Ponegdje se današnja nedjelja slavi kao očev dan- „Oci" „Očići" „Ćaći" Svim očevima čestitam !

 

 Poveznice za liturgiju i navještaj

Da li se radujem da se blagdan tako približio? Mogu li ja Spasitelja očekivati tako kao što suha, žedna, napuknuta zemlja čeka jutarnju rosu i obilnu kišu?  Ili sam uzrujan i zabrinut usprkos dobrim odlukama za vrijeme došašća, a dani su projurili i ja ne znam kakav bi mi trebao biti Božić. Konačno, često mi se događa da su posljednji sati na Badnji dan  ispunjeni svim i svačim: kupovanje, kićenje crkve, ispovijedanje, pripreme ... sve to treba svladati. Liturgija četvrte nedjelje došašća nas poziva da malo zastanemo, malo se saberemo i da, po mogućnosti, malo  pustimo našu čežnju. Da se promijene naša užurbanost i naši termini i dadu mjesto radosnom iščekivanju.

 

b) Zajedničko slavljenje u opasnosti  
            Božić je još obiteljski blagdan. Mnogi sanjaju. Mnogi sanjaju  o tome  kako bi božićni blagdani bili skladni obiteljski blagdan, sve pripreme za to, a onda dožive da se taj san opet nije ispunio. Ono što preko godine  ne funkcionira, neće uspjeti ni na blagdane.  Svaki je pojedini član obitelji živio po svojoj glavi, svojim terminima da se nije moglo zajednički ni jesti. Za brojne samce, osamljene Božić budi strahovito veliku čežnju za  zajedništvom.

Zar ne želimo i mi susresti druge u takvoj srdačnoj atmosferi, kao što su se susrele Marija i Elizabeta? Zar mi ne trpimo od nesposobnosti stvaranja veza i odnosa? Zar razlog ne leži u tome, što mi sve moguće nosimo u srcu, samo ne živoga Boga, koji nas osposobljava za susret i odnos? Ako Boga uvedem u ovu situaciju, onda bi od Boga bilo moguće,  za ovih nekoliko dana do Božića, učiniti i ono što meni ne uspijeva nikako.

 

Pozdrav: Krist, Gospodin, koji je bio, koji jest i koji će doći u slavi neka bude sa svima vama

         Sada kad gore sve četiri svijeće na adventskom vijencu, znak je jasan: još nam je ostalo malo dana za naše pripravljanje za blagdan rođenja Isusova . Jesmo li spremni primiti Isusa u naš svijet, u našu nutrinu?

         Ponekad nam se možda događa kao piscu Siegfriedu Lenzu koji kaže: „Ponekad se plašim da on neće moći proći." Premnoge misli i planovi zatvaraju mu put. 

            U spoznaji i svijesti da nam Krist dolazi u susret, smijemo pokušati učiniti korake prema njemu. Ako ga doista susretnemo u Duhu Svetom i nama će zasjati svjetlo. Da se to može dogoditi, pokajmo se za svoje grijehe:

 

Gospodine Isuse Kriste, ti si u spasiteljskim  susretima na zemlji donosio Božju ljubav. Tebi vapimo:

Učini podijeljeno kršćanstvo spremnim za blagdan tvoga rođenja, tako da raste želja i spremnost za mir i razumijevanje, molimo te

            Podaj narodima i narodnim grupama  snagu i mudrost koja je potrebna da se u državama može mirno i spokojno živjeti u zajedničkom suživotu, molimo te.

            Ispuni sve, ovdje prisutne, velikim povjerenjem u Boga, tako da vjera u tebe postane temeljem života, molimo te

            Daj kršćanima osjećaj jedan za drugoga, da jedan drugoga susreću sa strahopoštovanjem i ljubavlju i da imaju međusobno poštovanje i razumijevanje, molimo te

            Daj da stari i bolesni, i svi koji su inače isključeni iz ljudskih odnosa, nađu u tebi utjehu i zaštitu, da mogu živjeti s puno povjerenja, molimo te...

            Našim  pokojnima udijeli radost vječnog susreta s tobom, posebno onima kojih se na zemlji nitko ne sjeća, molimo te

            Jer ti, o Gospodine, nisi samo govorio, nego si cijeli svoj život posvetio nama, svaki susret s tobom je za nas izvor snage. U tebe vjerujemo sada i u sve vijeke vjekova. Amen

Dođi,

Da dođi moj Bože.

Dođi svojim ognjem

I zapali me.

Dođi svojim Duhom

I oživi me.

Dođi svojom snagom

I podigni me.

Dođi svojom ljubavlju

Oduševi me.

Dođi,

Da dođi,

U mnogim prorocima

Koji sve postavljaju u pitanje,

I nikoga ne ostavljaju na miru.

Dođi u Isusu Kristu, koji liječi rane,

I sve oživljuje.

Dođi u sve ljude

Koji traže ljubav i mir.

Dođi u sve stvari

Koje me susreću, a ipak su strane.

Dođi, da dođi, moj Bože,

I učini ovaj svijet svojim stanom.

  

******

Evanđelje 4. nedjelje nam govori o posjetu Marije njezinoj rođakinji. Susret je tema evanđelja. Susret dviju žena i susret života u nastajanju, djece u utrobama majki. Spasitelj još nije rođen. Još je advent, vrijeme pripravljanja.  No, pripravljanje na susret s Bogom koji postaje čovjekom može se dogoditi samo kroz susret s ljudima.

            Naučili smo se da nas nešto ne dojmi, a svašta se događa oko nas i da nas to ne zahvati. U tome je, jednostavno, tehnika preživljavanja. Ako ne uspijemo razviti sposobnost da nas mnoge stvari ostave hladnima, samljet će nas mnoštvo dojmova. No, zaboravili smo da moramo dopustiti i da nas nešto dojmi. Postoji li, uz bezbrojne stvari koje odbacujemo, i susret s ljudima koji dopire do naše nutrine?

            Pogledajte unazad na ove tri prošle sedmice. Možda vam i ništa ne znači tema susreta! Vaš život je prožet velikom osamljenošću. Možda je u ovim sedmicama bilo vrlo malo ljudi koji su prekoračili nutarnji prag kojeg su sagradili u svojoj nutrini. Možda ste susreli toliko ljudi da vam u moru lica ni jedno ne govori ništa.

            Moglo bi biti da svoj život trebamo uzeti kao polaznu točku i to ovakav kakav jest. Drugog nemamo. I taj život trebamo izložiti opasnosti  da nas drugi dotaknu. S našim dobrim i lijepim stranama, s radostima i tužbama, s nadama i osamljenostima.

            Može se dogoditi da već pogled u posljednje sedmice obnovi mnoge susrete, možda vam malo koji ili ni jedan ne padaju na pamet. Sami trebate spoznati da li ste se spremni otvoriti za takav susret.

        

Jedna, tada nevažna, djevojka  ide u posjet svojoj,  svijetu nepoznatoj, rođakinji u neko selo u gorju, koje je tada bilo tako nevažno da mu evanđelje ne spominje ni imena.  Vjerojatno beznačajna pripovijest.

            A ipak, i nakon 2000 godina, ona se pripovijeda i čita na cijelom svijetu. Ona nam pripovijeda jednu tajnu života, možda baš zato, jer na prvi pogled izgleda tako beznačajna. Ponekad se dogodi izvanredno u bezizglednom. Ponekad obećanje leži tu gdje nitko ne bi očekivao, blago na polju. Ponekad nađemo Boga u jednom sasvim svagdašnjem susretu. Ponekad dijete još nije ni rođeno, a preokreće svijet... ponekad!

            Dozvolite sami sebi očekivati izvanredno u sasvim običnim stvarima, otkrijte blago u polju, radost i dobrotu u (ponekad živčanim) posjetima obitelji, ljubav u neljubaznom kolegi, blagoslov u svagdašnjici, Boga u ljudima...

            Dopustite da vas Božić iznenadi...

1.

a) Posljednji dani došašća su ispunjeni žurbom,  kupovinom, pisanjem čestitki, pakiranjem poklona. Ova užurbanost postaje takva da mnogi kažu: „Jedva čekam da prođe ovaj Božić"  ili čak „Kamo sreće da nema Božića.."

b) U ovi trenutcima  svete mise mogle bi nam dati malo daha, mogle bi nam pomoći da opet uspostavimo potisnutu hijerarhiju vrijednosti.

c) Svugdje po svijetu kršćanska zajednica, za nekoliko dana, slavi  rođenje Isusa Krista, čak i u zemljama gdje se uzajamno darivanje poklona ne odvija na Božić, nego tek na  "blagdan Bogojavljenja." Očigledno da se bude nada i očekivanje koji imaju svoj završetak u  bogoslužju. 

 

d) Božićna poruka uistinu govori o posljednjem ispunjenju najdubljih ljudskih nadanja. Istodobno nam se otkriva ako pozornije promatramo,  misao koju poznamo iz evanđelja, misao koja je puna  dubine. I kod pomnijeg promatranja ćemo otkriti unutarnju, kristološku  povezanost između tekstova čitanja i onoga što slavimo u došašću i  Božiću u Crkvenoj godini.

e) Mnogi ljudi nose u sebi  sliku Boga koja je puno više pod utjecajem straha, nego potpunog predanja. Naši tekstovi govore o veselom iščekivanju, naviještaju darovano spasenje  bez uzdignutog prijetećeg kažiprsta. Sama slika pastira - usprkos poteškoća koje bi mogli imati nezreli kršćani koji, s pravom, ne žele slušati ovce koje ne bleje jednoglasno - sadrži mnoštvo asocijacija: pastir ne ostavlja povjerene ovce na cjedilu, on je u njihovoj blizini i ide s njima, otklanja opasnosti, vodi na dobre pašnjake i na odmor. U Isusu Kristu je došao očekivani pastir, glasnik radosti i mira - to je poruka riječi Pisma.

 
f) Naš svijet je još uvijek podijeljen, nespašen, nejedinstven. To doživljavamo i na među osobnim razinama, ali to doživljavamo i na međudržavnim razinama. Da li je onda kršćansko ispovijedanje vjere u dolazak spasenja, koje je već tu, samo dim i jeka?   

g) Mi se kršćani moramo čvrsto držati ovog obećanja spasenja, jer smo vidjeli očima vjere i otkrili tragove spasenja, unatoč svim negativnostima i neprimjerenostima. Mi ih nalazimo u zajedničkom euharistijskom slavlju, riječima  Svetog pisma. Mi ih doživljavamo u iskustvu susreta s ljudima koji sjaje povjerenjem  i ljubavlju, koje se ne mogu tumačiti kao slučajnost, nego kao dar Onoga koji je došao vršiti volju Božju.

Pripovijedanje o Marijinom putu  i susretu s njezinom rođakinjom Elizabetom bila je za mene prigoda da malo razmislim: Kako sam postupao s onima s kojima sam se susretao iz bilo kojeg razloga?

Shvatio sam da sam  se susretao s puno ljudi. Pali su mi na pamet neki intenzivni razgovori, u kojima se osjećala dobra, topla atmosfera. Isti problemi, isto iskustvo i slični senzibiliteti  su nas tako približili. Takvi susreti me ohrabruju. Po njima sam stvarno oživio. Tada mi je, da tako kažem,  postalo toplo oko srca.

U promišljanju mi je postalo jasno da je mnogo toga bilo i neuspješno. Pravi susret je postao rijetkost i zato je dragocjen. Koliko puta sam slušao samo  jednim uhom?  Koliko često su mi moje ideje bile važnije od sugovornika? Koliko sam puta bio tu negdje, ili sasvim drugdje a ne netko uz?  

Bio sam također i s ljudima s kojima nije bio  moguć nikakav susret.  Čak i onda kada sam bio vrlo zainteresiran, opet nije odgovaralo.  Susret ne mogu napraviti, niti ga se može na silu učiniti, on je dragocjeni poklon. 

Susret, koji se dogodio nekoć, između Marije i Elizabete, pokazuje mi put kako ću biti sposobniji za susret,  barem s moje strane. Najprije, tu je nutarnje držanje ovih dviju žena koje su na mene ostavile velik dojam. Obje žene su pravi ljudi došašća. One su otvorene i prihvaćaju ono što im  se približava. Luka nam govori da su  ove dvije žene bile otvorene prema Bogu. I jer je Bog u njima našao prostor i prihvaćanje, mogao se u tim ženama ostvariti susret Boga i ljudi na jedan sasvim poseban i intenzivan način.

Ključ je u našim srcima, tako često zatvorenima i našim okorjelim mozgovima, jer je Bog, nas ljude, tako stvorio da možemo opstojati samo u odnosima i susretima i on nam daruje sposobnost da možemo prilaziti ljudima.  
            S obzirom da ostaje još nekoliko dana do Božića,  na pogled tolikih stijena i trnovitih zapreka koje ometaju put  do Boga, još uvijek ne znam  trnovit put do mog srca - još uvijek ne znam kakav doista mora biti Božić moga srca.

Bio sam malo zbunjen sve dok nisam upoznao jedan koral iz Božićnog oratorija  Johanna Sebastiana Bacha  gdje je on moja pitanja pretvorio u svoja. To je pitanje koje muči mnoge ljude..
"Kako ću tebe primiti
i kako ću te sresti?
O  željo cijelog svijeta
O moje duše ukrasu!
O Isuse, Isuse! postavi me
blizu baklje

Da mi bude jasno  i poznam

Ono što obožavam."
            Ovaj koral je prožet melodijom koja ga nosi.  Nosiv je i odgovor  koje daje na naše pitanje. Ovaj odgovor je molitva Isusu. „O Isuse, Isuse! postavi me blizu baklje" Želi reći: ti zapali u meni svjetlo da u meni bude svjetlo  i radosno, da jasnim očima vidim sve što je moguće sa mnom, još zatvorenim čovjekom."

            Koliko je bitna i središnja ova molitva s obzirom na Božić, Luka ne pokazuje samo u ovom, današnjem evanđelju. On uvijek naglašava da se svaki susret s Isusom  događa u Duhu Svetom. Kao što je navedeno u današnjem evanđelju: "Kad Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj dijete u utrobi. Elizabeta se napuni Duhom Svetim i uzvikne iza glasa: Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje!" (rr 41,42). Bilo da Elizabeta, Marija, Zaharija, Šimun ili  Ana hvale Boga, sve je to moguće samo  u Duhu Svetom, baklji, vatra-jeziku, koji u nama razbija duboku tamu  i po nama svijetli svjetlo u ovom svijetu, može svijetliti i želi svijetliti...

            Susret ne možemo prisiliti.  Ondje gdje se događa, on  je  dragocjeni dar. Tamo gdje se usredotočujemo na ovo Kristovo svjetlo, bit ćemo i mi sposobni za susret poput Marije i Elizabete, čak i preko napornih staza koje će nas dovesti do susreta s drugima.

            I usprkos svemu što nas čeka prije Božića, od pisanja pisama i čestitki, do darova i raznih drugih obaveza i mnogih posjeta, ovo je radosna blagovijest i nju ne bismo smjeli prečuti.

 

Čitao sam o jednom mladom ocu koji je počeo ozbiljno shvaćati svoju vjeru. Tako se pitao u raznim svagdanjim situacijama: što bi sada Isus učinio. I nije trajalo dugo da otkrije kakvim je iznenađenjima to vodilo.

            Bilo je to hladnog jutra jednog Badnjaka. Uputio se da za svoju ženu, dijete i punicu kupi neki poklon. Putem prođe mimo jednog prosjaka koji nije imao rukavice. Njegove ruke su bile plave i ljubičaste. I daruje mu svoje rukavice; mislio je da on može svoje ruke staviti u džepove kaputa. No, ni taj kaput nije imao dugo, naišao je na nekog drugog koji se smrzavao i promislio je: dat ću mu svoj kaput, i onako imam dovoljno topli džemper. Pa kad je dao i njega i još neke druge komade odjeće, najednom je stajao posred znatiželjnog mnoštva.

            Nije prošlo dugo dok ga nije pokupila jedna policijska patrola. Postao je sablažnjiv, mislili su. Kako se to moglo dogoditi, a on nije shvatio. On je činio samo ono što bi Isus činio na njegovom mjestu. Svi pokušaji da objasni svoje ponašanje, nisu mu donijeli ništa. Preko Božića su ga zadržali u zatvoru. To nije mogao ni zamisliti na Badnjak u jutro: «Bio sam iznenađen, previše sam razmišljao o utjelovljenju sina Božjega.»

            Zašto ovo pripovijedam? Sigurno mali broj onih koji se žele zadržati kod sebe doživljava nešto od božićne tajne. U svakom od nas postoje, kako to nazivaju učitelji duhovnog života, «cella interna» «nutarnje ćelije». Time misle na ona područja duše, u koja možemo ući samo mi i Bog. Možda nam je i zato tako teško tamo se povući. I tek onda kad se tamo nađemo, osjetit ćemo Božić.

            U tom smislu piše teolog Karl Rahner u svom pismu jednom prijatelju: »Imaj hrabrosti biti sam. Tek onda kad si to stvarno u stanju kršćanski učiniti, možeš se nadati da ćeš moći darovati, onima koje se trudiš voljeti, božićno srce: blago, strpljivo, hrabro i sasvim nježno. Ovaj dar je pravi dar pod božićnim drvcem, inače bi svi drugi darovi koje daruješ bili nekorisni troškovi koji se mogu napraviti i u drugo vrijeme. Dakle, budi neko vrijeme sam sa sobom. Možda ćeš naći neku sobu gdje sa sobom možeš biti. Ili možda poznaš neki osamljeni put ili tihi kutak neke crkve.» Neophodno je da uđemo u sebe, jer se tek onda otvaraju vrata srca. Kad zatvorimo vanjska vrata, kad se sva zemaljska svjetla ugase, onda će zasvijetliti Božićno svjetlo u našim srcima..

            U svim vremenima su kršćani smatrali da je Marija bila sama u svojoj sobi kad joj je anđeo Gabrijel navijestio da joj Bog želi povjeriti svoga jedinog Sina. Bez  djelovanja muškarca ona treba postati zemaljskom majkom. Po tome što je, nakon razmišljanja, rekla: »Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi», ona se potpuno predala Božjoj tami. Odakle je Marija crpila snagu za to povjerenje? Ono je izraslo iz one tišine osamljenosti, bez koje ne možemo doći ni k Bogu, ni k ljudima, ali ni k samima sebi. Samo takva osamljenost je izvor pravog i iskrenog susreta. Što se time misli, pokazuje nam susret Marije i Elizabete.

            Marija je tada bila mlada djevojka. Elizabeta, nasuprot, starija žena, o kojoj se pričalo da je neplodna. Obje su očekivale dijete koje su začele na neobičan način. I kako je došlo do susreta ovih žena? Evanđelje 4. nedjelje došašća počima: «U ono vrijeme Marija pođe žurno na put u grad u Judejskom gorju» Interesantno je da se, ni jednom riječju, ne spominju njezini roditelji kod kojih je još živjela. Niti nema spomena o razgovoru s Josipom s kojim je bila zaručena.

            Trebamo prihvatiti da je Marija htjela brzo napustiti svoj rodni grad da, s jedne strane, nađe kod Elizabete utočište i da se kod nje sakrije dok ne dočeka kako će Bog razriješiti tu stvar, a s druge da pomogne Elizabeti. Ne zaboravimo da je u židovskom zakonu za njezinu situaciju, u koju je došla zbog trudnoće, bilo predviđeno kamenovanje (Pnz 22,20) ili rastava sa porugama i sramotom (Pnz 24,1)  Osim toga željela je vidjeti znak kojeg joj je Bog dao kad joj je anđeo rekao: »I Elizabeta, tvoja rođakinja,  je začela sina u svojoj starosti, njoj koja je slovila za nerotkinju, ovo je već šesti mjesec» (Lk 1,36) Tako možemo shvatiti teški pritisak zbog kojeg se Marija uputila na ovaj put preko brojnih brda. Kad je ušla u kuću Zaharijinu, pozdravila je Elizabetu takvim srdačnim pozdravom koji, na istoku, pokazuje da se ne radi o kratkoj posjeti.

            Elizabeta, sama obdarena djetetom, otkriva, s velikim divljenjem, da je Marija trudna djelovanjem Duha Svetoga., da će roditi Mesiju.  I zato se ona poklonila pred svojim Gospodinom i njegovom majkom i obasula je pohvalom: »Blažena si, jer si povjerovala da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina.» (Lk 1,45)

            Time nam se postavljaju neka pitanja na koja možemo naći odgovor samo iza zatvorenih vrata: jesam li se ja kada nalazio u situaciji u kojoj je izgledalo da nema izlaza? Kako sam se ja snalazio s teškim pritiskom koji leži oko nas? Krećem li i ja na put da bih sreo čovjeka, čovjeka vjernika koji može jačati moje povjerenje u Boga, kao što je Marija susrela Elizabetu? Smijem li i ja jednom doživjeti da mi se ispunilo ono što mi je Bog obećao po (čovjeku) anđelu? A i za mene se postavlja pitanje: jesam li i ja kada bio za nekoga poput Elizabete?

 

 

Blagoslovljena si ti više od svih drugih žena i blagoslovljen  plod utrobe tvoje. Lk 1,42

 

Jedna mlada žena  -  Vi nećete odgonetnuti i čudit ćete se, tko je to bio  -  tko je jednom napisao slijedeće:

«Sve propovijedi koje sam čula o Mariji, ostavile su me hladnom... Nama se ona prikazuje nedokučivom, a trebalo bi je pokazati takovom da bi se u nju ugledalo; moralo bi se reći da je ona, kao i mi, živjela iz vjere; moralo bi se reći tako, kao u mjestima evanđelja, da bi je ljudi mogli voljeti. Kada se čovjek osjeti prisiljenim kod jedne propovijedi o njoj pri kojoj, od početka do kraja, ponestaje daha, uskoro postaje previše i sve to ne vodi ni do ljubavi niti do nasljedovanja. Tko zna, možda su neki na kraju čak otjerani do neke vrste otuđenja od jednog takovog nadmoćnog stvorenja?!»  Izgleda vrlo moderno,  pa čak i progresivno. Ovaj kritički glas ne potječe iz našega vremena, već s početka stoljeća. Vi ne možete naslutiti tko je to rekao. Bila je to Tereza od Lisieux-a.

Ovo mi je kao iz duše rečeno: da si Mariju predočimo kao jednu od nas. Ona nije živjela u vizijama, već je morala vjerovati kao i mi. Da, njena vjera je bila stavljana na veliku kušnju u odnosu na sudbinu njezinoga sina. I ona je trebala dugo vremena da razumije njegov put, kao naša sestra u vjeri,  kao majka svih vjernika  -  ja tako mogu ljubiti Mariju. Tako je ona za mene slika voditeljica. Ja ću pokušati nadovezati se na događaj iz današnjeg Evanđelja koji priča o susretu Marije i Elizabete.

 

Ova pripovijest je vrlo realistično uvezana u normalni život. Na početku stoji: «Tada se Marija uputi na put i požuri u grad u brdima Judeje. Ona je ušla u Zaharijinu kuću i pozdravila Elizabetu.»  I pripovijest završava ovako: «Marija je ostala oko tri mjeseca kod nje, a tada se vratila kući.»

Kada je u srcu Marijinom, poslije i u njenom tijelu, proklijala nada u dijete, koje bi joj trebalo biti poklonjeno od Boga na jedinstven način, ona se nije skrila u molitveni kut. Ne, ona se uputila u brdovito područje Judeje kako bi bila tri mjeseca od pomoći svojoj rođakinji Elizabeti koja je isto tako očekivala dijete.

 

I tada se pripovijeda u Lukinom evanđelju što se pokrenulo u srcima  Marije i Elizabete kao vjernih žena kada su se susrele. Jer obje  -   a napose  Marija  -  stajale su pred jedinstvenim obećanjem Božjim. Elizabeta koja je označena kao neplodna, ponijela je budućeg preteču Isusovog. Ovo je bio, za Mariju, dodatni znak za pouzdanje u Božje obećanje da će postati majka Spasitelja. Elizabeta je osjetila,  osjećajnošću koja je samo ženama dostupna, da majka budućeg Spasitelja stoji pred njom. Evanđelist prikazuje to u jednoj divnoj slici: dijete poskakuje od radosti u njezinom krilu. I Marija je bila ganuta time što je pod njezinim srcem propupalo. Ona je vjerovala da je tu Bog bio na djelu, na jedan, za nju još nepojmljiv način. Stoga evanđelist dozvoljava Elizabeti da oslovi Mariju: «Blažena je ona koja je povjerovala da će se ispuniti što joj je Gospodin rekao.»

 

Mi svi se ne možemo usporediti s Marijom, s kojom je Bog učinio svoju posve osobnu povijest, kao povijest otkupljenja za cijelo čovječanstvo. Što je za nas vrijedno za oponašanje Marije i vrijedno ljubavi?  Ono da mi toj povijesti Boga pojedinačno možemo reći: «DA»;  također i tada kada je često ona (povijest)  za naš mali ljudski razum neshvatljiva. Što god se dogodilo, ja mogu reći: „Ja vjerujem Tebi Bože -  u svemu što Ti namjeravaš sa mnom. Ja vjerujem u to da si Ti sve učinio za moje dobro i činit ćeš to i u buduće." Marija nije imala jasno pred očima koji je bio njezin put. Inače se ne bi, kako se navodi u Evanđelju, mogla čuditi što se to događa s njezinim sinom i gdje je njezina vjera bila očigledno kažnjena  kao laž. Ona je morala vjerovati u Božje obećanje  -  usprkos očevidnosti.

Ako na taj način bude Marija moja slika voditeljica, mogu se i na mene odnositi Elizabetine riječi: «Blažen si ti, jer si vjerovao da će se ispuniti što ti je Bog obećao.» Kako mi Bog može nešto reći? Ne kroz nadnaravna otkrivenja, već kroz događaje mojega života. I tada ga ne trebam pitati, kao što niti Marija nije učinila - zašto je ovo ili ono tako, a zašto nije drugačije? Mnogo više: zašto je to dobro što ja doživljavam ili što mi se dogodilo? Što mi hoće Bog time reći?

Uzmimo si nekoliko trenutaka vremena kako bismo mogli Bogu reći, u odnosu na posebne situacije i događaje u našem životu, ja Ti vjerujem! Ja vjerujem u to da si Ti u svemu na djelu i da ćeš Ti sve na dobro usmjeriti.

 

 

 

 

Gospodine, učini da naše svjetlo svijetli na našim putima,

da tražimo zajedništvo

i budemo poput bisera

da nam više vrijedi biti zajedno

nego pobijediti drugoga:

da nam se otvore oči za drugoga

i jedan drugom uljepšavamo život.

 

Gospodine, učini da tvoje svjetlo svijetli na našim putima,

i da se povjerimo tvojoj riječi i dobroti

ako nas tama obuhvati.

Daj da osjećamo tvoju blizinu

da ne izgubimo strpljivost

ako ne dođe do ostvarenja.

Ne daj da u prazno čekamo,

dođi nam u susret

i primi nas.

 

Gospodine, učini da tvoje svjetlo svijetli na našim putima,

primi nas za ruku

kad nam uspije izaći iz naše vlastite sigurnosti

da krenemo u susret vjeri.

Reci nam svoju riječ

daj da upoznamo tvoj glas

u žamoru mnoštva, koji nam puni uši

Ne budi nam dalek,

da u tvojoj blizini imamo

sigurnost sreće biti pravi ljudi.                  

 

Kad te

sretnem

moja se tama

preokreće

u odvažnost

i moj strah

u povjerenje.

Po tebi mogu

izaći iz svog

središta

i tako živjeti.                   Christa Spilling - Nöcker

 

Tko još želi bdjeti,

tu gdje se lako omamljuje.

Tko želi još čekati,

gdje se sve može kupiti!

Tko želi još sanjati,

ondje gdje se traži kruta stvarnost.

 

Tko je budan,

može se prestrašiti,

tko čeka,

može izgledati starački,

tko sanja,

može se razočarati.

 

Ali samo

tko ima budna osjetila

taj će čuti krikove onih koji trpe.

Samo onaj tko zna čekati

osjetit će čežnju za životom.

Samo onaj koji zna sanjati,

osjetit će čežnju za Spasiteljem.                   

 

I tvoj glas govori: pjevajte u zboru prošlosti,

pjevajte tiho u tamno uho svijeta!

Pjevajte na koljenima, pjevajte kao pod koprenom,

pjevajte poput žena koje u nadi pjevaju,

jer je bio nježan, koji je tu sada jak, malen je bio Neizmjerni,

nejak je bio  Strašni, ponizan je bio Uzvišeni.

Našao je mjesto u krilu Djevice, u njenom krilu

bilo je prijestolje njegovo - dovoljna mu je pohvala

nježna uspavanka.

Gledaj, dani neće sinuti prije pobožnosti,

a noći su postale tamnije pred

hladnim strahopoštovanjem.

Želim svjetlo upaliti, o dušo, želim radost zapaliti

na svim krajevima čovječanstva:

Pozdravljam te, ti koja nosiš Spasitelja.          Gertrud von Le Fort

 

Osjećaj je poput djeteta,

koji u nama živi, plače i smije se,

gladno je i želi biti zapaženo.

Tko svojim osjećajima često kaže:

Tiho,

nemam vremena za tebe,

to nutarnje dijete će jednog dana

sjediti u kutu i žalosno

će se razboljeti i osakatiti se.

 

S osjećajima se treba ophoditi,

kao što se ophodi s Indijancem.

Gledamo ga pažljivo i prijateljski.

Slušamo na što se tuži,

s njim trpimo ako trpi.

osjećaji su najživlje snage

u nama.

I nikakva druga snaga u nama

ne donosi ništa tako živog.

 

Dijete ima i želje.

Ispravne, dobre, lijepe

a koje ne možemo ispuniti,

onda ga uzimamo na ruke i

s njime smo žalosni.

 

Ne tjeramo ga,

jer dijete mora razumjeti.

da sve ne može imati.

Ali ga moramo ljubiti,

dati mu odvažnosti i radosti,

prostora da razvije svoje snage.                                  Jörg Zink, Što ostaje