Veliki četvrtak - Misa večere Gospodnje
I. Pastoralno liturgijske napomene
a) Treba staviti veliku važnost na pripravu slavlja Posljednje večere Isusove. Prvotno se ovaj danzvao dan „Večere Gospodinove" (Coena Domini). To znači da jedna zajednica slavi jedno euharistijsko bogoslužje. I stvarno, toga dana u jednoj zajednici treba biti samo jedna misa. U njemačkom jeziku se taj dan zove Gründonnerstag (od 13. stoljeća), a to dolazi od riječi „greinen = weinen, (plakati), pri čemu se misli na suze radosnice pokornika. Oni su bili (u srednjem vijeku) nakon dugog i strogog vremena pokore pomireni i ponovno primljeni u Crkvu i smjeli su se ponovo pričestiti. Danas je još jedino ostatak zvonjenja na slavu znak radosti zbog ponovnog sjedinjenja pokornika u zajednicu.
b) Važno je okititi cvijećem oltar i stolić za darove gdje će se postaviti kruh i vino kao za svetaulja u biskupskim crkvama.
c) U nekim crkvama održava se obred pranja nogu („mandatum": latinski: „nova zapovijed"). Na
Ivanovo evanđelje 13, 1-15 se nadovezao običaj iz samostana (pranje nogu na ulazu kao znak dobrodošlice). Ovaj obredni znak bi trebao i danas biti jasan znak služenja (diakonia) vodstva članovima zajednice.
d) Ulaz u crkvu bi trebao biti svečan. Na čelu bi se trebalo nositi evanđelistar. Za to vrijeme bimogle orgulje svečano svirati. Ministranti sa svijećama i kadionicom prate evanđelistar do ambona.
e) Za prinošenje darova prinosi se kruh i vino, a posebno darovi za potrebne. Posebno treba nastojatida svaki dio svečanosti ukazuje na cijelu tajnu koju ovoga dana slavimo.
f) Treba pozvati zajednicu da dođe na klanjanje do pola noći, može se potaknutu vjernike nacijelo noćno klanjanje, ali iza pola noći bez svečanosti. Podsjećam na cjelonoćnu procesiju na Hvaru „Za križem" kao i na brojne procesije po našim mjestima u zoru Velikog petka.
Misno slavlje
Pozdrav:
Isus koji nas je izabrao za svoje prijatelje, neka bude sa svima vama.
Uvod:
Velikim četvrtkom smo ušli u sveto Trodnevlje u kojemu slavimo muku, smrt i uskrsnuće Gospodinovo. Uoči svoje muke Isus je, s učenicima, blagovao Pashalnu večeru - koja je ujedno bila i njegova posljednja večera. Po daru Euharistije i po pranju nogu on je, svojim učenicima, pokazao svu svoju ljubav i predanje koje je sutradan potvrdio svojom smrću na križu.
„Ne zovem vas više slugama, nego prijateljima", tako je Isus govorio učenicima u oproštajnom govoru. Ovo obećanje vjernosti se provlači kroz cijelu liturgiju Velikog četvrtka.
I mi smo pozvani, nismo gledatelji. I mi smijemo vjerovati i osjećati ovo Isusovo prijateljstvo.
Danas, na dan posebnog Božjeg prijateljstva, smijemo pred BOGOM I LJUDIMA moliti za oproštenje i priznati naše pogreške i slabosti.
Molitva vjernika
Gospodine Isuse Kriste, izabrao si nas za prijatelje. Tvoja ljubav ne pozna granica zato te, puni povjerenja, smijemo moliti:
-
Crkva danas slavi spomen tvoje muke i smrti. Daj da svi ljudi sudjeluju na djelu tvoga otkupljenja, molimo te
-
Tvoju smrt treba naviještati sve do tvog ponovnog dolaska. Pozovi mlade ljude u svećeničku službu, molimo te
-
Ti nisi na zemlji vladao, nego služio. Podari svim kršćanima milost nesebičnog služenja, molimo te
-
Plašimo se našeg smrtnog časa, daj da umirući pođu s tobom k Ocu, molimo te
Oče nebeski, u tvom Sinu spoznajemo tvoju ljubav i tvoje milosrđe. Povećaj u nama povjerenje prema tebi i prema Isusu Kristu koji s tobom i s Duhom Svetim živi u vijeke vjekova.
Propovijed:
a)
Misli za propovijed
Isus Krist A i Ω; tako su svoga Gospodina nazivali prvi kršćani koji su govorili grčkim jezikom. On je bio njihov A i Ž , njihov početak i njihov kraj. To su oni shvaćali doslovno. Gospodin je trebao biti početak i kraj tijeka njihovog dana i njihovog cijelog života. Isus Krist je početak i završetak cijelog ljudskog života. U očima mogućnika ovoga svijeta je to nezamislivo. Gospodari ovoga svijeta se uzdaju u novac, u moć, u znanje. Smatraju se elitom koja ponižava druge.
A mi se, večeras, trebamo odlučiti želimo li naš život izjednačiti sa slovima Isusa Krista ili želimo živjeti onako kako svijet živi. Ako se odlučimo za Isusa, onda ćemo upisati slova njegova života u naš život, u život naše župe i to od A do Ž. A to ne znači ovisiti o slovima, nego biti otvoren za Isusov život, za njegove riječi i znakove i sve to pretočiti u naše vrijeme, u naše zadaće i naše susrete. Da nam je to uspjelo vidjet će se po tome što je nešto od njegova života, njegova nadanja postalo vidljivo, opipljivo očiti u našem životu.
Ako prolazimo od A do Ž njegova života, večeras se sjećamo dviju strana njegova života: njegovog služenja,koje je ostvario do predanja samoga sebe i njegovog supatništva s ljudima koje je učinio zadaćom učenicima riječima: „Podajte im vi jesti". Tko želi Isusa upisati u svoj život, treba se izgubiti za ljude. On ne može pitati: „Što ja imam od toga?" Taj će se pitati: „Gdje sam potreban?" , što znači da će on morati zaprljati ruke ako se zauzima za one koji nemaju nikoga.
Sam Isus se potpuno predao. Zato je bio za velike, za svećenike, za pismoznance: „zadnji" razbojnik kojega je trebalo odstraniti. Često mislim: slijepi pismoznanac ne bi ništa protestirao zbog njegovog liječenja subotom i da je uskrisio ženu velikog svećenika, onda bi ga se u uzvišenim krugovima promatralo blagonaklono, ali on se brinuo za male, slijepe, hrome, gubavce, opsjednute zlodusima. Svi su oni bili puki siromasi koji nisu ništa očekivali ni od vjere, ni od njihove okoline, a ni od života.
Tko se danas postavlja na Isusovu stranu, može lako reći svoj A, ali je dug put do posljednjeg Ž, do konačnog ispunjenja. Naše je posljednje slovo Ž nešto nalik na križ.
Promotrimo večeras, na Veliki četvrtak, preko ove mise večere Gospodinove: Tko ovdje što očekuje? Koji bi se glasovi čuli? Tko se ovdje osjeća sigurnim i prihvaćenim? Odgovor kojeg mi možemo dati ili kojega možemo čuti govori koliko smo daleko išli u našoj kršćanskoj abecedi!
tematska:
Veliki Četvrtak je dan duhovne punine
U današnjem vremenu Veliki tjedan je izgubio na svojoj duhovnoj vrijednosti. Postao je odlična prigoda za odmor koji sve više zatamnjuje smisao Velikog tjedna. I možda je malo koji dan pogođen ovim razvojem kao Veliki četvrtak. Još uvijek je nekako u Europi zajedničko dobro da se slavi Veliki petak, spomen Kristove muke i smrti i da se na Uskrs slavi spomen njegova uskrsnuća, ali Veliki četvrtak - što nam on ima reći? A to je ipak jedinstveni četvrtak u Crkvenoj godini, jedini kojega nazivamo: Veliki četvrtak.
Prva punina milosti se vidi već u jutro, u katedralama kada biskup posvećuje sveta ulja. I kad se ta posvećena ulja dijele po župama. U našoj biskupiji će to biskup učiniti na srijedu iza Uskrsa u Nerežišćima. A večeras nam evanđelje govori o pranju nogu gdje nam se tako zorno stavlja pred oči Isusovo predanje u ljubavi za sve nas.
No, iznad svega stoji ustanova presvete Euharistije i svećeničkog reda kao stalno svjedočanstvo ljubavi koje, po Isusovom djelu, teče u svijet. Možda gubitak značenja Velikog četvrtka ima veze s time da se danas baš ne poznaju vrijednosti ni Euharistije, ni svećeništva, pa tako i dan ustanove tih otajstva gubi na vrijednosti.
Dar euharistije
Stoga je vrlo potrebno razmišljati o ovim središnjim tajnama naše vjere. Trebamo dopustiti da nas zahvati veličina ovih središnjih otajstava, koje nam je Isus ostavio kad je rekao učenicima: „Ovo činite meni na spomen."
Nigdje vjernicima ne dolazio tako zorno pred oči jedinstvenost Isusova života kao u euharistijskom kruhu i vinu. Iz snage stvaranja na poljima raste kruh i vino. No, ti darovi ne ostaju zarobljeni u okvirima vremena i prostora. Sam Krist stavlja na njih svoje ruke i uzdiže te darove daleko u svemirska prostranstva, u beskonačnost svoga tijela i krvi. Tako u euharistiji postaje jasno koje je mogućnosti Bog dao svijetu. Konačni poziv kruha se ne sastoji u tome da na zemaljskim stolovima daje ljudima snagu za korake u životu, posljednji poziv vina nije u tome da na zemaljskim stolovima povećava radost ljudima. Kruh i vino - plodovi ove zemlje - konačno završavaju na Kristovu oltaru, gdje će postati nositelji i posrednici vječnoga života, vino vječne radosti! To je Euharistija - središte naše vjere.
I ovo događanje nije samo neka uspomena - kao što to mnogi misle danas. U ovom slavlju Euharistije Isusova žrtva se posadašnjuje. Trebamo opet i opet naglašavati sve ono što je Crkva uvijek učila: sveta euharistija, sveta misa je posadašnjenje Kristove žrtve na križu. I onda se može pitati, a kako je to moguće? Zar Krist nije svoj život predao jednom, u jedinstvenoj situaciji svoga života? Sigurno, jedinstvenost ove Kristove žrtve, stavljene u okvire prostora i vremena, je prošla i ne može se više ponavljati. Ali ako je stavimo u svemirska prostranstva Kristova beskonačnog života, onda je ona uvijek prisutna. I kad Krist k nama dolazi u Euharistiji, onda nam on dolazi s cijelim svojim predanjem, onda je njegova ljubav posadašnjena, ona ljubav koja se daruje, koja govori nad kruhom: „Ovo je moje tijelo" i nad kaležom: „ Ovo je moja krv", što u hebrejskom načinu izražavanja i mišljenja govori: Ovo sam ja! Ja sam stalno među vama probodenim rukama, rastvorenim srcem.
Dar svećeništva
Svetu Euharistiju trebamo naučiti promatrati sa strane Božje ljubavi, kao sakrament Božje ljubavi, kao savez koji je sklopljen između Boga i ljudi po krvi njegova Sina, koja je prolivena iz čiste ljubavi. I upravo ovdje je pristup drugoj tajni na koju Crkva danas misli, a koja je s prvom o kojoj smo govorili, usko i na poseban način povezana. To je posebno svećeništvo u Crkvi. Dok se gubitak i potamnjenje vjere u Kristovu prisutnost teže opaža, Crkva na poseban način trpi, danas, zbog nedostatka svećenika, posebno u Europi. I mnogi postavljaju pitanje gdje je uzrok da imamo tako malo svećenika? Je li to celibat? Jesu li to brojne i različite zadaće? Jeli to strah pred zadaćama? Sve bi to moglo imati neku ulogu. Meni se čini da je temeljni razlog: jer mnogi više ne cijene, niti poštuju, niti drže do Kristovog spasiteljskog djela, koje postaje djelotvorno u sakramentu Crkve, zato mnogi više i ne vide veličinu dara, kojega daje Krist onome koga, bez njegove zasluge, poziva da bude svećenik.
Kako se samo promatra svećenik? Kakve on sve kvalitete treba posjedovati? On treba učiti, poučavati, organizirati, govoriti, pjevati, ne smije biti ni napredan, ni konzervativan. I svatko od njega očekuje nešto drugo. A preko svega se zapravo zaboravlja tko je svećenik: od Krista pozvan i opunomoćen da slavi otajstva vjere. To nije nikakva dužnost poput bilo koje svjetovne dužnosti. To je uzvišena služba. Svećenik nije gospodar, nego djelitelj tajni vjere. I on nema nikakvog razloga da bude ponosan na sebe, ali smije biti radostan da može ljudima donijeti spasenje, Krista samoga. Slavljenje Euharistije sa zajednicom i za zajednicu je njegova temeljna služba. Zato se od svećenika traži komadić onog ponašanja koje nam je Spasitelj pokazao: ljubav, spremnost reći da volji Očevoj.
Danas, na Veliki četvrtak, koji je posebno posvećen euharistiji i svećeništvu, možemo mirne duše reći da svi skupa trebamo produbiti i svoju vjeru i svoj odnos prema Euharistiji i svećeništvu.
Svi smo mi zajedno dužni produbljivati svoju vjeru i svoju ljubav prema Euharistiji, a time i svećeništvu i moliti da Gospodin pozove „radnike u svoj vinograd" i da bude spremnih ljudi koji će se odazvati na taj poziv.
Veliki petak muke i smrti Gospodnje
ovdje donosim samo propovijed - jer je sve ostalo je predviđeno u Misalu.
Propovijed
a)
Misli za propovijed
Smrt je završetak, tako reći Ž našega života. Mnoge propovijedi pokušavaju tako olako preskočiti ili prebrisati ovu groznu činjenicu i prijeći na uskrsnuće koje ćemo, već sutra, na večer slaviti. Naravno da i na Veliki petak gledamo prema Uskrsu. Ipak bismo danas trebali promatrati Isusovu smrt kao smrt koja će sve nas pogoditi u svoj svojoj oštrini i neizbježnosti.
Isus je predao sve, od A do Ž, bez ikakvog ograničenja. On je predao u smrt svoj život za nas, a da nije znao kuda ga ta smrt vodi. Kao čovjek - kako to Pavao kaže - on nam je postao u svemu sličan i zato nije mogao znati što se krije iza vrata smrti; on je trebao, poput nas, vjerovati da smrt nema posljednju riječ. On je trebao imati povjerenja u Boga da će, nakon ovog završetka, doći jedan novi početak. I to nosi nekoga tko stvarno može vjerovati.
Isus nije ništa izostavio u satima prije svoje smrt, ništa preskočio. Snažan i dojmljiv izvještaj o smrti nam to svjedoči. Isus nije isključio osamljenost. Ona spada u naše osnovno i temeljno ljudsko biće. I u uspješnom braku i partnerstvu moramo podnositi trenutke, sate i dane osamljenosti, moramo prelaziti preko ovakvih suhih zona, ići da bismo došli do Boga. Samoća vam već u dobrim danima skreće pažnju da se ne možemo, na ovome svijetu, usidriti zauvijek; zato se smrt događa u najdubljoj i posljednjoj samoći.
Isus je ovu samoću i napuštenost doživljavao u životu, a posebno u smrti. On se dobrovoljno povlačio u samoću, povremeno, da sebe nađe; ali ga je teško boljelo kad su ga prijatelji ostavili samog u teškim trenucima. Konačno, bio je tako pogođen smrtnom napuštenošću, koja može biti povezana užasnim osjećajem da je Bog nekoga napustio: u smrti smo potpuno osamljeni.
Ono što mi danas činimo, kroz ovo slavlje, uvježbavati se u takva vremena i sate našeg života, gdje će se i nama činiti da nas nadvladava osjećaj osamljenosti. Tada se, sasvim sigurno, možemo osloniti na to da nam Bog daje jedan čvrsti oslonac; da nas on upravo tada nosi kad uza se više ne možemo osjetiti nikakav njegov trag. Liturgija ovog Velikog petka je kao nekakva sveta igra koja nam pomaže, ne samo da shvatimo stvarnost našega života, nego da je i izdržimo. I ovdje nam je sasvim razvidno kako je bogoslužje služba ljudima, a ne obratno.
No, tu je također i život. Čudim se kako se ljudi koji skoro „jednom nogom stoje u grobu" očajno drže vremena, novca, posjeda. Žele iskušati do kraja sve što im preostaje. U stvari, samo sebi otežavaju dijeljenje od ovoga svijeta.
Isus je na kraju svog života ostavio sve što ga je vezivalo za ovu zemlju: majku, rodbinu, rodno mjesto. Konačno više nije imao ništa nego svoj život i bilo je dosta teško i to ostaviti. Bio je to vrlo težak put od „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio do „Oče, u tvoje ruke predajem duh svoj." Tek onda kad nutarnje sve napustimo od A - Ž , onda smo dovoljno slobodni da možemo reći „DA" našem umiranju i našoj smrti. To nećemo nikad potpuno ostvariti, ali od Velikog petka do Velikog petka imamo šansu da se vježbamo za ono što nas više približava našem cilju, a time i životu s Bogom.
tematska
Dobar petak
U Nizozemskoj se današnji dan zove Dobar petak. Možda se čovjek može, malo začuđeno, pitati zašto Holanđani ovaj dan zovu Dobar petak? Isus je ubijen na grozan način - a oni nazivaju Dobar petak? Možda žele nešto poljepšati ili opravdati - da je Isus morao tako završiti život. Zar taj dan ne spada u red najcrnjih dana ljudske povijesti? Tamnih, groznih dana koji nam opterećuju srce. Ovaj dan smrti Isusove spada u tu kategoriju. Užasno smaknuće koje završava gušenjem jednog velikog i izvanrednog čovjeka - dan kada se to dogodilo ne može biti prigoda za slobodno i radosno disanje!
Plač, žalost
Negdje sam pročitao da je Martin Luther rado upotrebljavao ovaj izraz „Dobar petak". Nijemci ovaj dan nazivaju Karfreitag, znači žalosni, tužni petak. Njemački izraz upućuje na tamu smrti, na patnju, bol gubitak. I ovdje se suočavamo sa zastrašujućom zagonetkom koju ne možemo riješiti. Zagonetka koja do u dubinu može povrijediti i odvesti u zdvajanje. A ta zagonetka tjera ljude da se pitaju i viču: „Zašto toliko nevinih, dobrih ljudi mora trpjeti, do krajnjih granica? Zašto su Isusa izveli na mučilište izvan grada, njega koji je rekao: „Blago onima koji ne čine nasilje, oni će baštiniti zemlju!" Zašto on, baš on nije mogao ostati? Zašto je potjeran, potjeran u smrt? I zašto je suprotni pokret toliko jak da ga napadaju, zašto su tako sigurni u svoju stvar? Zašto nasilno porobljavanje ima toliko uspjeha? Zašto slave svoj uspjeh tako bučno? Zašto se dižu slavoluci pobjednicima, vlastodršcima koji bez grizodušja gaze po lešinama onih dobrih i poštenih?
Treba li ovaj dan, koji nas podsjeća na smrt Kristovu, biti dan tuge i žalosti, a ne dobri petak? Zar ne vidimo to na brojnim područjima svijeta? Pa i sami smo to doživljavali, prije ne tako dugog vremena.
Intenzivno „care"
No, ovaj stari njemački naziv „care" je povezan s jednim drugim značenjem, a to je brinuti se za nekoga ili nešto. To je nešto kao „intenzivna" njega u bolnici. Tu dolaze pacijenti koji se nalaze u posebno kritičnom stanju. Neprestano se bdije nad njima i pomaže im se na sve moguće načine.
I Isusov križ možemo promatrati kao znak Božje ljubavi prema ljudima, kako se Bog na sve moguće načine brine za ljude. Isus utjelovljuje Božju ljubav prema ljudima na jedinstven način. I nije se plašio proći ni kroz strahote smrti. On se upustio u krajnje granice naših patnji i naših umiranja. A jer je Isus na sebe uzeo naše boli i naše patnje, postao je izvorom spasenja, izvorom života.
Jedan zlostavljani, napušteni osuđenik u rukama nasilnika govori: „Da, ja sam kralj". No, bezizlazna situacija u kojoj se nalazi ne dopušta laži. Naprotiv, njegova prividna nemoć otkriva čitavu bit stvari: ovdje govori netko tko ima moć, ovdje je netko tko crpi snagu iz neuništive snage Očeve, jer je njemu Otac sve dao u ruke, jer je izašao od Boga i k Bogu ide.
Jer ovaj kralj, po smrti i kroz smrt, postaje izvorom života, s pravom njegov dan smrti slavimo kao pobjedu, kao Dobar petak.