Poveznice za liturgiju i propovijedanje
I.
a) vjera je radikalna
Što ima vjera sa životom? Mnogi imaju probleme s vjerom, jer je ta povezanost života i vjere prekinuta ili je više ne mogu shvatiti. Jedan od razloga nemogućnosti razumijevanja može biti da su, oni koji sebe smatraju vjernicima, vjeru sveli „na nedjeljnu Misu, a u svagdašnjici treba ići za poslovnim i dnevnopolitičkim stvarima: „Vjera je moja privatna stvar i to se nikoga ne tiče i ne želim se blamirati." U biti, kako se ovdje može snaći onaj tko traži i kako može pronaći povezanost vjere i života?
„Onome tko traži svaka čast, ali ja se jednom sam moram pronaći i znati gdje sam." Tekstovi današnjih čitanja govore poprilično zastrašujućim, ali ujedno i ohrabrujućim jezikom: Vjera je „radikalna" što znači da ona mora ići do korijena (lat.radix = korijen) egzistencije i onda to prožima svaki život, i to u svim njegovim područjima, u razgovoru s ljudima (prvo čitanje: Am 7.12-15) i s Bogom (drugo čitanje Ef 1,3-14), uređenju zajednice, u odnosu prema posjedu „i spasonosnom ophođenju s bližnjim" (evanđelje Mk 6,7-13).
b) vjera je riskantna
Traženje potvrđivanja i priznanja izgleda da spada u ono ljudsko. Za to postići, nerijetko, treba velika žrtva. Tko se želi staviti na Božju stranu, a time i na stranu svega onoga što danas u društvu nema vrijednosti (dobrota, plemenitost, obzir, vjernost) i svih onih koji u društvu ne vrijede (slabi, progonjeni, oni na rubu društva, bolesni, stari, umirući), taj riskira da ne bude ni priznat, ni poznat, može čak naići i na zatvorena vrata (Am 7,12 -14; Mk 6, 11). Onaj tko vjeruje nije određen za stvari koje vladaju svijetom, nego za hvalu „Slave Božje" (Ef 1,12) i to se treba vidjeti i očitovati u životu i djelima koja ukazuju na spoznaju da je za njega počelo kraljevstvo Božje ljubavi i života. Ne upućuje Marko uzalud na riječ „obraćenje" (Mk 6,12), kao na početku djelovanja Mk 1,15: „Ispunilo se vrijeme, obratite se i vjerujte Evanđelju."
II.
Tri čitanja, usprkos njihovoj prividnoj raznolikosti, povezana su govorom o susretu Boga i ljudi, Stvoritelja i stvorenja, a to znači da govore o događajima Objave. Neka bude malo osvjetljeno s tri gledišta.
a) Objava kao susret Boga i čovjeka
„Bog je, u svojoj dobroti i mudrosti, zaključio objaviti se i tako obznaniti tajnu svoje volje." (usp Ef 1,9) „Objava se događa u djelima i riječima, koji su nutarnje povezani ..."(Dei verbum 2) Riječi i djela božanske objave, postupanje prema ljudima i govor ljudima, nije se dogodio tek u Kristu započetom vremenu spasa, nego se nalazi i u prvom savezu Boga s ljudima (Post, 9,8) i kroz govor starozavjetnih proroka ( 1. kr 19,19; Iz 6; Jer 1,4; Am 7,15; Hebr 1,1; (Dei verbum 4).
Vrhunac ove objave je „Isus Krist, utjelovljena riječ Božja, poslan kao čovjek ljudima (Dei verbum 4) koji će dovršiti djelo spasenja koje mu je povjerio Otac (Iv 5,36; 17,4). U cijeloj pojavi Isusa Krista, u njegovim riječima i djelima, posebno u njegovom „Pashalnom otajstvu", on je onaj koji cijelu objavu ispunja i zaključuje, i potvrđuje božanskim svjedočanstvom da je Bog s nama da nas oslobodi tame grijeha i smrti i da nas probudi na vječni život. (Dei Verbum 4: Rim 3,22 sl; 6,3 sl). I tako smo došli do kršćanskog reda spasenja „oeconomia salutis christiana" u Kristu pa, prema tome, propovijedi proroka nisu odbačene, nego su, zbog ljubavi Božje, svete i nezamjenjive za život u Duhu i istini i Kristu. (Ef 1,4)
b) Život u Kristu kao život po Objavi
Sadržaj cijele Objave, u svoj njezinoj punini, je Isus Krist koji je nas ljude, po svojoj muci, smrti i uskrsnuću, vidno povezao s Bogom. (Mt 11,27: Iv 14,6; 17,10: Ef 1, 3-14). Po krštenju u imenu presvetog Trojstva postali smo, mi kršćani, povezani s Kristom, a onda i s Ocem. (Iv 17,24 Rim, 6,3). Biti u Kristu praktično znači dobro se boriti za vjeru, u pobožnosti, vjeri i ljubavi, u povjerenju, pouzdanosti sve do dolaska Kristova (1 Tim 6, 11; Tit 2,11) i u Kristu će biti obuhvaćeno svo stvorenje (Ef 1,10). Ključ za ovakvu povezanost s Kristom je krštenje (Rim 6,4 Ef 1,13) po kojemu dobivamo dioništvo u Kristu i tako postajemo djeca Božja (Iv. 8 31 sl. Rim 8,14) koja žive po vjeri. Tako je poslušnost nas kršćana stvaralačka, time što poziv Božji prepoznajemo kao nadnaravni poziv, jer u pozivu prepoznajemo Boga pozivatelja, koji budi našu vjeru, hrani je i jača, po tome što smo oslobođeni ropstva grijeha i smrti i pozvani da živimo u dostojanstvu slobode djece Božje, to jest u punini milosti. Obraćenje od grijeha, božanstava i demona je upravo tema proroka (Am 3,14: 4, 4-13; Mih 1,3 i sl) i svih drugih.
c) Krist u planu Božjeg spasenja
Kod ovog aspekta moramo paziti da je Isus kako Objavitelj (Iv 3,14), tako i Objava (Iv 1,1-18, 14-19). Kao prvorođenac svih stvorenja (Kol 1,15 sl), on je i istobitni sin Božji prije svih vremena ( Iv 1,18; 14 10; 16, 28; hebr 1,3). Isto tako je i, kako kažu proroci, Božji poslanik (Iv 8, 16-18) time što čitavo njegovo djelovanje u povijesti spasenja, tj. u redu spasenja, vodi i podržava Duh Sveti (Mt 12,28 Iv 3,34) - usporedi završetke molitava: „Po Kristu u Duhu Svetom", s ciljem pomirenja svijeta s Bogom (Iv 1, 3-4; Ef 1,10). U Kristu nalazimo, pred našim očima se otvara, temeljna veza između Boga i svijeta, Stvoritelja i stvorenja. Možemo samo konstatirati da smo po sličnosti našoj s Kristom - po Kristovoj čovječnosti - ipak neusporedivo različiti - zbog Kristove božanske naravi (IV. lateranski br 280; DS 806) tako da je samo u Kristu cijeli svemir obuhvaćen i on sam ostaje A i Ω (Kol 1,16-18; Otkr 1,17; 2,8).
Misno slavlje
Pozdrav:
Gospodin Isus Krist, koji vas je pozvao u svoj narod, neka bude sa svima vama.
Uvod:
I.
U današnjem evanđelju se kaže: I učenici pođu i pozivali su ljude na obraćenje (Mk 6,12). Oni koji se danas upućuju u svijet, stoje pod istim pozivom na obraćenje, jer Marko, na početku svog evanđelja, tvrdi: „Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje. Obratite se i vjerujte Evanđelju."
U nekoliko minuta tišine pustimo da prošla sedmica prođe pred našim nutarnjim očima. Ispitajmo se jesmo li išta učinili da to kraljevstvo Božje koje se približilo, po nama, bude uočljivo, osjetno? Od čega se mi trebamo obratiti? Razmislimo kako bismo odlučnije trebali raditi na izgradnji kraljevstva Božjeg. Pustimo da nas ohrabri Božja riječ.
II.
„Bog u nevidljivom odijelu" ili „Boga susretati u svagdanjem životu", to se provlači kao temeljna tema u današnjim čitanjima. Ako bih vas sada upitao u koje je čudo najteže vjerovati, ne znam bi li odgovor ovako glasio: najteže je vjerovati da se može dogoditi svečanost susreta s Bogom baš u sitnim, malim, slabim stvarima svagdašnjeg života.
I sada sudjelujemo u običnom, svakonedjeljnom događaju, čak nam je postao uobičajen -nedjeljna misa. Vjerujemo li da je to svečanost susreta s Bogom... kakve slike smo stvorili da nam blokiraju mozak i ne možemo doživjeti Boga... promislimo za trenutak o tome i molimo Boga da nam oprosti našu zatvorenost...
Molitva vjernika
Pomolimo se, Gospodinu našem i Ocu koji nam je povjerio spasenje svijeta:
Da smo mi svi braća i sestre i jednako vrijedna ljubljena Božja djeca, izgleda da vrlo lako gubimo iz vida. Umjesto toga, naglašavamo razlike, zaboravljamo jednakost, a gledamo vanjštinu - umjetno izazvanu - lijepim izgledom, visnom plaće, karijerom, političkim uvjerenjem. Zbog prividnih veličina i kvaliteta naših sugrađana upadamo u takozvane „frustracije" ili se branimo nekakvim ponosom, ohološću po kojemu svoj „genij", našu jedinstvenost uzdižemo do božanstva, kojemu vrlo izdašno služimo i duboko se klanjamo, pred kojim u pozadinu odlazi naše zajedništvo s Kristom.
Zar nije činjenica da smo postali djeca Božja po slobodnoj Božjoj volji, a ne našom vlastitom voljom? Zar nije istina da smo svi mi, na isti način, potrebni Božjega spasenja i da ga dobivamo u Kristu, da smo svi mi jednako, u vjeri, baštinici Obećanja? Zar nije, za svakoga od nas, određeno mjesto u Božjem planu spasenja kojim dolazimo do proslave Boga i našeg spasenja?
Često zaboravljamo da nisu samo filozofi, učeni, svećenici primatelji poziva punog milosti za spasenje, nego da to primaju i uzgajivači divljih smokava, pastiri ovaca, ribari, carinici, čak i bludnice. Svi smo mi, na jednak način, pozvani i svakom je obećano posebno mjestio u sveopćem Božjem planu.
I zbog toga mi, kao kršćani, trebamo tražiti koje je naše mjesto u tom Božjem planu i ostvarivati ga.
2.
Možda bi neki htjeli i drukčije: život kršćanina je biti u svijetu i nije moguće se iz njega izvaditi, jer je to protiv Svetog pisma. Današnja čitanja nam upravo pokazuju život kršćana u ovome svijetu! Iako svaki tekst ima svoju povijest i pozadinu, sva tri čitanja imaju nešto zajedničkog: Tko vjeruje, taj ne može nestati u svijetu poput kapi vode u moru, a da se nešto od toga ne vidi. Naprotiv, biti kršćanin znači nadvladati svijet, vidjeti i opažati ljude. Treba biti vidljivo da netko, zbog kraljevstva Božjega koje je započelo i živi u svjetlu, ima drugačija mjerila nego što ih drugi imaju. Umjesto želje za vlašću želja za razumijevanjem, strpljenjem, spremnost na dobro, opuštenost i briga za dobro bližnjega. Umjesto apsolutizacije samoostvarenja, zauzimanje za dostojan života svijeta za sve. Ondje gdje, preko ljudi, ova mjerila dolaze na vidjelo, tu će gospodarenje svijetom biti bolje, jer se osjeća dobrota Božja koja postaje uočljiva.
Na takvo „pokoravanje" svijeta šalje Isus dvanaestoricu i pokazuje kako treba naviještati i kako on to gleda:
- Ne kao pojedinačni borci, nego kao zajednica (Mk 6,7)
- Ne sa željom za imanjem, nego jasno pokazujući da se konačna sigurnost ne postiže sredstvima ovoga svijeta. (Mk 6. 8-9)
- Ne prisilno - vjera se ne smije zamijeniti ideologijom ili fanatizmom, nego kod svega treba čuvati slobodu i vlastitu odvažnost. (Mk 6,11)
- Ne kao riječi, nego životom i uređenjem života koje potiče i druge na suradnju (Mk 6,10)
- I može zahvatiti srca i razum ljudi (Mk 6,12) i ima sveobuhvatnu dimenziju (Mk 6,13)
Danas je vrlo moderno govoriti protiv biskupa, temeljnih istina vjere, pa i protiv Rima, a kad se još kaže da oni pripadaju jučerašnjici - onda se dobije jaki aplauz. Slično je i u našoj svakodnevnoj politici. I kad god netko govori protiv onih viših i kad prstom pokaže u rane i pogreške donosi u javnost - jasno onih drugih - onda je on rado viđen, postiže napredak i dobiva aplauz. Naime, to ljudi žele slušati, danas, isto tako kao i pred 3000. godina. Tako netko, kao kritičar u medijima, zarađuje novac. Nekoć se tako moglo, u starom Izraelu, kao prorok. I mogao je steći lijepo blago. Uglednike i one koji su dobro živjeli nalazilo se na kraljevskim dvorovima, one manje uspješne oko Hrama i oni su zarađivali svoju koricu kruha kod običnog naroda. No, svima njima je bilo jedno zajedničko: krivi su uvijek bili drugi. To je označavalo njihove poruke, uvijek. Oni su govorili kako je odgovaralo njihovim kruhodavcima, kazivali su ono što je odgovaralo slušateljima, prekoravali su druge i tako su ostvarivali svoj uspjeh.
To je bila razlika između proroka plaćenih po zanimanju i proroka koji su imali poziv. O ondašnjim kritičarima, po zanimanju, danas se više ništa ne zna - a poruka pozvanih proroka je zapisana u Bibliji.
Jedan od prvih proroka o kojemu smo slušali u današnjem čitanju je bio Amos. Sve drugo samo ne prorok po zanimanju. Bio je pastir u zemlji Judinoj, čuvao je stada goveda i uzgajao divlje smokve. I bilo mu je važno naglasiti da nije učenik nikakvog proroka, nego da ga je Bog pozvao. I bacio je kralju u lice da nitko drugi nije kriv za stanje u narodu i državi, nego kralj pa i sam narod. Kralj je odgovoran, jer je nogama gazio zakone. Kriv je što je širom rastvorio vrata korupciji i gleda samo svoju vlastitu korist. Odgovornima u zajednicama je predbacivao da su gazili i porobljavali udovice i siromahe, bespravne i bespomoćne. I ostatak društva je kritizirao, jer je prijetila opasnost da se uguše u sebičnosti, egoizmu u kojem je svatko gledao samo na sebe, na svoje vlastito bogatstvo i udobnosti, gdje drugi zapravo više nije ništa vrijedio. Poruka koju nitko više nije želio čuti - kao što smo to čuli u današnjem čitanju: „Idi, vidioče i odlazi odavde", rekoše mu svećenici u hramu bogatih u Bet-Elu. „Pričaj svoj priče drugima, možda će te oni slušati." Poruka koju nitko nije htio slušati.