a) „Deklaracija o pravima djeteta"
Od 20. studenog 1959. postoji „Deklaracija o pravima djeteta" Ujedinjenih naroda. Ona je nastala zahvaljujući gorkoj stvarnosti podjele sjever - jug koja je kriva da u našem svijetu godišnje umire više milijuna djece. Ova, u nebo vapijuća, nepravda je teška pozadina za biblijsku riječ o blagoslovljenom prihvaćanju djece u Isusovo ime.
b) Isusov put patnje - veliki skandal!
Potreba ljudi da budu svemoćni („biti kao Bog") spada u oznake modernog tehnokratskog čovjeka. U knjizi „Kompleks Boga" psihoterapeut i socijalpsiholog Horst Eberhard Richter piše: "Rođenje i kriza vjere u svemoć ljudi - strahovit znanstveni i tehnički napredak našeg vremena može sobom donijeti smrtne posljedice." Ova svemoguća fantazija stoji nasuprot navještaja Isusove muke i patnje (Mk 9, 30 - 32). Može li se pomiriti, u kršćanstvu, neutaživa čežnja za svemogućnošću s pozivom na trpljenje i nasljedovanje križa? Postavljeni smo pred alternativu: Prometej ili Krist? Titanska želja za vladanjem ili nošenje križa?
c) Božje djetinjstvo - dar vjere
Ako smo „sinovi i kćeri Božje" (usp 2.Kor 6,18) onda nećemo biti pritiskani u nezrelost, nego ćemo biti uzeti u ljubav Božju. Život dobiva orijentaciju koja nema granica u zemaljskom području.
***
Liturgijski red čitanja B nas uvodi u sve dublju sliku Krista Markova evanđelja. Čitav Isusov život je usmjeren prema vazmenoj tajni. Ova knjiga „tajnih otkrivenja" nas vodi u objavu Sina Božjega na križu. Tako trebamo i mi, u trenucima patnje - u našim trenucima križa, ustrajati u nasljedovanju Krista! I trebamo se iznova podsjećati da sebe moramo promatrati u „zajedničkoj sudbini" s nositeljem križa -Isusom. Pjesma Lothara Zenettija nam može pomoći:
Tumačenje teksta
a) Mudr 2,1a.12.17-20
Nakon opomene o pravednom životu (1-1,15predgovor) u Knjizi mudrosti slijedi govor o bezbožnim zločincima (1-16-2,24) usp. govor o zlima (5,4-13). Grijesi bezbožnika (grčki: asebeis) su podizanje protiv pravednika. Pravednikom se smatra onoga tko živi vjerno i poslušno Božjim zapovijedima (=tora), dakle po „zakonu".
Knjiga mudrosti je najmlađa knjiga Starog zavjeta. Nastala je u vremenu sukoba židova sa helenistima zbog njihovog poganskog načina života. Brojni vjerni židovi prilagođavali su se svijetu i nisu živjeli prema Tori, nego prema paroli „carpe diem" - „život je kratak iskoristi što ti se pruža." (usp 2,1-9). Tori vjerni židovi nisu bili ravnodušni, nego se, zbog toga što su vjerni zakonu (Tori) i poštuju stari način vjerskog uvjerenja, osjećaju oholo (r 12-16). Tekst je upravljen pravednima s pozivom da se zbog posljedica (neprihvaćanja grčkog jezika, poganskih običaja i isključenja od poganskih običaja nežidova u Rimskom carstvu) ne boje osvete bezbožnika i opasnosti koje mogu zbog toga nadoći i da, u tom slučaju, ne zdvajaju.
Raspored redaka u današnjem čitanju sačinjava plan bezbožnih: zato se prebacuju razne rečenice. I to potvrđuje Isusovu sudbinu koju naznačuje današnje evanđelje kao i sudbinu pravednika koji trpe.
b) Jk 3,26 - 4-3
Jakovljevo pismo prihvaća starozavjetnu mudrosnu tradiciju . Mudrac se pokazuje kao pravednik koji ispunja zakone. Nastoji ispunjavati Božje zapovijedi u svagdanjem životu. Milosrdnost i pomirljivost su „plodovi" života po normi volje Božje. Pismo je prožeto gnozom i dualizmom. Mudrost (odozgor) koja treba djelovati u ovom svijetu i nasuprot joj stoji ljudima neprijateljska praksa bezbožnih zločinaca.
U drugom dijelu se razmišlja o uzrocima nezadovoljstva i svađa. Razlozi su, prema mišljenju pisca, ljudske želje koje su usmjerene prema svjetskim stvarima. Ove želje vladaju, tako kaže pisac pri kraju retka 3, da nadvladavaju čak i molitve kršćana. On opominje na pranapast ljudi, kojima upravo pobožni podliježu da, na neki način, stave u posjed Boga i upotrijebe za svoje vlastite ciljeve. Svako nastojanje za svjetskim stvarima (položajima, materijalnim dobrima) označuje udaljavanje od Boga (4,4) Samo onaj koji traži volju Božju i moli: „Gospodine, neka bude tvoja volja", taj je u posjedu mudrosti odozgo i mira.
c) Mk 9,30-37
Evanđelist povezuje poučavanje učenika s drugim navještajem muke (rr 30-32) i s pripovijedanjem o svađi među apostolima zbog položaja (vv 33-37). Zajednica je ugrožena izvana (zbog progona) i iznutra (zbog slabosti u nasljedovanju). U ovoj kritičnoj situaciji, punoj straha, zajednica mora, sve više i više, razumjeti da „služenje" (diakonija, poniznost, biti tu za druge) tvori temelj za blagoslovljeno nasljedovanje Krista. Upravo je tipično da u ovoj situaciju Isus postavlja dijete nasuprot samoproglašenim i samoproslavljenim mogućnicima. Za ljude je uobičajeno oholo i zavidno pitanje o vlastitoj veličini, a kršćanin treba učiti od Sina čovječjega da se diakonia (caritas) zahtijevaju da bi se Božja bezgranična ljubav mogla prenositi u ovom svijetu.
Misno slavlje
Pozdrav: Isus Krist, Gospodin i pastir svoje Crkve, neka bude s vama!
Uvod: Ako promatramo sadašnje vrijeme i svijet, onda ćemo primjetiti i neke suprotnosti. Na jednoj strani ćemo primijetiti nestajanje blokova, a na drugoj, sa žalošću, moramo utvrditi veliki porast nacionalističkih i fundamentalističkih nastojanja gdje riječi i tolerancija nemaju plodno tlo. To vrijedi i među religijama, a i u samoj našoj Crkvi. Pri tome se ne možemo pozvati na Isusa Krista, to vidimo posebno ove nedjelje iz njegovih riječi i u slavljenju Gospodinove gozbe. Otvorimo se i pripravimo na susret s njime kajući se za naše grijehe i promašaje:
Molitva vjernika
Gospodine Isuse Kriste, u svom dolasku si nam objavio da si Bog ljubavi i brat svim ljudima, zato ti se utječemo s povjerenjem:
- Daruj svojoj Crkvi, posebno onima koji u njoj vrše neku službu, širokogrudno srce koje će ponuditi dom svima ljudima, molimo te.
- Probudi i jačaj kod ljudi, religija, naroda i grupa toleranciju i razumijevanje drugoga, molimo te
- Čuvaj siromašne koji stoje, na poseban način, u tvojoj ljubavi i čuvaj ih od očaja, pošalji im pomoć i pomoćnike, molimo te
- Našu župu i našu zajednicu učini sve više otvorenom da se, među nama, svatko lijepo osjeća, molimo te
- Uvedi naše pokojnike u svoje kraljevstvo svjetlosti i mira, molimo te
Propovijed:
1.
Poticaj za propovijed
O obećanju djeteta
a) Danas postoji „kult djeteta".Već je davno reklama uvrstila dijete kao najmlađu kariku u lancu potrošnje, kao motor sve raširenije trgovine. Lako je dobiti roditelje na račun djeteta, jer njihova djeca trebaju izgledati po modi, već u dječjem vrtiću, školi, na igralištu gdje se potvrđuje dobar ugled njihovih roditelja. Govori se „o stoljeću djeteta". Europa nije nikada pokazivala toliko interesa za djecu kao danas..
b) Slobodno možemo reći da su „prava djeteta" iznašašće modernog vremena. „Sveopćim pravima ljudi" pridodaje se, na poseban način, zaštita onih najslabijih u potrošačkom društvu.
c) Činjenica je da u svagdašnjici djeca stoje odraslima na putu i „smetaju im". I djeca se gube pred izgradnjom stambenih prostora, planiranjem prometa i usponom na ljestvici uspjeha u zvanju i društvu.
d) „Isus uzme dijete, postavi ga u sredinu i reče."(Mk 9,36) Isus je tako reagirao na svađu među učenicima tko bi među njima bio najveći...oni su svoju svađu (na karakterističan Markov način) završili šutnjom, koju je Isus prekinuo svojim ponavljanjem navještaja: „Sin čovječji će biti predan u ruke ljudima" (Mk, 9,32) Oni nisu mogli predstaviti svoje odobravanje muke i križa.
e) Sve što je rečeno u čitanjima iz knjige Mudrosti i Jakovljeve poslanice, djeluje kao suprotnost Isusovu ponašanju: odnosi ne odgovaraju stvarnom ponašanju i situaciji s djetetom u sredini. Oholost, požuda, osjetljivost vode k zavisti, svađi, ubojstvu i ratu. Plodovi ove „mudrosti odozdo" pa tako i logika našega života vode doista u nered i zla djela.
f) Životne skice iz Knjige mudrosti i ranije Crkvene povijesti se ne bave - Bogu hvala -tumačenjima posljedica našeg nastojanja za veličinom, uspjesima i moći; našim bijegom pred biti malen, slabostima i patnjom, nego označavaju korake na putu Sina čovječjega, Isusa koji trpi, koji karakteriziraju djelovanje pravednika.
g) Sada se slikovita Isusova reakcija na pitanje odraslih učenika o najvećemu, okreće u nešto daleko veće. Njegovo djelo nas potiče na ostvarenje pravednosti, to jest mudrosti koju Jakov hvali kao mudrost - odozgo.
h) Isus ne ocrtava ideal pravednika praktičnog vjernika - to ga razlikuje od Knjige mudrosti i Jakovljeve poslanice. Isus se sam postavlja u ljudsku zajednicu kao pravednik koji trpi, kao sluga sviju, kao nemoćni i porobljeni. On je Sluga Božji koji trpi i koji svoje poziva na nasljedovanje. On je prijatelj malenih, odvjetnik siromašnih, ljubitelj križa; proročki potez („dijete u sredini") postaje putakazom prema pravom Bogu.
2.
Tekstovi koje smo čuli u današnjem čitanju su zajednička tema koja je, već u najranije doba, vodila do problema: želja ljudi da budu više od drugih ljudi i da imaju više nego drugi ljudi. Naše društvo je prožeto tim htjeti-biti-više! („društvo laktašenja") i vrlo je mali broj ljudi koji se uspijeva izvući iz htjeti-imati-više („potrošačkog društva").
Naše župe i naša Crkva odražavaju tu sliku ovog društva. Vlada borba za bolje pozicije i utjecajnija mjesta, za novac i druga sredstva. Vrijedi parola, malo zaoštrena: „Tko živi pravedno, to čini samo iz nesposobnosti, jer je preslab da bi činio nepravdu. Služenje je za ljude koji su preslabi da bi gospodarili." Ovu tvrdnju dokazuje povijest filozofije, od sofista do Nietzschea, i prožima društvo svih vremena. Slabost, bolest, patnja i smrt nemaju nikakvog mjesta u ovom razmišljanju i postupanju.
Potpuno drukčije govore naši tekstovi iz Svetog pisma: Marko uči zajednicu da uvijek promatra Isusov život i njegovu patnju (njegovu sudbinu života i smrti) i nutarnje se suprotstavi i pokuša shvatiti Isusovo veličanstveno djelo (u riječi i djelu) i njegovu „nemoćnu" patnju (na putu prema križu). Kao što se Isusov život može shvatiti samo ako se promatra i njegova smrt, tako se naš život može promatrati i tumačiti samo ako se uzme u obzir smrt i doživljaji patnje.
Svi mi doživljavamo teške udarce sudbine (nepravde, bolesti, smrt, neplodnost, nezaposlenost itd.). U tim patnjama vidimo koliko su propale naše želje i naši životni planovi. I tako se mi oslanjamo na Boga i njegove planove i prisiljeni smo svoj pogled i razmišljanje o svijetu premisliti. Samo ako prihvatimo ove doživljaje i ugradimo ih u smisao našeg života, kao što to Marko čini, dobit ćemo pogled u Božji plan spasenja - „mudrost odozgor", kako kaže Jakovljeva poslanica.
Prema Marku, uskrsnuće je nadvladalo patnju i smrt Na kraju ne stoji ljudska slabost (bespomoćnost), nego božanska stvaralačka sila (sila „novog stvorenja). „Bog živih „(Mk 12,27) ne briše patnju, ali je pobjeđuje. Tako možemo i mi, u nadi u konačnu Božju stvaralačku snagu koja nadilazi patnju, prihvatiti ove patnje bez zdvajanja. Samo tako možemo prihvatiti potrebnu borbu protiv patnje na ovome svijetu. Samo tako možemo biti sposobni trpjeti s drugima njihovu muku. Odgovor na prihvaćanje tuđe patnje je služba ljudima koji trpe. U tome se sastoji nasljedovanje Krista.
3.
Isus je u Evanđelju, kojega smo upravo čuli, poučio one koji su okrenuli ljestvicu karijere u Crkvi: dok su apostoli raspravljali o vlasti, položajima, časti, ugledu, Isus naglašava: „Tko želi biti prvi, neka bude posljednji i sluga svima." Bit Crkve je služenje, ne zato to da bismo mogli umiriti savjest, nego zato što se u služenju nalazi bit onoga biti čovjek.
To se može shvatiti vrlo jednostavno, ali to nije tako lako živjeti: tko će rado uzeti križ na sebe? Tko želi - poput Isusa, biti od svih porugan, ismijan, odbačen? No, tko je jednom pokušao, može shvatiti: u tome je sreća, a ne nesreća naše vjere. Televizija, reklame, duh vremena nam, naprotiv, pričaju da možemo biti sretni samo ako lijepo izgledamo, ostanemo mladi, uspješni, ako imamo novaca i ako izbjegavamo da se o nama „šapće". I da su apostoli razgovarali o svojim položajima, dobitku na lotu, šminki ili mobitelima, Isusov bi odgovor bio isti: „On postavi dijete u sredinu uzme, ga u naručaj (-) Tko prihvati jedno ovakvo dijete zbog mene, mene prihvaća." A tko ima Isusa, ima svu sreću svijeta.
Možda je ovo premalo za jednu propovijed, ali ovo je stvarno tajna naše vjere i ništa više. Tko želi živjeti, mora početi služiti. Želim puno radosti kod toga. Amen!
4.Prošle smo nedjelje slušali najavu Isusovog puta u smrt, danas slušamo drugu najavu i ima još jedna, treća. Kakva tragika. Sin čovječji, koji je došao na ovaj svijet da sve ljude „ozdravi od njihovih bolesti i patnji" (Mt 9,35), bit će predan u ruke ljudima, a oni će ga odvesti u smrt. Sjećam se kad je jedno dijete pitalo kakvi su to bili zločesti ljudi da su Isusa tako ružno mučili i ubili. Majka je odgovorila: To nisu bili samo neki, nego su bili svi ljudi - pa i oni koji danas žive. Naravno da dijete to nije shvatilo, ali je zapamtilo. Pitanje „koje je to dijete reklo" u meni se neprestano budi i pitam se zašto se bijes nepravednih ljudi usmjeruje prema pravednima, protiv onih koji nisu nikakvo zlo učinili, nego samo dobro?
Današnje čitanje nam daje da malo shvatimo u čemu leži motiv takvog ponašanja. Pravednik je nepravednima „živa opomena" ... jer on živi životom koji ne odgovara drugima i njegovi putovi su bitno različiti. (Mudr 2, 14-15) Životni način pravednika razotkriva zle koji misle da mogu sakriti svoja nepravedna djela pod izlikom pravde, jer nitko ne želi izgledati zao i reagirat će na kritiku svoga načina života. Sada bi se moglo prigovoriti: Dobro, prihvaćamo, da je to tako. Time još nije rastumačeno nasilje koje se čini protiv pravednih. Zašto nepravedni poduzimaju takve užasne stvari da bi ušutkali svoje moguće tužitelje? - K tome mogu samo reći da do nasilja dolazi pod određenim uvjetima, kada nastaje nekakva gomila ljudi koja je prožeta bijesom, mržnjom. To se može dogoditi tako brzo, posebno ako se nađe neka nota neprijateljstva da se neprijatelju pokaže: „što je prava pesnica."
Poznavatelji ljudi svih vremena su znali da u svakom čovjeku postoji određena količina takve energije i da svi mi možemo biti uvučeni u „vrtlog" nasilja ako dođemo u njegovu blizinu. Zato bi bilo ludo misliti: „Ja sam mirotvorac, meni se ne može takvog nešto dogoditi. Ne bih ni mrava na putu zgazio." Ne, na žalost bojim se da je svaki od nas, u određenim okolnostima, sposoban skliznuti. To dolazi zato, jer u svom srcu sve neprijatelje tako žestoko osuđujemo. To je polazna točka svake vrsti agresije protiv drugoga. Tko u svom srcu pušta neprijateljstvo, taj već spada, u smislu Knjige mudrosti, među nepravedne i time među one koji posjeduju potencijal ugnjetavanja pravednika i nekrivih. Isus je na sebe natovario bijes nepravednih, znao je da će doći dan kada će se taj bijes strovaliti na njega, u najgorem obliku. O tome je govorio svojim učenicima. No, oni ga nisu razumjeli, da, nisu htjeli razumjeti! Tako su oni radije htjeli s Isusom „radost, mir i svega lijepoga", željeli su živjeti s kompromisima, htjeli su, prije svega, razvijati svoje ljudske potrebe i zato su uvijek o tome govorili i svađali se tko će od njih biti veći.
Ovdje bismo trebali biti sasvim tihi, jer i mi, vrlo često, do u najveće tančine, sličimo na apostole i nismo daleko od njih. No, Isusovo pitanje je pogodilo učenike: „O čemu ste raspravljali?" Isus želi poučiti učenike nečemu što je vrlo važno. „Tko među vama želi biti prvi, taj mora biti svima sluga!" (Mk 9,35)
Isus ih poučava da je služenje ono najvažnije. I to mora biti oznaka Crkve. Da bi Isus naglasio ovo učenje, postavlja dijete u sredinu i uzima ga na ruke. Ni jedan čovjek se ne može zatvoriti ovoj simbolici, jer malo dijete budi u nama poticaj da ga štitimo, branimo i za njega se brinemo.
Isus govori: svaki od nas treba u sebi ovaj poticaj njegovati, trebamo prihvatiti svakoga čovjeka, poštovati ga i brinuti se, na neki način, za svakoga. To bi bilo suprotno od neprijateljstva koje, nažalost obilježava naš svijet i naše vrijeme i čini ga nepodnošljivim. Ne možemo i ne smijemo čekati da drugi počnu ovu Isusovu nauku prihvaćati i živjeti. Uostalom, mnogo se već započelo, ali mi to ne zapažamo jer smo zauzeti svojim vlastitim napredovanjem, jer mi drugima toliko zla predbacujemo i po tome dolaze naše zle misli do izražaja.
Trebamo sami početi, vlastito srce, oslobađati odbojnosti prema drugima, a ispunjati ljubavlju.