Poveznice za liturgiju i propovijedanje

a) Dodirljivost

Današnje evanđelje izvlači tlo pod nogama određenom načinu života. Bit kršćana se ne može sastojati u „Ne diraj me!" Briga da bi se kršćanska čistoća mogla izvana uprljati je nepotrebna. Ni ekumena, ni politički angažman, ni socijalno zauzimanje, ni razgovor s nevjernicima nisu opasni za vjeru. Opasnije su svakakve misli bez ljubavi koje izlaze iz srca, a očituju se određenim djelima oholosti, uzdizanja nad drugima, smatranje sebe elitom, smetanje dijaloga, ravnodušnost itd. To je ono što onečišćuje (Mk 7,23) i ljude odvodi od riječi „koja je u vas usađena i ima moć spasiti vas." (Jak 1,21)

b) Slika i prilika

Kad Biblija govori o čovjekovoj sličnosti s Bogom, time ne misli  - u svakom slučaju ne samo - na neki nutarnji vid. Vjera nije neko nutarnje događanje, nego je to nešto životno i bitno na isti način. Vjera koja je posijana u srcima ljudi mora primiti i svoje vanjsko obilježje po djelima ljudi. Jer vjera pretpostavlja da se na svakom vjernom čovjeku vidi, i na izvana, nešto od te sličnosti s Bogom.  Slika mora ukazivati i na svoj original. Starozavjetnim riječima rečeno: život prema naredbama Gospodnjim. Rečeno Novozavjetnim tekstom: u pretvaranju riječi u djela, u „težnji za čistoćom srca". To sve ide ispred djela. Po svakoj slici Božjoj daje se svjedočanstvo za Boga, a to znači da ljudi preko ljudi nalaze Boga.

c) Bog gleda na srce (usp 1. Sam 16,7)

Protiv svake sentimentalnosti, Biblija, zadivljujućim realizmom, upotrebljava riječ „srce" : „čovjek vidi ono što mu je pred očima, a Bog gleda na srce." (1 Sam 16,7) Tu u srce gdje su koncentrirane sve životne snage, gdje se donose životne odluke (Mudr 24,12). Djelovanje srca je mnogooblično: osjetljivost i osjećajnost imaju svoj temelj u srcu, potreba i pohlepa ( usp ps 21,3; Izr 13,12), požuda (Job31,7), obeshrabrenost (1 Sam 17,32), ili umjerenost (Jer 49,16), mnogi poticaji duševnosti ili odluke volje dolaze iz srca. Za Europljane je prilično neobično da Židovi intelektualne i razumske stvari pripisuju srcu - „Srce mudraca traži spoznaju" (Izr 15.14), a psalam 90,12, preporuča: „nauči nas dane naše brojiti da postignemo mudro srce." I savjest i misao čovjeka imaju veze sa srcem.

d) Veza i sloboda

Tradicije svih vremena imaju ne samo dobre stvari i održavajuću ulogu, nego i  sklonost da postanu razlogom same sebi.

Na sreću, uvijek postoje ljudi, uzorni, koji imaju osjećaj za razlikovanje bitnoga od nebitnoga, onoga što sprječava i onoga što pomaže. Takav je bio i papa Ivan XXIII. O njemu se pripovijeda jedna anegdota: Papinska raskoš ga nije veselila, nije volio službene pompe kao i neke dijelove svoga ornata. Često je znao reći: „Obučen sam kao neki perzijski satrap." (H. Fesquet: Ich bin nur der Papst Freiburg 1970, str.25)

e) Radi se o nutarnjim vrijednostima

Tumačenje teksta

a) Pnz 4,1-2. 6-8)

Knjiga  „Deuteronomium" (=  drugo davanje zakona) ima dugu povijest razvitka: od kasnog vremena kraljeva pod Jošijom (641-609 usp. 2. Kr22) sve do vremena u progonstvu  (597/586 - 539 pr Krista). Stariji zakoni su  ponovno pooštreni u obliku Mojsijevog oproštajnog govora.

Tora (zakon) nije imala u hebrejskim ušima zvuk  kojega ima u ovom modernom vremenu - zbog rigoroznih zakonskih propisa, već ih se shvaćalo sa  zahvalnošću kao  primljene upute , dragocjeni poklon - ne samo  putokaz u maglovitoj noći, nego Božje osobno obraćanje  svom narodu (r.7), znak izabranja bez konkurencije (r.6) i na kraju odlučujuće povezivanje za dobivanje obećanja (r.1) Takozvana  „kanonska formula" (doslovno formula) (r.2) se želi pobrinuti za to da se učenje izloži  samovoljnom tumačenju ( usp Pnz 13,1 - možda je bila u upotrebi već kod starih egipatskih pisara).

b) Jak, 1,17-18. 21b-22.27)

Tekst treba shvatiti u okviru njegovog povijesti nastajanja. Dok se zvijezde mijenjaju, ostaje „Otac svemira" neprevarljivi davatelj svake savršenosti (r.17). Riječ „istine"  (Ps 119,43), Evanđelje ima stvaralačku snagu, to je sjeme (1 Petr 1,23) kršćana koji su kao „prvi oslobođenici svega stvorenja" (J.Moltmann) koji smiju krenuti prema novom uređenju cijelog svemira (r.18). Tko se zadovolji površnim slušanjem  Radosne vijesti, taj sebe laže - a to je već i Isus jasno ukazao  (Mt 7m24-27; Lk 8,21 i kod Pavla Rim 2,21-23).

U cjelokupnoj  židovsko - kršćanskoj liniji naviještanja  ostaje stalan zahtjev da ne smije postojati nikakve  granice između štovanja Boga  i međuljudskog angažiranja. Tako treba shvatiti poslanje Mojsijevo: od kultnog gorućeg grma prema socijalnom i političkom angažiranju i izvođenju naroda iz egipatskog ropstva (Izl 3), do oštre proročke kritike i to uvijek onda kad svagdašnjica ne odgovara bogoslužju (najsnažnije kod proroka Amosa 5, 21-24).

Pisac pisma navodi brigu za udovice i siromahe  - kao što to Biblija čini višestruko-  (Izl 22; Pnz 10,18; Iz 1,17; 58,6), kao  vrlo važno i ozbiljno socijalno zauzimanje. Naravno, bez neke svjesno organizirane duhovnosti može se i vrlo angažirana ljubav prema bližnjemu pretvoriti u čisti akcionizam. I zato hitni poziv na kraju čitanja. „ Bogoljubnost čista i neokaljana jest: zauzimati se za sirote i udovice, čuvati se neokaljanim od ovoga svijeta."

c) 7,1-8. 14 -15. 23-23

Zakonoznanci, većinom, rade u svojim kućama za učenje u Jeruzalemu, a došli su u Galileju da bi upozorili,  ne u prvom redu na higijensku, nego na  obrednu, kultnu čistoću kao na primjer pranja ruku, jer piše da je prije jela  trebalo se oprati „najmanje punom šakom vode"; nakon dolaska s tržnice, gdje je postojala opasnost još većeg prljanja ruku, trebalo je  uroniti ruke do lakta  u posudu  punu vode (usp Iv 2,6). Da se „svi Židovi" (r.3) drže ovog propis , moglo bi se polemički komentirati.

Čuvari tradicije, „predaje starih"  (r.3 uzima  unaprijed pojam za cijeli odlomak od rr 5- 13) obraćaju se Isusu, jer učitelj ne odgovara samo za učenike, već je njegov cijeli autoritet u igri. Može li on  tumačiti Božju volju s popustljivim držanjem prema zakonu?

Isus prihvaća ovaj prigovor u kojemu on same kritičare pretvara u lažljivce. Jednom Izaijinom rečenicom koju ugrađuje u svoje riječi (Iz 29,13) odbacuje njihove prigovore i postavlja se u liniju proroka : protiv  povanjštinjenja kultne pobožnosti,  a za pravilno promatranje i smisao, protiv služenja usnama, a za blizinu Božju u srcu, protiv ljudskog detaljnog brojenja, a za sveobuhvatnu Božju zapovijed (Pnz 6,4,sl),  kako svaki pobožni Izraelac dnevno moli   u „Š'ma Israel" / „Čuj, Izraele" i mnogi pobožni Židovi to nose kao narukvicu ili na čelu, ili na kućnim vratima ili na gradskim vratima (želi se reći u mislima i djelu) i uvijek imaju kod sebe i to žive.

Vrhunac našeg odlomka je u retku 15, jer je formuliran kao igra riječi. Isus ne želi povezati vanjštinu i nutrinu čovjeka samo zakonom o hrani. Vjerski pojmovi „čist" i „nečist"  ne stavljaju se u, jeftinoj, polemici protiv mračnog ritualizma, nego su čvrsto zacementirani u središtu srca.  Čistoća i nečistoća nisu bezuvjetno povezane s naravi - prirodom, nego su pitanja o cjelovitom spasenju ljudi.

U nekom katalogu grijeha navodi se 12 negativnih djelovanja iz „zaliha" (usp Lk.6,45) ljudskog srca: šest u množini  (od kojih su glavne pogreške  s druge Mojsijeve ploče: bludnost, krađa i ubojstvo specificirano se navode kao preljub, pohlepa,  i zloća), šest u jednini (u pravom držanju kao čini  su navedeni: podmuklost, razvratnost , zavist kao „zlo oko" (usp. Pnz  15,9, 28,54) koje zamračuju cijelog čovjeka.  (usp 10,22; Mt 6,22..)

Misno slavlje

Pozdrav: Gospodin koji ispituje srca i bubrege, neka prožme vaša srca i  bude sa svima vama.

Uvod:

I.

Što je mekše od voska, a tvrđe od kamena? To je čovječje srce. Srce, središte života osobe. Bez srca je svako naše djelo bez ikakve vrijednosti.  „Čovjek vidi ono što mu je pred očima. On koji istražuje srca,  pogledat će i vaše srce. (usp. Izr 24,12). On pozna njegove tajne (usp. Ps 44,22,; 139,23; Jer 17,9) pozna našu dobru volju, naše ravnodušnosti. I uzet će srce kameno iz naših grudi, a stavit će „novo srce" da mu služimo kako mu se sviđa.Zato pripravimo naše srce kajući se za grijehe i moleći: Ispovijedam se...

II.

Mnogo je toga prošle sedmice došlo na nas. Bili smo suočeni s ugodnim i neugodnim, svatko na svoj način. Prema evanđelju se postavlja pitanje: Kako sam reagirao i postupao u različitim situacijama? Jesam li na ružnu riječ odgovorio isto tako ružnom riječju, neugodnu zadaću otklonio od sebe, a navalio na drugoga? Štogod nas je prošlog tjedna pogodilo, uvijek vrijedi Isusova riječ kao mjerilo: ništa što izvana ulazi i na njega dolazi ne kalja čovjeka, nego što izlazi iz čovjeka, to ga onečišćuje.

Tako gledajući, pitajmo se  kako je s našom „čistoćom" i dopustimo Bogu da nad nama izgovori očišćujuće riječi oproštenja.

Molitva vjernika

Pomolimo se  Bogu, Ocu i Stvoritelju, koji je ljude stvorio na svoju sliku i priliku

• Za Crkvu na cijelome svijetu da daje svjedočanstvo tvoje mudrosti i pravednosti, molimo te
• Za vlastodršce na zemlji da svojim odlukama i djelima služe dobrobiti svih ljudi za koje su odgovorni, molimo te
• Za kršćanske zajednice da pretvore tvoju riječ u djelo i tako doprinose miru među ljudima, molimo te
• Za naše pokojne, da im oprostiš krivnju i dopustiš da sudjeluju na vječnoj radosti u tvome kraljevstvu, molimo te

Bože, ne samo da si ljude stvorio na svoju sliku i priliku, nego želiš biti bliz čovjeku. Budi uz nas svojom ljubavlju i snagom, usliši izgovorene i neizgovorene molitve. To te molimo po Kristu, Gospodinu našemu. Amen

Meditacija

Za novo srce

Propovijed:

1.

Poticaj za propovijed

Sve bitno je unutarnje! - tako ili slično se povremeno čuje ako netko ima partnera, partnericu koja ne odgovara ukusu okoline. Podton ove primjedbe je vidno izrugujući. Ipak, izvanjsko dolazi do izražaja.

I to je sasvim razumljivo. Riječi Exupery-a da čovjek samo srcem dobro vidi mogu biti ispravne, ali ipak se prvi dojam dobiva kroz oči.

Svagdašnja iskustva nam stvaraju dojam da je,  konačno, ipak najvažnije ono vanjsko. Živimo u vremenu potrošnje, prestiža  u kojem se,  kroz određeni način života, pokazuju moć, posjed, bogatstvo,socijalni status. Fenomen koji se proteže od vladajućih do onih najnižih i najmanjih.  Koliko se samo vrijednosti polaže na ambalažu usprkos sve većem povećanju smeća? Kakvu silnu ulogu igra kozmetika koja nudi, od umjetnih grudi do umjetno tamne kože, a da se time šteti zdravlju? Ne smiju se sve te stvari paušalno odbaciti, nego nam pokazuju koliko se polaže, danas, na vanjštinu.

Koliko god rečenica s početka izgleda podrugljiva, može stajati kao naslov nad današnja čitanja, ali ne kao nešto podrugljivo, nego sasvim ozbiljno.

Čitanje iz Ponovljenog zakona govori o Zakonu, ne kao nečemu što stoji nasuprot ljudi, nego ono što on označuje u nutrini. „Slušati", „poštovati", „držati" su riječi koje ukazuju na prihvaćanje riječi u srcu. Zato na drugom mjestu piše: „Ove riječi koje ti danas govorim neka ti budu zapisane u srcu (Pnz 6,6). Ne radi se o slovima zakona na koje se može pokazati prstom, nego na bit - na unutarnjost. Izjava da je sve bitno nutarnje  ovdje dobiva „smrtnu" ili bolje rečeno životno odlučujuću ozbiljnost. „Slušajte i živjet će te."(Pnz 4,1)

S obzirom na kamen temeljac položen u krštenju, govori Jakovljeva poslanica: „Primite k srcu riječ koja je usađena u vas i ima moć spasiti vas." (Jak 1,21)

No, najjasnije govori Isus. Polazeći od teme koja je izgledala o vanjštini, naime čistoći, on skreće pažnju na ono bitnije, na nutarnje: „Ništa što izvana dolazi ne kalja čovjeka, nego što izlazi iz čovjeka, ono onečišćuje čovjeka." (Mk 7,15) U nutrini čovjeka se nalazi korijen onoga što se izvana vidi. Ne samo zlo, nego i dobro.

Zato treba promijeniti prvu misao. Sve bitno nije samo nutarnje, nego je također i vanjsko.Ono što je postalo nutarnje, što se spoznalo kao dobro, mora postati djelom. I na ovaj aspekt se misli u svim trima tekstovima.

Tko postupa prema zakonu Jahvinom, kojega je iznutra prihvatio, taj će izazvati zavist drugih. Oni će ga pitati za razlog njegova postupanja. Postupanje prema Božjim naredbama upućuje na bitno što svoje prvo mjesto ima u nutrini, u srcu. To ukazuje na Božju riječ, na njega samoga, na njegovu blizinu ljudima i na njegovu neusporedivu pravednost. (Usp Pnz 4,6-8)

U Jakovljevoj poslanici  je upravo to središnja tema  - da je vjera bez djela mrtva, da vjera u Boga i spoznaja njegova nedjeljivog bića ljubavi vodi prema  praktičnom djelovanju i pokušaju sam nepodijeljeno ljubiti, jer socijalni angažman i svladavanje jezika spadaju u konkretne primjere.

Konačno, Isus jasno govori da ono što se događa u nutrini čovjeka „izlazi van". A kad govori o nečistoći, onda indirektno potiče na „čistoću" koja ima svoj početak u dobrim mislima čovjeka i onda se to pokazuje u ostvarivanju vani.

Često puta vanjština nešto pokazuje - ne kao u prestiž potrošnji - da se po vanjštini vidi luksuz, da bi se dokazalo bogatstvo, niti samo za to da se privuče pogled kao kod ambalaže, a niti da bi se postigao neki uspjeh kao kod kozmetike. Nego je to mnogo više, to je vanjsko ogledalo nutrine.  Djela ljudi trebaju biti djela čovjeka koji želi biti u Božjoj blizini i kojega Bog želi.Iz spoznaje da je čovjek slika Božja treba izrasti određeni oblik života, jer je i bit Božjega života okrenuti se čovjeku kroz djela ljubavi. Tako vodi put Boga prema čovjeku u čijem srcu Bog prebiva, a odatle ide k drugim ljudima, jer Bog želi pokazati i na vani što je njegova bit. Bog gradi put prema čovjeku, ali i po ljudima. Tako je svatko od nas upitan da li je on graditelj Božjega puta ili pak barikada na tom putu?

2.

Mnogi ljudi puno rade na svom vanjskom izgledu i zbog toga daju prilično velike svote novca, jer žele biti svugdje „viđeni". „U ovom odijelu, s ovom odjećom, s ovom frizurom možeš se svugdje pokazati", slušaju to bilo žene, bilo muževi.

Ne samo da se trebaju držati vanjske etikete, pa i za našu pojavnost u društvu vrijede neka vanjska pravila. Uglavnom je najbolje „biti pokriven", na raskrivati se previše. Pa čak i naše pokojnike se šminka i uređuje da bolje izgledaju. Nema u našem svijetu nikakvog izgleda na uspjeh ako se pokazuje onakvim kakav jest, ili ako ne skriva svoj jad.

Zašto toliko protivljenja „da nas se vidi"? Zašto toliko ljutnje ako se ne drži etiketa? Mislim da je to povezano sa našom pračežnjom za savršenošću, s mišljenjem da sve mora biti savršeno. No, jer to u stvari neće nikada biti dostignuto, poduzimaju se veliki napori da se nesavršenosti izvana prikriju.  To počima sa šminkom koja bi trebala učiniti kožu bez ikakve ljage i bore, pa onda pravilima ponašanja, pa se to vidi u velikim i malim životnim lažima, koje moraju toliko izravnati i poravnati, prekriti da bi se izvana izgledalo bez mane.

Ožiljke, bore, rane, oštećenja  života treba sakriti. Bolest, odbacivanja, patnje i križ ne idu u predodžbe današnjeg životnog koncepta. Ako postavimo pitanje „kako je?" očekujemo odmah odgovor: „Hvala, dobro!"  Ako bismo dobili suprotan odgovor, onda bi nas izbacio iz kolotečine. A ipak, ako pogledamo u svako dvorište, onda ćemo vidjeti da je svuda sakrivena patnja, bol, muka ako ne fizička, a ono duševna.

Kršćani poštuju Boga koji se nije stidio prihvatiti na sebe sve ljudske slabosti. „Prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bješe, odvrgnut. A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo dok smo mi držali da ga Bog bije i ponižava. Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna - radi našega mira, njegove nas rane iscijeliše." (Iz 53,3 i sl) Tako gleda prorok  750 godina prije Isusovog razapinjanja: „Za Židove sablazan, za pogane ludost, a za pozvane Božja mudrost i sila." (1 Kor1,23) Još za života  Isus se suprotstavljao ovom ludilu savršenstva. Njegovo naviještanje stalno naglašava da nas Bog gleda onakve kakvi jesmo, da ne moramo sakrivati naše slabosti. Isus nas želi osloboditi pritiska perfekcionizma. Izrael je, tijekom povijesti, sakupio mnoštvo liturgijskih propisa. Njih je trebalo ispunjavati da bi ih Bog mogao vidjeti. Ovdje Isus nastupa sa začuđujućom slobodom.  On je odbacio sve što je, u ime Božje, trebalo odbaciti. Nekoliko puta je predbacivao pismoznancima i farizejima, što je njih strahovito ljutilo, a posebno kad su vidjeli da se njegovi učenici ne drže svih propisa čistoće:

1. Predbacivao  im je što su njima važniji neki njihovi propisi od volje Božje. Umjesto da traže volju Božju, oni su izmislili komplicirani sustav propisa da ih je jedva netko mogao ispunjavati. I time su mnogim ljudima zatvorili pristup k Bogu. Veliki i sveti Bog ne upada u takve situacije ako mu pristupi čovjek slomljen, izudaran, pun bolova, ili čak s golotinjom, koju je sam skrivio i krivnjom koju je sebi natovario.  Pa čak i počinjeni grijeh nam ne odnosi ugled pred Bogom, samo ako je srce ispunjeno kajanjem.
2. Drugi prigovor ide dublje: vanjsko održavanje propisa ne daje, još dugo, nutarnju čistoću. Pred Bogom nije odlučujuće ono vanjsko, nego samo srce.  Ovdje, u vlastitom srcu, se odlučuje da li je netko čist ili nije.  I samo je Bog onaj koji može gledati u ljudsko srce pa može biti da netko, na izvana, izgleda bezgrješan i plemenit, a pred Bogom mnogo manje vrijedi nego netko tko se davno odmetnuo od njega.
3. I treće što Isus predbacuje svojim protivnicima: „Ništa što izvana ulazi u čovjeka ne može ga onečistiti, nego ono što izlazi iz čovjeka." „Iznutra izlaze zle misli." (Mt 7,15,21). Moglo bi se to nazvati: zaštita nutarnjeg svijeta. Svako čovječje djelo ima nutarnji izvor, u srcu.  U Talmudu se govori: „Pazi na svoje misli, jer one će postati riječi. Pazi na riječi, jer one će postati djela."

Ako je srce jedino odlučujuće, onda bismo mi trebali mnogo više paziti na svoju nutrinu nego na vanjski izgled.  Vjera je najača snaga kojom možemo pobijediti negativne misli. Kultivirajmo, obogatimo našu vjeru molitvom i bogoslužjem. Ili dugačije - suzdržimo se osude  ili neosude prema našim bližnjima. Jer je to samo Božja stvar.