Kod blagoslova palmi pozdrav i uvod kao u Misalu
kod svete mise s jednostavnim ulazom:
Ulazna:
Šest dana pred svečani Vazam,
kad je Gospodin ušao u grad Jeruzalem,
u susret mu iziđoše djeca:
u rukama držahu palmove grančice
i vikahu glasno: Hosana u visini;
blagolsovljen koji si došao u mnoštvu svoga milosrđa.
Pozdrav: Gospodin koji je za nas dao svoj život - neka bude sa svima vama.
Uvod:
Današnjom nedjeljom, Cvjetnicom, ulazimo u Veliki ili sveti tjedan. Naziv Cvjetnica dolazi od radosnog događaja osam dana prije Vazma. Isus, s učenicima, ulazi u Jeruzalem, a ljudi ga pozdravljaju kao Sina Davidovog, kao Mesiju. Da ga pozdrave kidali su, prema Ivanovu evanđelju, palmine grane i prostirali ih po putu. Ovo slavlje nije dugo trajalo. Nekoliko dana kasnije svjetina je, pred Pilatom, vikala: „Propni ga!"
I mi pozdravljamo Krista kao Sina Davidovog, kao Mesiju, našeg Gospodina i Spasitelja. I zato ga je Bog uzvisio, jer je bio poslušan do smrti, smrti na križu.
Molitva vjernika:
Gospodine Isuse Kriste, ti si se plašio kaleža patnje i molio si svog nebeskog Oca za pomoć. Molimo te, u brigama i potrebama današnjeg vremena:
-
Za kršćane svih konfesija, podari im, kroz štovanje svoje muke i smrti, rast u vjeri i ljubavi, molimo te
-
Za ljude u našoj domovini koji su ravnodušni prema tvojoj muci i smrti, daj da nađu pristup pravoj kršćanskoj vjeri, molimo te
-
Za ljude koji su izgubili svoje radno mjesto. Pomozi im da nađu uspješne poslove i da se uklope u društvo, molimo te
-
Za bolesne, daj da prepoznaju patnju kao sudjelovanje u tvojim mukama i daj im snage da to prihvate, molimo te
-
Za naše pokojne, učini da danas budu s tobom u raju, molimo te..
Jer si ti, Gospodine, umro na križu da mi dobijemo život, zahvaljujemo ti i slavimo ime tvoje. Sada i u vijeke vjekova.
Propovijed:
1.
Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine
A
Tko to govori?
Čovjek, koga su upravo raspeli na mjestu koje se zove Golgota. «Tu ga razapeše i s njim dva razbojnika,jednoga s desne strane, a drugoga s lijeve njegove.«
Oče, oprosti im...! reče onaj u sredini. To je njegova prva riječ na križu.
Tko su oni kojima se mora oprostiti?
Oni koji ga na križ razapeše?
Rimski vojnici kažnjeničke bojne?
Oni koji su primali zapovjedi na najnižoj razini, koji su morali izvršavati taj prljavi posao.
I oni koji su ga noć prije uhapsili. I oni koji su ga potom udarali i rugali mu se. Mučitelji koji i danas, u raznim policijskim stanicama svijeta, muče ljude. O tome se čuje u različitim vijestima.
Oče, oprosti im .... reče i onima koji su ga razapeli. Mislio je i na one koji su dali tu zapovijed. Poncije Pilat, rimski upravitelj, predstavnik rimske vlasti i sile, koji ga je osudio, jer je tako bio prisiljen učiniti. A ipak ga nije mogao proglasiti krivim i opasnim za državu.
Kralj Herod koji je pokazao vrlo veliku zlovolju s uznikom. Starješine izraelskog naroda. Njegovi veliki svećenici i književnici. Veliko vijeće koje je praktično i zaključilo da se Isusa ubije. Svi oni koji su podgrijavali narod i oni koji su bili podgrijani kad su, kod Pilata, vikali: "Raspni, raspni ga."
Oče oprosti im... njima svima.
I Judi, njegovom bivšem učeniku, koji ga je izdao jednim poljupcem za trideset srebrnika. I povjerljivom Petru, koji ga je tri puta zatajio, da ga ne pozna i da ne pripada njegovim učenicima u onoj noći uhićenja.
Oprosti im Oče...reče Raspeti.
Oče! Moj oče. Oprosti im, jer si mi ti Otac i jer si me ljubio. Jer ti si taj u čije sam ime i sam opraštao grijehe. Tko može, do neba vapijuću, nepravdu na zemlji oprostiti ako ne ti, moj Oče na nebu.
B
Oprosti im
Stravično osuđen, protiv svih postojećih zakonskih propisa, on sam moli oproštenje za počinitelje.
Mučeni moli za svoje mučitelje.
Progonjeni moli za svoje progonitelje.
Poniženi za svoje ponižavatelje.
Obješeni za one koji su ga objesili. Umirući za svoje ubojice. Da im se oprosti ono što su oni njemu učinili. Nitko drugi ne bi mogao tako za njih moliti. Postoje mnoge povijesti o mukama, patnjama i nepravdama, ali nigdje se ne spominje da je tko molio.
I to je, dakle, jedna povijest.
Svatko drugi tko bi molio za počinitelje, zločince, ne bi shvatio ozbiljno ni patnje, ni trpećega, sigurno bi još jednom preslušavao Raspetoga.
U ovoj povijesti je mogao samo on i nitko drugi, moliti za mučitelje. Nitko drugi u ovoj povijesti nije tako pogođen na duši i tijelu kao on. Molitvu za oproštaj je mogao izreći samo on koji visi na križu.
Tajna ovog oproštenja je molitva. Molitva žrtve za zločince. Ova molitva je čudo, jer obješeni moli nebo da odgovori na ovu nepravdu, do neba vapijuću, samo s oproštenjem. Onaj koji moli poziva tako odgovor neba na zemlju natopljenu njegovom krvlju.
Kao što nitko drugi ne može moliti za svoje zločince kao on, tako se ni sami zločinci ne mogu opravdati.
Ako mi, u svagdanjem životu, činimo neku pogrešku, reknemo i da ne mislimo: Oprosti. Političari koji u parlamentu lažu i varaju govore pred parlamentom i otvorenim kamerama: Pogriješio sam. Oprostite i gotovo. A da li to tako može ići?
Vjerujem da ne ide. Ja si sam ne mogu oprostiti. Ne mogu samom sebi oprostiti. Najviše što mogu je to da onoga koga sam uvrijedio molim za oproštenje. Ali ima povijesti u kojima i to ne ide. Nepravda i njegove posljedice su tako velike da onaj tko je zlo počinio ne može govoriti i zbog grijeha moraju mu usta ostati zatvorena.
Ovdje je čudo. Jedan drugi govori za one koji su pogriješili. Drugi koji za njih moli i govori, kako nitko drugi ne bi mogao. Ovdje je žrtva postala usta zločinca. Ovdje obješeni na križ moli svoga nebeskog Oca da rekne zločincima: Tvoji su ti grijesi oprošteni.
Prije dok je on još išao propovijedajući i liječeći kroz gradove i sela Galileje i Judeje, sam je grješnim ljudima opraštao grijehe, onako kako to može samo Bog reći i time je izazivao mnoga protivljenja.
A sada je na križu išao dalje, nego što je to činio u svom životu i moli Boga, svog Oca za pobožne i bezbožne pogane i Židove.
Po onome što je učinio u svojoj molitvi, živio je u svojom umiranju ono što je učio za života, u Propovijedi na gori:
"Ljubite svoje neprijatelje i molite za one koji vas progone da budete djeca Oca vašega na nebesima."
Gdje se tako moli, događa se, već na zemlji, ono što je na nebu.
C
Da li su znali mučitelji da muče zatvorenika?
Da, znali su. Zar nije Pilat znao da on, svojom odlukom da ga se razapne, postupa protivno pravu? Da, znao je. Zar nisu znali farizeji da je njihova politička tužba da Isus buni narod, kriva i lažna? Da, znali su. A ipak su sve činili, iz dobrog uvjerenja, da onaj koji tako lako uzima Božju blizinu kao taj Isus, vrijeđa Boga i ruši javni red?
Učenici su došli do svijesti tek poslije njihovog djela- Petar koji ga je zatajio kad je vidio što se dogodilo i kad je pijetao, one noći, zapjevao kako mu je Isus prorekao. Juda koji ga je izdao kad je vidio da je Isus osuđen na smrt, pokaja se i vrati nazad trideset srebrnika: „Sagriješio sam izdavši krv nevinu." Ali bilo je kasno. Nitko više nije Judu slušao. A on ode i objesi se.
Što su oni znali ili nisu znali - sigurno je jedno: nisu na Boga nikako računali. I nisu znali da Bog svih njih ima na svom računu. I da Bog računa, s ovim Isusom, sasvim drugačije nego oni. I da će Bog s njima,u ovoj povijesti, sasvim drugačije računati nego oni sami sa sobom.
I oni nisu znali da će Bog, iz njihovog najvećeg zla, napraviti svoje najveće dobro. Oni nisu znali da su susreli samoga Boga kad su razapinjali Isusa - i da je on dopustio da ga susretnu. I da je Raspeti uzeo na sebe samo zlo, zato da bi ga od njih odnio.
D
Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine.
A što se nas tiče ova prva Isusova riječ na križu? Ondašnji zločinci su već davno mrtvi. Ali molitva Raspetoga još živi, poput samog Raspetog - Uskrslog od mrtvih.
Njegova molitva i danas spominje zločince - počinitelje.
Ta molitva pronalazi počinitelje među nama, ljudima kao ja i ti koji u svom životu udaraju Isusa u lice i tako ga susreću. On ih po imenu spominje svome Ocu i moli za njih njegovo oproštenje.
On moli svog Oca za oproštenje i za nas, kojima još uvijek usta ostaju zatvorena za molitvu za oproštenje.
Tajna oproštenja je, do danas, njegov križ.
To je: gdje se događa nepravda, tu je i nada za zločince - počinitelje, za mene i tebe.
Amen.
2.
Isus i njegov Otac
Prva kršćanska zajednica nam je prenijela vrlo malo neprevedenih, originalnih Isusovih riječi iz aramejskog jezika kojim je Isus govorio. Jedna od tih je i zaziv: "Abba" - Oče! To bi se moglo nekako izjednačiti sa onim našim "tata" koje odaje jedan vrlo intiman međusobni odnos. Židovstvo Staroga zavjeta je, upravo zbog intimnosti, isključilo ovu riječ iz odnosa prema Bogu, tako nešto nije ljudima dozvoljeno. Isus je tako molio i time htio označiti svoj intimni odnos s Bogom, a prva kršćanska zajednica je željela to zadržati kad nam je tu riječ prenijela u izvornom obliku.
Po svjedočenju evanđelista Isus stoji s Ocem u jednom sasvim drugom odnosu, nego mi. To je jedinstven odnos Sin - Otac. On je Sin kojemu je Otac sve objavio, tako da nas on čini sinovima i kćerima (usp. Mt 11,27). I zato Isus može, do sada nečuvenom vlašću, izgovarati riječ Božju i nastupati u ime Božje.
Kao sin, Isus je slika, ikona Božja (usp 2 Kor 4,4). U njemu nam se Bog potpuno očitovao, kao Bog s ljudskim licem. I zato, kršćanski gledano, o Bogu ne možemo ništa govoriti bez Isusa Krista. Odnos Otac- Sin ulazi u vječne Božje odnose. Isus je vječni Sin Božji, kojega je on u svijet poslao da bi stvarnost postalo ono za čim mi ljudi želimo i čeznemo. Po utjelovljenju Sina Božjega su se sve ljudske čežnje i nadanja ostvarila.
"Nitko ne pozna Sina nego Otac i nitko ne pozna Oca kao Sin i onaj kome Sin to hoće objaviti." (Mt 11,27) I koliko god se ovaj odnos Isusov prema Bogu razlikuje od odnosa drugih ljudi, on ne želi za sebe zadržati isključivo pravo, nego i nas ljude uzima u svoj odnos s Bogom, tako da bismo mogli, s njim i po njemu, reći:"Abba - Oče."