Poveznice liturgije i navještaja

„Bog u nevidljivoj odjeći" ili „susresti Boga u svagdašnjici" je temeljna nit u današnjoj liturgiji. Da se u sitnicama moga života, u slabostima ljudskog postojanja događa svečanost susreta s Bogom je „najveće čudo" koje postoji, a mi kršćani trebamo to vjerovati.

„Šansa susresti Boga i, pri tome, dobiti to tako jasno svjedočanstvo vrijednosti našega života, no uz to i mogućnost da upravo to propustim. - Čitanja nam to donose kao izrazit primjer.

Tumačenje teksta

a) Ez 1,28b - 2,5

Predložen odlomak potječe iz opisa velikog Božjeg govora (do 3,15) kojim se Ezekijel dokazuje kao prorok kojega je Bog ovlastio. S druge strane  se naglašava poruka koju Ezekijel treba donijeti „tvrdokornom narodu".

Cjelokupan govor je komponiran koncentrično. Središnjica je vizionarski opis znakovitog čina  jedenja svitka knjige (2,8 -3.3), a okvir čine uvod „Duh stavlja Ezekijela na noge"  (1,28b-2,2) i završetak  „Duh odnese Ezekijela k prognanima u  Tel -Abib „ (3, 12-15)   Dijelu „poslanje domu Izraelovu, narodu tvrdokornom" (2,3-5) odgovara ostvarenje  u posljednjem odlomku govora „poslanje progananicima doma Izraelova"  (3, 10-11). O čemu se radi u ovom poslanju za koje je Ezekijel, na poseban način, oboružan  (3,4-9), čemu odgovara zahtje: ne bojati se  govoriti Jahvine riječi, poslušali oni ili ne. (2, 6-7).

Iz ovih umjetnički komponiranih riječi, naša perikopa prekida uvod i zapovijed o poslanju i lomi harmoniju koja vlada u ovom Božjem govoru.

Vizija slave Božje je Ezekijela bacila na zemlju. Stvor (sin čovječji) doživljava svoju malnekost pred svemogućim Stvoriteljem.  Iz ovog položaja podiže ga Duh i postavlja na noge. Božja zapovijed je upućena Ezekijelu, ali ga vodi Duh. Ništa ne može stvorenje po sebi, samo Jahvin Duh (jer on daje i uzima) uzdiže ljude bačene na zemlju, podiže i postavlja na noge. Ovo stajanje pripada onima  koji, kao povjerljivi savjetnici, stoje uz kralja i imaju slobodan pristup kraljevim palačama. Jahve čini Ezekijela povjerljivom osobom, koja čuje njegov glas i shvaća ga. ( usp 2b)

Ezekijel je poslan!  On ne šalje sam sebe i njegova legitimnost ne izlazi iz toga, nego iz  poslanja kojega mu daje Jahve.  Tako je prorok netko nasuprot narodu.  Njemu nije do dijaloga, on nije netko „s kojim se može govoriti", nego "netko tko govori", tko traži slušanje i zahtijeva posluh.

Ovo je, još jednom, kod Ezekijela, pojačano činjenicom da je poslan „tvrdoglavim sinovima Izraelovim". Oni su otpali od Jahve, postali su vazali tuđim gospodarima i tako izgubili njegovu zaštitu. „Dom Izraelov" postaje „domom tvrdokornih" (još 13 puta spominje Ezekijel  ovu riječ, a još 4 puta u  ovom Božjem govoru).  Ovaj prekret najavljuje potpuno udaljavanje  naroda od volje Božje  (usp i r.4) i bilo da slušaju ili ne slušaju, ovaj narod samo po vjernosti kojom prorok naviješta riječ Božju, treba spoznati da  je među njima bio prorok  (r 4b/c,5).

To znači:  samo u proročkom poslanju se ukazuje Jahve kao onaj koji je živ i vjeran.  Pa i u odbijanju i neprihvaćanju ove poruke  sjaji svjedočanstvo živoga Boga. Tako Ezekiel  može, neovisno o uspjehu ili neuspjehu,  donositi svoju poruku.

b) 2 Kor 12, 7-10

Bit takozvanog „govora ludosti" (11,1- 12,10) je odlomak koji je predložen  i daje odgovor na

pitanje zašto se Pavao, na  različitim mjestima (tako 11,23-29, 31-32; 12,10), hvali svojim patnjama, mukama, nevoljama, slabostima (koji bi mogle i izazvati paradoksalne ako ne mazohističke prigovore).

Pavao govori o žalcu koji mu je zaboden u meso, kao glas sotone (dakle jedna skroz izvanjska slabost) i koja ga označava.  Tek nakon duge borbe protiv ove zapreke (r.8) Pavao dolazi do zaključka  da ovaj žalac  (time i sve slabosti i nevolje) bitno spada u egzistenciju, da upravo kroz to, po snazi Božjoj (dynamis) milosno dolazi do djelovanja.  To navodi Pavla da se hvali svojim patnjama i slabostima, a ta hvala ga dovodi do paradoksa „ u mojoj slabosti je moja jakost" .

Da ovaj pogled dolazi iz eshatološkog shvaćanja križa, rasvjetljuje se po drugim mjestima, kao 2. Kor 13,4; 1,27. I zato će to, za Pavla, biti posebno mjesto  susreta s raspetim i uskrslim Gospodinom.

Nakon ozdravljenja žene od krvarenja i uskrsnuća Jairove kćerke , a prije poslanja dvanaestorice

Misno slavlje

Pozdrav:

Milost Božja, koju nam je darovao Isus Krist, neka bude sa svima vama.

Uvod:

I.

Svakodnevno, u kontaktu s ljudima, stvaramo slike o njima, svrstavamo ljude po kategorijama. To činimo u župi i u sveopćoj Crkvi.  Govorimo o lijevima, naprednima, desnima, konzervativnima, o „dobrim" i „lošim" kršćanima, govorimo o sektašima i onima koji su daleko od Crkve. Tako otklanjamo mogućnost da takve ljude gledamo bez predrasuda i ne dajemo im šansu da budu drukčiji.

Tako postupamo i s  Bogom. Napravili smo sliku o njemu „ Bog je takav, o njemu smo napravili takvu sliku i on želi i hoće to i to..." Onda takvu sliko o Bogu možemo koristiti prema našim potrebama, bilo u privatnom ili političkom životu. Ako Bog postupa drukčije nego bi, po našem mišljenju, trebao postupati, onda u njega sumnjamo ili ga potpuno odbacujemo.

Uvjerenje da druge poznamo, kaže Max Frissch, je konac ljubavi. A ovu ljubav dugujemo Bogu i drugim ljudima: zato molimo za Božje milosrđe.

II.

„Bog u nevidljivom odijelu" ili „Boga susretati u svagdanjem životu"!  To se povlači kao temeljna tema u današnjim čitanjima.  Ako bih vas sada upitao u koje je čudo najteže vjerovati, ne znam bi li odgovor ovako glasio: Najteže je vjerovati da se može dogoditi svečanost susreta s  Bogom baš u sitnim, malim, slabim stvarima svagdašnjeg života.

I sada sudjelujemo na običnom, svakonedjeljnom događaju, čak nam je postao uobičajen -nedjeljna misa: a vjerujemo li da je to svečanost susreta s Bogom... kakve slike smo stvorili da nam blokiraju mozak i ne možemo doživjeti Boga... promislimo za trenutak o tome i molimo Boga da nam oprosti našu zatvorenost...

Gospodine, naš Bože, u  Isusu Kristu postao si jedan od nas. S puno povjerenja ti iznosimo naše molitve:

• Za sve koji misle da imaju savršenu sliku o Bogu, udijeli im spoznaju da si mnogo veći nego sve slike Boga ovog svijeta..
• Za Crkvu, posebno za ovu tvoju zajednicu, ovdje okupljenu da budemo spremni prihvatiti i one koji drukčije misle, molimo te
• Za sve koji stoje u službi naviještanja, krijepi ih u njhovoj odgovornoj zadaći da budu ustrajni i u bolnim trenucima odbijanja, molimo te
• Za sve koji su bolesni i slabi, daj im snage da upravljaju svojim slabim životom po uzoru na tvoj križni put, molimo te

Znamo, dobri Bože, da smo u tvojoj ljubavi. Uzdamo se u te i nadamo se tvojoj pomoći. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen

Propovijed:

1.

a)  Ne čini nikakvog lika

Zanimljivo je da mi o čovjeku kojega ljubimo malo možemo reći kakav je. Jednostavno ga ljubimo. U tome se  ljubav i sastoji, ono čudesno u ljubavi, da nas ona drži u valu života, u spremnosti nekoga slijediti u svim mogućim njegovim razvojima i mogućnostima. Znamo da se svaki čovjek ako ga ljubimo, osjeća kao  preobražen, kao raširen,  da se onom kojega se ljubi sve širi, bližnje, dugo poznanstvo. Mnogo stvari se vidi kao prvi put. Ljubav oslobađa bilo kakve slike. To je ono iznenađujuće, uzbuđujuće da nikad nećemo biti gotovi s ljudima koje ljubimo: jer ih ljubimo, dokle god ih ljubimo. Slušamo pjesnike koji govore da se kad se ljubi, želi izjednačiti, kao da su opijeni, zahvaćaju za svim stvarima  u svemiru, za cvijećem, životinjama, za zvijezdama, za oblacima, za morima. Zašto? Poput svemira, poput Božje nedokučive prostranosti, bezgranične, puno svega i svačega, potpuno nedokučiv je čovjek kojega se ljubi...

I samo ga ljubav podnosi kao takvog!

Zašto putujemo? Samo za to da bismo mogli susresti ljude koji ne misle, jednom zauvijek, da još jednom otkrijemo što je moguće novoga doživjeti ...

I onako je toga premalo...

Naše uvjerenje da poznamo druge  je kraj ljubavi, ali uzrok i posljedice se nalaze negdje drugdje nego što smo mi pokušali prihvatiti.  Naša ljubav ne propada zato što druge poznamo, nego obratno, naša ljubav  prestaje, jer njena snaga prestaje i čovjek je za nas mrtav. Tako treba biti.  Ne možemo ništa više.  Otkazujemo mu spremnost ići u promjene. Mi mu kratimo životnost, ono neobuhvatno ostaje i istodobno smo začuđeni i ranjeni da naš odnos više nije živ.

„Ti nisi onakav ili onakva za kakvog te ja držim." I za što smo ga /je/ mi držali.

Za tajnu, jer je čovjek uvijek zagonetka i dokle god je pokušavamo riješiti, postajemo umorni. Čovjek stvara sliku, a to je, bez ljubavi, izdaja.. Max Frisch: Tagebuch

Ljubav je dakle, prema Frisch-u oslobođenje drugog čovjeka od slike po kojoj ga prihvaćamo kao takvog, kao zagonetku. Kraj ljubavi se sastoji u tome što se od nekoga pravi slika (usporedi govor o „neprijateljskoj" slici dok pozitivan, suprotan pojam „prijateljska" slika, u opisnom smislu ne postoji).  Frisch dalje razvija ovu misao. Fiksirana mišljenja (posebno o ljudima) nas tako obuzimaju da nas ponašanje uvodi u suprotno. Uzmimo primjer: kad bi neki učitelj rekao da jedan učenik nešto neće naučiti, onda se taj učenik sve manje trudi da bi još više dokazao prethodno krivo mišljenje.

b) Posljedice za ponašanje čovjeka prema čovjeku

Stalno smo u napasti ljude, u našoj okolini, pa i u Crkvi i mjestu, kategorizirati (napredan/nazadan, „dobar katolik" „dalek od Crkve"). Ako podlegnemo ovoj opasnosti,  onda je to kraj ljubavi prema tom čovjeku. Naše župe i naša Crkva moraju postati mjesto gdje će svaki čovjek osjetiti da je prihvaćen u ljubavi, gdje ga se ne želi mijenjati prema slici koju se ima o njemu. Promatrajmo i gledajmo drugog čovjeka kao tajnu i tako mu omogućimo nepredvidiv i nedogledan razvitak.

a)      Ljudi iz Nazareta o kojima nam govori Evanđelje, imali su gotovu sliku o Isusu: „On je drvodjelac i znamo ga iz djetinjstva.." Sada Isus više ne odgovara toj slici. Sasvim tajanstveno, novo oni njemu više ne žele dopustiti, oni su s njim obračunali.  Prema Maxu Frischu manjak je to ljubavi prema Isusu.

b)   I danas ljudi često upadaju u opasnost da Isusa stave u razne kategorije, da njemu stvore nekakvu gotovu sliku: Isus - socijalni revolucionar, Isus - svijetu daleki idealist, Isus - filozof..itd.  I uvijek kad mislimo da znamo tko je Isus i što je njegova volja i tim mišljenjem pobijamo neko drugo mišljenje, onda padamo u istu opasnost.  To je kraj ljubavi prema Isusu, jer on je onaj koji sasvim nečekivano nadilazi  sve kategorije u koje ga smještamo. Ove slike koje stvaramo o njemu, nam zatvaraju mogućnosti da uvijek iznova prihvaćamo Isusa onakvog kakav jest.

a) naše svagdašnje iskustvo

U svakom slučaju, više volimo biti jaki i veliki, nego slabi i maleni. Tipičan primjer je politika: najprije razoružanje, pa naoružanje pa utrka u naoružanju.

b) što iza toga stoji

Strah da ne budemo odbačeni. Znamo iz iskustva: janjci moraju umrijeti, a vukovi ostaju na životu, čak ih i zakon štiti. I zato ćemo radije zavijati s vukovima, nego ići putem janjaca. Glumimo da smo veliki i jaki, a glupim ovcama prepuštamo da budu slabe, jer one još nisu shvatile koja pravila vladaju u svijetu.

c) što  nas danas uči Biblija

Odgovor je jednostavan: u slabosti je moja jakost i Pavao to prikazuje slikovito, jer prihvaća trn (slabost ) u tijelu, tada doživljava (po milosti Božjoj) jakost.

Ezekijel je svjestan svoje malenkosti  - i Bog ga podiže na noge (šalje). Bolesni, slabi, izbačeni doživljavaju posebne milosti.

d) što to znači?

Bog je poslao svoj ja malenima i slabima u svijetu, tako što je došao na svijet kao malo, nemoćno dijete. Sam Isus je išao putem neograničene, bespomoćne ljubavi. Raširio je ruke na križu da zauvijek potvrdi: blaženi maleni pred  Bogom, jer njihovo je kraljevstvo Božje.  Bog zove male i velike, prikraćene i slabe da bi na njima pokazao svoju moć.

Mojsije - veliki vođa izraelskog naroda - bio je mucavac koji nije mogao izreći jednu rečenicu.

Samuel- jedan od najvažnijih sudaca u Izraelu - Bog ga je pozvao kao malog dječaka.

Petar, koji je nazvan Stijenom  Crkve bio je čovjek sumnje i izdajica.

e) i pokazuje se

-          kršćani su ljudi koji ne trebaju u svagdašnjici tajiti da su slabi, nemoćni, nego dapače, oni vjeruju da su od Boga prihvaćeni. Ne trebamo našu grješnu slabost, našu bijedu, našu prezaposlenost sakrivati, nego je predati u ruke dobrog, svemogućeg Boga. I usred naše grješnosti Bog pokazuje svoju jakost (O, felix culpa!)

-          „Najveće čudo" (za nas) naše vjere je: Bog dolazi u moj život, onakav kakav jest. Jedini uvjet je moja otvorenost.   Upravo zbog toga ljudi iz Nazareta nisu mogli shvatiti da je Bog u tom čovjeku koga poznaju od malih nogu, koji im je bio tako poznat, da je u tom čovjeku sam izabrani narod došao do svog vrhunca.

-          Nama pada vrlo teško vjerovati ono najjednostavnije, prihvatiti da bi pred Bogom bilo dobro, sasvim dovoljno, usred normalnog, svakodnevnog života, u uobičajenostima svagdašnjice doći k životu.  Bog nas poziva da ustrajemo u suprotnostima života i da uočimo da

u neuglednosti našeg svagdašnjeg života, naših dnevnih poslova, on želi doći k nama, da nas ohrabri, da sve krhotine našeg života nađu u njemu ispunjenje, ozdravljenje, jakost.