Poveznice za liturgiju i propovijedanje

a) Vjera i djela

„Ljudi koji nedjeljom žure u crkvu nisu ništa bolji nego drugi. Naprotiv, često su, u svagdanjem životu, lošiji nego drugi." Ovo nam se neprestano predbacuje u raznim oblicima. Ako ovu izjavu uzimamo kao vlastiti alibi, ipak za nas kršćane to treba biti oštri trn. Život nas kršćana treba  „odgovarati". To znači da vjera i život moraju biti u suglasnosti. Doista je potrebno današnje čitanje iz Jakova ispravno rastumačiti i konkretizirati.

b) Kršćani u svagdašnjici

Ako želimo pokazati da smo kršćani, onda se to redovito ne očituje u nekim herojskim djelima, nego u malim djelima ljubavi „svagdašnjeg života." Pa evo koja su to praktična djela:

c) Svjedočanstvo kršćanskog života

Baš u „Dekretu o apostolatu laika" Drugog vatikanskog sabora se konkretizira današnje čitanje. „Samo svjedočanstvo kršćanskog života i dobra djela učinjena  u nadnaravnom duhu imaju snagu dovesti ljude k Bogu." (br. 6) Posebno br. 8 pokazuje koja su moguća djela u području Caritasa. I po ovim  će se znakovima „prepoznavati Crkvu u svim vremenima" „Milosrdna osjetljivost za siromašne i bijedne i takozvana karitativna djela, međusobna pomoć za  ublažavanje svih ljudskih nevolja zato u Crkvi imaju veliku čast."

d) Ima li patnja smisla

Ovo je pitanje staro kao i čovječanstvo. Ovdje se ne radi o nikakvom akademskom problemu, kojega bi se moglo „znanstveno obraditi.  Radi se o mnogo većemu: mogu li svoje patnje „nadvladati" i mogu li adekvatno pomoći ljudima koji su kraj mene u patnji. Ovdje se radi o praktičnoj solidarnosti,  (ovdje u materijalnom smislu - a ne samo razumijevanje). Ima patnji koje nas prisiljavaju na šutnju, a ne na bilo kakvo bogato, duhovno propovijedanje. Tko mora živjeti s ljudima, taj se mora moći nositi i s najtežim bolestima i katastrofama i onim sumnjama koje dolaze kasnije.

I ako se prihvaćamo Biblije i čitamo tekstove, onakve kakve danas susrećemo (prvo čitanje o Sluzi Božjem koji trpi, evanđelje o nasljedovanju križa) onda smo svjesni da u Crkvenoj povijesti - „živoj Bibliji" - ima milijuna ljudi - koji su morali podnositi najgorče boli,  a nisu se slomili zbog toga.

Simpatiju za takav model života može nam pružiti Biblija- („sym - pathie" ) znači su patiti, su trpjeti..

e) Pod dojmom Uzvišenja sv. križa

Za ritam današnjih ljudi (sada nakon sunčanih sedmica odmora, nakon bezbrižnosti i opuštanja) je ova nedjelja, neposredno blagdan Uzvišenja sv. Križa, strahovito zahtjevna. Biblijski tekstovi nas suočavaju, u euharistijskom slavlju, s „vlastitim križem" i njegovim gorkim nošenjem. U pogledu na Isusa i njegov životni put i križni put će nam  - možda - i ponešto „zasvijetliti" što bismo inače teško mogli razumjeti:

• Bog nas nije otkupio po yoga sjedenju, nego na križu
• Raspeti traži od svakog čovjeka da ga nasljeduje
• „Radujte se što sudjelujete u patnjama Kristovim." (1 Petr. 4,13)

Tumačenje tekstova

a) Iz 50, 5-9a

Treća pjesma o Sluzi Božjemu je proročki psalam povjerenja i ukazuje, u sve četiri pjesme o Sluzi Božjemu        (42,1-4; 49, 1-6; 50,4-9)  52,13-53,12), uglavnom na autobiografske crte. Iako je Sluga Božji izložen brojnim neprijateljstvima, izrugivanjima, izložen  čak i udarcima, on ostaje vjeran svom proročkom poslanju kao poslušni slušatelj i hrabri govornik da bi navijestio nedostižnu riječ Božju. Nisu tu samo ljuti  napadi  njegovih protivnika (usp. planove smaknuća Jeremije koji su bili smišljeni  Jer 11, 18,23 ; i žaljenje zbog proročke sudbine Jer 20,7-18 koje ga obeshrabruju, posebno spoznaja da  se čini kao da Bog sam stoji na strani protivnika.( v. 6.)  čime propada cijelo njegovo   „posredništvo" između Boga  i Izraela).  Ipak, njegovo čvrsto pristajanje uz vlastiti „DA"  i patnju i čvrsto uvjerenje da će Bog njegovu „brigu" okrenuti, mijenjaju tužbalicu  u ispovijed vjernosti prema Bogu, Spasitelju i otkupitelju. Pjesma budi - kao i cijelo proroštvo Deuteroizaije pri kraju babilonskog sužanjstva (586-538) opravdanu nadu u dugo očekivani preokret spasenja.  Ali tu u konkretnom životu u progonstvu se još ne osjeća da će se riječi Sluge, koje bude povjerenje, stvarno i ostvariti. Atmosfera ostaje vrlo napeta: s jedne strane djeluje Tritoizaijina teologija oslobođenja (posebno treća pjesma Sluge Božjega) s druge strane svaka politička nada u oslobođenje vrlo brzo se pokaže kao lažna i budi još veće razočaranje.

b) Jak 2.14-18

Tko pokuša uspoređivati „pavlovsku" pravednost vjere i „židovsku" pravednost djela i „stari" i novi put spasenja može upasti u tešku zabludu. Čini se da se, na kraju prvog stoljeća kršćanstva, dogodilo da su se stvarno, u nekim zajednicama, odijelili „riječi" i „djela" i stvorili dubok, nepremostiv  ponor između vjere i etike. Tako bi trebalo, u ovom dijelu Jakovljeve poslanice  (2,14-26), pokušati ispraviti krivo shvaćeno učenje pozivanjem na Abrahama (Post 15,6; usp  Rim 4). Iz novog shvaćanja odnosa riječi vjera i djela izlazi konačni zaključak da nikakvo djelo odijeljeno od vjere ne može donijeti konačni spas i zato ga se označava „mrtvim" . Živa vjera u zdravom (pravilnom razumijevanju) Pavla  mora se očitovati u ljubavi (usp  Gal 5,6). Drukčije bi se moglo vjeru shvaćati, s jedne strane kao „čistu nauku", a s druge strane  označavati djela „kao princip uspjeha". Oba ekstrema su temeljito kriva, jer su i vjera i djela uvijek usmjerena jedno na drugo i treba naći jednu ispravnu sintezu. Socijalna odgovornost  se, u svakom slučaju, mora odraziti kao  posljedica Kristove spasiteljske vjere. Vjera kao „životno uvjerenje" ne može biti „mrtva". Ovom  naznakom  - „Gospodinov brat (rođak)" treba ova teologija vjere dobiti na autoritetu.

c) Mk  8,27-35

Na (geografskoj i teološkoj) razdjelnici javnog Isusovog djelovanja za prvu Crkvu i ispovijed Krista kao i nasljedovanje Krista tri zgode imaju odlučujuće značenje:

• Retci 27-30 Petrova ispovijed vjere kod Cezareje Filipove

U Markovu evanđelju se govori o Ivanu Krstitelju: proročki navještaj Isusa (1,2-8),  krštenje Isusovo (1,9 sl), sukob s farizejima zbog posnih dana (2,18-22) i Krstiteljevo mučeništvo (6 17-29). Ilija slovi kao prethodnik konačnog Božjeg suda (isp Mal 3,1-23), tako se tumači povratak Ilije,  kojeg se štovalo kao velikog pomoćnika u nevolji. Ovdje dolazi do izražaja mišljenje naroda da je Isus prorok posljednjih vremena (Mk  6,14-16).

Da sada Petar (prvi među učenicima i prvi svjedok Uskrsnih događaja) izgovara jasnu ispovijed da je Isus Mesija, bi moglo imati za posljedicu političku (teokratski kralj, nacionalni osloboditelj) zloupotrebu. I iz ovog razloga evanđelisti „pokrivaju" (usp 9,9) ovu vjeroispovijest  zabranom govora o tome (r 30). Da  je Isus  stvarno obećani Mesija  („Pomazanik" u punom smislu kristološkog naslova; usp 1.1 po shvaćanju pomazanja o kraljevskoj intronizaciji kod Židova: 1. Sam 16,3; 2 Sam 7,12) može se, tek nakon uskrsnih događanja (križ, uskrsnuće), potpuno shvatiti. Markova ciljana kristološka „objava" pa i pitanjem velikog svećenika u procesu protiv Isusa (14,6) neće omogućiti  pogled na Mesiju - jer sveopće  priznavanje Krista nadilazi sve ljudske oblike izražavanja - k tome spada i uskrsno događanje.

• Retci 31-33 Najavljivanje smrti Isusove i Petrovo suprotstavljanje

Kako je usko  povezana ispovijest vjere u Krista i njegov put u smrt pokazuje naš tekst (koji je ovdje formuliran jezikom naviještanja prve kršćanske zajednice) prve najave muke i smrti. Prema Božjoj volji Sin čovječji treba pretrpjeti patnje „sluge Božjega (usp. psalmi patnje 22; 42; 69 u smislu ps 118,22: „Kamen kojega odbaciše graditelji  postade kamen zaglavni"), ali on će  uskrsnuti od mrtvih (usp Ps  86,13: „Ti si me izbavio iz dubina carstva smrti."). Kad Petar protestira  protiv ove najave smrti, onda se postavlja na stranu opasnog zavodnika, sotone,  koji želi zavesti ljude  (pa i Isusa ) na stranu  sile i vlasti(Mt 4,10 „Odlazi od mene sotono"). Da se prva kršćanska zajednica trebala intenzivno baviti   Isusovom sudbinom patnje i smrti, spada u najvažnije  bitke shvaćanja  kršćanske  egzistencije.  (usp Mk 10, 35-41)

• Retci 34-35 Poziv na dosljedno nasljedovanje križa

Odluka za obraćenje (zatajivanje sebe kao okretanje od jednog ja usmjerenog , dakle sebičnog ponašanja, prema bezuvjetnom  „okretanju" Kristu ) je potrebna za biti sposoban  nasljedovati križ. Tako Isus sam  može, jednim pokazivanjem na  praksu mučenja Rimljana koji su zaposjeli zemlju (mora nositi gredu do stratišta  usp 15,20  Simon Cirenac), slikovito ukazati na svu težinu biti Isusov učenik. U svakom slučaju, kršćanska zajednica uzima  ove riječi s pogledom na Isusov križ kao poziv na neodjeljivo zajedništvo sudbine  sa Gospodinom koji trpi da bi se moglo postići konačni životni cilj  kod Boga (r 35: izraz: život dobiti ili izgubiti). Spremnost na patnju ostvaruje, na konkretan način, ovo nasljedovanje Isusa.

Misno slavlje

Uvod:

„Put preko Kalvarije je najkraći put u nebo". Ova životna mudrost misionara Kine, oca Josepha Freinandemetza (1858-1908),  može se shvatiti samo u  životnom procesu nošenja križa. I pravo je sotonsko napastovanje kršćana  što žele izbjeći nošenje križa.  U današnjem bogoslužju nas se opet žurno opominje i podsjeća da u kršćanski život bitno spada i nošenje križa, s pozivom na nasljedovanje Gospodina našega, Isusa Krista. Razmislimo kratko kako se mi odnosimo prema ovom zahtjevu. Često puta smo se drukčije ponašali, zato molimo za oproštenje.

Gospodine Isuse Kriste, izvršio si djelo koje ti je dao nebeski Otac i pošao si u tešku smrt na križu. Ali smrt nema konačnu riječ. I zato se obraćamo tebi koji si od mrtvih ustao.

• Za Crkvu koja trpi: daj da ustrajno stoji uz tvoj križ i da ljubi tvoj križ, molimo te
• Za sve porobljene i siromašne ljude na svijetu: daj im snage da izdrže, molimo te
• Za sve žalosne i beznadne kod nas i u svijetu, daj im snage i odvažnosti, molimo te
• Za našu pokojnu rodbinu: izvedi ih iz smrti u život s tobom, molimo te

Ti si okrenuo patnju i bol smrti Velikog petka u radost Uskrsnoga jutra. Daj da sudjelujemo na plodovima tvoje smrti i u slavi tvoga života. Ti, koji živiš s Ocem i Duhom Svetim u vijeke vjekova.

1.

Poticaj za propovijed

„Ako tko hoće biti moj učenik, neka uzme križ svoj"

a) kod patnje ostajemo bez riječi

Tko je doživio sudbinu teške patnje, ne treba nikakvog tumačenja o patnji. Često puta stojimo uz teškog bolesnika bez riječi. Jednostavno tu smo, uzimamo dio bolova.Često ostajemo bez riječi, ali zato otvorena srca za ono što izlazi iz srca čovjeka pritisnuta patnjom. Ono što ovdje mislim nije nedostatak riječi i govora koje je danas sve više svjedočanstvo naše nemoći pred ogromnom svemoći svjetskih patnja: milijuna gladnih, beskućnika, posljedica prirodnih nesreća, nego je to šuteće sutrpljenje koje mnogo više tješi, nego (u konačnici ipak) prazne  riječi. To nije znak bespomoćnosti, nego nečujna, nutarnja „povezanost."

b) najveće životno umijeće

...savladati tešku životnu sudbinu ili drugome pomagati bez sustezanja. Ima danas bezbroj (na milijune) „svetaca" koji bez mrmljanja, tiho strpljivo, nose svoj križ.

• Ona žena koja već 38 godina danonoćno bdije i poslužuje, s puno ljubavi, svoju kćerku psihički i tjelesno zaostalu. Na pitanje otkuda joj snaga, ona jednostavno odgovara: „Pogled na trnjem okrunjenog Krista na križu i njegovu majku koja ga je na križnom putu pratila."
• Onaj muž koji već 6 godina, dva puta dnevno, prije i poslije posla, ide u kliniku i pomaže svoju ženu koja je u komi, obući, urediti. I na pitanje kako može izdržati, sa suzama u očima, odgovara : „Jer - Bogu hvala - od djetinjstva imam čvrstu vjeru." I onda nadodaje: „Nekada se ljuto svađam sa dragim Bogom, ali ljubav i dobri ljudi (u obitelji i susjedstvu) me podržavaju. I spoznaja da najteže patnje kod Boga imaju svoj smisao."

Pa i ljudi, koji se susreću sa bezbrojnim, bezizglednim slučajevima, sjećaju se mnogih doživljaja punih dojmova. Tako glasoviti psihoterapeut, Victor Frankl,  pripovijeda o sudbini amerikanca Jerry Longa koji je, zbog nesreće kod ronjenja, od sedamnaeste godine ostao uzet u rukama i nogama, ali je, sa štapićem u ustima, napisao na mašini pismo doktoru Franklu: „Ali nije me slomilo!" Danas je taj mladić profesor logoterapije.

c) nositeljem križa ne postaje se od danas do sutra

Za dugotrajnu izdržljivost u nošenju križa treba i vrijeme treninga. I prije svega se ne smije zaboraviti: prije nego nastupi vrijeme kriza,treba sakupiti energije. Slično kao u športu (stalni trening) i u muzici, bez treninga i vježbanja ne mogu se očekivati izvanredni rezultati.  Tako je i u sposobnosti nošenja križa. Učenje ne smije pokazivati nikakve zamorenosti, komotnosti; pogled na druge ljude, kojima naizgled ide bolje, ovisnost o uživanjima o čemu ovise mnogi kršćani. Mnogi kršćani se vrlo rijetko suočavaju sa teškim patnjama i tako se ne pripravljaju na moguću kriznu situaciju i kad takva kriza nastupi, nastaju teške posljedice, lomi se cijeli vjerski svijet, pada slika Boga, samopovjerenje  i pouzdanje u prijatelje.

d) poticajna škola Biblije

• „Učinih svoj obraz ko kremen."(Iz 50,7) (I.čitanje ) Ovaj psalam povjerenja kojega moli

sluga koji trpi, znak je ustrajne snage koju Bog daruje onima koji se neprestano „treniraju". Tako Deuteroizaija nastavlja: „ Onaj koji živi u tami....taj se uzda u Gospodina." (Iz 50,10) Sam sluga mora izrasti u onoga koji voli trpljenje dok mu Gospodin ne da snage za nadvladavanje patnje (Jer 1,18) „Učinit ću te stupom; Ez 2,8 : „čelo ću tvoje učiniti jače od dijamanta, tvrđe od mramora."

• Kad vjera kršćana postane proces života, onda se to mora očitovati i u životnom

(etičkom) ponašnju (dio iz Jakovljeve poslanice to jasno pokazuje), onda hrabrost mora postati karakteristika (obilježje) kršćana. Duboko ukorijenjena vjera (u temeljima čovjeka), neće se  moći srušiti olujama života. Naprotiv, učvršćivanje rađa  junačku izdržljivost.

• Ispovijedanje vjere u Krista koje je povezano s nasljedovanjem križa (evanđelje Mk

8,27-35)  zahtijeva i dužu meditaciju, koja treba postati svagdanja praksa. Mislim na jednog takvog kršćanina koji je radikalno živio Evanđelje,  koji bi ovih dana (15.IX) imao rođendan:  Charles de Foucauld, a koga su ustrijelili  1. prosinca 1916.  u Alžiru. Od njega potječu i ovi stihovi:

Kao i on

2.

Pitanje za razmišljanje:  Mogu li drugi u nama prepoznati da smo kršćani?

Isusovo pitanje: „A što vi kažete, tko sam ja? je postavljeno nama svima. „Ti si Mesija, Sin Božji", treba, u Isusovom smislu, prožeti cijeli moj život. To ima konkretne posljedice u svagdašnjici, koja rijetko gdje završava mučeništvom, ali bi trebala biti živo svjedočenje. Nekim konkretnim primjerima iz uvodnog dijela  (b) može se slušateljima pokazati kako bi djela trebala izgledati. Mogli bi za kraj uzeti riječ Mahatme Gandhija koji je sažeo cijelu Jakovljevu poslanicu: „ Ako te gladni upita gdje je Bog, onda mu pruži kruha i reci: „Ovdje je Bog."

3.

„Nekoga ljubiti znači promatrati ga onakvog kakvim ga je Bog zamislio..."

„Uvijek isto"... „Činiš uvijek isto" ... „Želim od tebe samo najbolje". Ovakve ili slične izjave su svima nama dobro poznate. Kako često nam dolaze na usne. Tim floskulama čvrsto vezujemo druge. Za svakoga i sve imamo nekakvu ladicu. Stvaramo sliku o drugima. Drugi bi trebao što više odgovarati našim slikama. A interesantno je da u glavi imamo sliku ljudi koje ljubimo: „Ovakav bi ti trebao biti..To bi još trebao naučiti...Ovaj poziv bi trebao uzeti..." I uređujemo druge po našim željama i onda izgleda kao da je to ljudski.

Ljudi krivo zamišljaju Isusa

U današnjem evanđelju se pokazuje da su čak i učenici imali neku svoju, gotovu sliku o Isusu. On bi trebao biti kao starozavjetni Ilija, koji je, jednom, uništio lažnog boga Baala i koji će ponovno doći na ognjenim kolima. Ili još bolje: on bi trebao biti poput Ivana Krstitelja. Strog prema sebi, strog prema ljudima. Pravi asket! Poput Ivana bi trebao zazivati Božji sud nad svim izjelicama i pijanicama.  Čak ni Petar, prvi među apostolima, nije slobodan od takvih slika iz ladice: „Ti si mesija". Mesija koji nas treba osloboditi rimske vlasti. Ti ćeš vladati nad Izraelom jakom mišicom i ti ćeš podložiti, pod naše noge, sve naše neprijatelje.

„Mi stvaramo sliku o drugome. To je bez ljubavi. To je izdaja", piše pisac Max Frisch.  U stvari, tko stvara sliku o svom bližnjem taj ga veže,  taj mu reže sve životne mogućnosti, taj drugoga ne prihvaća ozbiljno.  Često ne možemo dopustiti da su ljudi drukčiji, da se djeca drukčije razvijaju, da odrasli idu drugim putovima.  Naša očekivanja prisiljavaju druge da oni budu onakvi kakve mi želimo i očekujemo. Snaga tih slika je tako velika da često i lomimo druge.

Isus odbacuje krive slike o Mesiji

I ispovijest vjere u Mesiju ima ovdje u sebi nešto od ove snage. Zato je Isusov odgovor tako žestok kad ga je Petar htio nagovoriti da odustane od puta kojega mu je namijenio Otac.  Ja ne mogu biti ni Ilija, ni Ivan Krstitelj, ni mesija po vašim predodžbama.  To nije moja sudbina, to nije moj put.  Tako su lijepe i privlačne vaše slike i predodžbe. To su vaše slike, a ne moje. U Božjim očima ja sam Sin čovječji.  I trpjet ću, bit ću odbačen, ali ću i uskrsnuti. To je nešto sasvim drugo.  To je mnogo više nego što to vi očekujete.

Nije li ovo prigoda da se upitamo kako mi gledamo Isusa Krista, posebno u njegovim sakramentima. Da li su krštenje, krizma, prva pričest  samo neka lijepa ceremonija, nešto što treba obaviti, gdje ću dobiti nekakav poklon? Ne bi li Isus i nama rekao, na takvu sliku: „Odlazi od mene sotono, jer na pameti imaš samo svoje slike, ljudske predodžbe, a ne Božje"

Nasuprot Petru, Isus gleda sasvim drukčije samoga sebe, ali i ljude oko sebe gleda Božjim očima. To njega i druge vodi u jednu sasvim novu i drukčiju slobodu, jednu daleko veću neovisnost.  Upravo po ozdravljenjima Isus pokazuje da on gleda bolesne, grješne, odbačene jednim, sasvim drugim očima i u sasvim drugom svjetlu i promatra ih u sasvim novoj perspektivi.. On ima povjerenja u njihove skrovite mogućnosti.

Druge promatrati kako ih je Bog osmislio

Na pozivnici za vjenčanje jednoga para sam pročitao ovo: Ljubiti jednog čovjeka znači gledati ga onakvog kakvim ga je Bog zamislio. (Dostojevski)

A što to znači gledati nekog čovjeka onako kako ga je Bog zamislio? Znači, uzimam rastojanje od moga bolje znati, često nepravednih očekivanja i želja. Počimam drugoga cijeniti i s poštovanjem ga susretati. To znači da ispravljam svoju sliku koju imam o drugima.  I ne vezujem drugoga, nego dopuštam sebi da me on iznenadi sa svojim biti drukčiji.

Jednog čovjeka ljubiti tako kako ga je Bog zamislio, drugoga promatrati u perspektivi nade i Božjega gledanja. I vjerujem da drugi ima mnogo više mogućnosti, može ići po više putova, nego što to ja sam mogu zamisliti. I vjerujem da Bog svakom pojedincu otvara neizmjerne mogućnosti.

Ali dobro se i pitati kako ja Boga gledam. Da li moje slike i predodžbe o Bogu toliko zatvaraju Boga u nekakve ograde i okvire da on, zapravo, ne može u meni djelovati? Kako inače rastumačiti činjenicu da neki ljudi primaju sakramente, idu na misu, a nisu ništa bolji. Nije li odgovor za to: jer su zatvorili Boga u svoje slike. Ne bi li možda Isus i takvim ljudima rekao: „Odlazi od mene sotono!"