Poveznice za liturgiju i propovijedanje

I.

a) Današnje evanđelje (Iv  6, 1-15)  o čudesnom hranjenju mnoštva stavlja naše dnevno iskustvo u središte pažnje svete mise, sada, u sredini ljeta, kada se žute zrela pšenična polja pred žetvu. Živimo u blagostanju, a naši privredni političari misle da imamo previše hrane dok dvije trećine ljudi  gladuje i upadaju u opasnu i prijeteću zonu. Naš svijet u sebi sadrži „strukture nepravde" i ne smijemo pred tim problemima biti ni gluhi, ni slijepi.

b) „Bog u svom domu ujedinjuje svoj narod" - tako glasi rečenica iz ulazne pjesme (ps 68,7 - pjesma za svečanu procesiju u Izraelu). Sada, za vrijeme odmora i praznika, Bog nas poziva „kao svoju zajednicu" za „stol riječi" i „stol kruha." Sam Isus je kruh za život svijeta. Posebno je, u danima tjelesnog odmaranja, potrebno biti više svjestan svoje duhovnosti i duševnosti da nas Gospodin uvijek poziva na euharistijsko slavlje. Ona je spomen čin i posadašnjenje njegove Posljednje večere, a ujedno i predokus vječne Gozbe na kraju vremena.

c) Pastoralno liturgijski uvod u nedjelje od 17. -  20. kroz godinu B

Sa sedamnaestom nedjeljom se prekida čitanje Markovog evanđelja,  a uzimaju se odlomci iz 6. poglavlja Ivanovog evanđelja: čudesno hranjenje mnoštva od pet tisuća ljudi, govor o kruhu života, obećanje Euharistije, kriza vjere i Petrova ispovijed. Novi red čitanja ovako raspoređuje:

Mnogi dušobrižnici i odgovorni za liturgiju se nalaze na odmoru (nije to slučaj hvarskoj biskupiji). No, ne smijemo zaboraviti da mnogi ljudi na odmoru traže i službu Božju. I s pravom bi se trebali susresti s lijepo uređenom liturgijom, pa i zbog toga treba dobro pripremiti homiliju. A to je moguće samo uz dobru pripravu, kako bogoslužja, tako i homilije. Ivanovo evanđelje se ne uzima da se propovijeda o pričesti, popudbini ili općenito o euharistiji. Treba izvući pouke iz teksta,  treba se pobrinuti i za izbor pjesama kao i glazbeno uređenje liturgije!

Vic - šala:

Propovijeda don Frone zanosno o velikom čudu koje je Isus učinio kad je nahranio pet ljudi s pet tisuća kilograma kruha. Na to meštar Bepo glasno prokomentira: To bi i svaka budala znala!

Vidi don Frone da je pogriješio pa drugu nedjelju ispravlja. Dragi vjernici, danas ćemo govorit o velikom čudu kako je Isus nahranio pet tisuća ljudi s pet kruhova i dvije ribe. A što misliš na ovu, ti meštre Bepo? A ovaj iz dna crkve kao uz topa: Lako mu je bilo kad je ostalo od prošle nedjelje!

Tumačenje teksta

a) 2Kr 4, 42-44

Pripovijedanje o „darovanom čudu" umnažanja kruha potječe iz kruga legendi oko Elizeja.  Oba suvremenika, Ilija i Elizej, su djelovali u Izraelu kao moćni  proroci i suprotni pol od kraljevske kuće  i lažnih proroka koji su proširili  Baalov kult po svoj zemlji. Nakon uspješnog žrtvovanja i uništenja Baalovih svećenika, Ilija je morao bježati.  Elizej nastavlja njegovu borbu za Jahvu. I zbog toga je imao proročku školu kod Gilgala, istočno od Jerihona, u Jordanskoj dolini. Nasuprot moćnom kralju Ahabu (873 -853 pr.Kr), morao je objaviti Jahvinu poruku prijetnje  propasti „Izraela".

I pripovijedanje o čudu „umnoženja kruha" bi trebalo pokazati  da  se ispunja riječ Božja i daruje na najbolji način ljude koji vjeruju.  Neki čovjek iz Baal Šališa  (25 km sjeverno od Loda) donosi Božjem čovjeku osobni poklon - 20 ječmenih kruhova i nešto kaše.  Elizej je to dao svom sluzi da pripremi večeru za sto učenika. Jer je sluga sumnjao da će 20 kruhova biti dovoljno za stotinu ljudi, prorok se poziva na  riječ Božju: „jesti će i preostat će." Povjerenje u Božju riječ je temelj Božje milosti.

b) Ef 4, 1-6

„Pozivom na jedinstvo" povlače se prvi zaključci iz poučnog dijela  poslanice Efežanima (do 3,21). Pisac je zatvorenik zbog Evanđelja  u nepodijeljenom nasljedovanju  Krista u patnjama.  Svaka spoznaja biblijskih ljudi je povezana s njegovim djelovanjem. Spoznaja Krista znači i poziv na nasljedovanje.  Ističe se poniznost (spremnost na služenje) koja s bližnjima postupa pažljivo i nježno.  Ljubav koja sve nosi  dolazi od Duha koji ju i daje, koja vjernike upućuje i vodi k pravom jedinstvu i miru. U malo riječi (jedno tijelo, jedan Duh, jedna nada) Crkva se opisuje kao tijelo Kristovo u spoznaji jednoga Boga, jednoga Gospodina, jedne vjere i jednog krštenja, a sve povezuje u jedinstvo  u Bogu Ocu.

c)

„Čudo  dara"  čudesnog hranjenja  poznamo iz sinoptičke tradicije  (Mk 6,32 -44).  Sva poklonjena čudesa (kruh, ulje, riba; čuda pretvaranja: voda-vino) ukazuju na poklon konačnog vječnog spasenja. Govor je o velikoj punini i kvalitetnoj novosti.  Proročko čudo proroka Elizeja je ovim nadmašeno. Sam Isus je darivatelj kruha. Već sama naznaka blizine Pashe  postavlja Isusov lik u središte: jer sam Isus je  pravo Vazmeno janje, koje daje svoj život za svoje. I usmjeravanje prema Euharistiji  (r 11: Isus uze kruhove, zahvali i razlomi i dade učenicima) je sasvim svjesno postavljeno.

Evanđelist se, na kraju, brani od krivog shvaćanja čuda (r.15).  Isus ne želi  „izčarobirati"  stanje  prvoga raja  (materijalističko nerazumijevanje) da bi na ovu zemlju uveo kraljevstvo (političko nerazumijevanje), nego ukazuje na svoju ulogu kao nositelja konačnog spasenja za sve koji vjeruju . Ovdje se radi o Isusovoj samo objavi: sam Isus je kruh koji ne propada.  Ovaj izvještaj o čudu je temelj za veliki kristološki govor objave. (6,25 - 51b).

Misno slavlje

Pozdrav:

Gospodin koji nam želi pokazati put u život, neka bude sa svima vama.

Uvod:

U dnevnoj molitvi molimo Gospodina da se pametno služimo zemaljskim, prolaznim dobrima. Ponekad se čudimo da nam treba mnogo vremena dok nešto shvatimo, tako i to da zemlja nije neiscrpiva. I postoji još mnogo mogućnosti da se sebično postavimo prema ovoj spoznaji. To se događa svugdje gdje živimo na račun drugih, gdje nismo spremni dijeliti, gdje nismo osjetljivi za stvorenje.  Božje čudesno stvorenje je vrlo osjetljivo i ranjivo ako se s njim ne postupa odgovorno. Božju volju možemo otkriti i u stvorenjima ako gledamo na Isusa, kako je on postupao u današnjem evanđelju. On se zahvalno obraća Bogu, svome Ocu, onda se obraća  učenicima i naređuje im da dijele zemaljska dobra. Božje stvorenje je stvoreno za dijeljenje.

Molitva vjernika

Gospodine, Bože naš, priznajemo našu ograničenost i zato se obraćamo tebi našim molitvama:

Jer si ti Bog i Otac sviju. Ti si nad svima i u svima. Tebi budi, u jedinstvu s Duhom Svetim, slava i čast, po Kristu našem Gospodinu, u vijeke vjekova.

1.

Bogatstvo ili siromaštvo, punina ili manjak, dobitak ili gubitak - gdje ćemo smjestiti našu vjeru? Gdje je naš odnos s Bogom?

„Jeli su i još je preostalo", kaže se u prvom čitanju. „I sakupiše od onoga što je preostalo onima koji su jeli i nakupiše dvanaest košarica", piše evanđelist.  I toliko je toga da mi još i danas jedemo.

Tko ima nešto s Isusom, taj dobiva toliko toga da može utažiti svoju glad, bilo tijela, bilo srca, bilo razuma i time nije sve gotovo. Tko ima nešto s Isusom, dobiva puninu  pa i ako ovog trenutka gladuje, imajući pred očima onih 100 ljudi kod Ilije, poput onih pet tisuća koji su sjedili na travi uz obale Tiberijadskog jezera, poput milijuna gladnih u raznim krajevima svijeta.

Bog je punina i daje puninu. Bog je preobilje i daje preobilje. Jednom će nam dati puninu u izobilju. Danas nam daje indirektno. Po nama. Po naših pet kruhova i dvije ribe. Ako ih mi njemu najprije damo. Mi ih njemu darujemo kad ih dijelimo gladnima u svijetu, onima koji traže posla u našoj zemlji, beskućnicima pred našim kućama.

I vrlo je uzbuđujuće da  to smijemo činiti, darivati Božju puninu: iskustvo demokracije, medicinske mogućnosti i umijeća, mogućnosti tehnike, zaštita manjina, poštivanje ljudskih prava, jednakopravnost žena..Uzbuđujuće je i ono što mi sami dobivamo: solidarnost s prijateljima, bogatstvo drugih kultura, srdačnost osjećaja, životnost vjere, hrabrost življenja.

Slavimo Euharistiju. To činimo onako kako je jedan latinsko američki tekst to formulirao.

Slavimo Euharistiju. Posred našeg života slavimo smrt i uskrsnuće Gospodinovo. Okupljamo se do nogu Uskrsloga i slušamo njegovu riječ. Primamo kruh o kojemu je rečeno: „Uzmite i jedite: ovo je tijelo moje."I koji će vam se podijeliti da i vi budete ono što jedete: tijelo Kristovo", kako je to sveti Augustin uskliknuo svojoj zajednici.

Pet tisuća ljudi je krivo shvatilo znak  kojega su  vidjeli, kojega je Isus učinio. Htjeli su ga nasilno učiniti kraljem. Oni su htjeli samo dobivati, a ne dijeliti. Oni su htjeli sada ono što je samo obećanje.  Oni su htjeli koristiti u ovostranom životu ono što je za onostrani život. Oni su htjeli učiniti svagdašnjim što je određeno za vječno slavlje.

Mi gladni, slabi, sakati u srcu i duhu slavimo Euharistiju. Posred mržnje i smrti slavimo život i ljubav.  Posred gladi i straha slavimo izobilje i mir. Posred smrti  koja nas opkoljuje sa svih strana  slavimo Isusovu  smrt i uskrsnuće, slavimo spasenje i novi početak, slavimo puninu i izobilje.

Poticaji za propovijed

Čudo „velikog hranjenja" bi trebalo dovesti u vezu sa  kristološkim govorom o kruhu (6,25-51b). Kruh - temelj biološkog života ukazuje nam na život koji nam, preko Krista, dolazi od nebeskog Oca. Ako je veza s Kristom živa (6,25-51b), onda će i život koji nam se daruje preko Euharistije davati ploda (6,51c- 59). Intenzivna vjera u Krista je temelj plodnog susreta s Kristom u Euharistiji.

Ljudi žele nasititi samo tjelesnu - fizičku glad - briga za proizvodnju i materijalno izobilje prožima naš život tako da skoro nema mjesta, ni vremena za duhovna dobra i vrijednosti. Posljedica toga je duhovno-duševno osiromašenje ljudi.

Na jednoj strani  se, na agrarnom području, pokazuje preveliko izobilje prehrambenih artikala. Na drugoj strani, u našem privrednom sistemu, nema mogućnosti da bi se, pravednom i humanom raspodjelom, svim ljudima dalo sudjelovanje na ovim dobrima, u onome što mi imamo u izobilju.  Ova nepravda (dvije trećine ljudi gladuje) vapi do neba.  Kad bismo uređivali naš život prema Kristovim zapovijedima, onda bi i svijet bio pravedniji.  Sam Isus je kruh koji je sišao s neba (Iv 6.41). Zašto se tako malo trudimo naš život i život svijeta graditi na Kristu?

I potrebna su nam nova „mjerila", mora nas  prožeti Duh Kristov i preobraziti nas u „kršćane" da bismo mogli, već sada, u ovome svijetu, prenijeti i usaditi poruku ljubavi i pravednosti.  Neka nam Gospodin podijeli snagu, po ovom slavlju Euharistije, za ispunjenje tog svjetskog zadatka!

Upravo smo čuli, u današnjem evanđelju, o velikom i izazovnom čudu kojega je Isus učinio nahranivši  pet tisuća ljudi  s pet kruhova i dvije ribe.  Zamislite da to Gospodin danas učini, kako bi o tome pisale sve novine. To bi bila prva udarna vijest na TV-u. Kakve bi sve naslove čitali: Nerazjašnjeno čudo?! Šarlatan ili Sin Božji? - Tko je ovaj Isus? Možda bi došao nekakav tim svjetskih istraživača i anketirali sudionike. A TV dnevnici bi intervjuirali Isusa?

U svakom slučaju, možemo reći da je čudesno hranjenje mnoštva u pustinji bio prvorazredan događaj - čudo.  I sigurno bi ovakav čin došao na sve naslovnice novina.

No, mene ne zanima ono veličanstveno u događaju koji se dogodio u Isusovu životu. Mene zanima, čak fascinira, nešto što se spominje u pripovijedanju o događaju onako usput, a vjerojatno ne bi našlo nikakvog posebnog mjesta u današnjim, velikim novinskim izvještajima i TV vijestima. Mislim na rečenicu koja glasi:

'Kad se mnoštvo nasitilo reče učenicima: „Sakupite preostale ulomke, da ništa ne propadne."

To je ono začuđujuće. Gospodin je učinio čudo, veličanstveno, očaravajuće čudo pred velikim mnoštvom ljudi. Može se vrlo lako predstaviti oduševljenje i čuđenje kako mase ljudi, tako i učenika.  I umjesto da uživa u posljedicama, čašćenju i divljenju naroda i pusti ih da dođu k njemu, Isus se brine za nešto, na izgled, nevažno i nebitno, za sakupljanje i čišćenje.

Kad se mnoštvo nasitilo, reče učenicima: „Sakupite preostale ulomke da ništa ne propadne."

Time Gospodin skreće učenicima pažnju  na male stvari svagdašnjice. On nikako ne želi da prevladava izvanredno, nego da vlada ono normalno.

Pažnja i briga za male stvari, ljubav koju polaže u svagdašnjim malim stvarima i ophođenju s ljudima je nešto što je neprestano označavalo  Isusov život na zemlji.

Evanđelja obiluju tim stvarima:

On  opaža kada je učenicima potrebna pauza i odmor. Nakon uskrsnuća  Jairove kćeri brine se da joj dadu nešto za jesti.  Nakon uskrsnuća Lazarova traži od oduševljenog mnoštva da oslobode Lazara povoja i da ga puste na miru. I našli bismo još mnogo toga.

Gledati na male i sitne stvari i uzimati ih ozbiljno, to je Isus naučio u Nazaretu, u svojih 30 godina skrovitog života gdje je živio u obitelji seoskog zanatlije. I nije izazivao nikakvu veliku buku.

Kad se mnoštvo nasitilo, reče učenicima: „Sakupite preostale ulomke da ništa ne propadne."

Zašto Pismo upozorava na te male stvari?

Zašto je, za Isusa,  bilo tako važno sakupiti preostale ulomke?

Jednu natuknicu nam daje duhovni pisac: „More se sastoji od bezbroj kapljica, milijun se sastoji od bezbroj lipa, a život ljudski od bezbroj sekunda.  No, ljudi više ne žele ništa znati o mudrosti stvorenja, a to je da se beskonačno veliko sastoji od beskonačno malih stvari. Jedna minuta je kad malo dijete prvi put zaplače. U jednoj minuti netko se zaljubi, a u jednoj minuti netko umre. I tako lako postupamo sa stoljećima, ali s minutama ne znamo što ćemo."

I upravo ove minute čine naš život, upravo neugledno prožimaju i sačinjavaju naš život. Vrlo rijetko vidimo čuda, a redovito niti ne činimo junačke stvari.

Što bi bio naš život bez sitnica koje doživljavamo i koje činimo? Kako bi bio siromašan život bez smješka susjeda, kako ružan bez pažljive brige partnera, kako dosadan bez šale prijatelja!

I naš život se sastoji samo od sitnica, iz malenkosti koje su svuda oko nas, a koje se vrlo lako mogu zaboraviti.

I ako je Gospodin nekoć upozorio učenike na sitnice, a i nas danas upozorava, onda to ima nešto zajedničkoga i s našim životom po vjeri.

Ako želimo nasljedovati Krista, onda naš put nije ništa izvanrednoga, osim onoga što možemo svaki dan čitati u novinama. Radi se o tome da slavimo Boga u redovitim, malim stvarima svagdašnjeg života.

A kako se to postiže? Poslušajmo savjet dvojice svetaca: jednoga iz ranijih vremena Crkve, a drugoga iz našega vremena.

Poslušajmo najprije Augustina, velikog biskupa i Crkvenog naučitelja: „Tko može cijeloga dana jezikom ponavljati hvalu Bogu? Predlažem ti jedan način kako cijeloga dana možeš slaviti Boga ako to želiš. Ono što činiš, čini dobro! Onda ćeš cijelog dana slaviti Boga.."

Sljedeći citat potječe od Josemaria Escrive, utemeljitelja Opus Dei , koji je jednom propovijedao: „Obećavam vam ako neki kršćanin, s ljubavlju, ispunja sve male, svagdašnje zadaće, onda se te malenkosti ispunjanju Božjom veličinom."

Kad se mnoštvo nasitilo reče učenicima: „Sakupite preostale ulomke da ništa ne propadne."

Isus nam je dao primjer. Trebamo malene stvari shvatiti ozbiljno. To je normalan put našega života. Ako sve to shvatimo ozbiljno, sve činimo dobro i s ljubavlju ispunimo, onda će ta  naša svagdašnjica biti mjesto u kojemu možemo hvaliti i susresti Boga.

Onda će iz obične svagdašnjice, pomalo dosadne,postati  nešto veliko, božansko.

I to je ono stvarno čudesno, makar nas ni jedan reporter zbog toga ne bude intervjuirao i o tome ne budu pisale nikakve novine.