a) U kršćanski život spada i opredjeljivanje za Boga

Misao je izrečena u prvom čitanju i evanđelju. Jošua, Mojsijev nasljednik, poziva kratko pred svoju smrt, sva izraelska plemena da se odluče: trebaju reći kakvim bogovima žele služiti. Kad je Jošua rekao da služi Gospodinu  i narod izjavi da neće ostaviti Gospodina.

U evanđelju su učenici pred odlukom,  euharistijski govor je za mnoge učenike nerazumljiv, nevjerojatan i zato se hoće od njega odijeliti. Isus potiče - poput Jošue - svoje učenike na odluku: „Želite li i vi otići?" (Iv 6,67) Petar izjavljuje vjernost u ime sviju. „Ne smije se samo gledati, treba svjedočiti, zajedno raditi, snositi odgovornost." (Exupery)

b) Zašto su Petar i Izraelci pozitivno reagirali ? Koji su im motivi?

Onima koji žele zadržati suradnike, Bert Brecht daje savjet: „Ako želi dobar čovjek otići, čime ga se može zadržati?  Reci mu zašto je potreban, to će ga zadržati." Mnogi bi bili spremni  nastaviti svoje djelovanje u zajednici kad bi znali što sve ovisi o njihovoj službi. Zato im treba rastumačiti zašto su potrebni. Malo ih motivirati za rad.

Dokazivanje u Bibliji je drugačije. Narod se podsjeća na djela Božja, ona koja je Bog učinio „Ocima u Egiptu, zemlji ropstva.. On ih je branio „na svim putovima" (Još 24,17) zato ćemo mu služiti.

I učenici nisu ostali na prvoj liniji, jer su bili potrebni, oni stoje uz Isusa, jer on ima „riječi života vječnoga." (Iv 6,68) i jer je on „Svetac Božji" (Iv 6,69) Motiv njihove vjernosti ne raste iz njihove sposobnosti, nego iz  sjećanja na velika djela Božja i snagu njegovih životvornih riječi.

c) Drugo čitanje bi moglo izazvati

„Žene neka budu podložne svojim muževima, kao Gospodinu, jer je muž glava ženi." (Ef 5,23). Takva izjava ne odgovara našem vremenu u kojem se bori, s pravom, za jednaka prava žene i muškaraca kako u društvu, tako i u Crkvi. Ovaj tekst može poslužiti da se razmišlja o feminističkoj teologiji..

Pisac piše iz razmišljanja svoga vremena.. „za ponašanje Isusovo i njegovih učenika dovoljno je reći, za razjašnjenje, da su živjeli u jednom duhovnom i kulturnom ozračju i ponašali su se onako kako su se trebali ponašati, a da za nas to ponašanje nema neko normativno značenje." (Karl Rahner)

Biblijske izraze treba prevesti našim sadašnjim jezikom.

d) Čitanje iz poslanice Efežanima

donosi izjave o ispravnim odnosima  među bračnim partnerima. Posebno je važno da se, kao model odnosa među bračnim drugovima, uzima ljubav Crkve prema Kristu.

e) U euharistijskom govoru (evanđelje)

mnogo se govori o Isusovim riječima: „tvrd je ovo govor!" (Iv 6,60) „riječi koje sam vam rekao Duh su i život." (Iv 6,63) „Ti imaš riječi života vječnoga"  (Iv 6,68)  Postoji međuovisnost između Isusovih riječi  i vjere ljudi, između njegove riječi i Euharistije.

f) Već među prvim učenicima

bilo je ljudi koji nisu vjerovali. Isus ih je poznavao. Među njima je bio i izdajica. Isus je znao, od početka tko je to. Što znači danas izdaja Isusa? Pri razmišljanju o tekstu treba obratiti pažnju na  suprotnost između vjere i izdaje na jednoj strani i Petrove ispovijedi na drugoj strani. Opet se traži odluka za ili protiv Isusa.

Kraljevstvo Božje je već nastupilo: to nije samo buduća stvarnost, nego postaje i djelotvorno u sadašnjosti. Bog daruje ljudima spasenje. Na ljudima je da se odluče hoće li prihvatiti i dalje ga prenositi.  Bog daje slobodu ljudima hoće li živjeti prema njegovim uputama ili ne. Njegova ljubav nije ovisna o odgovoru ljudi. . A s ljudske strane je  uvijek moguće Bogu okrenuti leđa.  A s Bopžje strane je ljudima uvijek moguće vratiti se Bogu.

a) Jš 24, 1-2a.15-17.18b

Tekst koji je ostao je  skraćeni oproštajni Jozuin govor. Na skupštini u Sichemu Jozua potiče izraelska plemena  da se odluče između  bogova susjednih naroda i Boga izraelova. U preskočenim redcima 2b-14 opisuje uspoređujući povijest Izraela od Abrahama do zauzimanja zemlje. U ovoj povijesti Jahve se pokazuje kao Bog koji je na strani Izraela i uvijek mu ukazuje svoju vjernost.

Narodu se ostavlja sloboda  birati između  stranih Bogova  i svoga vlastitog Boga . Narod se odlučuje za  Boga Izraelova jer su u povijesti upoznali njegova dobročinstva prema Izarelskom narodu.

b) Ef 5, 21-32

Poslanica Efežanima je u pavlovskoj tradiciji i sigurno je napisana kao okružno pismo za više zajednica. Glavna tema poslanice je  Crkva. U ovom smislu trebamo shvatiti i ova pravila o bračnom životu.

Želja pisca je bila osvijetliti odnos Crkve i Krista. I za to je on izabrao ondašnju sliku ondašnjih gledanja i shvaćanja bračnih odnosa  i odnosa među spolovima u to doba.

Kroz stoljeća se razvila kultura kršćanskih brakova i tekst kojeg smo čuli baš ne može u svemu odgovarati današnjem društvu. Pa i  u sljedećim redcima 6,5 pravila o ponašanju s robovima se ne može uzimati kao opravdanje za ropstvo, nego  treba sve promatrati sa povijesnih datosti.

c) Iv 6,60-69

Tekst svjedoči, kako je teško palo učenicima slijediti Isusa. Mnogo onoga što je Isus govorio, onima koji su ga slijedili, nije bilo baš tako lako shvatljivo. Prije svega govor o kruhu koji je prethodio. Veliki dio učenika  upada u krizu i zato napuštaju Isusa.

Isus ih ne zadržava. Oni donose odluku i to veliku i odgovornu a on ne pokušava nagovarati ih ili zadržati ih.  Ali zato ga i ne zbunjuje veliki broj onih koji odlaze nego se drži čvrsto svoje poruke.  Tko jednom vjeruje (odnosno pripada krugu Isusovih učenika) nije pošteđen mogućnosti da otpadne od vjere. Odlomak se završava Petrovom ispovijeđu. Prema Petru nema nikakve druge alternative (r.68) Učenici su čuli riječi vječnoga života i toga se drže. Za Ivanovo evanđelje je tipično naglašavanje riječi (usp Iv1,1 sl) Riječi su duih i život (r.63) Svetac Božji (r 69) je onaj koga je posvetio Otac.  Dvanaestorica koja su ostala, prema Petrovim riječima, nemaju samo ovu vjeru nego su je spoznali kao istinu (r. 69) Vjerovati i spoznavati se međusobno upotpunjuju.  Povijesno se u ovom tekstu odražava  i Isusov nastup u Galileji, koji je prema svjedočanstvu sinoptika  pokazao kao neuspjeh.

Misno slavlje

Pozdrav: Gospodin, koji nas uvijek iznova poziva u svoje zajedništvo, neka bude sa svima vama.

I.

Mi smo se jednom konačno opredijelili za našu vjeru. Bilo je to na sakramentu svete krizme.  No, naše opredjeljenje nije nikakav samostalni trkač, od nas se uvijek traži da svoju odluku  obnovimo. Činimo to svečano na Vazmenom bdijenju, ali i svaka Misa je ujedno i obnova vjere. Kao i kod svake obnove uklanja se ono što je suvišno i štetno, a zatim se radi na novim gradnjama. Tako se sada želimo pripraviti za  slušanje Božje riječi i blagovanje na Gospodnjoj gozbi.

II.

• kad zemlja više ne bude za nas domovina, bit ćemo beskućnici - Gospodine smiluj se
• ako ne primamo kruh s neba, ostat ćemo bez kruha - Kriste smiluj se
• ako mi sami ne postanemo kruhom i vinom, onda smo beskorisni - Gospodine smiluj se

Molitva vjernika

Pomolimo se Bogu koji nam je darovao svoga Sina

• Za sve kršćane koji slave Gospodnju gozbu i lome kruh da sami postanu kruhom za druge
• za sve ljude koji žive mimo Isusove poruke i sakramenta Euharistije da otvore svoja srca za riječi koje su Duh i život
• za gladne na svijetu da se njihova tjelesna glad zasiti, a da ostanu otvoreni kruhu života
• za pokojne da sada budu u miru Božjem i smiju biti njegovi sustolnici.

U tišini iznesimo svoje molitve i prošnje..

Izrekli smo neke molitve, mnogo toga  nismo izrekli, nego nam je u srcima. Čuj nas i usliši, po Kristu Gospodinu našemu..

Meditacija

Propovijed:

1.

Želite li i vi otići?

1. Bez znakova ne možemo živjeti

Tko me pozna znakove ne smije izići na gradsku ulicu, jer će vrlo brzo prouzročiti nesreću. Sve češće nalazimo saobraćajne znakove koji nemaju ni jedne riječi, nego samo slike, simbole, figure.  Tko vidi jedan saobraćajni znak, odmah zna što se time misli, što se iza toga krije. Crveno svjetlo, s čovječuljkom skupljenih nogu: stani! Zeleno svjetlo s čovječuljkom u hodu: kreni - idi. Jelen koji skače - divlje životinje. Krava - domaća životinja. Dijete bi moglo reći za ove slike: to je lijepa slika. Ali odrasli znaju da se ne radi o slici. Dapače, mnogo je više ono što se krije iza te slike, na što ta slika upozorava.  S obzirom na današnji promet, mogli bismo reći da se radi  o nečem mnogo višem, radi se o životu i smrti.

Ti znakovi nemaju vrijednost sami u sebi, nego u jednoj dubokoj ,sakrivenoj stvarnosti.  Na tu sakrivenu stvarnost nas oni upozoravaju i po njima je vidljiva.

Ivan naziva „znakovima" ona čudesna djela koja je Isus učinio umnažanjem kruha i ti znakovi igraju veliku ulogu. Tko se zaustavi samo na onom vanjskom, neće otkriti sakrivenu stvarnost, „Sveca Božjega"  (Iv 6,69). Onaj tko ostane na onom u prednjem planu, taj može postati „željan čudesnog" ili može se ljut okrenuti nazad. „Od tada ga napustiše brojni učenici i nisu više išli za njim." (Iv 6,66)

2. Cvijeće kao znak Euharistije

Cvijeće u vrtu ili ono uz put je lijepo. Možemo ga opisivati, razmjestiti tako da govorimo o njegovim  sastavnim dijelovima. Stručnjaci mogu odrediti kemijski sastav i otkriti sve sastojke. Ali na onom vidljivom, izmjerljivom ne možemo otkriti i shvatiti nutarnju stvarnost jednog cvijeta.

Cvijet je više. On je lijep. Jednostavno, jer je tu raduje ljude. Cvijet može govoriti; on nam govori da nam želi obogatiti život. I hoćemo cvijet ubrati i pritisnuti ga na srce, da ga sačuvamo.  No, pjesnik opominje:

Ono što, u strahu, želim zadržati za sebe, to će umrijeti. Iz zatvorene ruke se ne može piti. Jer cvijet želi živjeti, on nas moli da ga darujemo. On nam se nudi kao nositelj naših osjećaja, naših simpatija, našeg radovanja s drugim, našeg suosjećanja i žalosti s drugim. Mi sami ulazimo u cvijet i u njemu i po njemu se darujemo drugim ljudima.

Ova slika darivanja sebe u cvijetu je slika za tajnu Euharistije  koju Isus tumači svojim apostolima.  Kruh, koji želi živjeti za sebe, umire.  Bit kruha je da ne bude za sebe, nego za druge. Time oni koji ga primaju, ostaju na životu.

Ovu tajnu kruha, učinio je Isus svojom tajnom. Kruh i vino, u svojoj čežnji da budu za druge, postaju nositelji Božje simpatije prema ljudima. Kao što darovani cvijet uzima darovatelja sa sobom i tako ga daje drugome, tako i Isus Krist ide u kruh da bi Božju ljubav donio svijetu - to jest onima koji vjeruju. Na žalost: „ima ih među vama koji ne vjeruju" (Iv 6,64). Za njih je ono što Bog nudi nepodnošljivo, „tvrd je ovo govor".

Ovome se može i nadodati. Tako je Bog stvorio seksualnost čovjeka da darujući se u seksualnoj ljubavi jedan drugome, roditelji rađaju novi život. Oni koji  seksualnost koriste iz sebeljubnih razloga (uživanje,)  ti će umrijeti. Neće imati svoga života u drugima. Oni koji slijede zakon darivanja, a ne gledaju samo na svoj užitak, ti će živjeti u svojim potomcima. I za ovo, danas mnogi govore „Tvrd je to govor, tko ga može slušati." Napuštaju Crkvu i Isusa.

3. Posljedice za naš život

Poput učenika nekoć i danas kršćani stoje pred odlukom jesu li za njih  Isusove riječi „tvrde" i neodržive, tako da oni u njega više ne vjeruju, ili u Isusovim riječima prepoznaju Božju ljubav koja se obraća ljudima da im daruje Duh i život.

Ako  s Petrom priznamo: „Ti imaš riječi života vječnoga", onda ćemo iz tih riječi čuti i „U svijetu imate strah, ohrabrite se, ja sam pobijedio svijet." (Iv 16,33) „ Tko jede moje tijelo i pije moju krv, ima život u sebi" (Iv 6,54)  „I evo, ja sam s vama u sve dane, do svršetka svijeta" (Mt 28,20) Po ovim riječima dobivamo snagu  da crpimo nadu, te da nemamo straha u životu, zanimanju, da nemamo straha od budućnosti, ni rata.

U govor o kruhu Isus i stavlja zadaću nama da mi budemo kruh za mnoge druge. Kršćanin ne smije živjeti za sebe ,on mora živjeti za mnoge druge.

2.

Poticaj za propovijed

Evanđelje nam pripovijeda da je Isusa napustio jedan dio učenika. Ne znamo  koliko je Isusa boljela ta činjenica. Ne dopušta da ga to poremeti, niti želi izbjeći sukob, nego pita one koji su ostali: „Hoćete li i vi otići?#

Ne pokušava nikoga nagovoriti da ostane. Niti izgovara ikakve prijetnje protiv onih koji su ga napustili. Niti vrši bilo kakav pritisak.  Isus trpi njihovu odluku. Čovjek je slobodan u svojoj odluci. Tko želi koristiti ovu slobodu, mora prihvatiti da neke odluke, sada slobodno učinjene, mogu možda imati i loše posljedice.

U životu susrećemo dijeljenja različitih vrsta. Neka dijeljenja spadaju u normalan razvoj čovjeka, kao odlazak djece iz obiteljske kuće.  Ipak, dijeljenja nisu potpuna. Odnosi među roditeljima i djecom se mijenjaju. Sada mogu živjeti samostalno, imaju svoj vlastiti svijet života i odnosa.  No, odnos ljubavi roditelja i djece se ne smije prekinuti..

Neka dijeljenja nas pogađaju vrlo teško, kao smrt neke drage i nama blize osobe i ta dijeljenja su neopoziva.. Pa i ako se bračni drugovi dijele jedan od drugoga. Povezano je sa žalošću i bolju. Ima i životnih navika od kojih se nekada treba odijeliti. Što god smo o nečemu više ovisni, to nam je teže dijeljenje. Postoje dijeljenja koja su neophodna. I zbog straha od patnje dijeljenja, to se ne učini. Ali i odloženo dijeljenje može biti velika muka.  A učinjena dijeljenja mogu napraviti mjesto za nešto novo.

Nismo doživjeli, u evanđelju, koliko je ovo dijeljenje učenika od Isusa bilo konačno. Možda su se neki, nakon smrti i uskrsnuća, vratili. Onda su ponovno otkrili svoju vjeru i shvatili ono što im je, do tada, bilo neshvatljivo. Mnogi biblijski tekstovi nam govore da Bog nikada ne odbacuje one koji ga traže.

Isus je nepokolebljivo išao svojim putem, pa i onda kad su ga napustili prijatelji, nije napustio svoju poruku. I nama pada vrlo teško nepokolebljivo ići svojim putem. Izloženi smo, u životu, mnoštvu poruka, nemamo uvijek snage odlučiti se za ono što je pravilno. Ljuljamo se između raspoloženja, pogleda, mišljenja, položaja, teorija, stajališta, pretpostavki.  Često se sve to ne ispituje je li ispravno i pravilno.  Mnogo je lakše zastupati ono što propagira masa.  To se tiče i naših privatnih područja, ali i našeg političkog razmišljanja. Ponekad je potrebno odijeliti se od neke ideologije, pa i onda kad je to teško, jer se na taj način mora napustiti određeno životno ponašanje.

Isus nije odustao od svoga puta da bi se svidio masama. On je slijedio svoj cilj, jer je taj cilj bio donijeti ljudima spasenje.

3.

Nema čovjeka koji bi rado stajao u kutu da mu se svi rugaju. Svi mi imamo nekakvu neutaživu želju za priznanjem. Iz toga proizlazi potreba da prisiljavamo druge da nas vole.

No, to ima i svoje granice, jer će doći trenutak kad svima ne možemo ugađati, kad svima neće biti pravo što činimo. Druge osvaja onaj koji izgleda „umiljat dečko". Neki će se činiti „divlji" da izazovu pažnju, a treći će otvarati jedro na svaki vjetar ili ono što se kod nas kaže „šete bandijere". To donosi kratkoročne uspjehe, no na duže staze, ne samo da čovjek gubi poštovanje drugih, nego i samopoštovanje. U takvoj opasnosti su bili kršćani svih vremena, pa i sada,  našega vremena. Mi kršćani više ne možemo biti ljubimci svih ljudi.

Evo jedan primjer: u vrijeme nakon nacionalsocijalizma, u njemačkom društvu, kršćani su imali vrlo veliku vrijednost. Crkva i država su bili jedinstveni u mnogim točkama, politika je stavljala veliku nadu u kršćanske vrijednosti da se ne ponove strahote holokausta. Tko je bio kršćanin, posebno katolik, bio je na visokoj cijeni.

Zar tako nije bilo i kod nas, za vrijeme domovinskog rata i kratko nakon toga?!

Nažalost, to se promijenilo, iako mnogi to ne žele prihvatiti. Tko želi danas biti stvarni kršćanin, u mnogim stvarima se mora postaviti protiv društva.  Pitajte sami sebe kakve su razlike u mišljenjima između vas i katoličke nauke  ako se radi o stvarima kao: pobačaj, umjetna oplodnja, rastava,  celibat, ispovijed, obveza nedjeljne mise. Mislite samo na genetske eksperimente, pokušaji sa ljudskim začecima, pomoć pri umiranju, pravo na eutanaziju (u Holandiji već 12. godišnjaci protiv volje roditelja!).  Ili ću plivati sa strujom važećeg mišljenja, ili sam uvjereni katolik. Vrlo često moramo moramo reći da oboje ne idu zajedno.

Ako se odlučimo za vjeru i Isusa, gubimo poštovanje društva. Ismijavat će nas, neće nas uzimati ozbiljno, gubimo simpatije i pokušat će nas učiniti nevjerodostojnima. To boli, to nitko ne želi, ali, braćo i sestre, to je normalno stanje za kršćanina - ili ljubiti svijet, ili slijediti Isusa.  To je doživio Isus. Napuštali su ga masovno. Ostatak od 12 apostola je ostao uz njega. No, Isus ostaje doljedan. Radije će izgubiti i onu dvanaestoricu, nego ići tražiti simpatije kod ljudi.

Onaj tko više voli osigurati ljubav i simpatije društva, a odreći se Boga i njegove milosti, na duže staze, izgubit će jedno i drugo. No, tko se odluči za ozbiljan i jednoznačan život po vjeri, taj će možda oboje pridobiti.  I naše društvo je, kod svih simo tamo,  je željnč nekakve ravne linije. U naše vrijeme svatko govori ono što društvo želi slušati. Političar se ravna po onom što čini, ravna se po javnom mišljenju. Pa čak i kad su demonstracije protiv njega uperene, on ide u demonstracije ako tako treba biti (kao pokojni Jörg Heider u Austriji prije par godina).

Tko vjeruje misli  da ne mora stajati uz papu, pa ni uz Crkvu da ne bude izrugan, taj će će konačno izgubiti i svoj profil. Onaj tko reče što misli, onaj tko se drži svoga uvjerenja, iako mu se svi smiju, tko prije svega daje račun BOGU  i oslanja se na Boga i ništa mu ne znači tapšanje po ramenu, njega će možda i neprijatelji cijeniti, ali sigurno njegov najbolji prijatelj, Isus Krist.

Ostanimo, dakle, zajedno u vjeri i molitvi i dajmo primjer, životom, za našu vjeru prema onome što je napisao jedan svetac: „Krist je moja patnja" - ništa drugo.

„Želiti li i vi otići?"  Ovo pitanje Isus nama upucuje danas - na vremenskom rastojanju od preko 2000 godina - sada: želite li i vi otici? Mnogi su već otišli, napustili Crkvu neki protestirajući drugi potiho ostali izvan Crkve, kod kuće, daleko, više nisu došli. Kao što je to bilo u Isusovo vrijeme kao što se to događalo kroz dugu povijest Crkve. Svaki sa svojim razlozima, uvijek drukčiji: jer se u Crkvi postupa tako čudno, jer su Isusove riječi tako oštre,  jer je papa tako netaktičan, jer život svećenika nije na visini,  jer je ponašanje svih kršćana tako neprimjereno, jer izgleda da se i bez Boga može dobro živjeti...."Želite li i vi otići.." Dali uopće čujemo ove Isusove riječi?" Da li nam je sve jedno što se događa sa Crkvom? Sa sve manje ljudi koji dolaze na misu? Djeca koja ne dolaze u crkvu nakon prve pričesti, mladi koji ne dolaze nakon krizme? Sa roditeljima koji zaboravljaju vjersku praksu? Osjećamo li mi uopće želju da se vrate?  - A mi se u Crkvi treba lijepo osjećati, niti osuđivati ili biti zavidni onima koji su odbacili kršćanske dužnoasti. Trebamo imati pred očima što bi izgubili ako jednostavno odiđemo. - Tome nam pomaže Petrova riječ u odgovoru na Isusovo pitanje. Kao neugledni ribar on je u svoj jasnoći spoznao da nema drugog puta osim slijediti Isusa.  Kamo bi trebali onda ići? Nema nij jednog drugog života koji bi darovao vječni život? Postoje mnogi pametni ljudi, mnoga mišljenja, mnoge ideologije, mnogi pokušaji poboljšanja svijeta, ali svi oni grade na svom razumu koji je konačno obavijem mnogim nejasnoćama i tamama.  Kraljevstva nastaju i padaju, ideologije se rađaju i nestaju, sve su to ljudska djela - ali Riječ Božja ostaje vječna. Tako gledano nema ništa razumnijeg, nego vjerovati i ostati vjeran. Tko vjeruje gradi na čvrstom temelju koji se neće pomaknuti ni u vječnosti.  A ipak nam je vjerovati teško, jer od toga ništa ne osjećamo, jer naš razum sve ne može slijediti, jer tu baš uvijek nema nekog visokog raspoloženja, i jer su mnogi naši poznanici to napustili.  Trebamo li i mi isto učiniti i odbaciti vjeru? A kamo onda ići? I zar ne ostaje konačno petrova riječ: „Gospodine, ostajemo kod tebe, jer ti jedini imaš riječi života vječnoga!" Ako smo to duboko uvjereni, onda možemo i biti vjerodostojni za druge bilo za one kojui su otišli ili one koji još nisu ni došli. Mnogostruko je neznanje, religiozno neznanje koje drže ljude daleko od vječnoga života.  Malo je kršćana preraslo dječju vjeru, a današnja djeca znaju još manje. kako mogu upoznati Isusa kao svog prijatelja, za koga se isplati živjeti pa čak i umrijeti. I nema mnogo uzora u koje bi se mogli ugledati, ljudi koji autentično žive prijateljstvo s Isusom.  U jednom sve jače sekulariziranom društvu nedostaje mjesta gdje se može uvježbavati kršćanski život, mjesta vjere.  Sve rjeđe su obitelji kao takva mjesta vjere. ondje gdje se prije molilo ili govorilo o vjeri, tu je sada televizor. O tome govorimo kod svakog razgovora prije krštenja i ženidbe kad govorimo o potrebi molitve.. I vidim da mladi pokazuju interesa i dobronamjerno slušaju. li ako ja sam ostanem usamljen u takvom razmišljanju onda neće izaći ništa.  Jedan glas protuiv koncerta mišljenja je pre slab. zato i vi svi podignite glas, dajte svjedočanstvo kršćanske vjere onako kako ste naučili. Ili će te i vi otići! Amen