Božića.

                                    Ljudi slave rođendane onih, koji nas na poseban način povezuju, onih koji su nam posebno blizu. Danas slavimo rođendan Gospodina Isusa Krista, u kojem se vječni Bog nerazdruživo povezao s ljudima.  Danas slavimo vezu ljubavi između Boga i ljudi koji je po djetetu u jaslama za nas postao tijelo i krv, čovjek s kojim možemo govoriti. Danas slavimo učovječenje Riječi Božje i tako nas potiče na ljudsko djelovanje i postupanje. Danas slavimo Božić, najljudskiji blagdan od svih naših blagdana i molimo Boga koji je postao čovjekom, Isusa Krista, za njegovo milosrđe da mi sami postanemo još svjesniji našeg ljudskog dostojanstva.

 

 

                     

Isusov rođendan ne želi nikoga ostaviti sama. Po njemu smo mi međusobno povezani, po njemu možemo i jedan za drugoga moliti.

 

 

Iznesimo u tišini Isusu naše osobne molitve i želje.....

Dobri Bože, ti si postao čovjekom da doživiš sve situacije našeg života na svom tijelu. Ti poznaš sve za što te molimo. Tebi povjeravamo naše molitve po Isusu Kristu, Sinu tvome i Gospodinu našemu.

 

Slavili smo presvetu noć u kojoj je Riječ Božja sišla na zemlju kad je noć bila u sredini. Pozdravili smo ga kao čovjeka među ljudima i zaželjeli mu dobrodošlicu, njemu koji želi biti među nama, koji nas želi ponovo osposobiti za ljudske riječi, ljudski govor i ljudski život. Proživjeli smo sredinu noći i ona je za nama, u kojoj je on usred noći sjajio kao svjetlo da bi pokazao svim ljudima dobre volje put k ispunjenom životu. Nakon tame noći mi smo prešli u jutro, u dan i slavimo rođendan našega Spasitelja, utjelovljenje onoga o kome Ivan govori u evanđelju: „I Riječ je tijelom postala i prebivala među nama."

 

 Kad bismo stvarno htjeli slaviti Božić, onda sam svjestan opasnosti: nedostajalo bi nam raspoloženja, nedostajalo bi nam atmosfere koju nam daruje slavlje svete božićne noći. U svetoj noći obuzima nas osjećaj pripadnosti, biti zajedno, biti prihvaćen, prihvaćen od onoga kojega su Josip i Marija prihvatili kao dijete, prihvaćen od ljudi s kojima smo mi povezani, bilo da s nama dijele život ili su već prešli preko praga koji nas dijeli od vječnosti. A sada više nema noći, sada je dan, sjajno i opet sve vidimo onako kako je u stvarnosti, a možda ne više onako kako bi trebalo biti ili onako kako bi moglo biti.

            Želim našu svetu noć i dan koji je slijedi usporediti s onom betlehemskom noći i danom koji je uslijedio. I tamo je došao dan i tamo je opet bilo svjetlo. I tamo je, iza betlehemskih zvijezda, izašlo sunce koje obasjava zemlju i čini da vidimo onako kako jest. Nakon doživljaja rođenja Sina Božjega, Marija i Josip su, dan kasnije, uvidjeli stvarno stanje onako kakvo jest: oni su bili neželjeni ljudi koji su tu došli, koji su trebali biti zadovoljni s nužnim smještajem, rekao bih smještajem za azilante, smještajem u štali, koje su im vlasnici, više ili manje, dobrohotno prepustili za neko vrijeme. Njima je sljedećeg dana situacija postala sasvim jasna. Ivan nam prenosi ovo božićno iskustvo velikim riječima: " I Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama". No, te riječi ne zvuče baš tako veličanstveno ako sebi predočimo što znači riječ „nastaniti se - boraviti - među nama"

            Nastaniti se, boraviti znači živjeti zajedno s drugim ljudima. Boraviti, stanovati znači da te drugi ljudi priznaju i upoznaju, a i ti tako druge ljude. Nastaniti se, boraviti znači sebe, sa svojim vlastitostima i navikama, sebe sa svojim načinom života i vjerovanja  izložiti pogledima i često puta nesmiljenim osudama drugih.

            U svom „prijelaznom domu" Marija i Josip su, dan kasnije, bili izloženi podnošenju drugih, izloženi nepoznatoj budućnosti za novorođeno dijete i za sebe same. Isus će to, mnogo godina kasnije, ovako izreći:" Sin čovječji nema gdje bi naslonio glavu svoju." Zar ovo „boraviti među nama" ne izražava ono što utjelovljenje u najdubljem smislu znači: upoznati stvarnost vlastitog života, vlastitog biti izložen,  vlastitih životnih okolnosti, a iz toga proizlazi nemir i pokret, koji potiče da svi ljudi traže mjesto gdje bi se osjećali udobno i kao u svom vlastitom domu?

           

Dijete u jaslama, u bijednom boravku, u krajnjoj potrebi dijeli, za stalno, svoj život sa svima koji se neprestano nalaze u traženju životnog doma gdje žele proživjeti život, a vrlo često i propatiti život. Dijeli svoj život, neprestano, sa strancima koji su u nekoj tuđoj zemlji prividno našli svoj dom, a koji su zbog svojih običaja, navika i vjere neprestance izloženi kritici neprijateljskog društva. On dijeli svoj život sa žrtvama ratova na svim meridijanima i paralelama, sa svima koji traže domovinu na svim krajevima zemlje. On dijeli svoj život sa svima onima koji među nama ne znaju što bi sa životom, koji bježe u razne svjetove raznovrsnih ovisnosti, a koje bismo tako rado preskočili, jer ne spadaju u sliku našeg zdravog društva. On dijeli svoj život sa svima kojima se čini da im je propao svijet,  koji su neprestano izloženi svijetu bez ljubavi i koji neprestano čuju: "Kako ti meni, tako ja tebi". On dijeli svoj život sa svima onima koji s nama žive, a koji su izloženi neprestanim kritikama i osudama.

            Jesmo li spremni podijeliti svoj život s ovim djetetom, čovjekom Isusom iz Nazareta, rođenom u nekom privremenom boravištu i izloženom dobročinstvima i dobrohotnosti drugih ljudi?

 

U svjetlu dana poslije možemo realistično gledati. Dan kasnije može biti dan nakon teške svađe, nakon doživljaja boli i patnje, nakon osjećanja vlastite osamljenosti, ali i nakon proživljene ljudske sreće. Na dan poslije odlučujemo hoćemo li svađu zaboraviti ili samo odložiti, hoćemo li bol i patnju učiniti podnošljivom,  na dan kasnije odlučuje se jesmo li mi ljudi ili ćemo to postati. Na dan poslije smijemo čovjeka nanovo otkriti.

 

 

***

 

 

Jedna priča govori o siromašnoj ženi koja je svakog jutra išla sa svojim sinom u crkvu. Sin je bio njezino jedino i najveće blago. Put prema crkvi vodio je preko brda. Na veliko iznenađenje opazi žena da se brdo, toga jutra, otvorilo. Velika pukotina joj dozvoli pogled unutar brda. Unutra je sve svjetlucalo, sjajilo od zlata, srebra, dragog kamenja. Žena reče u sebi: kad bih samo malo od toga blaga mogla ponijeti sa sobom, mome siromaštvu bi došao kraj. Zajedno sa djetetom uđe u brdo. Jedan duh joj se javi i reče da smije potražiti i uzeti što god zaželi. Samo, na raspolaganju ima kratko, određeno vrijeme. Najprije je sakupljala zlato koje je bilo u njezinoj blizini. Onda je mislila da je pronašla nešto boljega. Odbaci sve što je sakupila i počne sakupljati ono bolje. Onda je našla nešto još skuplje, opet baci ono što je već sakupila i počne sakupljati ono novo. Glas ju je opomenuo: „Pazi da ne zaboraviš najbolje!" Zar ima boljega? Zar je ono najbolje previdjela? Tražila je i nalazila uvijek bolje i vrijednije. Opet čuje glas duha: „Vrijeme ističe, ne zaboravi najbolje!"  Ona brzo napusti unutrašnjost brda  koje se za njom zatvori uz veliku buku. Gledala je pregaču punu blaga stojeći pred brdom. I najednom joj je postalo jasno da je zaboravila dijete. Dijete joj je ostalo u brdu. Zaboravila je ono najbolje!                            Autor i izvor nepoznat ( Gottes Volk 1/92)