Pripisuje se starom kineskom učitelju „Lao-tse" da je jednom rekao nešto što se vrlo dobro može odnositi na Isusa: „Postoje tri načina spoznaje: najbolji način je razmišljanje, najlagodniji je nasljedovanje,  a najteži je iskustvo (doživljaj)."Jer doživljaj (iskustvo) Krista uključuje i zajedništvo s njime na križnom putu.  Kao što kršćani svih vremena - oni prvi, isto tako i ovi današnji - moraju  imati iskustva - doživljaj - križa Isusovog, isto tako su bila važna, za Isusove suvremenike, i „ukazanja Uskrsloga" koja su vrijedila kao potvrda uskrsnuća (usp 1 Kor 9,16). Povijesni kontekst i životni tok naše uskrsne poruke je utemeljen na ovom iskustvu - doživljaju Krista  prve generacije kršćana.

Ovih sedmica nakon Uskrsa pripravljaju se djeca i roditelji na primanje prve pričesti (i krizme!)  i uvijek se postavljaju ista  pitanja: kako se ponašati prema temeljnim izrekama (istinama) naše vjere? Ako se radi o uskrsnuću,  onda nema polovičnosti. Uvijek iznova se, u životu zajednice,  mora proživljavati  uskrsna ispovijed vjere, a uvijek i neprestano moliti. Spoznaje ne dolaze u znanstvenim diskusijama nego - i to je važno - u jednostavnoj i tihoj molitvi. Posebno je važna raznolikost oblika pobožnosti i bogoslužja.

Petrovu misionarsku propovijed u Hramu (3, 11-26) je literarno sastavio Luka, pa zato evanđelist uzima cijeli niz židovsko-kršćanskih predaja (kontrast shema, Kristove predikate, događaje iz povijesti muke.)

Kontrast teme - (rr 13-16) spadaju u najstarija tumačenja Isusove smrti. S jedne strane je židovski narod koji je Isusa „izdao" i „zatajio", s druge strane je Bog Otac koji djeluje u  povijesti, koji je „Isusa proslavio". Isusovo ubojstvo  preko ruku Židova (ljudsko krivo ponašanje) i Bog uskrsava Isusa  (dakle božansko djelovanje) postavljaju se u žestoku suprotnost!

Kristovi naslovi - potječu iz stare judejsko kršćanske predaje: „Sluga Gospodnji" (usp r 13, Dj 3,26; 4,27.30 je osobni nosilac spasenja, prorok konačnih vremena (prema shvaćanju Deuteroizaije)  „Svetac" i „Pravednik" naslovi veličanstva koji se pridijevaju Isusu  (usp dj 7,52; 22,14) koji u svoj svojoj patnji ne dovodi u pitanje svoju pripadnost Bogu. Izraz „Začetnik života" smjera na neuništiv  božanski život spajajući to s osobom Isusa Krista.

Motiv neznanja (r 17)  je tradicionalan  (usp 1 Kor 2,8). Ipak  upućivanje na plan spasenja prije svih naglašava Luka (usp Lk 18,31; 24,26.27.44.46; Dj 4,28) a pri tom se misli na četvrtu pjesmu o Sluzi Božjemu (Iz 52 13 - 53-12).

I hitan poziv na obraćenje (r.19) u Izraelu je u usporedbi sa Dj 2, 38-40 (obraćenje na kraju Petrove propovijedi na Duhove je vrlo naglašeno). Obećanje blagoslova u Božjem planu može postati sud nad Izraelom.

Ako Božja zajednica kršćana želi u svijetu postati nositeljica onda moramo postati svjesni funkcije Isusa Krista:

U neprestanoj borbi protiv grijeha (usp 1,8-10) kako to neprestano doživljavamo u svagdanjem životu - Isus je „zagovornik" (Paraklet, usp Hebr 7,35-28) kod Boga i neprestani donositelj spasenja.  Naš tekst stavlja Isusa kao onog čija krv ima moć čišćenja grijeha. Radi se o sveopćem pomirbenom djelu Isusa Krista (rr 1-2)

Spoznaja Boga je kao cjelovito iskustvo (doživljaj)Boga moguće onda kada se Božje zapovijedi, ustrajno i s ljubavlju, provode u djelo (paralela sa 1 Iv 2,3-5a i  1 Iv 1,5-7). U drukčijem slučaju treba, za takve ljude, upotrijebiti polemički izraz „lažac". Mjerilo kojim se mjeri  Božja zajednica je  ustrajnost u ispunjenju Božjih zapovijedi.

c) Lk 24, 35-48

„Navjestitelji" Kristove radosne vijesti moraju biti i „svjedoci" Kristovog događanja. Iz tog razloga su prakršćanski navjestitelji uvađani, korak po korak, u uskrsno događanje.  Da bi oni mogli usvojiti ovaj temeljni kamen  kršćanske vjeroispovijesti, najprije se Uskrsli pokazuje učenicima na putu u Emaus (24,¸3-35), onda većoj skupini učenika (24, 36-39). Da se može  radosna vijest uskrsnuća Raspetoga proširiti iz Jeruzalema po cijelom svijetu treba dvostruko opravdanje: treba se moći pozvati na „iskustvo" navjestitelja koji su stvarno susreli Uskrslog (prvi dio Evanđelja rr 36-43) i treba se moći osloniti na posljednje Isusove riječi koje vrijede kao „ispunjenje svetog Pisma" (starog zavjeta Biblije ) (drugi dio evanđelja rr.44-48), jer se ovdje radi o opipljivoj, tjelesnoj stvarnosti  uskrsnuća Isusova (Iv 20,19). Tako će do posljednje stranice Lukinog evanđelja  biti vjeran programu pisca (1,1-4 Prolog) koji može svima koji u vjeri sumnjaju biti siguran oslonac, jer prenosi vjerodostojnu  predaju o Isusu.

Gospodin koji našu sudbinu okreće na dobro, neka bude sa svima vama.

Uvod:

U današnjim čitanjima mnogo se govori o grijehu, previše u vremenu uskrsne radosti. No, radi se upravo o tome da shvatimo povezanost koja postoji između ljudske grješnosti i dobrotvornog Božjeg vodstva.  To vrijedi, kako za pojedince, tako i za sudbine naroda. Samo onaj tko shvaća da nam je Bog izvor radosti, po zahvatu Isusa Krista u ljudsku povijest, taj se može potpuno prepustiti uskrsnoj radosti i predati se slavljenju Boga.

Bože, naš Oče, ti si gospodar povijesti i gospodar našega života. Zato ti iznosimo svoje molitve:

*Pomozi Crkvi da odvažno i svjedočanski naviješta muku, smrt i uskrsnuće Isusovo, molimo te

* Prosvijetli one na vlasti da se prepuste vodstvu Duha Božjega i služe dobrobiti svijeta, molimo te

* Daj da u promjenama života upoznamo tvoje vodstvo puno ljubavi, molimo te.

* Uvedi u raj svoje slave sve naše pokojne, molimo te

To te molimo, po Isusu Kristu, tvome Sinu koji je pred nama ušao u novi život i završio u slavi kroz sve vijeke vjekova. Amen.

Jesu li ublažene boli našega srca,

Umukli  glasovi koji nas optužuju?

Prodrlo svjetlo božanskog srca

Koje izlazi iz mnogovrsne tame?

Da li nas je hrana kojom nas ljubav hrani

Učinila ljudima ljubavi

Prema nama samima, drugima i Bogu,

Uzmimo iz događaja povijesti

Božansku riječ „ Ljubim"

Kao što proroci naviještaju  naše je

Oproštenje grijeha,

Zagovor kod nebeskog Oca

Začetnika života.

Budi tebi Bože, hvala!

U našim stanovima križ je, vrlo često, jedan lijep ukras. Često i umjetničko djelo.

„Križ u krugu"  je čak simbol svjetla i životvornog djelovanja sunca i kozmičkog reda (jednostavne geometrije - temeljne podjele strana svijeta itd.)

Ali križ  kao mučilo (predmet usmrćivanja) i križ kao znak neopisive boli  (usp. prvo čitanje : Isusovo smaknuće kao krivo ponašanje) želimo ublažiti svim sredstvima. Zloupotreba križa kao pripisivanje krivnje za Isusovu smrt kao što to čini Luka (Dj 3,15) „ubili ste Začetnika života - je baš „križ u križu" (odatle i fatalno mišljenje da su Židovi „bogoubojice").

S križem  se povezuje i pitanje o smislu patnje (bolno kidanje predodžbe o Bogu: „to Bog ne smije dopustiti... ludost nepravde na svijetu; strahovita glad u trećem svijetu, užasne opasnosti rata... sve to ima strukturu križa).

Dapače treba naglašavati: Križ treba promatrati u svjetlu Biblije kao „ispunjenje" volje Božje: Božja solidarnost s onima koji trpe i koji su porobljeni ide sve do najružnije smrti (usporedi pavlovsku teologiju križa, Lukina shema o spasiteljskom „mora" u perikopi ispred, je preduvjet za Božji poziv u kraljevstvo nebesko: Lk 24,26.)  Najveća izjava o Isusu (Mk 15,39) „Doista ovaj čovjek bijaše sin Božji", reći će u najvećem poniženju smrti na križu poganski svjedok smrti (ispovijest koju su zanijekali vođe izraelskog naroda).

I današnje evanđelje nam jasno daje do znanja: I uskrsli Gospodin ostaje Isus - identičan s Raspetim. Za kršćane je to radosno znati da križ neće biti „uklonjen" po uskrsnuću Isusovu (onda bi izgubio svoje spasiteljsko značenje) nego da Isus za nas uvijek ostaje raspeti i uskrsli Gospodin!

Za osobnu meditaciju neka posluži riječ Romana Guardinija:

Ako netko pita što je sigurno da čovjek može za to živjeti i umrijeti, tako sigurno da sve može na to usidriti?  Onda odgovor glasi: Kristova ljubav.

Život nas uči da ljudi nisu zadnji, bili najbolji i najvoljeniji, ni znanost ili filozofija, ili umjetnost ili bilo što drugo što čini ljudska snaga. Ni priroda, ni vrijeme, ni sudbina...

Pa niti jednostavno samo Bog, jer zbog grijeha se digla Božja srdžba - i kako bismo mogli bez Krista  znati što od njega možemo očekivati? Sigurno, to je samo ljubav Kristova.  Ne možemo reći: ljubav Božja, jer da nas Bog ljubi znamo samo po Isusu Kristu.

Uzeti je izliječen molitvom apostola Petra: "U ime Isusa Nazarećanina, ustani i hodi!" Bolesnik je skočio i u svojoj sreći je trčao i skakao po Hramu slaveći Boga. Kad se pridružio Petru i Ivanu u Hramu, već je nešto drugo bilo na programu u tzv. Salomonovoj sali. Na jednoj strani je bilo veliko mnoštvo znatiželjnika, na drugoj strani Petar i Ivan. Je li to bio strah ili pobožna poniznost da su govorili narodu: „Što nas gledate, nismo to mi učinili, ozdraviti može samo Bog."  Možda je to bio i početak njihovog duhovsko misionarskog života, ne naviještati sebe, nego Isusa, ne svoje sposobnosti, nego njegova moć. Petar je ozdravio uzetoga u imenu Isusovu, uhvatio ga za ruku i pomogao mu kod prvih koraka, a uzeti nije čekao da mu se kaže dva puta. Oni su samo htjeli ići na molitvu u Hram. Za njih sasvim normalno - zazvati Ime Isusovo, imalo je takvo djelovanje da su postali, iznenada, središtem zanimanja ljudi. Opet su se ljudi sakupljali i postali su svjedoci ozdravljenja, bilo je isto kao nekoć kod Isusa.  Ne znamo kakve su misli prolazile obojici Gospodinovih učenika kroz glavu. Propovijed koju je tom prigodom održao, pokazuje o čemu je razmišljao.

„Što stojite ovdje?", moglo bi izgledati da im je rekao. A njegov glas i ton nije bio tako ugodan. "Mogli ste okolo skakati i Boga hvaliti, a umjesto toga vi ovdje, poput uzetog, ležite. Bog je život i želi život, zato nije Isusa protiv koga ste onda vikali, ostavio u smrti. Jer je uzeti povjerovao u ime Isusovo, zato sada ovdje pred vama skače.  On je vjerovao Onomu (a on ne čini nikakvu iznimku) - kojega ste se vi odrekli pred Pilatom. Nikakvu krivnju ne možete predbaciti Pilatu, tom omraženom rimskom namjesniku, on nije želio Isusa ubiti. I jer ga vi niste htjeli, tražili ste oslobođenje Barabe, razbojnika. I jer ste zahvatili u život jednoga čovjeka, niste zastali da ubijete začetnika života, onoga koji vam je želio pomoći da učinite prve korake i skokove. Ne gledajte tako ovog ozdravljenog, nego plačite nad  svojom uzetošću." Teške i jasne riječi izrečene su i nama danas.  Ne trebamo se mučiti s povijesnom krivnjom i traženjem krivca, tko je tada trebao nešto shvatiti i razumjeti, a nije shvatio, ni razumio.

Možda je i sam Petar primijetio da je postao previše tvrd i težak. I postao je malo pomirljiviji. „Znam da ste to učinili u neznanju. Navještaj o Isusu Kristu ne želi zaoštriti frontove, nego želi otopiti led oko srca, srušiti zidove samoobrane. Neznanje je konačno uklonjivo, izlječivo, a Isus nije povukao ono zbog čega je došao.  Zato se obratite, pokajte se da vaši grijesi budu oprošteni.  Bog je vama prepustio zadnju riječ. I Pilatovo otezanje nije vas ništa osvijestilo, bili ste tako sigurni. Jer vi sami ne znate što je dobro za vas, vi pripisujete Bogu da je on protiv vas. Obratite se, inače nećete shvatiti da ste bili odabrani, oni kojima je poslao svoga Sina, a vi ste taj privilegij tako temeljito odbacili." I dok su oni još tako govorili, bijahu uhapšeni  i odvedeni pred Veliko vijeće.

U tragediju čovječanstva spada i to da ljudi ruše ono što im je život. Takav je rat, takvi su ljudski odnosi, takav je odnos prema prirodi, takav je odnos prema Bogu: rušimo ono što nam daje život.  Uskrsna poruka je poruka o milosrdnom Bogu, koji je tako ljubio da smrt njegovog sina Isusa nije imala posljednju riječ.  Učinite korak koji će vas izvaditi iz vaših grobova koje ste sami sebi iskopali i slavite Boga svim srcem.

Ovu poruku treba naviještati i za nju staviti život na kocku. Sve do današnjih dana tome se mnogo usprotivilo.  Mi sami teško razumijemo da je uskrsna vijest, u prvom redu, namijenjena živima do smrti i da se smije naviještati prije smrti. Zbog ove blagovijesti je Isus i umro, a i njegovim učenicima i učenicama ne ide ništa bolje, nego njihovu učitelju. Kao Isusova zajednica ispovijedamo našu vjeru u uskrsnuće mrtvih. Ova vjera postaje jaka u borbi protiv smrti. Živimo iz snage vjere koja nam pomaže u koracima i ne trebamo svijetom ići kao ljudi „bolesnih nogu". Pružimo ruke i uhvatimo za ramena one koji su siromašni, ali milosti, ne srebra i zlata. Poruka uskrsnuća je poruka punine života.

Postoji film Ingmara Bergmana s naslovom: „Udarci". Radi se o početku trećeg Reicha. Žena židovskog pisca se osjeća krivom zbog samoubojstva svoga muža. Povjerava se jednom starom župniku. Na kraju razgovora oboje kleknu na pod jedno prema drugom. I tada svećenik izgovara rečenicu koja je iznenađujuća: "Bog je daleko od nas da bi nam mogao oprostiti." Razmišljajući, ponavlja tu rečenicu više puta i tada nadoda: „Postoji samo jedna mogućnost da se oslobodimo krivnje: moramo jedan drugome oprostiti." Tada stave jedan drugom ruku u ruku i govore „Ja ti opraštam". Nakon toga oboje poskoče i pobjegnu. Ostao je osjećaj bespomoćnosti. Ostaje osjećaj da se ni pomirenje nije baš ostvarilo kod ovog čina. Tako Radosna vijest koju je župnik trebao navijestiti ženi postaje žalosna vijest.  Bog nije dohvatljiv, Bog je dalek.

Slično doživljavaju učenici u današnjem evanđelju. Teško im pada vjerovati da je Uskrsli vidljiv, iako im on dokazuje: „Gledajte moje ruke i moje noge: ja sam. Uhvatite me i shvatite: duh nema ni kostiju, ni mesa kao što je to kod mene." I dok mu još nisu vjerovali upita ih: „Imate li što za jelo?" I uzme pečene ribe i pojede pred njima.

Učenici su konačno došli do vjere u Uskrsloga zbog toga što su  ga mogli uhvatiti i s njim jesti. Uskrsna poruka dolazi i kod njih, jer su ga oni shvatili i prihvatili kao cijeloga čovjeka: glavom i osjećajem, razumom i srcem.

Stojimo li mi pred istim problemom kao učenici nekoć? U našim prostorima ovaj uskrsni poziv nailazi na malo odjeka.  Koliki se ljudi okreću od Crkve i traže svoj spas negdje drugdje! Možda i mi ljudima koji stoje izvan naše zajednice govorimo nekakvu  žalosnu vijest o dalekom Bogu, iako bismo i mi trebali naviještati suprotno.  Možda i mi tako malo vjerodostojno izgledamo i svjedočimo, jer je u našem životu taj blizi Bog tako malo vidljiv i opipljiv?

Kako može Bog biti opipljiv u našem životu? Kako mi sami možemo iskusiti da nam je  Bog opipljiv u uskrslom Kristu, ne samo teoretski? Kako možemo živjeti vjeru koja je za druge opipljiva i tako vjerodostojnija? Želim  pokazati na dva primjera.

U kršćanstvu su stoljećima postojale tendencije neprijateljske tijelu. No, to neprijateljstvo prema tijelu nije bilo izvorno kršćansko učenje. Kršćanstvo vjeruje i ispovijeda utjelovljenje, a time i postajanje tijelom Sina Božjega. Ivanovo evanđelje govori: „I Riječ je tijelom postala." (Iv 1,14)

Bog ne ostaje samo kao duh koji lebdi iznad ljudi. Bog postaje konkretan i opipljiv u Isusu Kristu. I za Pavla je ljudsko tijelo mjesto gdje se susreću Bog i čovjek i drugi ljudi. Čovjek je „Hram Duha Svetoga" (1 Kor 6,19)

Ako vjera treba biti puna smisla, onda treba zahvatiti i naša osjetila i naše osjećaje, jer smisao života ima mnogo zajedničkog s osjećajnošću. Trebamo učiti u vjeri, otkriti naše tijelo i ugraditi ga u našu vjeru.  Jer Evanđelje nam jasno govori: učenici su najprije shvatili Isusa po njegovu tijelu.  Tek kad su ga mogli obuhvatiti, obujmiti, shvatili su da je Isus uskrsnuo od mrtvih i da živi.

Možda bi nam kršćanska vjera bila manje brutalna i daleka ako bismo ponovno shvatili ovu tjelesnu dimenziju Uskrsne poruke i više je stavili u središte našeg međusobnog odnosa.  Kad bismo bili više svjesni naše tjelesnosti preko slika, simbola, gesta, pokreta, dakle elemenata koji mogu imati svoje mjestu i u molitvi i bogoslužju. Tako bismo mogli naše suhe riječi zamijeniti i učiniti opipljivima za ono što nam Evanđelje, Radosna vijest želi reći.

Kako često čujemo optužbu "U ovoj ili onoj župi ili zajednici ne doživljavam nikakvo zajedništvo, zato se sve više i više povlačim. U toj župi se ništa ne događa, zašto se moram angažirati?"

Ne stoji li iza toga još dublja pomisao na servis? Čovjek se služi religijom kad mu nešto treba? Želimo se opskrbiti. Da li se nešto događa ili ne događa u župi povezano je sa župnikom ili nekim aktivnijim članovima? Očekuje se spasenje od neke male grupe, a zaboravlja se da svatko treba biti aktivniji!

Uskrsna poruka pokazuje da zajednica i zajedništvo ne može preživjeti ako stojimo na dovoljnoj udaljenosti. Zajedništvo se pokazuje ondje gdje se zajedno živi i radi ili postoji spremnost na to. Ili se zajednica doživljava ondje gdje dopustimo da nas daruje onaj koji je u „kruhu i vinu" tjelesno živ.

Duh? Utvara? Što je to što su učenici vidjeli? U starim rukopisima koji nam prenose Lukino evanđelje, na mjestu riječi «Duh»(pneuma),  stoji riječ «prikaza»  (phantasma), za onoga koga su učenici vidjeli. Od početka se uskrsni događaji smještaju u područje koje se ne može nazvati kategorijom razumijevanja.

Je li to bila neka vizija ili halucinacija? Ne! U tome su svi evanđelisti jedinstveni. Govori se, na drugim mjestima, o snovima i vizijama i uglavnom su vrlo ozbiljno shvaćeni - ali uskrsni izvještaji nam žele reći nešto sasvim drugo. Doživljaji učenika se ne svode na vizije, nego se ti doživljaji nalaze u kontekstu njihova života. To se sasvim jasno izražava time što im Isus jasno pokazuje ruke i noge (a ne nešto «poput lica» ) i pred njima jede pečenu ribu.

I zato što ovaj doživljaj ostaje neopisiv - ovaj susret -  ne izaziva u prvom planu nešto kao vjeru, nego  u najboljem slučaju vjeru. Lijepo je od Luke što nam bilježi da «od radosti» učenici nisu mogli vjerovati. Činjenica je da se jasno reklo da vjera u Uskrslog nije po tome došla, da im je on prešao kao prikaza preko puta.

Ne svjedoče učenici u Svetom pismu da su nešto vidjeli, nego se jasno govori «da im je Uskrsli otvorio oči». Slikovito rečeno, moglo bi se reći «da im je probudio razumijevanje». Uskrs djeluje da oko učenika nešto vidi, nešto što je tu uvijek bilo, da sve okolnosti i značenje njima dugo nisu bile jasne. Tek im Uskrsli «otvara oči za razumijevanje.»

Ono što se ovdje za Uskrs najednom shvaća su Sveta pisma Mojsija i proroka kao i mudrosne izjave Saveza, jednostavno sve ono što običnim jezikom nazivamo «Stari zavjet - savez» To nisu slova tih spisa, nego sve ono što su učenici s Isusom proživljavali - cijelu tradiciju - sve do smrti na križu i sada vide, u jednom radikalno drugačijem svjetlu. To je kao da su im oči bile, do sada, zalijepljene i zatvorene i sada se otvaraju.

Riječ koju Evanđelje upotrebljava za «otvoriti» je «dianoigo», u Novom zavjetu vrlo rijetka pojava, jer se redovito upotrebljava anoigo. Luka vrlo rado upotrebljava ovu riječ. Mogli bismo reći, u hrvatskom, prenaglašenu riječ :rastvoriti za riječ otvoriti.  Uskrsli apostolima «rastvara oči» kaže Luka. I taj izraz 'rastvoriti oči' prenosi se i na smisao Svetog pisma. Ne samo da se trebaju otvoriti oči, nego treba otvoriti i Bibliju. Bez toga postojali bi možda mudrost, znanje, možda divljenje, možda radost, ali ne i vjera.

Vjera koju Bog želi u nama probuditi kroz uskrsnu poruku, nije vjera u duhove i prikaze. Niti neko nejasno poznavanje ovoga i onoga  pa bila to i predmet znanja,  tako sveta stvarnost. Vjera je, još više otvaranje cijelog čovjeka prema onom što Biblija naziva «vječni život». Taj život počima s vjerom u uskrsnuće i mijenja  ono što smo mi do sada nazivali našim životom.

Tako nisu samo oči, nije samo smisao svetog Pisma, nego se cijeli čovjek, s  rukama i nogama otvara. Bez vjere naš život završava pred zidom. Sve što ima značenje događa se s ove uske strane, ispred zida. Zidovi su naša «sljedeća zanimanja - interesi»  koji su često zaslijepljeni i potisnuti, ali uvijek stvarnost, koja nas sprječava da slobodno dišemo i koracamo. Pa i biološka smrt je jedan dio zida.

Isusovo uskrsnuće nije srušilo zidove za Razapetog, nego i za sve one koji su s njim bili. Nama su ti učenici svjedoci da im je ta činjenica promijenila život. Oni su doživjeli dinamiku uskrsnuća i ovom oslobađajućom porukom su izišli iz zatvorenog prostora. Prevladali su strah i osjećaj manje vrijednosti, njihovo biće je bilo potpuno otvoreno i tako su, kao vjernici, išli po cijelom svijetu. Svjedoci uskrsnuća išli su među sve narode i pokazuju i nama smisao. Oni nas upućuju na svoje doživljaje i otvaraju nam oči da i mi možemo spoznati. Zidovi smrti su srušeni. Uskrs nam otvara nebo i to danas. Amen.

Uskrs nije bio za učenike nikakav jedinstveni i isključivi događaj. Nije to bilo tako da je susret s Uskrslim sve tako okrenuo na glavu, nakon kojeg više nije bilo nikakve sumnje, niti straha, niti su bila moguća ikakva pitanja. Prvi učenici su, cijelim svojim životom, trebali urasti u uskrsnu vjeru.

Zato se ponavljaju strah i sumnje pa i kod susreta s Uskrslim.

Učenici sumnjaju, jer iskustvo govori protiv uskrsnuća. Nijedno iskustvo, ni u kakvom području, ne govori u korist uskrsnuća. Nego, čak i više trebaju nova iskustva, nova životna iskustva da bi se otvorile oči.

Učenici se plaše. Opažaju da  susret s Uskrslim nije nikakav događaj udaljen od stvarnosti, nego zahvaća njihov život - i najvjerojatnije će ga promijeniti.

Isus se vraća  upravo takvim učenicima. On pozna učenike i trebalo ga je boljeti kad je vidio kako su skoro svi pobjegli u suočavanjem s križem. No, on ne pušta da kukavice Velikog četvrtka dublje padaju.

Kako susreće Isus učenike? Kako ih mijenja? Drži li predavanja ili vatromete na ranama koje duboko doimlju?

Način na koji Isus ponovno okuplja i vodi učenike je zajedničko blagovanje. Današnji odlomak je uključen između dva blagovanja: na početku izvještaj učenika iz Emausa, na kraju opet blagovanje Isusa s učenicima početak su razumijevanja Pisama i vjere.

Sigurno je za Isusa - a on stoji potpuno u tradiciji izraelskog naroda - posebno mjesto da bi se iz međusobnog ophođenja stvorio odnos i da bi mogao dalje rasti.

Da bi Crkva rasla u uskrsnoj vjeri potrebna je i kultura blagovanja među kršćanima. U našim stanovima  mora biti blagovanje, a ne u nekakvim lokalima ili luksuznim restoranima, blagovanje koje preuzima Isusovu kulturu i gdje se može rasti u uskrsnoj vjeri. Gostoljubivost nije bez razloga prva krepost koja se traži od učenika. Vjera stvara odvažnost da se preko zajedničkog blagovanja otvaramo strancima. Zar je tako nezamislivo da bi se kršćane pozvalo na zajedničko blagovanje?

Obnova naše kulture blagovanja je tako nerazdvojna od vjere, jer samo preko našeg zajedničkog svagdanjeg blagovanja, a potom i nedjeljnog i blagdanskog,  možemo shvatiti što znači da nas Isus poziva na zajedničko misno blagovanje.

Posljedica održavanja blagovanja je vjera i svjedočenje. Nakon što je Isus jeo pred njihovim očima, počimaju učenici shvaćati Pisma i Isus ih može poslati. Možda još uvijek sa strahom i sumnjama, ali činjenica je da ih šalje kao svjedoke. I on je učinio da im vjera raste. Amen.

Današnje evanđelje se nastavlja, po sadržaju, na ono iz prošle nedjelje. Ono što su doživjeli, što nam se opisuje, tjera "učenike iz Emausa" nazad u poznati krug jedanaestorice u Jeruzalem. Prestrašenim učenicima je kratkim riječima rečeno ono  što su učenici  doživjeli i kako su Isusa prepoznali u lomljenju kruha. Još uvijek prestrašeni i zaprepašteni učenici diskutiraju o onome što su čuli i tada ulazi sam Isus, kako pretpostavljamo, usprkos dobro zakračunatim vratima i govori "šalom"

I do danas postoji taj kod Židova stari pozdrav "Mir s vama"! To bi nešto odgovaralo onom našem "bok" ili"zdravi bili". Upravo taj pozdrav čini izvještaj o uskrsnuću tako ljudskim i tako zemaljskim uza svu teološku dubinu. Isus ne dolazi uz trube i cimbale, nego jednostavno i iznenada i očituje svoju radost jednostavnim pučkim pozdravom. Mogu pretpostaviti kako su učenici bili iznenađeni. Neki izvještaji govore da su oni vjerovali ne samo da vide "duha", nego "prikazu - utvaru". Reći ću vam iskreno da bih se i ja prestrašio kad bi sada moja pokojna nona stala ispred mene i rekla:"o lipi moj, kako si"? Iako su mi i osoba i riječi veoma poznate, ja bih se prestrašio.

Kao i prošle nedjelje, Isus im pokazuje svoje ruke i noge. Luka ne govori ništa o ranama čavala, ali znamo iz evanđelja po Ivanu da je Uskrsli nosio rane čavala. Uskrsnuće Isusovo ne briše događaj Velikog petka. To osjećamo i u našoj svagdašnjici. Pomirenje nakon svađe ne briše uvredljivi događaj, ali možemo sve gledati u jednom drukčijem svjetlu. Sjajno svjetlo uskrsnog jutra ne briše tamu Velikog petka kao da se nije dogodila, nego nam dopušta da te događaje drukčije i na nov način promatramo.

Isus zahtijeva od desetkovanih učenika da opipaju njegove ruke i noge i govori:" Shvatite, ovo sam ja."

Mislim da je ovdje vrlo interesantna igra riječi: uhvatiti i shvatiti - obujmiti neobujmljivo. Nevjerojatno postaje opipljivo i vjerodostojno. Uskrsnuće će biti skoro "rukom uhvatljivo", ono dobiva kvalitetu "rukohvatljivog".

Koliko puta smo mi željeli nešto postići. Možda neki životni san. I on je iznenada postao stvarnost. Koliki su sanjali biti ovo i ono i postalo je uzmimo npr. poznati san Maksimiljana Kolbe-a! Sanjao je da vidi Djevicu Mariju koja mu nudi dva vijenca bijeli i crveni. Uzeo je oba. Živio je kao redovnik (bijelo), a umro kao mučenik (crveno).

Učenicima se dogodilo kao i nama. Nisu htjeli, ni mogli vjerovati da su im snovi potpuno srušeni. Najmanje jedan od njih je stajao pod križem i sve je doživljavao. Mogao je i posvjedočiti: sve je gotovo. Umro je u bolovima i krikovima na križu. Karta na koju smo igrali bila je potpuno kriva. A događaj kojeg nam pripovijeda današnje evanđelje je potajno i iznenadno ispunjenje svih snova: san postaje stvarnost : njihov "Kyrios", njihov Gospodin je uskrsnuo,  on je nov, drugačiji, ali ipak prepoznatljiv i opipljiv, on je tu. Nisu mogli shvatiti. Tek kad su Isusa opipali, postalo im je jasno. Ono neshvatljivo, postalo im je uhvatljivo.

Kao u ljubavi, tako je i u vjeri: nemamo garancije da će taj čovjek, da će naša vjera- trajno ostati. Svakodnevica je daleko od "svadbe života" i daleko od uskrsnog doživljaja koji zahtijeva naše povjerenje, dosljednost i vjernost. Oduševljenje nije najveće, nego vjernost koja nam  pomaže čitavog života da živimo ono što smo u časovima oduševljenja doživjeli i obećali.

Luka pripovijeda dalje da je Isus molio učenike da mu dadnu nešto jesti "i on je jeo pred njihovim očima." To je svagdašnjica. Teološki bi se moglo reći da je ono "zajedničko blagovanje" uzor - tip, praslika euharistije. Za mene je to i mnogo više, to je uzor - slika svagdašnjice. Jesti i piti pripada temeljnim potrebama ljudskog života. Što koristi ako ja napišem prekrasnu knjigu, ali se ne prodaje dobro i ne dobijem nikakav prihod. Što koristi da sam zaljubljen i ne prenese se to u svagdašnjicu i tu se pretvori u ljubav i živi dalje.

U Evanđelju Uskrsli, kao i u izvještaju o učenicima iz Emausa - im "otvara oči" I nama se često puta otvaraju oči. I mi otkrivamo u nekoj situaciji, zbog izvanrednog događaja, pravu stvar, tko je uistinu voljena osoba, kakvim smo iskušenjima izloženi, kakvu zaključanu poruku mi nismo razumjeli.

Isus je imenovao, kao sadržaj Pisama, svojim učenicima, tri bitne teme: prvo Mesijina patnja, drugo njegovo uskrsnuće i treće propovijedanje u njegovo ime za obraćenje i oproštenje i to kod svih naroda, pri čemu je važno da ova poruka ima svoj početak kod, ovdje, konkretnih učenika.

Današnje evanđelje završava riječima: "Bit ćete mi svjedoci" Ova zadaća vrijedi i za nas. I mi smo svjedoci ove vesele vijesti da Bog čini ono što je nevjerojatno stvarnim. Ako se životni snovi ostvare, kome to pripisujemo? Nama samima? Slučaju? Bogu? U jednoj pjesmi se govori: 'Ponekad usred života, slavimo uskrsnuće... Mi smo svjedoci  za našu ljubav i oduševljenje koji se događaju i doživljavaju u životu. Ta ljubav je Božji dar i za to moramo svjedočiti.

Vjerovanje u Isusovo uskrsnuće nije sporedna tema u našoj vjeri. To nedvosmisleno kaže apostol Pavao u pismu Korinćanima: «Ako Krist nije uskrsnuo, tada je vaša vjera bez ikakve vrijednosti». (1 Kor 15,17)

O vjeri u Isusovo uskrsnuće ovisi također i nada u naše vlastito uskrsnuće: «Ako se samo u ovom životu uzdamo u Krista, najbjedniji smo od svih ljudi.» (1 Kor 15,19)

Stoga je centralo pitanje kršćanske vjere: Kako mi možemo dospjeti do vjerovanja u uskrsnuće i kako možemo, mi sami, postati svjedocima uskrsnuća?

U jednom prijevodu  Biblije evanđelje današnje nedjelje nosi naslov: «Osposobljavanje učenika za vjerodostojne svjedoke». Naša vjera u Isusovo uskrsnuće zasniva se, po Lukinom evanđelju i poslanicama apostola, na svjedočanstvu apostola. Oni su prvi i ovlašteni svjedoci. Ali ovi svjedoci su se morali najprije sami uvjeriti, po izvješću Pisma. I oni nisu bili, po Luki, laki za uvjeriti. Kada su žene pričale o praznom grobu i ukazanju dva čovjeka koji su tumačili prazan grob, «držali su oni to sve za brbljanje» i nisu povjerovali. (Lk 24,11) Kada je Petar sam vidio prazan grob, svojim vlastitim očima, izazvalo je to u njemu «snebivanje», ali ne i vjeru (Lk 24,12) I kada je uskrsli Isus osobno stupio u njihovu sredinu, uhvatio ih je strah i držali su ga za utvaru. Učenici nisu mogli, iz vlastitih snaga, vjerovati u uskrsnuće. Za nastajanje vjere potrebne su dvije stvari: Isus se sam mora dokazati kao živi, kao uskrsnuli. Učenicima se moraju otvoriti oči. Oboje izvještava evanđelist Luka u svom izvješću o uskrsnuću.

Isus se dokazao kao tjelesno živ time što je ukazao na svoje ruke i noge i naložio apostolima da ga dotaknu. «Dotaknite me i shvatite: duh nema meso i kosti, kao što to vidite na meni». (Lk 24,39) Kada oni još uvijek, ovoga puta puni radosti, nisu mogli vjerovati, zahtijevao je Uskrsli nešto za jelo i pojeo pred njima.

Ovi tekstovi nam ne govore o sastavu tijela Uskrsloga, ali oni pokazuju, očigledno, da se Isus morao dokazati kao živ kako bi se moglo vjerovati u uskrsnuće.

Kako bi vjerovanje u uskrsnuće moglo nastati, potrebno je i drugo; učenicima su se morale otvoriti oči. Ovo vidimo kod emauskih učenika i to u izvješću današnjeg evanđelja. Isus, uskrsli, otvara učenicima oči time što im objašnjava Pismo i uskrsnuće uvrštava u cjelinu spasenjskog događaja: «To su riječi koje sam vam govorio kada sam bio kod vas: sve se mora ispuniti što je o meni rečeno u Mojsijevu zakonu, prorocima i psalmima... Tako stoji u Pismu: Mesija će trpjeti i treći dan uskrsnuti od mrtvih» (Lk 24, 44-46)

Na ovaj način kada se Isus dokazao kao živ i apostolima otvorio oči, apostoli su osposobljeni biti svjedoci Isusovi, svjedoci Uskrsloga.

Mi, ne samo da trebamo vjerovati u uskrsnuće, već također trebamo biti sami svjedoci Uskrsloga, posvjedočiti da Isus živi. Kako se možemo za to osposobiti?

Naše vjerovanje u uskrsnuće zasniva se na svjedočenju apostola i onih koji su doživjeli uskrsnuće. Apostol Pavao naziva ove svjedoke u 1 Kor 15, 1-9. Ovi svjedoci su imali iskustvo koje mi nemamo. Ali postoje i za nas iskustva koja nam dozvoljavaju spoznati da  Isus živi, da je među nama i djeluje.

Kako bismo mi shvatili način njegove djelotvorne prisutnosti, trebaju se i nama otvoriti oči.

On nas mora uvesti u razumijevanje Pisma.

On mora učiniti da nam se otvore oči pri «lomljenju kruha», kod euharistijskog slavlja.

On nam mora pomoći da odgonetnemo tragove njegovog djelovanja u Crkvi i svijetu.

Svjedočenje Isusovih učenika i učenica - i vjersko iskustvo da Isus živi, može nas osposobiti da postanemo svjedoci uskrsnuća.

Pripisuje se starom kineskom učitelju „Lao-tse" da je jednom rekao nešto što se vrlo dobro može odnositi na Isusa: „Postoje tri načina spoznaje: najbolji način je razmišljanje, najlagodniji je nasljedovanje,  a najteži je iskustvo (doživljaj)."Jer doživljaj (iskustvo) Krista uključuje i zajedništvo s njime na križnom putu.  Kao što kršćani svih vremena - oni prvi, isto tako i ovi današnji - moraju  imati iskustva - doživljaj - križa Isusovog, isto tako su bila važna, za Isusove suvremenike, i „ukazanja Uskrsloga" koja su vrijedila kao potvrda uskrsnuća (usp 1 Kor 9,16). Povijesni kontekst i životni tok naše uskrsne poruke je utemeljen na ovom iskustvu - doživljaju Krista  prve generacije kršćana.

Ovih sedmica nakon Uskrsa pripravljaju se djeca i roditelji na primanje prve pričesti (i krizme!)  i uvijek se postavljaju ista  pitanja: kako se ponašati prema temeljnim izrekama (istinama) naše vjere? Ako se radi o uskrsnuću,  onda nema polovičnosti. Uvijek iznova se, u životu zajednice,  mora proživljavati  uskrsna ispovijed vjere, a uvijek i neprestano moliti. Spoznaje ne dolaze u znanstvenim diskusijama nego - i to je važno - u jednostavnoj i tihoj molitvi. Posebno je važna raznolikost oblika pobožnosti i bogoslužja.

Petrovu misionarsku propovijed u Hramu (3, 11-26) je literarno sastavio Luka, pa zato evanđelist uzima cijeli niz židovsko-kršćanskih predaja (kontrast shema, Kristove predikate, događaje iz povijesti muke.)

Kontrast teme - (rr 13-16) spadaju u najstarija tumačenja Isusove smrti. S jedne strane je židovski narod koji je Isusa „izdao" i „zatajio", s druge strane je Bog Otac koji djeluje u  povijesti, koji je „Isusa proslavio". Isusovo ubojstvo  preko ruku Židova (ljudsko krivo ponašanje) i Bog uskrsava Isusa  (dakle božansko djelovanje) postavljaju se u žestoku suprotnost!

Kristovi naslovi - potječu iz stare judejsko kršćanske predaje: „Sluga Gospodnji" (usp r 13, Dj 3,26; 4,27.30 je osobni nosilac spasenja, prorok konačnih vremena (prema shvaćanju Deuteroizaije)  „Svetac" i „Pravednik" naslovi veličanstva koji se pridijevaju Isusu  (usp dj 7,52; 22,14) koji u svoj svojoj patnji ne dovodi u pitanje svoju pripadnost Bogu. Izraz „Začetnik života" smjera na neuništiv  božanski život spajajući to s osobom Isusa Krista.

Motiv neznanja (r 17)  je tradicionalan  (usp 1 Kor 2,8). Ipak  upućivanje na plan spasenja prije svih naglašava Luka (usp Lk 18,31; 24,26.27.44.46; Dj 4,28) a pri tom se misli na četvrtu pjesmu o Sluzi Božjemu (Iz 52 13 - 53-12).

I hitan poziv na obraćenje (r.19) u Izraelu je u usporedbi sa Dj 2, 38-40 (obraćenje na kraju Petrove propovijedi na Duhove je vrlo naglašeno). Obećanje blagoslova u Božjem planu može postati sud nad Izraelom.

Ako Božja zajednica kršćana želi u svijetu postati nositeljica onda moramo postati svjesni funkcije Isusa Krista:

U neprestanoj borbi protiv grijeha (usp 1,8-10) kako to neprestano doživljavamo u svagdanjem životu - Isus je „zagovornik" (Paraklet, usp Hebr 7,35-28) kod Boga i neprestani donositelj spasenja.  Naš tekst stavlja Isusa kao onog čija krv ima moć čišćenja grijeha. Radi se o sveopćem pomirbenom djelu Isusa Krista (rr 1-2)

Spoznaja Boga je kao cjelovito iskustvo (doživljaj)Boga moguće onda kada se Božje zapovijedi, ustrajno i s ljubavlju, provode u djelo (paralela sa 1 Iv 2,3-5a i  1 Iv 1,5-7). U drukčijem slučaju treba, za takve ljude, upotrijebiti polemički izraz „lažac". Mjerilo kojim se mjeri  Božja zajednica je  ustrajnost u ispunjenju Božjih zapovijedi.

c) Lk 24, 35-48

„Navjestitelji" Kristove radosne vijesti moraju biti i „svjedoci" Kristovog događanja. Iz tog razloga su prakršćanski navjestitelji uvađani, korak po korak, u uskrsno događanje.  Da bi oni mogli usvojiti ovaj temeljni kamen  kršćanske vjeroispovijesti, najprije se Uskrsli pokazuje učenicima na putu u Emaus (24,¸3-35), onda većoj skupini učenika (24, 36-39). Da se može  radosna vijest uskrsnuća Raspetoga proširiti iz Jeruzalema po cijelom svijetu treba dvostruko opravdanje: treba se moći pozvati na „iskustvo" navjestitelja koji su stvarno susreli Uskrslog (prvi dio Evanđelja rr 36-43) i treba se moći osloniti na posljednje Isusove riječi koje vrijede kao „ispunjenje svetog Pisma" (starog zavjeta Biblije ) (drugi dio evanđelja rr.44-48), jer se ovdje radi o opipljivoj, tjelesnoj stvarnosti  uskrsnuća Isusova (Iv 20,19). Tako će do posljednje stranice Lukinog evanđelja  biti vjeran programu pisca (1,1-4 Prolog) koji može svima koji u vjeri sumnjaju biti siguran oslonac, jer prenosi vjerodostojnu  predaju o Isusu.

Gospodin koji našu sudbinu okreće na dobro, neka bude sa svima vama.

Uvod:

U današnjim čitanjima mnogo se govori o grijehu, previše u vremenu uskrsne radosti. No, radi se upravo o tome da shvatimo povezanost koja postoji između ljudske grješnosti i dobrotvornog Božjeg vodstva.  To vrijedi, kako za pojedince, tako i za sudbine naroda. Samo onaj tko shvaća da nam je Bog izvor radosti, po zahvatu Isusa Krista u ljudsku povijest, taj se može potpuno prepustiti uskrsnoj radosti i predati se slavljenju Boga.

Bože, naš Oče, ti si gospodar povijesti i gospodar našega života. Zato ti iznosimo svoje molitve:

*Pomozi Crkvi da odvažno i svjedočanski naviješta muku, smrt i uskrsnuće Isusovo, molimo te

* Prosvijetli one na vlasti da se prepuste vodstvu Duha Božjega i služe dobrobiti svijeta, molimo te

* Daj da u promjenama života upoznamo tvoje vodstvo puno ljubavi, molimo te.

* Uvedi u raj svoje slave sve naše pokojne, molimo te

To te molimo, po Isusu Kristu, tvome Sinu koji je pred nama ušao u novi život i završio u slavi kroz sve vijeke vjekova. Amen.

Jesu li ublažene boli našega srca,

Umukli  glasovi koji nas optužuju?

Prodrlo svjetlo božanskog srca

Koje izlazi iz mnogovrsne tame?

Da li nas je hrana kojom nas ljubav hrani

Učinila ljudima ljubavi

Prema nama samima, drugima i Bogu,

Uzmimo iz događaja povijesti

Božansku riječ „ Ljubim"

Kao što proroci naviještaju  naše je

Oproštenje grijeha,

Zagovor kod nebeskog Oca

Začetnika života.

Budi tebi Bože, hvala!

Propovijedi

a)

U našim stanovima križ je, vrlo često, jedan lijep ukras. Često i umjetničko djelo.

„Križ u krugu"  je čak simbol svjetla i životvornog djelovanja sunca i kozmičkog reda (jednostavne geometrije - temeljne podjele strana svijeta itd.)

Ali križ  kao mučilo (predmet usmrćivanja) i križ kao znak neopisive boli  (usp. prvo čitanje : Isusovo smaknuće kao krivo ponašanje) želimo ublažiti svim sredstvima. Zloupotreba križa kao pripisivanje krivnje za Isusovu smrt kao što to čini Luka (Dj 3,15) „ubili ste Začetnika života - je baš „križ u križu" (odatle i fatalno mišljenje da su Židovi „bogoubojice").

S križem  se povezuje i pitanje o smislu patnje (bolno kidanje predodžbe o Bogu: „to Bog ne smije dopustiti... ludost nepravde na svijetu; strahovita glad u trećem svijetu, užasne opasnosti rata... sve to ima strukturu križa).

Dapače treba naglašavati: Križ treba promatrati u svjetlu Biblije kao „ispunjenje" volje Božje: Božja solidarnost s onima koji trpe i koji su porobljeni ide sve do najružnije smrti (usporedi pavlovsku teologiju križa, Lukina shema o spasiteljskom „mora" u perikopi ispred, je preduvjet za Božji poziv u kraljevstvo nebesko: Lk 24,26.)  Najveća izjava o Isusu (Mk 15,39) „Doista ovaj čovjek bijaše sin Božji", reći će u najvećem poniženju smrti na križu poganski svjedok smrti (ispovijest koju su zanijekali vođe izraelskog naroda).

I današnje evanđelje nam jasno daje do znanja: I uskrsli Gospodin ostaje Isus - identičan s Raspetim. Za kršćane je to radosno znati da križ neće biti „uklonjen" po uskrsnuću Isusovu (onda bi izgubio svoje spasiteljsko značenje) nego da Isus za nas uvijek ostaje raspeti i uskrsli Gospodin!

Za osobnu meditaciju neka posluži riječ Romana Guardinija:

Ako netko pita što je sigurno da čovjek može za to živjeti i umrijeti, tako sigurno da sve može na to usidriti?  Onda odgovor glasi: Kristova ljubav.

Život nas uči da ljudi nisu zadnji, bili najbolji i najvoljeniji, ni znanost ili filozofija, ili umjetnost ili bilo što drugo što čini ljudska snaga. Ni priroda, ni vrijeme, ni sudbina...

Pa niti jednostavno samo Bog, jer zbog grijeha se digla Božja srdžba - i kako bismo mogli bez Krista  znati što od njega možemo očekivati? Sigurno, to je samo ljubav Kristova.  Ne možemo reći: ljubav Božja, jer da nas Bog ljubi znamo samo po Isusu Kristu.

1.

Uzeti je izliječen molitvom apostola Petra: "U ime Isusa Nazarećanina, ustani i hodi!" Bolesnik je skočio i u svojoj sreći je trčao i skakao po Hramu slaveći Boga. Kad se pridružio Petru i Ivanu u Hramu, već je nešto drugo bilo na programu u tzv. Salomonovoj sali. Na jednoj strani je bilo veliko mnoštvo znatiželjnika, na drugoj strani Petar i Ivan. Je li to bio strah ili pobožna poniznost da su govorili narodu: „Što nas gledate, nismo to mi učinili, ozdraviti može samo Bog."  Možda je to bio i početak njihovog duhovsko misionarskog života, ne naviještati sebe, nego Isusa, ne svoje sposobnosti, nego njegova moć. Petar je ozdravio uzetoga u imenu Isusovu, uhvatio ga za ruku i pomogao mu kod prvih koraka, a uzeti nije čekao da mu se kaže dva puta. Oni su samo htjeli ići na molitvu u Hram. Za njih sasvim normalno - zazvati Ime Isusovo, imalo je takvo djelovanje da su postali, iznenada, središtem zanimanja ljudi. Opet su se ljudi sakupljali i postali su svjedoci ozdravljenja, bilo je isto kao nekoć kod Isusa.  Ne znamo kakve su misli prolazile obojici Gospodinovih učenika kroz glavu. Propovijed koju je tom prigodom održao, pokazuje o čemu je razmišljao.

„Što stojite ovdje?", moglo bi izgledati da im je rekao. A njegov glas i ton nije bio tako ugodan. "Mogli ste okolo skakati i Boga hvaliti, a umjesto toga vi ovdje, poput uzetog, ležite. Bog je život i želi život, zato nije Isusa protiv koga ste onda vikali, ostavio u smrti. Jer je uzeti povjerovao u ime Isusovo, zato sada ovdje pred vama skače.  On je vjerovao Onomu (a on ne čini nikakvu iznimku) - kojega ste se vi odrekli pred Pilatom. Nikakvu krivnju ne možete predbaciti Pilatu, tom omraženom rimskom namjesniku, on nije želio Isusa ubiti. I jer ga vi niste htjeli, tražili ste oslobođenje Barabe, razbojnika. I jer ste zahvatili u život jednoga čovjeka, niste zastali da ubijete začetnika života, onoga koji vam je želio pomoći da učinite prve korake i skokove. Ne gledajte tako ovog ozdravljenog, nego plačite nad  svojom uzetošću." Teške i jasne riječi izrečene su i nama danas.  Ne trebamo se mučiti s povijesnom krivnjom i traženjem krivca, tko je tada trebao nešto shvatiti i razumjeti, a nije shvatio, ni razumio.

Možda je i sam Petar primijetio da je postao previše tvrd i težak. I postao je malo pomirljiviji. „Znam da ste to učinili u neznanju. Navještaj o Isusu Kristu ne želi zaoštriti frontove, nego želi otopiti led oko srca, srušiti zidove samoobrane. Neznanje je konačno uklonjivo, izlječivo, a Isus nije povukao ono zbog čega je došao.  Zato se obratite, pokajte se da vaši grijesi budu oprošteni.  Bog je vama prepustio zadnju riječ. I Pilatovo otezanje nije vas ništa osvijestilo, bili ste tako sigurni. Jer vi sami ne znate što je dobro za vas, vi pripisujete Bogu da je on protiv vas. Obratite se, inače nećete shvatiti da ste bili odabrani, oni kojima je poslao svoga Sina, a vi ste taj privilegij tako temeljito odbacili." I dok su oni još tako govorili, bijahu uhapšeni  i odvedeni pred Veliko vijeće.

U tragediju čovječanstva spada i to da ljudi ruše ono što im je život. Takav je rat, takvi su ljudski odnosi, takav je odnos prema prirodi, takav je odnos prema Bogu: rušimo ono što nam daje život.  Uskrsna poruka je poruka o milosrdnom Bogu, koji je tako ljubio da smrt njegovog sina Isusa nije imala posljednju riječ.  Učinite korak koji će vas izvaditi iz vaših grobova koje ste sami sebi iskopali i slavite Boga svim srcem.

Ovu poruku treba naviještati i za nju staviti život na kocku. Sve do današnjih dana tome se mnogo usprotivilo.  Mi sami teško razumijemo da je uskrsna vijest, u prvom redu, namijenjena živima do smrti i da se smije naviještati prije smrti. Zbog ove blagovijesti je Isus i umro, a i njegovim učenicima i učenicama ne ide ništa bolje, nego njihovu učitelju. Kao Isusova zajednica ispovijedamo našu vjeru u uskrsnuće mrtvih. Ova vjera postaje jaka u borbi protiv smrti. Živimo iz snage vjere koja nam pomaže u koracima i ne trebamo svijetom ići kao ljudi „bolesnih nogu". Pružimo ruke i uhvatimo za ramena one koji su siromašni, ali milosti, ne srebra i zlata. Poruka uskrsnuća je poruka punine života.

2.

Postoji film Ingmara Bergmana s naslovom: „Udarci". Radi se o početku trećeg Reicha. Žena židovskog pisca se osjeća krivom zbog samoubojstva svoga muža. Povjerava se jednom starom župniku. Na kraju razgovora oboje kleknu na pod jedno prema drugom. I tada svećenik izgovara rečenicu koja je iznenađujuća: "Bog je daleko od nas da bi nam mogao oprostiti." Razmišljajući, ponavlja tu rečenicu više puta i tada nadoda: „Postoji samo jedna mogućnost da se oslobodimo krivnje: moramo jedan drugome oprostiti." Tada stave jedan drugom ruku u ruku i govore „Ja ti opraštam". Nakon toga oboje poskoče i pobjegnu. Ostao je osjećaj bespomoćnosti. Ostaje osjećaj da se ni pomirenje nije baš ostvarilo kod ovog čina. Tako Radosna vijest koju je župnik trebao navijestiti ženi postaje žalosna vijest.  Bog nije dohvatljiv, Bog je dalek.

Slično doživljavaju učenici u današnjem evanđelju. Teško im pada vjerovati da je Uskrsli vidljiv, iako im on dokazuje: „Gledajte moje ruke i moje noge: ja sam. Uhvatite me i shvatite: duh nema ni kostiju, ni mesa kao što je to kod mene." I dok mu još nisu vjerovali upita ih: „Imate li što za jelo?" I uzme pečene ribe i pojede pred njima.

Učenici su konačno došli do vjere u Uskrsloga zbog toga što su  ga mogli uhvatiti i s njim jesti. Uskrsna poruka dolazi i kod njih, jer su ga oni shvatili i prihvatili kao cijeloga čovjeka: glavom i osjećajem, razumom i srcem.

Stojimo li mi pred istim problemom kao učenici nekoć? U našim prostorima ovaj uskrsni poziv nailazi na malo odjeka.  Koliki se ljudi okreću od Crkve i traže svoj spas negdje drugdje! Možda i mi ljudima koji stoje izvan naše zajednice govorimo nekakvu  žalosnu vijest o dalekom Bogu, iako bismo i mi trebali naviještati suprotno.  Možda i mi tako malo vjerodostojno izgledamo i svjedočimo, jer je u našem životu taj blizi Bog tako malo vidljiv i opipljiv?

Kako može Bog biti opipljiv u našem životu? Kako mi sami možemo iskusiti da nam je  Bog opipljiv u uskrslom Kristu, ne samo teoretski? Kako možemo živjeti vjeru koja je za druge opipljiva i tako vjerodostojnija? Želim  pokazati na dva primjera.

U kršćanstvu su stoljećima postojale tendencije neprijateljske tijelu. No, to neprijateljstvo prema tijelu nije bilo izvorno kršćansko učenje. Kršćanstvo vjeruje i ispovijeda utjelovljenje, a time i postajanje tijelom Sina Božjega. Ivanovo evanđelje govori: „I Riječ je tijelom postala." (Iv 1,14)

Bog ne ostaje samo kao duh koji lebdi iznad ljudi. Bog postaje konkretan i opipljiv u Isusu Kristu. I za Pavla je ljudsko tijelo mjesto gdje se susreću Bog i čovjek i drugi ljudi. Čovjek je „Hram Duha Svetoga" (1 Kor 6,19)

Ako vjera treba biti puna smisla, onda treba zahvatiti i naša osjetila i naše osjećaje, jer smisao života ima mnogo zajedničkog s osjećajnošću. Trebamo učiti u vjeri, otkriti naše tijelo i ugraditi ga u našu vjeru.  Jer Evanđelje nam jasno govori: učenici su najprije shvatili Isusa po njegovu tijelu.  Tek kad su ga mogli obuhvatiti, obujmiti, shvatili su da je Isus uskrsnuo od mrtvih i da živi.

Možda bi nam kršćanska vjera bila manje brutalna i daleka ako bismo ponovno shvatili ovu tjelesnu dimenziju Uskrsne poruke i više je stavili u središte našeg međusobnog odnosa.  Kad bismo bili više svjesni naše tjelesnosti preko slika, simbola, gesta, pokreta, dakle elemenata koji mogu imati svoje mjestu i u molitvi i bogoslužju. Tako bismo mogli naše suhe riječi zamijeniti i učiniti opipljivima za ono što nam Evanđelje, Radosna vijest želi reći.

Kako često čujemo optužbu "U ovoj ili onoj župi ili zajednici ne doživljavam nikakvo zajedništvo, zato se sve više i više povlačim. U toj župi se ništa ne događa, zašto se moram angažirati?"

Ne stoji li iza toga još dublja pomisao na servis? Čovjek se služi religijom kad mu nešto treba? Želimo se opskrbiti. Da li se nešto događa ili ne događa u župi povezano je sa župnikom ili nekim aktivnijim članovima? Očekuje se spasenje od neke male grupe, a zaboravlja se da svatko treba biti aktivniji!

Uskrsna poruka pokazuje da zajednica i zajedništvo ne može preživjeti ako stojimo na dovoljnoj udaljenosti. Zajedništvo se pokazuje ondje gdje se zajedno živi i radi ili postoji spremnost na to. Ili se zajednica doživljava ondje gdje dopustimo da nas daruje onaj koji je u „kruhu i vinu" tjelesno živ.

3.

Duh? Utvara? Što je to što su učenici vidjeli? U starim rukopisima koji nam prenose Lukino evanđelje, na mjestu riječi «Duh»(pneuma),  stoji riječ «prikaza»  (phantasma), za onoga koga su učenici vidjeli. Od početka se uskrsni događaji smještaju u područje koje se ne može nazvati kategorijom razumijevanja.

Je li to bila neka vizija ili halucinacija? Ne! U tome su svi evanđelisti jedinstveni. Govori se, na drugim mjestima, o snovima i vizijama i uglavnom su vrlo ozbiljno shvaćeni - ali uskrsni izvještaji nam žele reći nešto sasvim drugo. Doživljaji učenika se ne svode na vizije, nego se ti doživljaji nalaze u kontekstu njihova života. To se sasvim jasno izražava time što im Isus jasno pokazuje ruke i noge (a ne nešto «poput lica» ) i pred njima jede pečenu ribu.

I zato što ovaj doživljaj ostaje neopisiv - ovaj susret -  ne izaziva u prvom planu nešto kao vjeru, nego  u najboljem slučaju vjeru. Lijepo je od Luke što nam bilježi da «od radosti» učenici nisu mogli vjerovati. Činjenica je da se jasno reklo da vjera u Uskrslog nije po tome došla, da im je on prešao kao prikaza preko puta.

Ne svjedoče učenici u Svetom pismu da su nešto vidjeli, nego se jasno govori «da im je Uskrsli otvorio oči». Slikovito rečeno, moglo bi se reći «da im je probudio razumijevanje». Uskrs djeluje da oko učenika nešto vidi, nešto što je tu uvijek bilo, da sve okolnosti i značenje njima dugo nisu bile jasne. Tek im Uskrsli «otvara oči za razumijevanje.»

Ono što se ovdje za Uskrs najednom shvaća su Sveta pisma Mojsija i proroka kao i mudrosne izjave Saveza, jednostavno sve ono što običnim jezikom nazivamo «Stari zavjet - savez» To nisu slova tih spisa, nego sve ono što su učenici s Isusom proživljavali - cijelu tradiciju - sve do smrti na križu i sada vide, u jednom radikalno drugačijem svjetlu. To je kao da su im oči bile, do sada, zalijepljene i zatvorene i sada se otvaraju.

Riječ koju Evanđelje upotrebljava za «otvoriti» je «dianoigo», u Novom zavjetu vrlo rijetka pojava, jer se redovito upotrebljava anoigo. Luka vrlo rado upotrebljava ovu riječ. Mogli bismo reći, u hrvatskom, prenaglašenu riječ :rastvoriti za riječ otvoriti.  Uskrsli apostolima «rastvara oči» kaže Luka. I taj izraz 'rastvoriti oči' prenosi se i na smisao Svetog pisma. Ne samo da se trebaju otvoriti oči, nego treba otvoriti i Bibliju. Bez toga postojali bi možda mudrost, znanje, možda divljenje, možda radost, ali ne i vjera.

Vjera koju Bog želi u nama probuditi kroz uskrsnu poruku, nije vjera u duhove i prikaze. Niti neko nejasno poznavanje ovoga i onoga  pa bila to i predmet znanja,  tako sveta stvarnost. Vjera je, još više otvaranje cijelog čovjeka prema onom što Biblija naziva «vječni život». Taj život počima s vjerom u uskrsnuće i mijenja  ono što smo mi do sada nazivali našim životom.

Tako nisu samo oči, nije samo smisao svetog Pisma, nego se cijeli čovjek, s  rukama i nogama otvara. Bez vjere naš život završava pred zidom. Sve što ima značenje događa se s ove uske strane, ispred zida. Zidovi su naša «sljedeća zanimanja - interesi»  koji su često zaslijepljeni i potisnuti, ali uvijek stvarnost, koja nas sprječava da slobodno dišemo i koracamo. Pa i biološka smrt je jedan dio zida.

Isusovo uskrsnuće nije srušilo zidove za Razapetog, nego i za sve one koji su s njim bili. Nama su ti učenici svjedoci da im je ta činjenica promijenila život. Oni su doživjeli dinamiku uskrsnuća i ovom oslobađajućom porukom su izišli iz zatvorenog prostora. Prevladali su strah i osjećaj manje vrijednosti, njihovo biće je bilo potpuno otvoreno i tako su, kao vjernici, išli po cijelom svijetu. Svjedoci uskrsnuća išli su među sve narode i pokazuju i nama smisao. Oni nas upućuju na svoje doživljaje i otvaraju nam oči da i mi možemo spoznati. Zidovi smrti su srušeni. Uskrs nam otvara nebo i to danas. Amen.

4.

Uskrs nije bio za učenike nikakav jedinstveni i isključivi događaj. Nije to bilo tako da je susret s Uskrslim sve tako okrenuo na glavu, nakon kojeg više nije bilo nikakve sumnje, niti straha, niti su bila moguća ikakva pitanja. Prvi učenici su, cijelim svojim životom, trebali urasti u uskrsnu vjeru.

Zato se ponavljaju strah i sumnje pa i kod susreta s Uskrslim.

v  Učenici sumnjaju, jer iskustvo govori protiv uskrsnuća. Nijedno iskustvo, ni u kakvom području, ne govori u korist uskrsnuća. Nego, čak i više trebaju nova iskustva, nova životna iskustva da bi se otvorile oči.

v  Učenici se plaše. Opažaju da  susret s Uskrslim nije nikakav događaj udaljen od stvarnosti, nego zahvaća njihov život - i najvjerojatnije će ga promijeniti.

Isus se vraća  upravo takvim učenicima. On pozna učenike i trebalo ga je boljeti kad je vidio kako su skoro svi pobjegli u suočavanjem s križem. No, on ne pušta da kukavice Velikog četvrtka dublje padaju.

Kako susreće Isus učenike? Kako ih mijenja? Drži li predavanja ili vatromete na ranama koje duboko doimlju?

Način na koji Isus ponovno okuplja i vodi učenike je zajedničko blagovanje. Današnji odlomak je uključen između dva blagovanja: na početku izvještaj učenika iz Emausa, na kraju opet blagovanje Isusa s učenicima početak su razumijevanja Pisama i vjere.

Sigurno je za Isusa - a on stoji potpuno u tradiciji izraelskog naroda - posebno mjesto da bi se iz međusobnog ophođenja stvorio odnos i da bi mogao dalje rasti.

Da bi Crkva rasla u uskrsnoj vjeri potrebna je i kultura blagovanja među kršćanima. U našim stanovima  mora biti blagovanje, a ne u nekakvim lokalima ili luksuznim restoranima, blagovanje koje preuzima Isusovu kulturu i gdje se može rasti u uskrsnoj vjeri. Gostoljubivost nije bez razloga prva krepost koja se traži od učenika. Vjera stvara odvažnost da se preko zajedničkog blagovanja otvaramo strancima. Zar je tako nezamislivo da bi se kršćane pozvalo na zajedničko blagovanje?

Obnova naše kulture blagovanja je tako nerazdvojna od vjere, jer samo preko našeg zajedničkog svagdanjeg blagovanja, a potom i nedjeljnog i blagdanskog,  možemo shvatiti što znači da nas Isus poziva na zajedničko misno blagovanje.

Posljedica održavanja blagovanja je vjera i svjedočenje. Nakon što je Isus jeo pred njihovim očima, počimaju učenici shvaćati Pisma i Isus ih može poslati. Možda još uvijek sa strahom i sumnjama, ali činjenica je da ih šalje kao svjedoke. I on je učinio da im vjera raste. Amen.

5.

Današnje evanđelje se nastavlja, po sadržaju, na ono iz prošle nedjelje. Ono što su doživjeli, što nam se opisuje, tjera "učenike iz Emausa" nazad u poznati krug jedanaestorice u Jeruzalem. Prestrašenim učenicima je kratkim riječima rečeno ono  što su učenici  doživjeli i kako su Isusa prepoznali u lomljenju kruha. Još uvijek prestrašeni i zaprepašteni učenici diskutiraju o onome što su čuli i tada ulazi sam Isus, kako pretpostavljamo, usprkos dobro zakračunatim vratima i govori "šalom"

I do danas postoji taj kod Židova stari pozdrav "Mir s vama"! To bi nešto odgovaralo onom našem "bok" ili"zdravi bili". Upravo taj pozdrav čini izvještaj o uskrsnuću tako ljudskim i tako zemaljskim uza svu teološku dubinu. Isus ne dolazi uz trube i cimbale, nego jednostavno i iznenada i očituje svoju radost jednostavnim pučkim pozdravom. Mogu pretpostaviti kako su učenici bili iznenađeni. Neki izvještaji govore da su oni vjerovali ne samo da vide "duha", nego "prikazu - utvaru". Reći ću vam iskreno da bih se i ja prestrašio kad bi sada moja pokojna nona stala ispred mene i rekla:"o lipi moj, kako si"? Iako su mi i osoba i riječi veoma poznate, ja bih se prestrašio.

Kao i prošle nedjelje, Isus im pokazuje svoje ruke i noge. Luka ne govori ništa o ranama čavala, ali znamo iz evanđelja po Ivanu da je Uskrsli nosio rane čavala. Uskrsnuće Isusovo ne briše događaj Velikog petka. To osjećamo i u našoj svagdašnjici. Pomirenje nakon svađe ne briše uvredljivi događaj, ali možemo sve gledati u jednom drukčijem svjetlu. Sjajno svjetlo uskrsnog jutra ne briše tamu Velikog petka kao da se nije dogodila, nego nam dopušta da te događaje drukčije i na nov način promatramo.

Isus zahtijeva od desetkovanih učenika da opipaju njegove ruke i noge i govori:" Shvatite, ovo sam ja."

Mislim da je ovdje vrlo interesantna igra riječi: uhvatiti i shvatiti - obujmiti neobujmljivo. Nevjerojatno postaje opipljivo i vjerodostojno. Uskrsnuće će biti skoro "rukom uhvatljivo", ono dobiva kvalitetu "rukohvatljivog".

Koliko puta smo mi željeli nešto postići. Možda neki životni san. I on je iznenada postao stvarnost. Koliki su sanjali biti ovo i ono i postalo je uzmimo npr. poznati san Maksimiljana Kolbe-a! Sanjao je da vidi Djevicu Mariju koja mu nudi dva vijenca bijeli i crveni. Uzeo je oba. Živio je kao redovnik (bijelo), a umro kao mučenik (crveno).

Učenicima se dogodilo kao i nama. Nisu htjeli, ni mogli vjerovati da su im snovi potpuno srušeni. Najmanje jedan od njih je stajao pod križem i sve je doživljavao. Mogao je i posvjedočiti: sve je gotovo. Umro je u bolovima i krikovima na križu. Karta na koju smo igrali bila je potpuno kriva. A događaj kojeg nam pripovijeda današnje evanđelje je potajno i iznenadno ispunjenje svih snova: san postaje stvarnost : njihov "Kyrios", njihov Gospodin je uskrsnuo,  on je nov, drugačiji, ali ipak prepoznatljiv i opipljiv, on je tu. Nisu mogli shvatiti. Tek kad su Isusa opipali, postalo im je jasno. Ono neshvatljivo, postalo im je uhvatljivo.

Kao u ljubavi, tako je i u vjeri: nemamo garancije da će taj čovjek, da će naša vjera- trajno ostati. Svakodnevica je daleko od "svadbe života" i daleko od uskrsnog doživljaja koji zahtijeva naše povjerenje, dosljednost i vjernost. Oduševljenje nije najveće, nego vjernost koja nam  pomaže čitavog života da živimo ono što smo u časovima oduševljenja doživjeli i obećali.

Luka pripovijeda dalje da je Isus molio učenike da mu dadnu nešto jesti "i on je jeo pred njihovim očima." To je svagdašnjica. Teološki bi se moglo reći da je ono "zajedničko blagovanje" uzor - tip, praslika euharistije. Za mene je to i mnogo više, to je uzor - slika svagdašnjice. Jesti i piti pripada temeljnim potrebama ljudskog života. Što koristi ako ja napišem prekrasnu knjigu, ali se ne prodaje dobro i ne dobijem nikakav prihod. Što koristi da sam zaljubljen i ne prenese se to u svagdašnjicu i tu se pretvori u ljubav i živi dalje.

U Evanđelju Uskrsli, kao i u izvještaju o učenicima iz Emausa - im "otvara oči" I nama se često puta otvaraju oči. I mi otkrivamo u nekoj situaciji, zbog izvanrednog događaja, pravu stvar, tko je uistinu voljena osoba, kakvim smo iskušenjima izloženi, kakvu zaključanu poruku mi nismo razumjeli.

Isus je imenovao, kao sadržaj Pisama, svojim učenicima, tri bitne teme: prvo Mesijina patnja, drugo njegovo uskrsnuće i treće propovijedanje u njegovo ime za obraćenje i oproštenje i to kod svih naroda, pri čemu je važno da ova poruka ima svoj početak kod, ovdje, konkretnih učenika.

Današnje evanđelje završava riječima: "Bit ćete mi svjedoci" Ova zadaća vrijedi i za nas. I mi smo svjedoci ove vesele vijesti da Bog čini ono što je nevjerojatno stvarnim. Ako se životni snovi ostvare, kome to pripisujemo? Nama samima? Slučaju? Bogu? U jednoj pjesmi se govori: 'Ponekad usred života, slavimo uskrsnuće... Mi smo svjedoci  za našu ljubav i oduševljenje koji se događaju i doživljavaju u životu. Ta ljubav je Božji dar i za to moramo svjedočiti.

6.

Vjerovanje u Isusovo uskrsnuće nije sporedna tema u našoj vjeri. To nedvosmisleno kaže apostol Pavao u pismu Korinćanima: «Ako Krist nije uskrsnuo, tada je vaša vjera bez ikakve vrijednosti». (1 Kor 15,17)

O vjeri u Isusovo uskrsnuće ovisi također i nada u naše vlastito uskrsnuće: «Ako se samo u ovom životu uzdamo u Krista, najbjedniji smo od svih ljudi.» (1 Kor 15,19)

Stoga je centralo pitanje kršćanske vjere: Kako mi možemo dospjeti do vjerovanja u uskrsnuće i kako možemo, mi sami, postati svjedocima uskrsnuća?

U jednom prijevodu  Biblije evanđelje današnje nedjelje nosi naslov: «Osposobljavanje učenika za vjerodostojne svjedoke». Naša vjera u Isusovo uskrsnuće zasniva se, po Lukinom evanđelju i poslanicama apostola, na svjedočanstvu apostola. Oni su prvi i ovlašteni svjedoci. Ali ovi svjedoci su se morali najprije sami uvjeriti, po izvješću Pisma. I oni nisu bili, po Luki, laki za uvjeriti. Kada su žene pričale o praznom grobu i ukazanju dva čovjeka koji su tumačili prazan grob, «držali su oni to sve za brbljanje» i nisu povjerovali. (Lk 24,11) Kada je Petar sam vidio prazan grob, svojim vlastitim očima, izazvalo je to u njemu «snebivanje», ali ne i vjeru (Lk 24,12) I kada je uskrsli Isus osobno stupio u njihovu sredinu, uhvatio ih je strah i držali su ga za utvaru. Učenici nisu mogli, iz vlastitih snaga, vjerovati u uskrsnuće. Za nastajanje vjere potrebne su dvije stvari: Isus se sam mora dokazati kao živi, kao uskrsnuli. Učenicima se moraju otvoriti oči. Oboje izvještava evanđelist Luka u svom izvješću o uskrsnuću.

Isus se dokazao kao tjelesno živ time što je ukazao na svoje ruke i noge i naložio apostolima da ga dotaknu. «Dotaknite me i shvatite: duh nema meso i kosti, kao što to vidite na meni». (Lk 24,39) Kada oni još uvijek, ovoga puta puni radosti, nisu mogli vjerovati, zahtijevao je Uskrsli nešto za jelo i pojeo pred njima.

Ovi tekstovi nam ne govore o sastavu tijela Uskrsloga, ali oni pokazuju, očigledno, da se Isus morao dokazati kao živ kako bi se moglo vjerovati u uskrsnuće.

Kako bi vjerovanje u uskrsnuće moglo nastati, potrebno je i drugo; učenicima su se morale otvoriti oči. Ovo vidimo kod emauskih učenika i to u izvješću današnjeg evanđelja. Isus, uskrsli, otvara učenicima oči time što im objašnjava Pismo i uskrsnuće uvrštava u cjelinu spasenjskog događaja: «To su riječi koje sam vam govorio kada sam bio kod vas: sve se mora ispuniti što je o meni rečeno u Mojsijevu zakonu, prorocima i psalmima... Tako stoji u Pismu: Mesija će trpjeti i treći dan uskrsnuti od mrtvih» (Lk 24, 44-46)

Na ovaj način kada se Isus dokazao kao živ i apostolima otvorio oči, apostoli su osposobljeni biti svjedoci Isusovi, svjedoci Uskrsloga.

Mi, ne samo da trebamo vjerovati u uskrsnuće, već također trebamo biti sami svjedoci Uskrsloga, posvjedočiti da Isus živi. Kako se možemo za to osposobiti?

Naše vjerovanje u uskrsnuće zasniva se na svjedočenju apostola i onih koji su doživjeli uskrsnuće. Apostol Pavao naziva ove svjedoke u 1 Kor 15, 1-9. Ovi svjedoci su imali iskustvo koje mi nemamo. Ali postoje i za nas iskustva koja nam dozvoljavaju spoznati da  Isus živi, da je među nama i djeluje.

Kako bismo mi shvatili način njegove djelotvorne prisutnosti, trebaju se i nama otvoriti oči.

On nas mora uvesti u razumijevanje Pisma.

On mora učiniti da nam se otvore oči pri «lomljenju kruha», kod euharistijskog slavlja.

On nam mora pomoći da odgonetnemo tragove njegovog djelovanja u Crkvi i svijetu.

Svjedočenje Isusovih učenika i učenica - i vjersko iskustvo da Isus živi, može nas osposobiti da postanemo svjedoci uskrsnuća.