Ulazna pjesma uzeta iz 4 Ezr 2,36-37  „Osjetite slast slave vaše i zahvaljujte Bogu koji vas pozva u nebesko kraljevstvo, aleluja" daju liturgiji nit vodilju.  Iz žive povezanosti s Kristom život zajednice postaje moguć po uzoru na prvu zajednicu (prvo čitanje  Dj 4,32-35) i životom po Božjim zapovijedima  (drugo čitanje 1 Iv 5, 1-6). Uskrsli daruje učenicima Duha Svetoga čija posvetna i opraštajuća milost  treba, po njima, djelovati i otvara im oči srca, oči vjere, kao kad se objavio Tomi (usp Iv 20, 19-31). U euharistijskom slavlju  sažima se  život onih koji u Krista vjeruju u neposrednom susretu s raspetim i uskrslim Gospodinom. Ovaj susret se želi razviti i u zajednici i zajedništvu  među članovima zajednice i djelovati spasonosno za zajednicu i svijet.  Tako mi zajedno slavimo, u vjeri, ono što jesmo: Tijelo Kristovo - Božja živa riječ danas.  Po onome što slavimo ujedno  postajemo ono  što slavimo.

Ovo razmišljanje je posebno važno danas, na Bijelu nedjelju, kad u mnogim župama djeca idu na prvu pričest. „Prva pričest" je mnogo više od jednog obiteljskog blagdana (slavlja).  Slavlje „punog sudjelovanja djece na nedjeljnom euharistijskom stolu zajednice"  se mora očitovati i u nedjeljnom životu obitelji. Vrlo je važno naglašavati i ulogu roditelja u pripravnoj fazi. Na žalost, sve su rjeđi primjeri takve priprave, a da ne govorimo i o nedolasku same djece, već sljedeće nedjelje, na misu. Ozbiljno se treba upitati koliko je slavlje „prve pričesti" ušlo u svijest vjernika ili se po načinu slavljenja sve više i više udaljavamo od osnovne biti i smisla slavlja „prve pričesti." Osobni susret s Kristom u sakramentu  Euharistije raste iz zajedništva i k njemu vodi.  I to onda daje novi život, promijenjeni odnos s Gospodinom i postaje predokus vječnoga slavlja zajedništva u Bogu.

Ovaj odlomak iz Djela apostolskih  spada u „zajedničke izvještaje" u kojima pisac opisuje život prve kršćanske zajednice (prazajednice) u Jeruzalemu (usp 2,42-47 i 5, 11-16). Iz idealno - tipskog opisivanja uočavaju  se  temeljni obrisi života kršćanske zajednice: nutarnje zajedništvo vjere (r 32a) koje raste iz svjedočanstva uskrsnuća Kristova i prenošenjem ove uskrsne milosti (r35)  završava u vanjskom socijalnom zajedništvu i brizi jednih za druge  koje se djelotvorno vidi u  Lukinoj zajednici i kako uskrsli Isus potiče na socijalno djelovanje - „opcija za siromahe". To postaje vidljivo u sasvim novom odnosu u zajednici gdje se Božja neizmjerna ljubav propovijeda i svjedoči u svijetu kako riječima, tako i djelom.  A pri tome je svjedočanstvo za uskrslog Gospodina središte života zajednice i potiče na djela vjere.

Vrlo velika pomoć za razumijevanje ovoga teksta je čitanje od posljednjeg retka (r 6). Usmjeravanje na „krv i vodu" vodi pogled na krštenje Isusovo u Jordanu (usp Iv 1,29-34) i na razapinjanje na križ (usp Iv 19,34). Isus je utjelovljena riječ ljubavi, koji je, poput žrtvovanog jaganjca, preuzeo na sebe grijehe svijeta. Duh je onaj koji svjedoči za ovo pomirbeno djelo, a ovaj Duh je dar Uskrsloga. (Usp Iv 20,22) Pomirenje Boga sa svijetom u Isusu Kristu proizvodi predavanje učenicima ovog Duha pomirenja. A onda nas napomena na „vodu i krv" upućuje na promatranje  sakramenta krštenja  i euharistije.  Oni su bitni dio novog života iz vjere, gdje se oproštenje i ljubav - međusobno služenje -  tvori u Crkvi  kao djelo Duha Svetoga (usporedi 3 članak apostolskog  vjerovanja. Vjernik sudjeluje na zajedništvu života Oca, Sina i Duha Svetoga svojom povezanošću s Kristom. U ovom zajedništvu života ostvaruje se „obdržavanje zapovijedi" koje nisu teške „kao čin ljubavi." (usp 1 Iv 5,3) „Grijesi svijeta", sve Bogu suprotne sile zla su pobijeđene u Isusu Kristu i vjerom u njega se nadvladavaju.  Temeljno  kristovsko događanje   se želi ostvariti u životu svakog vjernika u daru oproštenja i pomirenja u međusobnoj  ljubavi, a upravo to je pobjeda vjere nad ovim svijetom u smislu 1. Ivanove poslanice.

Temelj da se ovaj tekst uzima druge vazmene nedjelje (osam dana nakon Uskrsa) je  napomena u 26. retku „osam dana poslije" (rr.19-23) Susret s Uskrslim u večer uskrsnuća  je na neki način vremenski produžen i  potvrđen Tominom ispovijedi (rr 24-28). Vremensko produženje  vrijedi i za kršćane svih vremena : „Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju." (r29) „Znakovitost" Tominog susreta -Isus se objavljuje kao raspeti - i njegovu ispovijed vjere treba povezati sa zemaljskim, povijesnim Isusom iz Nazareta. Ove riječi i znakovi su, u Ivanovom smislu, „svjedočanstva vjere" „da i vi vjerujete i da po vjeri imate život vječni(r 31) u imenu Gospodina Isusa Krista". Naš odlomak, prema sadržaju, spada u „uskrsna pripovijedanja". Prvi dio  (rr 19-23) je jedno „grupno prikazanje" (karakteristika: riječ poslanja i obećanje Tješitelja), a drugi dio  je „pojedinačno ukazanje" (rr 24-29). Ovo posljednje želi uključiti i čitatelja/slušatelja i po neposrednom prenošenju događaja i sudjelovanja u njemu postaje „škola vjere." Konačni cilj pouke je: Vjera kao stalno povjerenje u blizinu uskrslog Gospodina.  Upravo u našem odlomku je uočljivo da je, prema Ivanovom učenju, vjera uvijek dar Božji, ali i odluka ljudi. I redak 29 uključuje tu napetost . Tko gleda očima vjere za toga nije važan dodir i shvaćanje, nego je to dar djelovanja  mira i stalog pomirenja po daru Duha i postaje prava uskrsna radost spoznaja da je Uskrsli „u novom životu" i da je prevladao grijeh kao dijeljenje od Boga (usp rr 19-23).  U tom smislu je Crkva poslana, vlašću Duha Svetoga, „opraštati grijehe" i tako nadvladati zatvorenost i strah i prenositi mir Božji.

Radost i mir Uskrsloga neka budu sa svima vama.

Današnja nedjelja ima nekoliko naziva. Redovito se naziva Bijela nedjelja. Često se krivo shvaća, jer danas mnogi prvopričesnici pristupaju na prvu pričest - pa jer su u bijelom, mnogi misle da je ovo ime zbog toga.

Krivo!  Na današnji dan su novo krštenici svlačili bijele haljine koje su nosili od krštenja u Vazmenoj noći i zato je dobila ime Bijela nedjelja.

Negdje se još zove i Mali Uskrs.

U novije vrijeme je blaženi Ivan Pavao II. na ovu nedjelju uveo blagdan: nedjelja Božanskog milosrđa.

Svi mi trebamo zajedništvo vjernih kao poticaj i pomoć na našem osobnom putu vjere.  I nama se često događa kao i Tomi. Ipak je lijepo da svatko od nas smije doći na slavlje Isusove gozbe i s njim slaviti - pa i oni koji zdvajaju i koji pitaju.  Svakom od nas Uskrsli nudi svoju prisutnost i blizinu. Za taj susret s Uskrslim u riječi i gozbi želimo pripraviti svoje srce i dušu kajući se za svoje grijehe.

Uskrsli Isus Krist je Gospodin i središte svoje zajednice: zato mu se pomolimo. To ćemo reći zazivom: Kriste čuj nas! Kriste  usliši nas!

Osposobi svoju Crkvu za svjedočanstvo vjere u tebe i za ljubav prema svim ljudima ..

primi sve koji sumnjaju i pitaju i podari im srce koje vjeruje ....

daj da svi ljudi sudjeluju na uskrsnom daru tvoga mira i jačaj spremnost prihvaćati ponudu tvoga spasenja i oslobođenja ...

otvori naše zajednice (župe) za novost uskrsne poruke mira i pomirenja s tobom i međusobno ...

uvedi naše pokojne, po svojoj smrti i uskrsnuću, u nebesku slavu .,..

Ti si uskrsnuće i život. Tebi hvala i slava u vijeke vjekova.

Isuse,

ti si mi tako dalek-

a ja te želim opipati.

Isuse,

zašto si tako taman-

ja te želim shvatiti.

Isuse,

ti si nam dao svoju riječ -

a ja njoj ne mogu vjerovati.

Isuse,

ti nam daješ hrabrost -

a ja sam pun straha.

Isuse,

bez tebe ne mogu živjeti-

ja se teturam i zdvajam.

Isuse,

reci samo riječ -

i moja duša će opet ozdraviti.

Isuse,

ne gledaj mimo mene,

smiluj mi se!

Isuse,

ne daj da padnem-

drži me čvrsto!

Isuse,

hvala ti

što otvaraš zaključana vrata.

Isuse,

hvala ti što dopuštaš

moja pitanja

i podnosiš

moje sumnje.

Isuse,

hvala ti,

što me hvataš

u mom padu.

Isuse,

hvala ti što si ovdje

usprkos mojih sumnji i zdvajanja.

Isuse,

hvala ti što me ljubiš.

Moj Gospodine i moj Bože ..

«Vidjeli smo Gospodina», govore razdragani učenici. «Što ste vidjeli?» pita skeptično Toma, zvan Blizanac. Ne vjeruje slikama. Slike mogu vrlo mnogo reći, ali se njima i manipulira.

Tko ima vlast nad slikama, ima i vlast nad glavama. CNN, Al Djeesira.

Vlast srca  (sjećanje!) protiv nadmoćnosti vlasti slika i u tim ovisnim ljudima koji su tako izmanipulirani. «Sada će te vidjeti u Babilonu likove božje od zlata, srebra, drveta, koje nose na ramenima, koji narodima ulijevaju strah u kosti i koji se ispred i iza njih bacaju na koljena. Vi se pazite da se ne izjednačite strancima i ne dopustite da vas zahvati strah pred tim bogovima, govorite u vašim srcima: tebi samom Svemogući pripada klanjanje. (Baruh 6. 3-6)

Tamna noć osjećaja.

Samo slika križa - nemoći - je kritika moći slika.

3.  Blaženi koji ne vide, a vjeruju. Blažen onaj koji sebi ne treba praviti nikakvu sliku.

Ne pravljenje nikakve  predodžbe o Bogu je prvi  korak u zajedništvu s Bogom.

Ostajemo zabezeknuti. Ne samo po liturgijskom kalendaru, između uskrsne noći i Bijele nedjelje, po evanđeoskom tekstu je čitava sedmica preskočena. To je više nego vrijedno pažnje, kao da se ništa nije promijenilo. I nakon 8 dana vrata su još uvijek zatvorena.

Prema Ivanovu evanđelju, Duhovi su se dogodili već na Uskrsno jutro. Tada su učenici već ispunjeni Duhom Svetim i poslani su. Uskrsli, jer dahnuo na njih, dao im je Duha Svetoga i punomoć.

Zašto onda susrećemo učenike još uvijek kod zatvorenih vrata?

Očigledno da prvi susret nije proizveo promjenu. Nešto je još trebalo doći, nešto je moralo potaknuti vjeru učenika da bi oni bili u stanju, sa svoje strane, rastvoriti prozore i vrata.

Nije nešto nedostajalo, nego jedan: nedostajao je Toma. Toma je učenik koji pita za rane, koji ne shvaća uskrsnuće mimo križa i rana. On je onaj koji povezuje vjeru i patnju ovoga svijeta.

Njegovo sumnjanje u neku uzdignutu vjeru rastvara vrata i prevladava strah drugih. I zato je on Isusov „brat blizanac".

Evanđelje završava jednim open end- otvorenim krajem. To nije nikakvo pripovijedanje o susretu s Uskrslim, nego upućuje na neprestano susretanje. «Još mnoga znamenja koja nisu zapisana u ovoj knjizi» nadodaje Evanđelist. Time on povlači liniju koja vodi do nas.

Često nam je Isus navijestio i naznačio da će naš susret s njime uspjeti tek onda kad se susretnemo s ljudima s kojima dijelimo ovaj naš svijet i naše vrijeme. I ovdje je još jednom specifično: Krista ćemo susresti tamo gdje susretnemo ranjene ljude, gdje te rane ne prekrivamo, nego stavljamo prste u njih.

Time je naša župna zajednica dobila prigodu, uvučena u šansu da se susretne, u obećanju Duha i poslanju. Toma je samo simbolički išao pred nama tim putem. Sumnjao je u Uskrsloga koji lebdi iznad svih stvari. Tamo gdje Bog rane svijeta nosi na svom tijelu, tu može Toma vjerovati i vjeru ispovijediti.

Iv 20.19,31

Često sam, kao mladić, želio: poput Tome stupiti pred Isusa da vidim, osjetim što je razum jedva uspijevao prihvatiti: Isus živi. Mogao sam se tada vrlo lako identificirati - izjednačiti s tim skeptičarom. Razum mi je tada tražio samo činjenice i dokaze. Sve je trebalo biti čvrsto, ukorijenjeno, inače ne bih vjerovao.

Danas znam da sam ja, pod «vjerom«, tada nešto drugo razumio, što se drugačije trebalo opisati: vjera kao »držati za istinu». Danas znam da vjera znači nešto drugo, naime znači okretanje k Isusu, prijateljstvo s njim, odnos pun povjerenja. Toma je trebao baš isto učiti, zato je on danas tako sličan mnogim ljudima.

On je jedan koji nije prisutan kad se Isus prvi put pokazao drugim učenicima

On je netko tko je usmjeren na svjedočanstvo vjere drugih, skeptičan je da li im može pokloniti povjerenje.

On je netko tko traži dokaze i onaj koji vidi da mu dokazi ne pomažu vjeri.

Njegov razum se buni protiv nezamislivog: Isus je uskrsnuo! Isus živi - mi smo ga vidjeli!» govore učenici. Tomin odgovor je odgovor trijeznog čovjeka koji vjeruje samo činjenicama:: «Ako ga ne vidim svojim vlastitim očima i ne opipam svojim rukama, ne vjerujem ništa.»

Njegov odgovor nas čini znatiželjnima, kako  pripovijest ide dalje. Hoće li i dobiti šansu?

Tjedan nakon toga dolazi na svoj račun. Toma je s njima i Isus dolazi. On zna što Toma želi i on sam to zahtijeva: „Pogledaj, opipaj!" I tada dolazi ono zapanjujuće u ovoj pripovijesti: Toma to ne čini. Ne pokušava opipati čudo koje, konačno, on i ne može shvatiti. Zato čini nešto sasvim drugo. Vjerovati Isusu nema ništa s istraživanjem, ispitivanjem, gledanjem, nagovorom da nešto učini. U Isusa vjerovati znači shvatiti da je on moj Gospodin i moj Bog i da sam ja njegov prijatelj.

To je Toma doživio ovoga časa i ovo iskustvo nosi njegov cijeli život - ništa drugo. Zato on ne dotiče Isusa, nego mu pokazuje svoju vjeru, svoju vjernost, svoje prijateljstvo.

Isus prihvaća njegovu ispovijed, iako ga malo prekorava: «Blaženi su koji ne vide, a vjeruju.»

Time Isus misli na nas.

Ni mi ga ne možemo tjelesno doživjeti, ali ipak njegovu prisutnost, u svom životu, možemo osjetiti.

I mi smo usmjereni na svjedočenje vjere drugih ljudi ako ponekad od Isusa ništa ne vidimo. Onda je važno da nam drugi posvjedoče: „Vidjeli smo Gospodina! On je bio tu kad sam tražio utjehu, On je bio tu kad sam stajao pred teškom odlukom, a ništa nisam znao kako će ispasti. On je bio ovdje kad nisam više imao nade. On mi je poslao čovjeka, koji mi je i dalje pomagao."

Ovakvim malim svjedočanstvima vjere možemo učiniti isto ono što je učinio evanđelist Ivan, koji nam pripovijeda svoju pripovijest s Tomom, druge dovesti do vjere, druge koji nisi bili prisutni ili još nisu bili.

I zato Ivan kaže: Ovo vam pripovijedam zato «da i vi vjerujete da je Isus Krist, Sin Božji i da, po vjeri, imate život u njegovu imenu.