Poveznice za liturgiju i propovijedanje

a) „Effata" zapovijed

Čovjeku je potrebna pomoć Božje milosti da bi mogao vjerovati.  Krštenje, sakrament vjere, ne garantira nikakav posjed u smislu vječnosti, nego je to početak životnog procesa u kojemu vjera treba rasti i biti sačuvana.

Moći vjerovati bitno dolazi od slušanja, prihvatiti dragocjenu Božju poruku, a to opet dolazi od govora, od zajedničkog pjevanja i hvaljenja usred zajednice: bitni dio euharistijskog slavlja je uvijek slušanje i svečano odgovaranje. Tako, nakon starozavjetnog čitanja dolazi pjevanje pripjevnog psalma, a na novozavjetno čitanje odgovaramo poklikom aleluja prije evanđelja, pa propovijed (slušanje) i izgovaranje Vjerovanja. U kanonu kojega vjernici slušaju su predviđena tri mjesta gdje vjernici odgovaraju: svet, usklik nakon pretvorbe i konačni, zaključni „amen" prije Očenaša.

Možda bismo se, kao poveznica liturgije i života, mogli upitati zašto današnja „gluhoća" i „nijemost"? Gdje trebamo, mi kao pojedinci, zajednica (župa) Crkva, danas dopustiti Isusu da nas dotakne „Efata" ?

Zgodno je napomenuti kako obećanje Izaijino (1. čitanje)  „njemakov će jezik klicati" i ozdravljenje gluhonijemoga iz evanđelja možda ukazuje i na stanje naše zajednice, gdje će nakon ozdravljenja, klicati hvalu Bogu.

b) Drugo čitanje

je dio serije odlomaka iz Jakovljeve poslanice koji se čitaju u ovim nedjeljama. U raznim oblicima se pokazuje povezanost vjere i djela. Kad Jakov kaže da je čovjek opravdan zbog svojih djela, onda nije u suprotnosti sa Pavlom, vidi Rim 3,28. Kod Pavla se radi o djelima (prošlog Zakona), a Jakov misli na djela ljubavi prema bližnjemu koje ne stoje u suprotnosti s vjerom.

Nerazumijevanje općina kojima je Jakov pisao, koje svoju vjeru i svoj odnos prema Bogu drže više od caritasa i diakonije, bi mogao biti problem i nekih današnjih kršćana koji misle da je dovoljan znak kršćanstva - nedjeljna misa i nedjeljna milostinja.

Tumačenje teksta

a) Iz  35,4-7a

Izaija govori narodu Južnoga kraljevstva  koji trpi kao vazal Asiraca, vrlo utješnim riječima hrabri on narod. Potlačenima i porobljenima obećava vrijeme potpunog spasenja koje neće doći nekim rješenjem od ljudi, nego po posebnom djelovanju Božjem. Ako Jahve sam zahvaća, onda se neće plašiti  neprijatelje svoga naroda protjerati i kazniti i da onda Judu pripusti za uvijek njemu samom.  On mu se obraća sa svom svojom silom i slavom i ne pribavlja mu samo početni mir, nego potpuno spasenje i daruje njemu, ljudima i prirodi i svemu, sveopće spasenje.

Da će mu Bog dati u izobilju potvrđuje prorok izričito tako što govori u ekstremima - ne samo da kljasti mogu hodati, nego će skakati kao jelen. I nije dosta da njemakova usta progovore, nego će on i slavu Bogu pjevati.

b)

Pisac opominje svoje adresante, koji spadaju u neku vrstu  ljudi na vrhu koji svoje ponašanje mjere prema mjerilima ovoga svijeta, da ne pomute svoju vjeru krivim mislima i djelima. Pomoću živog opisivanja  jedne konkretne - a članovima zajednice sigurno poznate - situacije, on postavlja u pitanje ponašanje ljudi, koji se ravnaju prema ugledu i posjedu i temelje sve na  praktičnim, spekulativnim, osobnim  prednostima - pogodnostima. Svako obilježavanje osobe je s vjerom nespojivo.

Vjeru svesti samo na molitvu i bogoslužje  služi mu kao alibi ili kao floskula i karikatura. „ Vjera treba biti konkretna, inače nije nikakva vjera." Ponašanju ljudi suprotstavlja se ponašanje Božje, koji se upravo okreće prema slabima i siromasima. No, ovdje je Bog sam onaj koji djeluje u ljudima, koji čini bogatima one koji vjeruju, onima koji ga ljube daruje sudjelovanje u svome kraljevstvu.

c) Mk 7,31-37

Navođenjem zemljopisnog opisa evanđelje ukazuje na njegovu teologiju. To što se ozdravljenje gluhonijemog događa u području Dekapolisa, karakterizira Isusa, ne kao ekskluzivnog mesiju za Židove, nego kao spasitelja i za pogane. Božja spasiteljska namjera je univerzalna.

Po obliku klasična je to povijest  grčkog  (traumaturga )čudotvorca. Dok je u drugim,  tadašnjim povijestima ozdravljenja uzimanje bolesnika sa strane značilo držanje tajne izlječenja, ovdje je povezano s događanjem Objave.  Isto je tako i s aramejskim obredom „effeta" i zapovijedi šutnje u kojima se, u religijsko povijesnim paralelama s čarobnjačkim formulama, zabranjuje govoriti da se sačuva tajnost.  Ipak su brojne formule pronađene na starim papirusima. I konačno, kao nekakva čarobnjačka formula odmah se tumači, zapovijed je prekršena.  Sila takve veličine ne može ostati sakrivena, takvo čudo se ne može prešutjeti.  Zapovijed šutnje u pripovijedanju čudesa služi da naglasi  veličina i moć Isusova.

Po završnim se izjavama hvale, koje zahvaćaju pripovijest o stvaranju i Izaijino proroštvo, teološki interpretira čudo.  Po Isusovom djelovanju palo stvorenje se obnavlja.  I po tome se vidi da se mesijanska obećanja proroka ostvaruju u Isusu.

Pozdrav: Radost i mir trojednoga Boga neka bude sa svima vama

Uvod:

I.

Možda ste, bar neki od vas, čuli što se priča o jednom srednjovjekovnom kralju. On je opskrbio sasvim malu djecu sa svime što im je bilo potrebno i pustio ih same da vidi kojim će jezikom govoriti kao zajedničkim jezikom svih ljudi. I plod ovog neljudskog eksperimenta je bio: sva djeca su umrla, jer im je  nedostajalo ljudske pažnje.  I ta pažnja je životno potrebna.

To vrijedi i za našu vjersku (religioznu) egzistenciju. Trebamo Božju pažnju, njegovu riječ, slavljenje svete Mise, inače ćemo okameniti.

Trojedni Bog nam je u krštenju prvi put govorio, pozvao nas po imenu, otvorio nam osjetila za njega. U starom obliku krsnog spomena (škropljenje blagoslovljenom vodom) želimo se podsjetiti na naše krštenje vodom, po Isusu Kristu, u Duhu Svetomu. Neka nas ova voda podsjeti na naše krštenje.

II.

Molitva vjernika

Gospodine Isuse Kriste prinosimo ti naše molitve i prošnje:

• Za tvoju Crkvu da ima više povjerenja u tvoju snagu, nego u svoju moć, više povjerenja u tvoj blagoslov, nego u svoje planove, više povjerenja u tvoju ljubav, nego u svoje bogatstvo, molimo te
• Za vlastodršce na ovoj zemlji da više vjeruju neprijateljima nego svom ratu, više pravdi nego nepravdi, da više gledaju na sveopće dobro, nego na svoju korist, molimo te
• Za našu i sve župne zajednice da više gledaju na dobro, nego na zlo, bližnjega više nego sebe, na uspješno, nego na neuspješno, molimo te
• Za nas same da budemo više otvoreni, nego zatvoreni, da više slušamo nego govorimo, imamo više povjerenja nego nepovjerenja, molimo te
• Za naše pokojne da ih primiš u svjetlo svoga sjaja i mira, molimo te.

Ove smo molitve izrekli, Gospodine Isuse, a ima mnogo toga neizrečenoga. Sve to ugrađujemo u ovo slavlje i prinosimo, s darovima kruha i vina, na oltar. Slavimo tvoju smrt i život u punini, kroz sve vijeke vjekova, Amen!

Meditacija

Propovijed:

1.

Poticaj za propovijed

„Njemoća" - bilo kao mana od rođenja ili iz ranog djetinjstva, kao posljedica gluhoće, zbog koje je izostalo razvijanje govora, čitam u leksikonu pod natuknicom „gluhonijem". I tada mi sine: ako netko nije čuo nikakav govor, nije čuo ni jednog čovjeka govoriti, kako onda može naučiti govoriti? Govor dolazi od slušanja, u normalnom razvoju. Poznamo nastojanja male djece, koje su poteškoće mucanja prvih riječi. Tisuće puta šapuće mama djetetu tu malu riječ „mama" ili „papa" ili „nona" koja označuje intenzivnu vezu s  osobom s kojom će biti najintimnije povezan.

Gluhonijem je nijem, jer je gluh. Jer njegove uši ne funkcioniraju. Poznam dijete koje nije od svog rođenja čulo ni jednu riječ, nikakav šum, nikakvu muziku, nikakvo cvrkutanje ptica. I kad sam ga vidio prvi put, zamislio sam kako mu je teško živjeti među vršnjacima koji galame. Kako on to prihvaća?  Kako on uspostavlja kontakt?  Čak ne može pokazati i reći što želi, jer mu nedostaje oruđe govora. Gluhonijemost je bolest koja čovjeka potpuno osamljuje, izolira, ostavlja ga samog.

Malo kasnije primijetih jednog drugog dječaka, također sa smetnjama u razvoju, koji mu se približio, pokretali su ruke, usta, ali glas nije izlazilo. To je bilo kao neki nijemi film. I shvatio sam da obojica međusobno „razgovaraju" nekakvim pomoćnim govorom. Komadić izolacije gluhonijemoga je probijen. Moglo bi se reći da ovaj prvi dječak ima gluhe uši, a ipak nešto čuje, ima nijema usta, a ipak govori. To je jedna stvar koja mi je pala na pamet kod današnjeg evanđelja. Hvala Bogu, kod nas nema  takvih bolesnika. Inače ako gledate malo na trajektu dok se vozite, primijetit će te popriličan broj.

A tada mi padne još nešto na pamet: ima nešto mnogo raširenije nego li je ta opaka bolest - gluhonijemost. Ima ljudi koji imaju zdrave uši - a ipak ne čuju! Imaju zdrava usta, a ipak ne govore. Kod ovakvih ljudi su slušni kanali odlični, govor funkcionira. Oni čuju, a ne slušaju. Njihovo srce nema nikakvih ušiju. I jer ne mogu drugoga shvatiti i prihvatiti, zato su nijemi, nemaju što reći, iako vrlo mnogo govore.

Mislim na takve bračne drugove: žive godinama jedan mimo drugoga, nemaju više jedan drugom što reći. A to često počima time da jedan drugog nisu uopće pravilno slušali, s interesom i zanimanjem. Time su jedan drugome otežavali zanimanje i interes. I s vremenom su oboje postali gluhonijemi, jedan za drugoga, posred svagdašnjice.

Slično se događa i među generacijama. Ako se stari i mladi više ne slušaju, ako više nemaju vremena za otvoren i miran razgovor, onda se gubi radost i odvažnost otvoriti usta, a tko želi razgovarati sa zidom?  Tako postoje gluhonijemosti među generacijama da više nitko nikoga ne čuje, niti išta govori.

Takve gluhonijemosti ima među kršćanima. Dok su išli na vjeronauk, u školu, nešto su o vjeri slušali. Ali od onda više ništa nisu učinili za vjeru.  I malo po malo, njihove uši postaju gluhe za vjeru. I što manje slušaju, imaju manje za reći i govoriti kao primjer djeci i bračnom partneru ili međusobno. I tako, malo po malo, vjera ostaje bez ikakve vrijednosti, ili je svedu na puke običaje i oni, malo po malo, postaju gluhonijemi za vjeru.

Ponekad opazim da i ja postajem gluhonijem. Ako netko prekida vezu sa mnom, jer sam ja bio gluh za neki signal, za važnu poruku. Ili ako patnja, smrt, neka krivnja zalijepe moj jezik za nepce. Ili ako radije ne čujem neke stvari u društvenom životu, politici, župi, među ljudima, pa im onda radije ništa ne govorim, jer me to sve čini bespomoćnim. Ili onda kad drugi žele sa mnom dirigirati, ili kad mi začepljuju usta, kad netko sve sam želi učiniti, ili  sam govori(!), tada postajem gluhonijem i povlačim se iz svega.

Ovih sam dana pročitao kako neki mladi govore: „Crkva nema više ništa vrijednoga što bi mogla reći današnjem društvu. Osuda koja me čini misliti. Doista, danas u Crkvi ne fali riječi. Ali kad netko kaže: „Te riječi ništa ne govore", onda zapravo govori: „Crkvo, ti si usprkos tvojih brojnih riječi nijema. Ti propovjedniče, usprkos brojnih riječi koje govoriš - ti si nijem!" Onda se pitam: da li Crkva govori, da li mi govorimo previše. Ili mi premalo čujemo, a još manje slušamo?  Slušamo li mi premalo riječ Božju - riječ Biblije - riječ života?

Gledam vas ovdje koji me sada slušate, neki i poluotvorenih usta, da li vi želite čuti ono što ja govorim ili slušate ono što vi mislite da bih ja trebao reći? Ponekad čujem komentar: „Dobro ste im rekli." Neki slušaju propovijed i pokušavaju otkriti koga sam „oprao", kome je bilo namijenjeno. Ti nikada nisu ispravno ni slušali, ni čuli propovijed!

I mislim da bi lijek za našu svagdanju gluhonijemost mogao biti vrlo gorka pilula: počet ćeš govoriti ako opet počneš slušati! Jedan pogled na Isusa: trideset godina, pripovijeda nam Pismo, živio je skrovito u malom mjestu Nazaretu u slušanju sebe, ljudi oko sebe i Boga, prije nego što je tri godine javno naučavao. I u to vrijeme često se govori o njemu: povuče se u osamu (šutnju). I ti ćeš početi učiti govoriti kad naučiš slušati. Jer tko pravilno ne čuje, ne sluša, nije poslušan, taj uskoro više neće imati što reći, postat će dugoročno nijem, gluhonijem, pa i ako cijeli dan brblja.

I sada opet pogledajmo evanđelje: „Effata - otvori se!", reče Isus gluhonijemom: prije toga je pogledao na nebo - to znači da Isus moli Oca za toga bolesnika - gluhonijemog čovjeka. Isus se vezuje na onoga kome vjeruje, u kome počiva i koji ga drži. I iz ove stvarnosti događa se neobično čudo: otvori se. Kao što Krist čini, trebam se i ja osloniti na Boga. Možda bi molitva za ovaj tjedan mogla biti jedna rečenicu pjesnikinje Ingeborg Bachman: „U tišinu moje gluhoće stavi svoju riječ!"

2.

• Kako slike sliče

Božji narod staroga saveza, koji je u svojoj povijesti doživio oslobodilačku ruku Božju, a u Jahvi osobnog Boga koji se s njima pošao na put, taj je narod neprestano bio slijep i gluh za Božju riječ. Oslanjao se na svoje kraljeve više nego na Boga, zaboravljao na Božje zapovijedi. Zato se širi nepravda i socijalna ugnjetavanja.

I zajednice kojima Jakov piše, svjesne su početka dolaska kraljevstva Božjega i da žive u konačnim vremenima spasenja. Ipak je izgledalo da im je jedno oko slijepo, a jedno uho gluho: vjera sama nije dovoljna, a djelima nisu davali neku veliku važnost. Iz Radosne vijesti su birali ono što im se činilo zgodno za njihovu sliku kršćanstva.

A mi, narod Božji danas? Ako malo bolje promotrimo, onda vidimo da se s nama događa isto. Čitanja riječi Božje koje smo čuli do propovijedi već i zaboravimo (ako smo ih uopće slušali - jer mnogi nikada ne slušaju čitanje, nego za vrijeme čitanja brbljaju i ne znaju što bi sa sobom!) Dakle gluhe uši! Postavljeni smo da budemo Božji svjedoci u svijetu (krizma), a mi se često puta stidimo priznati i javno reći da smo kršćani (nijema usta).

• U zajednicama kojima Jakov piše

čini se da se zajedništvo rasipa. Tu se nastoji iskoristiti sve prigode koje se nude kako bi se orijentirali prema višem. Zbog toga propada kontakt s onima koji nisu ugledni i koji su siromašni. I tako se događa da, ne samo u javnom životu, u kontaktu s nekršćanima, nego i u vjerničkim okupljanjima, jača kult osobe i prestiž se visoko cijeni. Siromašni ljudi i ljudi bez ugleda se podcjenjuju i guraju u kut pred onima s prstenjem, rangom, imenom i bogatstvom. Zar sličnih pojava nema i u našem životu?

Danas se, na mnogim mjestima, počima razmišljati o onome što je nekada bilo nosivo, a to je vjera u napredak i tako se postavlja pitanje vlastite precijenjenosti. I tu često šepa - možda više nego u društvenim, ekonomskim i političkim stvarima - upravo u malim stvarima, baš ondje gdje dolazi u pitanje pojedinac, ondje gdje stoji svaki pojedinac i pogođen je, jer se želi promijeniti na bolje.  Više nego ikada na zastavama pojedinaca piše 'napredak, prestiž, uspjeh,' više se gleda na imati, nego na biti. Više nas oduševljavaju vanjštine i činimo ono „što drugi čine."

I zar to nije ispravno ako se trudimo postići bolje i više položaje u društvu? Zar to nije ispravno da se trsimo razviti i iskoristiti talente koje nam je Bog dao?  Cijelo naše djelovanje stoji na kršćanskoj bazi: molimo, idemo u crkvu,. sudjelujemo u aktivnostima župe. Nije li samo naša vjera ono što vrijedi?  I nije nam teško postavljati takva pitanja na koje se bez ograničenja može odgovoriti sa „da". I čini se da i mi - kao i Jakovljeve zajednice,  vidimo,  a ipak pravilno ne vidimo; čujemo, a ne čujemo pravilno.

Izgleda da je važna vanjština ili orijentiranost na korist kako to jasno Jakov predbacuje. Ako se pokušamo usprotiviti ovom ljudskom ponašanju, pa kad bismo pokušali i malo više ispuniti Božju perspektivu, onda naš pokušaj za usponom u društvu nije ništa loše, jer ne bi išao na štetu drugoga, jer bismo tada u svakome upoznali  Božju sliku (po kojoj je svaki čovjek stvoren) i koju svatko treba poštovati, jer onda ne bismo vidjeli samo očima, nego i srcem.  Iz Božje perspektive mogli bismo razviti sve talente, sebe razviti bez oholosti i zavisti. Iz Božje perspektive spoznajemo da nema prave vjere, koja se ne teži pokazati i djelima.

Možda čak u sebi osjećamo i u biti znamo - već odavno -  da je ovo ispravno, možda znamo da sve nije baš tako kako treba, ali nam je beskrajno teško nešto promijeniti.

• Riječi proroka Izaije i evanđelista Marka

nam mogu prilično pomoći. Veličanstvenim slikama nam prorok Izaija ocrtava i stavlja pred oči suprotnosti (primjere) koji govore o tome kako će Bog jednom, u budućnosti, sve učiniti dobro, neshvatljivo dobro. U Isusu je ova budućnost došla sasvim blizu, dohvatno blizu. Marko izvještava što je za jednog čovjeka postalo stvarnost, kako je ozdravio gluhonijemoga.

Kako se moglo to dogoditi? O nečemu ispred toga se ništa ne govori. Jednostavno dolazi bolesnik do Isusa,  s puno povjerenja, da bi ga Isus dotaknuo. U tom povjerenju se nalazi nada i otvorenost za poruku - da bude dotaknut, da bude dirnut - i to je zapravo jedini preduvjet da ozdravi. Isus izdvaja gluhonijemog iz velikog mnoštva.  Obraća mu se sasvim osobno, stavlja svoje prste na bolesna mjesta i govori mu „Effata - Otvori se", ne samo bolesnim organima (simptomima), nego cijelome čovjeku. Ozdravlja ga time što ga susreće u njegovoj nutrini i zahvaća ga.

• Bog sam je u Isusu ključ

koji vodi i poziva ljude k vjeri i spasenju. Krist se obraća svakome od nas kao što je to učinio i onom bolesnom - gluhonijemom.  On može  izliječiti i naše - biti slijep, biti gluh - nijem, našu polovičnost.

Ako sada slavimo Euharistiju, želimo stvarno biti tu prisutni i sebe svjesno staviti pred Boga, otvoriti se. Tako ćemo biti ojačani i radosni  i ići prema novim doživljajima i iskustvima ovog tjedna.

3

Braćo i sestre, znam da su mnogi od vas već otvorili svoja usta u ovakvim ili sličnim slučajevima i da će i dalje govoriti. To je, svakako, dobro. Jer naše društvo treba takve glasove da se znade pravilno usmjeriti. Bez navjestitelja Radosne vijesti Isusa Krista ljudi bi letjeli u zabludu, svijet bi manje bio ljudski.