Dan duhovnih zvanja
Sakramentalna reprezentacija Isusa Krista kao karta identiteta svećenika
Što je katolički identitet svećenika? On je pozvan da bude ikona (slika) Isusa Krista u kojemu je Uskrsli prisutan, u kojemu je prisutna snaga njegovog Duha i tako mu obećava da svećenik može, u Isusovo ime ikonografski djelovati, ponajprije, u euharistiji. „Zastrašujuće djeluje naredba euharistije da svećenik smije govoriti Kristovim ja. Biti svećenik i postati svećenik je odmah i ulazak u tu identifikaciju."
Ako se ekleziološki identitet svećenika sastoji u predstavljanju (reprezentaciji) Isusa Krista, je li ga onda sakrilo otkrivanje i revitalitziranje krsnog svećeništva svih vjernika? Zar nisu, na temelju krštenja, svi kršćani i kršćanke pozvani predstavljati Krista u ovome svijetu? U stvari, postoji temeljna služba svih kršćana koja izlazi iz krštenja. Posebni identitet zaređenih svećenika se sastoji u tome u tome da on prihvaća ovaj temeljni sakramenat neposredno na sakramentalan način, kao što je to rekao sveti Josemaria Escriva de Balaguer: „Kršćani ne smiju biti drugi Krist, nego sam Krist, drugi Krist - sam Krist. A ipak u svećeniku se to događa neposredno, na sakramentalan način.
U tom smislu treba odvojiti i rasporediti u ovom promjenjivom svijetu sveopće svećeništvo svih kršćana i sakramentalno svećeništvo zaređenih službenika. Ovo razlučivanje je, za ekleziološki pogled II. vatikanskog koncila, od temeljne važnosti. Postoji odlučujuća razlika, ali ne na vjersko egzistencijalnoj razini, nego na objektivno teološkoj razini. Zajedničko svećeništvo vjernika postoji i svećeništvo službe, to znači hijerarhijskog svećeništva, a to znači da se hijerarhijsko svećeništvo razlikuje u biti a ne u stupnju. Ipak su međusobno ovisni, jer i jedno i drugo uzimaju, svaki na svoj način, udio u Kristovu svećeništvu. Prema tome postoje, u odnosu između krsnog svećeništva i zaređenog, dva ekleziološka oblika sudjelovanja na jednom svećeništvu Kristovu: bitni preduvjet je krsno svećeništvo, jer njemu služi zaređeno svećeništvo a to je bitna razlika a ne razlika u stupnju između ova dva svećeništva na sudioništvu na jedinstvenom Kristovu svećeništvu.
Za razliku od ovog koncilskog pogleda, postoji u današnjoj situaciji jaka tendencija specifično službeno svećeništvo promatrati na egzistencijalnoj razini i one koji vrše neku službu u Crkvi, kao kvalificirane ili „jače kršćane." U ovoj tendenciji leže raznovrsni korijeni, ne samo novog oblika klerikalizma, koji se odnosi na neklerike, nego i na bezbrojna, raznolika shvaćanja identiteta u odnosu laika i svećenika. S obzirom na razvoj ove, za Crkvu teške situacije, pogled na učenje Koncila usmjeruje na stalni nauk: Što je nejasniji identitet svećenika, tim više prijeti opasnost da se izgubi božansko dostojanstvo laika. Ima i obratno: Što se ozbiljnije prihvaća osnovni poziv laika na apostolat i što ga se temeljitije shvaća iz svoga krštenja, time će se, s manje problema, gledati na katolički identitet posvećenih svećenika. U biti, ono je u sakramentalnoj reprezentaciji Isusa Krista kao temeljna služba krsnom svećeništvu. Ovaj identitet je dao sam Isus Krist i posvećeni svećenik ga mora uzeti sobom na svom putu vjerske identifikacije i biti u neprestanom odnosu s Kristom i od njega se izgrađivati za njemu povjerene ljude. Tako promatrano biti svećenik je životna zadaća, čak posebna škola života i vjere.
Kurt Koch: Fenster sein für Gott
Tumačenje teksta
a) Dj 4, 8-12
Obrambeni Petrov govor pred Velikim vijećem ( Dj 4,1-22) je u velikoj povezanosti s apostolskim propovijedanjem o Isusovu uskrsnuću i o uskrsnuću mrtvih općenito (4,2) To je razbjesnilo vođe naroda i apostoli su pozvani na odgovornost. Postupak podsjeća na Isusovo saslušanje pred Sinedrijem. Ipak, govor kojega Petar upotrebljava ukazuje da je prva vjernička zajednica vezana na židovsku zajednicu. Cjelokupno ispitivanje završava oslobođenjem apostola, jer nisu našli nikakvog razloga za tužbu.
Sam tekst je tipično Lukin: Petar govori „pun Duha Svetoga" tako se ispunja obećanje Lk 12, 11-12. Kratki govor u sažetom obliku motiva Dj 3,12-16. Dobro djelo - ozdravljenje uzetoga (Dj 3,1-10) je nerazumni razlog za tužbu. Tako se u retku 10 mijenja odnos tuženi tužitelj, jer je ozdravljenje bilo moguće po imenu Isusa Krista za kojega su najviše vođe židovskog naroda tražili i izveli razapinjanje na križu.
Evanđelist Luka stavlja optuženom Petru u usta riječi psalma 118,22 (usp Lk 20,18). Tužitelji su odbacili Raspetog i Uskrslog. U tome stoji i jedna prijetnja: „Tko padne na ovaj kamen, razbit će se; a na koga ovaj kamen padne , satrt će ga." (Lk 20, 18) Ondašnji slušatelji su znali da je kamen temeljac najvažniji dio zgrade. On je davao dimenziju (sveukupno mjerilo) za projekt građevine u visinu, širinu i duljinu. Tko god je znao kamen temeljac, znao je i kakva će biti kuća. Tko odbacuje takav kamen, postavlja se protiv čitave zgrade. Ta slika se odnosi na Isusa Krista: tko se oslanja na Isusa Krista dio je cjeline. Petar ovdje predbacuje okupljenim glavarima da su oni spriječili izgradnju nove zgrade ili je čak odbacili. Petrova ispovijest vjere u r 12 govori da se ne događa samo ozdravljenje tijela po Isusovu imenu, nego i konačno sveopće, univerzalno „spasenje" dolazi po Isusu Kristu.
b) Iv 10, 11- 18
Isus, „dobar pastir" daje svoj život za povjerene mu ovce (r 11). Ova služba je bezuvjetna i još više se naglašava slikom najamnika (u r 12-13). Redak 14 uzima riječ „ja sam „ iz retka 11 i time se prikazuje Isusov odnos s Ocem i odnos kršćana i Sina. S retkom 16 se povezuje i misijska nakana: Isusova poruka želi dovesti sve u jedno stado. Jedinstvo Oca i Sina je primjer za jedinstvo Sina i vjernika. I nasljedovanje Krista vodi k jedinstvu svih krštenih.
Misno slavlje
Pozdrav: Krist, dobar pastir neka bude sa svima vama.
Uvod:
Najveća razočaranja u životu su ako nas prijatelji ili poznati, u nevolji, ostave same. I ako čovjek ne ostaje uvijek pobjednik, vrlo je ubrojivo ostati i izdržati uz druge u vrijeme nevolje. Izdržati u nevolji može samo onaj tko sam osjeća da ga drži i nosi Bog koji u svojoj ruci drži svaki život. Kod njega nije ni jedan čovjek izgubljen. Da bi ova radosna vijest doprla do svakog čovjeka, Bog zove ljude koji na svom putu vrše službu dobrog pastira.
Ispovijed...
Kyrie:
Gospodine Isuse Kriste, ti si dobar pastir koji ne ostavljaš u nevolji ni jednog čovjeka: Gospodine, smiluj se...
Ti si položio svoj život da svi mi imamo život : Kriste, smiluj se
Ti sakupljaš svoj narod po svoj kugli zemaljskoj i daruješ nam oproštenje i pomirenje: Gospodine, smiluj se.
Molitva vjernika:
Pomolimo se našem Gospodinu, Isusu Kristu, on je dobar pastir koji nas pozna i vodi k životu:
-
Jačaj Papu i biskupe da svoju službu mogu ispuniti na dobrobit svih ljudi, s razumijevanjem i osjećajem mogućnosti darivanja, molimo te.
-
Učini mlade ljude osjetljivima za duhovnu bijedu našeg vremena, daj im snage i spremnosti da stave svoj život u službu Dobrog pastira, molimo te.
-
Daj da svi mi, zajednički, radimo na dobrobit ove župe, biskupije i Crkve, da svaki od nas spozna svoje talente i stavi ih na službu i korist drugima, molimo te
-
Daj da naši pokojnici, posebno pokojni župnici i drugi svećenici, uđu u tvoju slavu i gledaju zauvijek tvoje lice, molimo te
Gospodine Isuse Kriste, ti si slobodno i bez straha dao svoj život za nas. Pokaži nam zašto se isplati živjeti i vodi nas k Ocu, u vijeke vjekova.
Meditacija
Jer mi stvarno želimo da „Bog" i „Isus Krist" budu za našu djecu i unuke,
Jer se osjećamo odgovornima da i oni koji dolaze nauče moliti i tako dožive snagu vjere za dobre i zle dane,
Jer nam leži na srcu da se sve zajednice redovito sastaju na euharistijsko slavlje i tako mognu susresti Gospodina u sakramentu jedinstva i pomirenja;
Jer se zalažemo da raste zajedništvo i djeluje mnogovrsnost darova na dobro svih, posebno onih koji su u nevolji;
Jer se brinemo da i u budućnosti vjernici ne umiru bez svećeničke okrepe;
Jer želimo da naše crkve i samostani budu mjesta molitve i klanjanja, a nikada muzeji;
Zato budimo odgovornost sviju na poticanje duhovnih zvanja.
Jürgen Jagelki
Propovijed:
a)
Poticaji za propovijed
Iz biblijskih tekstova može izvući dvije temeljne misli za propovijed koje mogu biti vrlo plodne.
Crvena nit temelja naše vjere provlači se kroz osobna suprotstavljanja prisutnih Petru i cilja na osobni temelj vjere. S time se povezuje pitanje zašto smo mi kršćani pozvani truditi se naviještati veselu vijest uskrsnuća. Druga tema se povezuje sa slikom dobrog pastira. Ovaj put ćemo naglasiti ovaj prvi vid.
Petar je, zajedno s Ivanom, ozdravio jednog uzetog zazivanjem Isusovog imena. Nije to bila nikakva čarobnjačka formula, nego je značilo da je zazivanje imena toga Raspetoga vezano uz događanje spasenja, makar je, prema židovskom, biti raspet značilo: „Biti od Boga proklet." Zato će Isusova osoba i naviještanje biti uskrsnućem, dakle Božjim činom, rehabilitirani i potvrđeni. I tako se sam Bog objavio u našoj povijesti i pokazao da je sada nastupilo Božje kraljevstvo. Konačna posljedica je spasenje ljudi u smislu jednog sveopćeg ozdravljenja kao što se to primjerno pokazalo na čovjeku kojega su Petar i Ivan, u imenu Isusovu, ozdravili. Ovo ozdravljenje je primjer za ono što je Bog pripravio za sve ljude. I nije važno da li je to konačno ispunjenje za sve ljude ili i za cijelo stvorenje, ovdje je na primjeru pokazao što želi za cijelo stvorenje. Ako je spasiteljsko djelovanje bilo moguće po Imenu Isusa Krista, onda je pokazao da je spasenje postalo stvarnost. Petar sada ovo svjedoči i pred Velikim vijećem, dakle najvišim sudom Židova. Za njega je sigurno: po Kristu Bog spašava ljude. I za to svjedoči i životom.
Možemo li mi, danas, ovo zauzimanje životom zahtijevati od nas samih? Ima stvari koje govore suprotno: Apostoli su Isusa poznavali osobno. Imali su i iskustvo uskrsnuća. Mi se na tom polju osjećamo kao uskraćeni. „Petar je bio ispunjen Duhom Svetim" Koliki bi od nas mogli opisati osobno iskustvo tim riječima? Apostoli su bili neopterećeni i neustrašivo su svjedočili svoju vjeru. Možemo li mi danas tako razmišljajući, skoro naivno naviještati?
Služimo li pri tom nastojanjem služiti drugima ili se brinemo o sebi i tako vjeru činimo smiješnom? A k tome apostoli su mogli i, kako izgleda, liječiti bolesne? Osjećamo li kod nas takve darove?
Ako se traži naše osobno svjedočanstvo, brzo ćemo opaziti koliko suprotnosti trebamo prevladati u nama samima. Čini se da baš nemamo puno povjerenja u Boga - posebno u onome što se tiče nas i naših napora. Jer ako svjedočenje vjere nosi rizik, onda se radije držimo malo dalje. Petar se ne povlači i zato evanđelist govori o njemu „on je bio ispunjen Duhom Svetim." A jer Petar nije pitao za uspjeh , ipak mu je pripisan: On je ozdravio čovjeka u imenu Isusovu, jer je imao potpuno povjerenje u Boga. A mi? Jesmo li mi u nekim situacijama u našem životu, mi ili netko drugi, postigli određeni cilj, jer se nismo dali zavesti? Ako je možda uređena neka, na izgled, bezizlazna situacija, iznenada izgleda kao spasiteljski doživljaj a što su apostoli uvijek povezivali sa Uskrsnućem kristovim. Jedno je istinito: mi nismo tako doživjeli Isusovo uskrsnuće, kao što je to bilo moguće direktno doživjeti učenicima i suvremenicima. Ipak nama nisu tako strani doživljaju uskrsnuća i spasiteljske riječi i poonašanja (čini) da ne bi mogli imati iskustva o nekom sličnom ili usporedivom iskustvu, samo koliko mi to sebi dopuštamo. Pokušajmo sa više odvažnosti brinuti se za naše bližnje, onda stupamo Isusovim stoipama koji kaže:" Ja sam dobar pastir." Budimo i mi dobri pastiri prema Isusovim riječima: „Imam i druge ovce koje ne pripadaju ovom ovčinjaku i njih trebam dovesti." Poruka nije upućena samo članovima zajednice, nego može dati nadu i život drugim ljudima, samo ako smo jaki u vlastitom uvjerenju.
1.
Crkva, na današnji dan, razmišlja o svećeničkom i redovničkom pozivu. Prigoda je to da se postave brojna pitanja i da se pokuša tražiti odgovor na njih. Jedno od gorućih problema i pitanja je pitanje nestašice svećenika - koje se kod nas tek nazire, pitanje o pomanjkanju duhovnih zvanja.
Razlozi koji se navode za ovu nestašicu su mnogovrsni. Čak se mnogo više raspravlja o nestašici svećenika - dakle nestašici pastira, nego o nestašici kršćana, dakle nestašici stada ili ovaca. Ako usporedimo broj polaznika na misu, onda je broj svećenika ostao skoro jednak. Govori se da bi trebalo promijeniti sliku svećenika, jer ga tolika očekivanja potpuno opterećuju. Sliku svećenika treba ponovno premisliti. Pa se govori o tome da bi trebalo promijeniti uvjete za pristup u svećeništvo, uvjete koje treba ispunjavati kandidat da bude pripušten svećeničkom ređenju.
Tu se uvijek govori da bi svećenike trebalo osloboditi obveze celibata, dati im na slobodu hoće se odlučiti za celibat ili ne. Neke biskupije u Europi su tako predlagale.
Teološki je točno da se celibat ne mora vezivati uz svećeništvo. Točno je da celibat nije nikakav zahtjev Biblije. I što bi onda priječilo biskupe i papu da takav manjak svećenika hitno ublaže?
No, pretpostavite da ste vi biskup. I da morate sada odrediti uvjete za pripuštanje svećeništvu. Što bi vama izgledalo važno zahtijevati da jedan mladić bude pripušten svećeništvu? A to da su strogi uvjeti potrebni, sasvim vam je jasno, jer ima, na žalost, mnogo loših svećenika da bi svatko mogao postati svećenik, po svojoj volji. Ako su uvjeti za pripuštanje potrebni, koje biste vi postavili?
Možda biste kao biskup rekli: kandidat mora imati nešto vjere, neko poznavanje vjere. On treba znati odgovoriti na pitanja o vjeri, na sumnje, treba biti siguran u govoru i odgovorima o vjeri. On treba davati svjedočanstvo naše vjere. On treba, u najmanju ruku, pokušati nadvladati sumnje u vjeri.
Ovaj uvjet sigurno ima smisla i opravdanja. I ispit poznavanja vjere je relativno lagan. Možete, kao biskup narediti studij ili, u najmanju ruku, ispit o poznavanju vjere.
Možda biste rekli da kandidat mora imati određenu ljudsku zrelost. Treba znati slušati, treba znati pristupati ljudima, ne smije biti krut i ograničen, treba poznavati određenu životnu kulturu. Treba biti spreman na kompromise i treba moći preuzeti vodstvo.
A, ovo je već teže ispitati. Ispitom od dvadesetak minuta razgovora ništa se ne dobiva. Možda biste kao biskup došli na ideju da tražite neko vrijeme život u sjemenišnoj zajednici, pa da vođa sjemeništa promatra i ocjenjuje kandidata. Možda biste i predložili nekakvu praksu u župi. Ili biste tražili, kao neke biskupije u Nizozemskoj, da kandidati žive u nekoj župskoj kući i tako se školuju direktno u zajednici. Nakon nekog vremena župnik ocjenjuje ljudsku zrelost kandidata. A možda biste imali i druge ideje.
Mogli biste odrediti i starosnu granicu, možda trideset, 25 ili neku drugu granicu. Kao biskup imali biste veliku slobodu.
Možda bi vam pali na pamet i neki drugi kriteriji koji bi se mogli utvrditi i ispitati. U svemu ovome što smo naveli nedostaje jedan bitan element, ono najvažnije što treba imati neki kandidat za svećeništvo:
Ljubav prema Kristu i ljubav prema Crkvi i za Crkvu.
Ono što je bitno za pastira u današnjem evanđelju i što ga čini pastirom jest da on svoje pozna. I u biblijskom govoru poznavati ne znači ništa drugo nego ljubiti.
Svećenik treba davati svjedočanstvo ove ljubavi, ona se mora osjetiti, nju treba živjeti. Ona je njegov poziv: nju - ljubav prema Bogu i Crkvi živjeti, nju slaviti, nju naviještati i nju dalje prenositi.
Ali kako to ispitati? Nekim ispitnim razgovorom? Nema šanse! Promatranjem nekog određenog čovjeka - isto bi bilo teško! Pa i određivanjem najniže granice - ništa se ne postiže.
Prije mnogo stoljeća biskupi su bili pred istim problemom i pred istim pitanjima i tada su rekli: Tražimo od svećeničkog kandidata jedan znak, jasan znak da je on spreman živjeti iz ljubavi i za ljubav prema Crkvi. On treba biti spreman prihvatiti ovu ljubav. „Želimo za svećenike rediti one mladiće koji su spremni odreći se braka i obitelji - iz ljubavi prema Kristu i Crkvi. Mladiće koji mogu za sebe reći: Moj odnos prema Bogu je tako jak i intenzivan i tako osobno jedinstven da ne trebam nikakve druge posebne osobne odnose. I iz tih ljudi koji su sami izabrali put beženstva, biramo naše svećenike." I onda se ne može reći da se onaj tko želi biti svećenik, mora odreći ženidbe - jer tako zakon traži. Biskupi uzimaju za svećenike one koji su se u životu odlučili na beženstvo iz ljubavi prema Bogu.
Da, to je velika žrtva, ali onaj koji je ispunjen takvom ljubavlju, taj će rado i preuzeti tu žrtvu. Samo onaj koji je iz ljubavi prihvatio celibat, taj je spreman i prihvatiti svećeništvo.
Tako je celibat žrtva, ali to je odluka ljubavi. Usporedimo to s vjenčanjem: naravno da „DA" na vjenčanju jednoj osobi automatski isključuje tko zna kolike i koje druge osobe koje su mogle stupiti u zajedništvo života. I kome pada na pamet, kod vjenčanja, brojiti sve one ne i odbačene mogućnosti. Vrijedi samo ono jedno „DA" ljubljenoj osobi.
Celibat nije ispunjenje zakona, prisila, zahtjev odozgo - to je odluka iz ljubavi. I kad sam ja obećao da ću živjeti u celibatu, nije bio to nikakav zakon, niti razlog žalosti. To je bila, jednostavno rečeno, ljubav - a zbog toga i radost. Kod mog svećeničkog ređenja primio sam brojne čestitke. Među nekim pismima bilo je riječi i o teškom putu koji me čeka. O sažaljenju da sam se odlučio za to, ali isto tako i divljenje što sam izabrao baš taj put.
Zamislite da ste takvo pismo primili za vjenčanje. Gdje vam piše da ste izabrali teški put i tešku odluku živjeti s tim mužem ili s tom ženom. Zamislite da vam se u takvoj prilici netko žaluje, ali i divi vam se da ste se tim partnerom vjenčali.
To ne bi bilo samo nešto posebno, nego bi to bilo i vrlo bolno i ružno.
Iza toga stoji pretpostavka da taj čovjek ili ta žena s kojim ste se vjenčali nije dostojna ljubavi. I bit ćete vrlo žalosni zbog toga, jer je vama vaš partner mnogo više nego sreća, on vam daruje ljubav. Što sve dolazi do izražaja u jednom takvom pismu protiv vašeg partnera?
Zar je drugačije u pismima koja sam ja primio? Stoji li iza tih sažaljenja i misao da moja Crkva uopće ne zaslužuje ljubav? Nije li iza svega i vrijeđanje Crkve? Crkve kojoj sam posvetio svoj život? Vrlo lako se može srušiti neki brak ako se stalno jednom partneru ponavlja: "A koga si to uzeo, uzela? Kako mi te žao, ti si sigurno nesretan ..." Dugoročno gledano, time možemo srušiti neki brak.
Isto se tako jednog svećenika može uništiti ako se stalno nad njim sažalijeva: „kako mu je teško, ..možda je tako nesretan .."
Tako se uništavaju svećenici, ali tako se i sprječavaju svećenička zvanja.
Samo ako mi svi kršćani živimo više radosno, nego u nekakvom sažalijevanju, stavimo u pozadinu više ljubavi, nego odricanja, ako mi kao kršćani opet vjerujemo, to znači ljubimo Krista i Crkvu, onda će doći ne samo kraj manjku svećenika, nego ubrzo nećemo osjećati manjak kršćana.
2.
a) JA -poruke su draže nego kad se govori što bi se trebalo napraviti. Osobno obraćanje nalazi bolji pristup slušateljima, nego opći apeli i pozivi. Isus neprestano govori (baš u Ivanovom evanđelju) u JA porukama. On govori osobno, govori o svom biću, svojoj zadaći. Vjerodostojan je, jer ne govori okolišajući.
b) Ja -poruke Isusa Krista Sina Božjega - čine da se slušaju. Koliko puta smo mi govorili o Bogu kao da je to nešto, neka stvar, neka tema, neki predmet, nešto neodređeno. Korak dalje idemo ako Bogu govorimo TI ili VI kad smo spoznali da je Bog osoba, da nam se on osobno obraća i stupa s nama u nekakav odnos. Osobna slika Boga ima i daljnje posljedice: Bog za nas postaje „TI", mi s njim razgovaramo, možemo moliti, kao što nas je to naučio Isus u Očenašu.
Time još nije sve rečeno o Božjoj biti. Stvarno ćemo početi razumijevati kad shvatimo da je Bog najprije jedan JA. Ne možemo mi Bogom raspolagati. On je slobodna osoba. On govori, djeluje. On je spasitelj i sudac. I zato Isus upotrebljava govor proroka: (Ovako govori Gospodin: Evo ja...) i govori o sebi, Sinu Božjem u JA obliku.
c) I za čovjeka koji želi slijediti Isusa, koji želi biti kršćanin, dolazi do toga da on svoj Ja stavlja u službu Krista, uložiti sebe samog, sam stajati iza. Time stoji i pada vjerodostojnost kršćanstva. Isus pretpostavlja Dobrog pastira koji daje sve za svoje, nasuprot plaćenog sluge, koji u kritičnoj situaciji gleda samo svoje dobro. U Katoličkoj Crkvi postoje nebrojeni ljudi koji sebe ulažu, svoje snage i vrijeme u dobro zajednice. Brojne časne sestre koje dvore starce, bolesne i djecu posebnom ljubavlju. Njima, ove nedjelje, ide naša hvala.
d) U crkvi ima i plaćenih ljudi za njihov rad. Bez takvih, na mnogim mjestima, Crkva ne bi mogla postojati. Ima ljudi koji su svoj život, svoje zvanje i poslanje stavili u službu Krista i Crkve prema Isusovu naumu. Nije ovdje glavno da li je on plaćen ili ne, nego da li dotični gleda na to kao na plaćeni posao ili svoje životno služenje. U to spadaju redovnici i redovnice, posebno oni strogih redova koji su cijeli svoj život posvetili molitvi i radu za korist bližnjega. Njima danas, na poseban način, zahvaljujemo.
e) „Kristovo stado" - narod Božji je zajednica ljudi. Ona ne može očekivati da automatski dobije pastira. To je briga cijele Crkve, svake župe, svake obitelji da budi i potiče Crkvena i duhovna zvanja. Bez toga sve ustanove, poput sjemeništa, su uzaludne.
f) Tako smo došli do pitanja koja se tiču svakoga. To je JA - poruka. Ne „Crkva treba svećenika" „Trebamo pomoćnike u dušobrižništvu." „Treba se brinuti o pomlatku kod sestara", nije to pitanje. Ni Isus nije izbjegao pitanje kakva je njegova osobna zadaća koju je dobio od Boga. Isto je pitanje i za nas kršćane: Što mogu ja osobno učiniti za Boga, njegovo kraljevstvo, njegovu Crkvu, za njegovu zajednicu?
Što može Bog očekivati od mene i od mojih sposobnosti ? Svatko će drugačije odgovoriti na to pitanje. Ako ovo pitanje izostane i ako ga svatko od nas ne postavi, onda Crkva ostaje nekakvo udruženje za poljepšavanje nekih fešta ili slavlja. Što više ljudi to pitanje postavljaju, tim više će Crkva biti zajednica angažiranih kršćana. I bit će više brige za duhovna i svećenička zvanja.
Traže se ja - poruke i ja- odgovori!