Dodirne točke naviještanja i liturgije
a) Povezanost s prvim svibnja
Ova nedjelja pada blizu prvoga svibnja, praznika rada. Možda bi bilo dobro, u navještaju, povezati je s „Danom rada".
Bez neke površne aktualizacije, trebalo bi dobro ispitati može li misa (služba Božja) odgovoriti na potrebe i zahtjeve vremena. Postoje li stvarne naznake za probleme radničkog svijeta ili može li se makar ovaj problem ugraditi u pozdrav na početku mise pa i tome namijeniti molitva vjernika.
Evo pitanja koja bi mogao postaviti propovjednik:
Poznajem li društvene probleme vezane uz ovaj praznik?
Znam li broj nezaposlenih u gradu, općini, županiji?
Gdje se ova tematika opaža u životu zajednice?
Ima li osobnog iskustva koje bi propovjednik mogao iskoristiti?
b) Što danas čini atraktivnom kršćansku vjeru
Atmosfera velikih gradova: Ljudi žive u istoj kući, u istoj ulici, ali..."što se mene tiču drugi ljudi?" Tek preko nekog slučaja, nesreće ili nečeg drugog možda se i upoznaju. Ali ništa se ne opaža od te kršćanske ljubavi koju bi se trebalo osjećati. Postoji li uopće misionarsko kršćanstvo u našim gradovima?
Seoska atmosfera: Svatko je sretan na svoj način. Nekadašnja socijalna povezanost je prošlost. U mnoga sela su došli neki novi ljudi koji možda nemaju veze s crkvom. Negdašnji egzoti (iznimke) danas postaju redovita pojava. Tko na koga i što utječe? Tko podiže ili spušta razinu?
Atmosfera na poslu: Vrijedi samo „uspjeh", u pozadini partijska (stranačka) knjižica s ogromnim i utjecajnim lobijem. Najviše što vrijedi je „čovjek" (ako i to danas uopće), a religija - tako se sve više smatra - je „privatna stvar."
c) Kada će „uskrsni ljudi" promijeniti svijet?
Hermann Hesse (1877 -1962) 1945. godine, neposredno prije nego je dobio Nobelovu nagradu za književnost, napisao je - usprkos crno bijelom opisivanju - tužbu kojim je okarakterizirao naše „mrtvo" kršćanstvo .
„Ti si umro, dragi brate Kriste,
a gdje su oni za koje si umro?
Umro si zbog svih grijeha svijeta
Od tvog tijela sveti kruh nastaje
Kog nedjeljom jedu svećenici i pravednici,
pred čijim vratima mi gladni uzdišemo.
Ne jedemo kruh tvoga oproštenja,
kojeg debeli svećenici sitima lome,
onda odlaze, zaslužuju novac, vode rat i ubijaju,
nitko po tebi nije blažen postao.
Mi siromašni idemo tvojim putem
u susret bijedi, poruzi , tvome križu.
Dok drugi odlaze sa tvog svetog stola
i pozivaju svećenike na pečenku i kolače.
Brate, Kriste, uzalud si trpio,
daj sitima ono što te mole!
Mi gladni ne želimo ništa od tebe, Kriste,
mi te takvog ljubimo, jer ti si samo jedan od nas."
Tumačenje teksta
a) Dj 9,26-31
Na kraju prvog izvještaja o Pavlu, u Djelima apostolskim ( 9,1- 31 ) su dane dvije važne izjave: Savao, najopasniji „progonitelj"prve Crkve, postaje traženi „prognanik" među Židovima
Ova oštra suprotnost između apostola pogana i predstavnika židovskog naroda ostaje vladajućom temom u Djelima apostolskim od događaja pred Damaskom. Nakon dramatičnog bijega iz Damaska ( r 25) dođe Pavao u Jeruzalem, gdje je, u kršćanskoj zajednici, djelovao Barnaba (porijeklom iz Cipra) kao „posrednik".
Ovdje treba navesti dva autobiografska podatka: prema Gal 1,17-21 Pavao je došao u Jeruzalem tek nakon tri godine i ostao je tu samo dva tjedna. Tu je sreo Petra i Gospodinovog brata, Jakova. Odatle je otišao u područje Sirije i Cilicije.
Na to se nadovezuje Luka, sastavljač Djela apostolskih i ukazuje na kontinuitet između starih apostola i poganskih misija. Pavao je trebao - iz perspektive Djela apostolskih - apostolski legitimitet.
I razlog bijega je, prema 2 Kor 11,32, drugačije motiviran: Upravitelj (etnarh) nabatejskog kralja Aretasa IV. (9. prije Krista do 40. poslije Krista) koji je iz glavnog grada Petre imao (makar trgovački) utjecaj na Damask, postao je vrlo aktivan.
Preko diskusija sa židovskim helenistima, dakle sa Židovima iz dijaspore koji su govorili grčki, Pavao nastavlja Stjepanovo djelo (usp 6,9). Jer mu je prijetila ista sudbina kao Stjepanu, pobježe preko lučkog grada Cezareje u svoje rodno mjesto Tarz. (usp D 11,25 i Gal 1,21)
To je postao put za Crkvu koja se počima širiti po svijetu. U „sažetku izvještaja" (r 31- temeljni tekst Djela apostolskih) povlači se međubilanca (uspDj 6,7) nakon završetka vremena progona, koje je počelo sa Stjepanom, a zatim je uslijedilo učvršćivanje Crkve koja je, pod Božjim vodstvom, dobila univerzalnu dimenziju.
Samo ovdje (r.31) i u 20,28 upotrebljava se grčki pojam „ekklesia" za (sveopću) „Crkvu". Inače se upotrebljava za „mjesnu Crkvu"
Kako su nastale zajednice u Galileji nema izvještaja . Ostvaruje se plan iz Dj 1,8.
b) 1 Iv 3,18-24
Iako se radi o jednom „borbenom pismu", ono može, na zadivljujući način, slušatelje i čitatelje pozvati na djelovanje.
Za ljubav „po istini i djelima"Ako kršćani žive iz snage Božje objave u Isusu (to znači „po istini"), onda trebaju u životu ostvariti ovu Božju naklonost, ne praznim riječima, nego djelima ljubavi.
U povjerenju u Božje milosrđe i dobrotu.: Radosna vijest koja nam se objavljuje po Božjem milosnom djelovanju prevladava svaki strah i manjkavosti. Pa i onda ako nas savjest uznemiruje, moramo graditi na povjerenju: „...jer Bog je veći od našeg srca."
U nepodijeljenoj ljubavi, jer Božja ljubav (povezanost s Bogom po vjeri, krštenju i po njemu moralni život koji iz njega izlazi) i ljubav drugim ljudima moraju postati jedinstvene. Ispovijest vjere mora postati čin ljubavi.
c) Iv 15, 1-8
Slikovit govor o čokotu ne smije se promatrati samo u pojedinačnom odnosu (alegorijski rečeno) osoba o kojima se govori: Bog/vinogradar, Isus/loza, učenici/prut, nego treba promatrati cjelokupni životni proces - obilno donošenje ploda želi ukazati na osobnu, nutarnju povezanost s Kristom. Ponuda spasenja koju je konačno i zauvijek Bog besplatno ponudio (kod ljudi stvara) odnos u vjeri s Kristom. Jer je Božja ljubav darovana po Isusu Kristu prvoj zajednici, po održavanju zapovijedi postaje znak kršćanske egzistencije. Neraskidiva veza s Kristom , koja je najvažniji kriterij za učenike mora se iznova prenositi po riječi (r 3, usp 8,31) , jer se u očitosti ovih usporedbi susreću vanjska opasnost (diskriminiranje kršćana u društvu) i nutarnji razdor zajednice (dijeljenje gnostičkih grupacija npr. 1 Iv 2,19).
Misno slavlje
Pozdrav
Gospodin, vaš život i vaše spasenje, neka bude sa svima vama
Uvod
Sestre i braćo, život kao takav je u mnogim stvarima još uvijek velika nepoznanica. Još više život ljudi, a kakva je tajna i nepoznanica život ljudi u Bogu.
Današnje nam evanđelje objavljuje, u slici o lozi i pruću, životni princip kršćana: „Tko ostaje u meni i u komu ja ostajem, taj donosi obilat plod. Tako usko smo povezani s Kristom kao što je pruće vezano s lozom.
Zato slavimo žrtvu hvale s Gospodinom i slavimo Gospodnju gozbu ljubavi. Pri tome se možemo osloniti na Isusovu utješnu riječ: Moj otac je vinogradar, on čisti svaku lozu da donese još više ploda. Dopustimo da nas Bog očisti da bi naš život mogao uspjeti.
Ispovijedam se
Kirye
Gospodine Isuse Kriste, ti si loza, mi smo pruće, Gospodine smiluj se
Gospodine Isuse Kriste, ti si rekao: Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi obilat rod: Kriste smiluj se.
Gospodine Isuse Kriste, tvoj otac pročišćuje loze da one donesu još više ploda, Gospodine smiluj se.
Molitva vjernika
Isuse Kriste, kao što prut ne može živjeti sam po sebi, nego ako ostaje povezan s lozom, tako ni mi ne možemo ništa bez tebe, zato te molimo:
Daj da tvoja Crkva i svi njezini članovi žive po tvome Duhu, molimo te
Daj da svi upravljači država spoznaju da je čovječanstvo jedna velika obitelj i ima zajedničko životno korijenje, molimo te
Pomozi nam svima da ostanemo u tebi i naš život donese obilne plodove, molimo te
Podari svim pokojnima vječni život kod tebe, molimo te
Oče, sve što molimo po Isusu Kristu, postaje tvoja slava, koji živiš u vijeke vjekova.
Propovijedi
1.
Vjerovati srcem
Ivan 15, 9 - 17
Najljepša rečenica koju je Isus rekao, po mom sudu, je: „Vi ste moji prijatelji" ili „Vas sam nazvao prijateljima". Prijatelj, za mene je vrlo dragocjena riječ. Imam znanaca, kolega, poznanika, ali imam i prijatelja. Da bih nekoga nazvao prijateljem i prihvatio za prijatelja, moraju se ispuniti tri određene stvari.
1. Simpatija i naklonost
Neke prijatelje sam slučajno upoznao. Ušli smo u razgovor, opazio sam da smo jedan drugome simpatični. Postoji nešto poput „duševne rodbine". Dvojica misle i u nekim stvarima se osjećaju jednako. Interesiraju se tko je onaj drugi, kako misli, žele se dublje upoznati. Simpatija znači: mogu drugoga podnositi, da, njegove pogreške i mane mogu trpjeti i izdržati. Ako to ne bi bio slučaj, onda bi u neko doba nastupila ravnodušnost, potom antipatija i odbojnost.
2. Zajednički poduhvati
Tako tu raste želja da se opet susretnemo, da poduzmemo neke stvari, više stvari. Prijateljstvo raste u zajedničkim doživljajima i iskustvima. To nosi i jače povezuje. Onda se govori: „Sjećaš se onoga, onda" i tada se osjeća: dobro je da smo se pronašli,da smo zajedno. I iz toga onda raste sve više.
3. Povjerenje
Doživio sam da me drugi nije dokrajčio, da me nije napustio, da se na njega mogu osloniti. Opazio sam da se onaj drugi drži dogovorenog, da je ozbiljan, da mi ništa ne čini iza leđa. Ne iskorištava me. Mogu u njega imati povjerenja i sve mu reći.
4. Razgovor i slušanje
I tako povjerenje omogućuje razgovor u prijateljstvu i međusobnom slušanju. Razgovor koji izgrađuje, savjetuje, tješi, ohrabruje ostati u dobrom, ili donosi kritiku ispunjenu ljubavlju. I onda opažam da prijateljstvo leži na uzajamnosti. Ima vremena kad ja više dajem, ima vremena kad ja više primam.
Sve to za mene spada u uvjete da nekog prihvatim i nazovem prijateljem. I sada govori Isus: „Vi ste moji prijatelji" - „nazvao sam vas prijateljima".
Isus govori: ti si mi simpatičan, interesiram se za tebe, mogu te dobro podnositi,
Isus govori: želim nešto s tobom, želim s tobom živjeti i dijeliti svoj život.
Isus govori: imam plan s tobom, imam ti nešto povjeriti, oslanjam se na tebe.
Isus govori: Želim s tobom ostati u razgovoru, želim da ti mogu reći što me muči, želim da mi rekneš što tebe muči.
On me zove prijateljem. No, prijateljstvo živi samo ako počiva na obostranosti. Inače je jednostrano. Da bi prijateljstvo između mene i Isusa moglo živjeti, važno je da odgovorim, da i ja Isusa nazovem svojim prijateljem pa bih mogao ova pitanja i okrenuti:
Da li mi je on simpatičan?
Ljubim li ga, da li mi je važan?
Treba li on u mom životu biti uz mene?
Želim li se ja na njega osloniti, njemu se povjeriti? I konačno, želim li s njim ostati u razgovoru? Što ga potiče da mi uvijek iznova govori u Svetom pismu, ali i u drugim ljudima, što mene potiče - u molitvi?
Isus me naziva prijateljem i ponuda trajno stoji.
Iz iskustva ljudskog prijateljstva znam da njegova riječ stoji." S prijateljem za ruku ni jedan put nije dug." Koliko više ako Isusa imam za prijatelja!
2.
Donositi plodove
Strah od vatre
Prije nekoliko godina vodio sam biblijski razgovor s jednom malom grupom o slikovitim riječima o trsu i lozama. Ja sam izabrao ovaj biblijski tekst kako bih produbio životnu sliku odnosa jednog kršćanina prema Isusu Kristu. Na moje iznenađenje većina ovih ljudi iz razgovorne grupe je ostala kod - prijetnje od vatre. «Tko ne ostane u meni, baca se kao loza i osuši se. Tada se skupljaju te loze, bacaju se u vatru i izgaraju.» Za njih je slika izgaranja osušenih loza bila jača, nego impuls trsa koji je davao život. Mi smo na to još dugo razgovarali o mogućnosti neplodnosti nas, kao kršćana. Pri tome je stajala osobna nesposobnost svakog pojedinca na prvom mjestu. Uništenje je stvaralo strah.
Strah od pakla
S tim smo razgovorom došli do jedne strane kršćana koju mi, u današnje vrijeme, često potiskujemo. To što su propovjednici o paklu, u prošlim vremenima, mnogo toga «dobroga» učinili, danas je ostalo u pozadini. Možda je to ovisilo o sredstvima s kojima je mogućnost neuspjeha bila polemizirana. Ja odbijam da se radi sa strahom. Za to mi je šteta vijesti o dobrom Bogu. Vatra, slikovite riječi o trsu, nije vatra pakla, niti paklenog jezera u kojemu neumrle duše trpe vječne muke. To je samo vatra na polju u kojima bezvrijedni otpaci bivaju odstranjeni. U predstavljenom mjestu Pisma, ne radi se sigurno o špekulaciji sa slikama o opekotinama i sadističkom mučenju kroz vatru, već se ističe mogućnost promašenog smisla i bespotrebnosti koja može zadesiti svakog čovjeka kada načini bilancu svoga života.
Ja se pitam, uvijek iznova, jesmo li mi kršćani dovoljno svjesni nužnosti i prioriteta donošenja plodova? Po plodovima koje donosimo bit će naš život jednom mjeren. Pri tome stojimo i pod pritiskom uspjeha. Zahtjev donošenja ploda ne važi samo za pojedinca u smislu «spasi svoju dušu», prijašnje glavne misli narodnih misija, već vrijedi za Crkvu kao cjelinu, a također i za svaku pojedinu zajednicu.
Stari i novi trs
Bilo bi jednostrano i prekratko kada bismo slikovite riječi o trsu i lozama, s nastojanjem da se ostane u bliskom odnosu s Kristom, razumjeli jednostavno, individualno i osobno u smislu: «Potrudi se da ostaneš u kontaktu s Isusom Kristom, kako ne bi zakržljalo i izgubilo se tvoje mistično jedinstvo s njim.» To je samo jedna dimenzija Isusovog govora. Po mom mišljenju, još važnije postaje vidljivo, kada to stavimo u odnos sa Starim zavjetom. Slika o trsu nije nova. Proroci (npr. Iz 5:1ff, Jer 2:14) su usporedili Izrael s vinogradom ili trsom. Bog je vinogradar. Njegov narod ne donosi odgovarajuće plodove... Kada Isus za sebe tvrdi: «Ja sam pravi trs», time zahtijeva i ima pravo da je izdanak novoga Božjega svijeta. Učenici koji s njim ostaju u odnosu donose željene plodove. On i njegovi učenici su novi Božji trsovi. Bog je vinogradar. On njeguje svoj vinovi trs, čisti ga, obrezuje, što se osušilo i nepotrebno je...
Zašto trebamo kršćane?
Zašto trebamo Crkvu?
Mi se trebamo upitati, s istom strogošću, ima li se Crkva, u pojedinim zajednicama, pravo smatrati novim trsom koji donosi očekivane plodove? O čemu se radi u životu naših zajednica? Ne kružimo li mi, prečesto, jednostavno oko nas samih, za naš nutarnji mir, (za nas same) za lijepe i odgovarajuće fešte, za naš lijepi suživot, za župsku feštu i sl.? Ima li naš život, kao kršćanske zajednice, odraza na javnost, na društvo? Ne vraćamo li se mi nazad? Istovremeno se, u našem društvu, smatramo nepotrebnima. Nas se očigledno više ne treba. Ljudi okreću leđa Crkvi. Oni promišljaju da li se isplati plaćati relativno visoku članarinu za mali učinak. Ne moramo li mi, već jednom, odvagnuti razmišljanje da je ovdje Bog, kao vinogradar, na djelu i svojim vinogradarskim nožem odsijeca suhe izdanke, jer su nepotrebni?
Isus zapovijeda učenicima: Ostanite u meni, tada ću ja ostati u vama. I, tko ostaje u meni i u kome ja ostajem, donosi obilan plod; jer rastavljeni od mene ne možete ništa učiniti. Pri tome se radi o većem nego samo o mistificiranom jedinstvu s Kristom, o višem nego samo o jednoj osobnoj pobožnosti. Ostati u Kristu znači: ostati na njegovom tragu, njega slijediti u djelu, u drugom smislu, njega oponašati. Kršćani koji žive kao on, donosit će plodove.
P. Hans Hütter prevela s njemačkog Katica Kiš
3.
1. Nesigurnost
Prva Ivanova poslanica spada u kasnije novozavjetne spise. Uočljivo je, u njoj, vrijeme u kojem je pisana. Situacija nam je poznata. Već postoje starješine u zajednici. Oni nisu samo običaj, nego imaju i određena iskustva koja su stekli u malim mjesnim zajednicama, kao i u velikim zajednicama pa i zajednici Crkve. Iskustvo, ne samo vjere do kojih su došli, kroz visine i ponore svoje životne povijesti.
No, među učenicima vlada sumnja i nesigurnost. Nisu baš najsigurniji jesu li na ispravnom putu. Mnogi su napustili, a drugi pokušavaju brod okrenuti u drugom pravcu. Za neke je Isus bio samo čovjek, a častilo ga se kao Sina Božjega i postao je duhovni princip. Izvještaji koje poznaju iz Ivanova evanđelja za njih su poticaj i nauk, ali najprije duhovni princip. Pokušavaju predanu vjeru izjednačiti, prilagoditi duhovnom ozračju u kojem žive. A ono počiva na ezoterici i duhovnom doživljaju kao i na vjerovanju u Isusa Krista u kojemu je riječ Božja boravila među ljudima.
2. Djelo i istina
U takvom vremenu je neizbježno pitanje: Po čemu mogu spoznati gdje su dokazi da Crkva pravilno postupa? Paradoksalno je, ali u stara vremena u kojima je Crkva bila napadana izvana, bilo je mnogo lakše vjerovati, nego kad nesigurnost dolazi iznutra. Sama teorija vjere malo ili ništa ne vrijedi. Zato Ivanovo pismo odgovara: «Ne ljubimo riječju i jezikom, nego djelom i istinom». Svo Isusovo naučavanje, utjelovljenje, ljubav nije ništa ako ostane na «riječi i jeziku» i ne postane djelom i ne postane življeni temelj, življena istinitost. Jer ljubav kao središte života i svih pogleda na ljubav prema Bogu, nije samo teoretska, nego onda odgovara ako se dade odšifrirati u dvije točke: način na koji mi postupamo ovdje u zajednici i kako susrećemo one koji su u nevolji. «Po tome ćemo spoznati da smo u istini»
Ne radi se o tome da mi jedni druge susrećemo s pogledom punim nježnosti i smješka i to u svakom pojedinom slučaju. Radi se o tome da naša zajednica i naša Crkva, tu gdje ona živi, bude zajednica koja ne čini granice po socijalnom i društvenom položaju, po siromaštvu i bogatstvu, po domaćima i strancima, po starima i mladima. Sve te podjele koje «svijet» čini u vjeri trebaju nestati, trebaju se nadvladati po novom zajedništvu koje nastaje vjerom u Boga, koji je postao čovjekom da bi među ljudima osnovao novu zajednicu, da privuče ljude kako govori poslanica Titu: «On se za nas predao, da nas oslobodi grijeha, da napravi novi narod Božji, koji mu pripada kao posebno vlasništvo i svim srcem teži činiti dobro.»
3. Jer nas je Bog najprije ljubio
Crkva - naša zajednica - neće nikada biti zajednica ljubavi, jer bismo mi bili izvanredno dobri ljudi. Ona je i može to biti samo ako uzima za svoje polazište od onoga što Bog daruje. Bog je sam rekao: »Ne ljubimo riječju i jezikom nego djelom i istinom.» Time se kršćanska blagovijest razlikuje od svih ezoterika. U povijesti Izraelovoj je riječ Božja po pomazaniku Isusu Kristu postala djelom.
Zato je praoblik kršćanske molitve - hvala- zahvaljivanje. Uvijek iznova sjećamo se u molitvama i čitanjima, pjesmama onoga što je Bog učinio. I zato je biografija ovog određenog čovjeka, Isusa iz Nazareta, koji je došao u našem tijelu, nezamjenjiva za kršćane. Zato slavimo blagdane svetaca, da se sjetimo što je Bog učinio za nas kroz povijest djelom i istinom. «Sve što molimo dobijemo», kaže čitanje. Ono sve trebamo shvatiti doslovno, jer nam Bog ne daruje tek nešto, nego samoga sebe. On se predaje za nas, kao što se mogu predati samo oni koji se vole. Više nego skupe i lijepe darove i cvijeće, on je dao samog sebe. Kao što nam to daruje samog sebe u svom Tijelu.
Samo po primanju ljubavi Božje u našoj Crkvi može nastati ovo darivanje ljubavi: trebamo vjerovati u ime Isusa Krista sina njegova i ljubiti jedan drugoga, kako to traži njegova zapovijed. Manjak kršćanske ljubavi je uvijek znak da nema vjere. To je znak da smo na mjesto Boga stavili nas same ili druge vrijednosti. Ako stavimo vjeru u središte našeg života, onda će nas ona i promijeniti.
4.
1. Što Isus hoće?
Što hoće Isus Krist? Što on želi, a što želim ja? Ima li tu što zajedničkoga? I konačno, ovo nije nikakvo retoričko - govorničko pitanje - na kraju tko ostaje Krist ili ja - recimo mirno: tko je ovdje konačno mjerilo i tko ga postavlja ja ili Bog? I konačno, ja nisam Bog - a to je tako sigurno i dobro.
Odavle bi se moglo brzo doći na Božje zapovijedi. Ne za to da bih ja sada istraživao da li su te zapovjedi danas još na snazi i ja ih priznam i za mene vrijede! O zapovijedima u Evanđelju danas nema ništa. Zapovijedi baš i ne igraju, u evanđeljima, neku naročitu ulogu. U pozadini cijele novozavjetne poruke ne stoje zapovijedi, nego zajedništvo s Bogom. Ovo zajedništvo s Bogom nam nudi Isus Krist koji je došao od Boga. I zato, u cijelom odlomku, danas ostaje izraz «ostanite u meni». To nije neka zapovijed, nego poziv na zajedništvo.
Krist ne traži neko lijepo i ugodno druženje. U biblijskom govoru o trsu i lozi evanđelje pokušava sve dovesti u vezu i razjasniti. Ostati u Kristu je preduvjet za život u punini, život koji donosi ploda, jer prut odrezan od loze vene i suši se. Izvan Krista nećemo donijeti ploda, u njemu donosimo «obilat rod».
2. Blagovijest predavati dalje
Ovo se sve može razumjeti «duhovno» No, sasvim sigurno je da se nije mislilo na isključivo duhovno. Ne govori Biblija u množini o lozama i pruću. Jer samo u zajednicama prožetim Kristovom ljubavlju i ako ta ljubav prožima međusobne odnose, onda donosi plod. Plod je Crkva, ne kao građevina, ne kao institucija ili hijerarhija, nego kao zajednica krštenih, koji su pustili da ih pročisti Isusova riječ.
Ova Riječ je postala tijelom. Ova riječ je Isusova riječ. Nije nikakva skupina nekih riječi, nego autentična, predana riječ Isusova. Tko ovu poruku uzme u sebe i svojim djelima i riječima, svojim «životnim svjedočanstvom, preda dalje, on je onaj koji donosi plod. Mi možemo Isusovu riječ slušati, jer nam je predana. I pravilno je da se pitamo o vjerodostojnosti toga predanja, čak i potrebno, ali moramo se i suprotstaviti teorijama koje su različite.
Tradicija svjedočanstava je pouzdana. Stotinu godina kritičko-povijesnog ispitivanja znanstvenika iz svih Crkava koje su podržavali mnogi drugi znanstvenici i došlo se do ovih zaključaka.
Prvi svjedoci života i smrti Isusove i doživljaj Uskrsloga prenosili su Evanđelje u sve dijelove rimskoga carstva, kroz četiri desetljeća između Isusove smrti i razorenja Hrama u Jeruzalemu. Tome treba dodati i predaju apostola Pavla koja se u svemu slagala s predajom ostalih apostola i Petra. Može se i poći odatle da se u tim godinama koristilo i nekim pisanim stvarima koje su služile širenju Isusove poruke.
Oko 70-te godine su postojala prva od današnjih 4 evanđelja i javno su prihvaćena kao zajednička i međusobno ovisna, jer je bilo sve manje živih svjedoka. Uz to su postojale i neke druge tradicije koje su, u dijelovima, ušle u druge spise. U prvoj polovici drugog stoljeća imamo već sva četiri evanđelja i većinu Pavlovih poslanica koje su bile prihvaćene u svim dijelovima Crkve.
Kada su se počeli stvarati neki novi spisi - koji su se pozivali na nekakve tajne ezoteričke Isusove spise, već je bio stvoren jedinstveni Crkveni sadržaj u rimskoj centrali kao «Kanon». Još je postojala razlika i ispitivanje u vezi knjige Otkrivenja sv. Ivana apostola i poslanice Hebrejima. I oni su, u 4. stoljeću, uzeti u «Kanon». Takozvana «apokrifna evanđelja» nastala su 50 ili sto godina kasnije i prožeta su filozofskim strujanjima onog vremena (posebno gnoze). Nisu bila prihvaćena, jer se u biti protive centralnoj Isusovoj poruci. Isus je bio Židov i naviještao je Boga Izraelova. Mjerilo za to da li se neki spis uzeo u «Novi zavjet» bilo je je li imao podudarnosti s Isusovom središnjom porukom.
3. Opet «vjerska zagonetka» Dan Brown
U samoj Njemačkoj rasprodano - kupljeno je 5 milijuna primjeraka Dan Brown ovog romana «Davincijev kod». Literarno su te knjige drugorazredne, no vrlo su uspješne, jer su veoma napete. Napete su zato, jer su isprepletene s pričom o nekakvim tajnim udruženjima koja je, strahovito jaka, Katolička Crkva držala pod pritiskom. Zajednička vjera je djelo cara Konstantina. Tek od njega se, na silu, počelo vjerovati o božanstvu Isusa Krista. Da je ta vjera već tri stotine godina dokumentirana i da se naviještala uz krvave progone rimskih careva, to Brown ignorira, njega to ne zanima. Za njega je srž vjere zagonetka. «Riječ» o kojoj govore evanđelja tu se ne spominje zato da bi zadovoljila neke ljudske znatiželje za razmrsiti neke čvorove. Mnogo više ta riječ je pozivala prve učenike do poziva na zajednicu. Učenici su postali Crkva, obnovljeni narod Božji koji treba dati «svoj plod», zajedništvo života kao što je bilo u starom zavjetu. Ovo je Isus naučavao božanskim autoritetom, zbog toga zahtjeva je bio smaknut. Jer taj poziv smatram vjerodostojnim, pokušavam živjeti kao kršćanin.
Alternativa koju nudi Brown u nije, ni u jednom slučaju, vjerodostojna. Njegova mješavina iz nekih tajnih teorija, dva semestra povijesti umjetnosti i nekakve teologije moglo bi biti dovoljno napeto. No, to nema ništa zajedničko s Isusom. Njegova teorija je: Isus se oženio Marijom Magdalenom, njihov zajednički sin je kasnije osnovao Merovinšku kuću - to je providna fantazija jednog francuskog nacionaliste 20. stoljeća. Nije nimalo vjerodostojna. Njegova teorija o ženskoj prareligiji je religijsko povijesno neodrživa, isto kao i njegova spekulacija o templarima.
Film po tome snimljen mogu pogledati sa znatiželjom jednog kino gledatelja. Ali svoj život ću nastaviti živjeti utemeljen na riječi Isusa Krista koju nalazim u Bibliji. Teorije o ezoterijskim, tajnim Isusovim naukama koje se drže u strogoj tajnosti , a koju apostoli nisu znali tako da nekoliko stranica debelo «Evanđelje po Mariji Magdaleni» mogu s interesom pročitati kao teoriju. Praktično, ja svoj život temeljim na nauci apostola. A oni su tu nauku potvrdili i posvjedočili svojim životom. Oni su mučenici i izrasli su iz Crkve, a protiv volje svih careva. Njihovo svjedočanstvo je donijelo plod u zajedništvo Crkve. Njihovo Evanđelje se proširilo i protiv svih želja, bilo careva ili papa. Brown preuveličava veličinu Crkve i moć rimske kurije, a umanjuje vrijednost Evanđelja. Ako se mi držimo Evanđelja, Krist će ostati u nama i mi ćemo ostati u njemu i donijeti «obilati rod». Amen.